Nezaposlenost je smrtonosna nuspojava o kojoj nitko ne govori

“Nezaposlenost uzrokuje 45.000 samoubojstava godišnje u svijetu”, pokazuje analiza Sveučilišta u Zurichu, a podaci su objavljeni u Lancetu, znanstvenom časopisu za psihijatriju.

Kako bi saznali koliko su samoubojstva povezana s nezaposlenošću, istraživači na psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Zurichu analizirali su podatke iz 63 zemlje u razdoblju od 2000. do 2011. godine. Studija je pokazala da je financijska kriza od 2008. godine pokrenula više samoubojstava nego što se mislilo.

U tom periodu je zabilježeno 233.000 samoubojstava godišnje, od čega je u oko 45.000, odnosno petini samoubojstava, uzrok bio nezaposlenost.

Veza između samoubojstava i nezaposlenosti najsnažnija je u zemljama Sjeverne Amerike i čitave Europe. Isto tako, studija je pokazala kako su i muškarci i žene svih dobnih skupina podjednako pogođeni.

Stručnjaci napominju kako studija ne dokazuje da su samoubojstva uzrok nezaposlenosti, ali svakako ukazuje na snažnu povezanost.

Istraživači naglašavaju kako bi vladajući trebali imati moralnu odgovornost priznati povećanu učestalost psihičkih problema u teškim gospodarskim vremenima i napraviti plan kako djelovati u skladu s tim.

Bitno je naglasiti i da je nezaposlenost samo jedan od faktora ekonomske recesije koji može utjecati na mentalno zdravlje. Ostali ekonomski uzroci su pad prihoda, pad ugovorenih radnih sati, nesigurnost radnog mjesta i mnogi drugi.

Istraživački tim također naglašava važnost rješavanja nezaposlenosti kao sistemskog problema s ozbiljnim duševnim posljedicama velikog broja ljudi, umjesto promatranja pojedinačnih slučajeva. Nezaposlene osobe također zaslužuju dostojanstvo i poštovanje, kao i osobe koje su zaposlene. Ulozi su jednostavno previsoki da bi se tolerirali stereotipi o nezaposlenim ljudima, kao onima koji bježe od posla, zaključuju istraživači. 

Zar je to nama naša borba dala?

Feministički pokret nije nikakva specifična kompleksnost s bezbroj lica kako to neupućeno, s nerazumijevanjem i režimski raspoloženo nabacuju zagovornice/i anything goes filozofije ili neoliberalnog feminizma. Izvorni korijeni feminističke teorije i prakse su isključivo kolektivni i klasni – tu po prvi puta susrećemo žensko-radnički revolucionarni subjekt kojemu je u cilju rušenje kapitalističkog načina proizvodnje i rastakanje reprodukcije patrijarhalnih društvenih odnosa, ne samo u korist žena nego cjelokupnog opresiranog radništva. Clara Zetkin, Alexandra Kollontai ili Emma Goldman su imale upravo ove ciljeve na umu kada su javno govorile i pisale o feminizmu. Tu nije bilo riječi o sentimentalnosti individualizma (anything goes) koja reakcionarno iz ‘osobne’ pozicije pristupa društveno-političkoj stvarnosti, naprotiv to je bilo fundamentalno mjesto feminističke antikapitalističke kritike. Čak će i tzv. drugovalna varijanta feminizma – koja je bitno preoznačila feminizam dominantno identitarnom linijom – svojom krilaticom ‘osobno je političko’ inzistirati da se pozicija ‘osobnosti’ primarno dovodi u politički kontekst, ne isključivo na razini osobnog fenomena. 

Liberalistička doktrina koja je afirmirala individualizam kroz notornu frazu ‘činim slobodna/an ono što želim’ najotrovnija je i najregresivnija pozicija, historijski nastala kao rezultat zagovaranja individualnih prava samo klasno-povlaštenih; sprva radnici nisu imali politička prava, žene još puno puno godina poslije, a očevi ‘prava na slobodu izbora’ i individualizama poput Johna Lockea su podržavali robovlasništvo. Dakle, svaki puta kada se proizvodi pseudoargumentacija na razini ‘to je moj osobni izbor i imam pravo na njega’, zapravo se reproducira liberalizam koji je inherentno i duboko patrijarhalan i kapitalistički. To je u zadnja dva intervjua onako u skoku proizvela Ida Prester.

Na jednom mjestu u intervjuu Prester kaže: “Ja predstavljam samo sebe i radim stvari koje mi se rade da bih bila sretna”, tvrdeći kako je to feministički, jer je to njezin, tobože ‘otkačeni’ izbor odnosa prema svijetu. To nije samo intelektualno lijeno, nego je upravo sama srž neoliberalnog projekta koji je u potpunoj suprotnosti s ozbiljnim, krvavo izborenim feminističkim pravima ili ikakvom anti-sistemskom borbom. Kada se feministički borimo, tada se samodopadljivo ne brinemo o vlastitoj privilegiranoj poziciji, već nam je itekako – da ne kažem s gorkim okusom u ustima – na pameti činjenica da su žene danas u tako lošem položaju da naprosto nemaju životne uvjete, vremena, sigurnosti, materijalnih pretpostavki raditi stvari ‘koje im se rade da bi bile sretne’. To što imaš želju činiti ovo ili ono, ne znači ni pišljiva boba ako nemaš socijalne i materijalne uvjete za to.

Kada Prester u jednom drugom intervjuu kaže: “No isto tako, pametna žena mora znati osjetiti koliko može izvući od muža, a koliko je to neko forsiranje feminizma bezveze. Tako da sam ja više preuzela brigu oko djeteta, a on je taj koji više radi i stvara. Što nije loše jer možemo platiti babysittericu kad nam zatreba”. Tada je u jednom mahu ne samo otpisala feminizam kao suvišan, već je sažela najtvrdokornije kapitalističko-neoliberalne i patrijarhalne notornosti koje s feminizmom (koji si Prester naknadno pripisuje) nemaju baš nikakve veze. Jedno je nedvojbeno, taj tip ‘feminizma’ označavamo kao ‘neoliberalni feminizam’, onako kako bi to negativno-kritički tumačile Nancy Fraser ili Hester Eisenstein.

Ovom iznad netom citiranom rečenicom Prester nije samo eksplicitno denuncirala feminizam nego je na jednom mjestu uspjela proizvesti mnogo sitnoburžoaskog, klasno-povlaštenog sentimenta koji zagovara komodifikaciju njege djece, sve skupa uobličeno tobožnjim izborom rodne podjele rada, koja se savršeno uštimava s klasičnim programom konzervativizma. Stvar je u tome da se konzervativizam kada izlazi iz klasičnog desnog krila u liberalno, uvijek maskira urbanom-trendy retorikom kojoj je zadatak da izgleda kao izbor, žene su tobože ‘izabrale biti njegovateljice i majke’. Najveći broj žena na svijetu danas nije u poziciji birati svoje statuse i uloge, zadatak feminizma je nekako se baviti tom činjenicom, odnosno ekonomsko-političkom, radnom i socijalnom pozicijom žena, radnica, majki itd., a ne jedino i samo svojim društvenim položajem. Kad ‘feministkinja’ zagovara babysitting, to otprilike znači da joj uopće nije jasno kako si obitelji to nisu u stanju priuštiti i da paralelno zagova komodifikaciju javnih servisa. E, o toj je neoliberalizaciji riječ, koju mogu podržavati samo kooptirane režimske snage. A suprotno tome, možemo zagovarati feminizam i roditeljstvo koji su društveno-odgovorni, koji se zalažu za socijalizaciju kućanskog i skrbnog rada, koji se bore za commonse, javno dostupno obrazovanje, javno zdravstvo i javnu njegu odraslih i djece.   

Da me se ne shvati pogrešno. Konzervativnu ideologiju koju promiče Prester susrećemo svakodnevno, na liniji od političkih desničara/ki do poduzetničke klase koja dokono proizvodi pojedinca ‘koji je sam kovač svoje sudbine’, premda, voljela bih da me netko upozori na primjer ‘uspješnog’ pojedinca koji je realiziran isključivo svojim zaslugama. Dakle, ovo nije neki izolirani fenomen, nego česti, klasični primjer konzervirajuće ideologije koji je ovoga puta izazvao toliku količinu odobrenih (napose s Presteričinu stranu) antifeminističkih reakcija koje susrećemo eventualno na Facebook profilima Ruže Tomašić i sličnih.

O nefeminističkim izjavama uvijek govorimo, to nam dođe kao društveno uvjetovani refleks, kao proizvodnja kontinuirane feminističke kritike/analize. U tom smislu, reakcije feministkinja na Presteričine izjave zbilja nisu neka iznimna prilika i svaki pokušaj da se to prikaže drugačijim je napose nepromišljeni refleks ili namjerno izvrtanje smisla upućene kritike. Ono što je ovdje ipak bitno različito od neke proizvoljne kritike antifeminističkih izjava je zabrinjavajuća reakcija podrške ne tek stavova već eksplicitne ideološke pozicije koja je lijevom feminizmu po svemu neizdrživa. Dakle, dileme nema, ovo nije samo zagovaranje patrijarhalnih proizvodnih odnosa, već i posredna proizvodnja antifeminizma. I to je najveći problem. Reakcije koje su uslijedile nakon što feministkinje reagiraju na skandalozne stavove Prester, možda su i gore od Presteričine konzervativne ideologije. One su u ovo kratko vrijeme uspjele tako jako učvrstiti sliku feministkinje kao nerealizirane i ratoborne žene samo zato jer locira antifeminističku ideologiju, ne shvaćajući da time vraćaju feminizam unatrag, formirajući solidne baze za konzerviranje ženskog položaja. Te reakcije antifeminističke podrške impliciraju da je feministička kritika opće-prihvaćena, a da uz nju postoje i relikti usiljenih i napornih feministkinja koje dave i pretjeruju, dok je tobože posao za feminizam već zaključen, miran, a prava žena ostvarena. Ideologiju koju Prester ovdje u intervjuu podržava danas bez problema može potpisati Kolinda Grabar Kitarović, a bome i Ruža Tomašić

Neoliberalni feminizam je desna ruka klasnom režimu, najjeftinije moguća komodifikacija izvorne feminističke revolucionarnosti. Na kraju, ne mogu si pomoći da ne zaključim: “Zar je to nama naša borba dala?”

Masovne emigracije s Kosova

Zbog kolapsa gospodarstva koji uzrokuje siromaštvo, veliku nezaposlenost i  korupciju, sve je veći porast državljana/ki Kosova koji ilegalno bježe u zemlje Europske unije. Tako je samo tijekom siječnja 2015. više od 10.000 Kosovara zatražilo azil u Mađarskoj, premda je Mađarska zemlja EU s najmanje imigranata.

Mađarska, sa svojim restriktivnim pravilima, ima najmanji broj azilanata i imigranata u EU. Prošle godine je 43.000 ljudi podnijelo zahtjev za azil, a dobilo ga je samo 500 ljudi. Međutim, kao i u ostatku EU i u Mađarskoj raste broj izbjeglica.

Najveći broj kosovskih izbjeglica dolazi u pogranično mjesto Asothalom. Prema pisanju medija, gradonačelnik tog malog mađarskog grada zatražio je da se na granici postavi zid koji bi spriječio dolazak imigranata i imigrantkinja. 

Prema medijskim izvješćima, mađarske vlasti su zbog naglog priljeva azilanata i azilantkinja s Kosova jako pooštrile ionako snažne zahtjeve kako bi se spriječio ulazak ilegalnih imigranata/kinja u Mađarsku i EU.

Poput Mađarske, i Austrija je u protekla tri mjeseca suočena s drastičnim porastom ilegalnih imigranata s Kosova koji podnose molbe za dobivanje azila. Austrija ima namjeru velikom kampanjom djelovati protiv egzodusa s Kosova.

Ministrica unutrašnjih poslova Austrije, Johanna Mikl Leitner, objasnila je kako ljudi s Kosova moraju znati da nemaju šansu dobiti azil u Austriji.

Kampanja, u cilju zaustavljanja masovnog iseljavanja građana i građanki Kosova, trebala bi krenuti ovog tjedna oglasima u kosovskim novinama, kao i informacijama za one ljude koji bježe od siromaštva na Kosovu.

Na val izbjeglica s Kosova, reagirala je i Europska komisija koja je pozvala vlasti u Prištini da nadzorom granica i hitnim mjerama spriječe nagle, masovne i ilegalne odlaske svojih građana u EU.

Predstavnici/e Europske komisije naglasili/e su kako je broj ilegalnih imigranata s Kosova koji neosnovano traže azil u EU porastao za 40 posto, što je više i od dosad najbrojnijih imigranata i imigrantkinja iz Sirije i Afganistana koji/e ilegalno dolaze na granice EU.

Također, predstavnici/e Europske komisije traže od vlasti u Prištini da pooštre nadzor na granicama, ojačaju kampanju informiranja o pravima osoba koji putuju u EU, kao i da ojačaju suradnju sa zemljama kroz koje ilegalni imigranti prolaze i zemljama EU u koje nastoje ili uspijevaju ući.

Napomenimo na kraju kako građani i građanke Kosova azil ne mogu dobiti jer nemaju status ‘sigurne’ zemlje. Stoga, nemaju nikakvu realnu šansu dobiti azil: više od 99 posto njihovih zahtjeva se odbija, te se ti ljudi vraćaju direktno na Kosovo iz prvog prihvatilišta u koje stignu. 

Primjeri zapadnih privilegija

Među aktivistima/kinjama za društvenu pravdu i u feminističkim krugovima ne govori se dovoljno o privilegiranosti Zapada.

I to postaje ogroman problem u društvenom aktivizmu.

Krasna stvar u vezi toga što živimo u digitalnom dobu je to što je aktivizam postao dostupniji budući da se može događati online.  Internet omogućuje ljudima diljem svijeta da razmjenjuju ideje, uče jedni od drugih i pokazuju solidarnost s drugima.

No učinkovitost ovakvog aktivizma je ograničena ako nismo svjesni na koje smo načine privilegirani u odnosu na druge, te načina na koje je pristup internetu ograničen.

Često vidim kako su rasprave o zapadnim privilegijama odbacivane ili izbjegavane.

Ne iznenađuje što oni koji odbacuju ovakve rasprave žive u zapadnim zemljama. No iznenađuje, i zapravo je tužno, što su mnogi ljudi koji ne priznaju zapadne privilegije ili zahtijevaju ‘dokaz’ o njihovom postojanju aktivisti koji se bore za socijalnu pravdu – isti oni ljudi koji bi rekli kako je pogrešno zahtijevati od opresiranih ljudi da dokazuju svoju opresiju.

Ponekad, ljudi tvrde da zapadna privilegija ne postoji zato što ljudi na Zapadu još uvijek doživljavaju opresiju.

Radi se o sljedećem: iskustvo nekog oblika opresije ne poništava privilegije koje imate.

Naravno, to može promijeniti način na koji osjećate ove privilegije, ali to ne znači da te privilegije ne postoje.

Naprimjer, muške privilegije postoje, no to zasigurno ne znači da svi muškarci imaju iskustvo privilegije na isti način. To će ovisiti o njihovoj klasi, rasi, seksualnoj orijentaciji, (ne)invalidnosti itd.

Muškarci imaju privilegiju koja je zasnovana na njihovom rodu, ali to ni u kom slučaju ne znači da ti muškarci ne doživljavaju opresiju zasnovanu na drugim aspektima njihovog identiteta.

To jest, svijest o zapadnoj privilegiranosti ne znači da nitko na Zapadu ne doživljava opresiju.

To također ne znači da svi ljudi u ne-zapadnim zemljama doživljavaju opresiju na isti način.

Naprimjer, ja živim u Južnoafričkoj Republici i bjelkinja sam. To već samo po sebi znači da sam daleko više privilegirana od većine ljudi u mojoj zemlji te da zapadne privilegije ne utječu na mene na isti način.

Trebali bismo ispitati na koje se načine različiti oblici opresije i privilegija suodnose sa zapadnim privilegijama, umjesto da u potpunosti poričemo njihovo postojanje.

Kroz razgovore s (uglavnom afričkim) intelektualcima/kama i aktivistima/kinjama, uspjela sam sastaviti popis primjera zapadnih privilegija. Zbog vlastite geografske lokacije, ova lista naginje afričkoj perspektivi.

1. Ljudi iz drugih zemalja ne ulaze u tvoj grad ili zemlju kako bi te pokušali “spasiti”.

2. Ljudi ne dolaze u tvoju zemlju zbog volonterskog turizma, što je dobronamjerna, no često dehumanizirajuća i štetna praksa.

3. Članci – čak i oni o neokolonijalizmu – imat će više utjecaja ako ih je napisao netko tko živi u zapadnoj zemlji, s polazišne točke neke zapadne zemlje.

4. Možeš pretpostaviti da svi poznaju tvoje nacionalne tradicije i kulturalne norme.

5. Ako ti ne poznaješ nacionalne tradicije drugih, nećeš biti optužen da si neznalica.

6. Tvoje zemlja je zastupljenija u medijima. To uključuje pisane medije, televiziju i filmove.

7. Kada je tvoja zemlja predstavljena u medijima, dobit ćeš informirani, slojeviti prikaz. Također, tvoju zemlju nitko ne svodi na hollywoodske trope. Tvoja zemlja nije reducirana na pojedinačnu priču.

8. U filmovima o tvojoj zemlji obično glume ljudi iz tvoje zemlje, a ne ljudi iz drugih zemalja koji često niti izgledaju niti zvuče kao ljudi koje bi trebali predstavljati.

9. Romani o tvom kontinentu, zemlji ili geografskoj regiji nemaju svi iste ilustracije na omotima.

10. Tvoju zemlju ostatak svijeta ne fetišizira ili  tretira kao ‘egzotičnu’.

11. Tvoju zemlju ostatak svijeta ne tretira kao ‘nazadnu’.

12. Ljudi ne tretiraju tvoj cijeli kontinent kao da je jedna monolitna država.

13. Većina stanovnika tvoje zemlje vjerojatno ima čvrstu, stabilnu, relativno jeftinu vezu s internetom…

14. … što znači da je tvoja zemlja zastupljenija u društvenim medijima i digitalnom aktivizmu.

15. ‘Globalne’ platforme vjerojatno poznaju tvoje nacionalne tradicije i rituale, a ignoriraju one drugih zemalja.

16. ‘Globalne’ platforme će objaviti tvoje nacionalne tragedije i ignorirati ili marginalizirati tragedije koje se događaju drugim narodima.

17. Kada se u tvojoj zemlji dogodi neka tragedija, možeš očekivati da će se ljudi diljem svijeta solidarizirati s tvojim narodom.

18. Tragedija i opresija u tvojoj zemlji vjerojatno neće biti upotrebljeni kao “taktika skretanja teme” kako bi se izbjegla diskusija o tragedijama koje se događaju drugdje.

19. I obratno, razgovori o tragedijama koje se događaju u tvojoj zemlji vjerojatno neće biti korišteni kako bi se privukla pažnja na probleme neke druge zemlje.

20. Relativno je lako dobiti statistike i studije o određenim stvarima u tvojoj zemlji. Možda ovo djeluje trivijalno, no uzmite u obzir kako je korisno imati pouzdane statistike o, naprimjer, tržištu rada, kriminalu, nejednakosti u plaćama i dostupnosti obrazovanja.

21. Ne moraš učiti sve te stvari o drugim zemljama. Ljudi iz drugih zemalja, međutim, moraju učiti o tvojoj zemlji kao da je to pitanje života ili smrti.

22. Ne moraš učiti sve te stvari o drugim zemljama. Ljudi iz drugih zemalja, međutim, moraju učiti o tvojoj zemlji kao da je to pitanje života ili smrti.

23. Ako se preseliš u drugu zemlju nakon što si postigao obrazovne kvalifikacije, nećeš morati krenuti s obrazovanjem od samog početka, budući da će se tvoje zapadne kvalifikacije smatrati adekvatnima.

24. Ljudi će često tvoje obrazovanje i karijeru doživljavati kao vrednije.

25. Tvoja kultura nije izjednačena s tvojim kontinentom. Često vidim kako ljudi navode rečenice kao ‘afričke poslovice’. Poslovice pripadaju narodima, kulturama, religijama i plemenima – ne cijelim kontinentima. Isto tako, ljudi govore o ‘afričkoj plemenskoj’ glazbi, odjeći i kulturi.

26. Ironično, popisi privilegija uglavnom su specifični za zapadne zemlje (najčešće za SAD). 

Premda je opresija globalni problem, iskustva opresije se razlikuju na različitim geografskim lokacijama.

Kako bismo shvatili gotovo univerzalne opresivne sustave, potreban nam je jedinstveni, globalan pristup.

To zahtijeva da osvijestimo činjenicu da su neki od nas privilegiraniji od drugih, na osnovi zemlje ili regije u kojoj živimo.

Sposobnost da prepoznamo svoje privilegije prvi je korak u borbi protiv opresije.

Nadam se da će vam ova lista pomoći da uvidite što su to zapadne privilegije i kako one funkcioniraju.

Ako osjećate zapadne privilegije, ohrabrujem vas da se borite protiv njih. Obrazujte se. Obrazujte druge. Slušajte opresirane. Razmišljajte kritički o pretpostavljenim pojmovima koje imate o drugim zemljama, te na koji su način te ideje opresivne.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Kroasan od čokolade

Ivana Perić započela je pisati ponešto drugačije komentare za našu rubriku Sa stavom. Iako su teme one kojima se i inače na ovom mjestu bavimo, ovi komentari su niz kratkih priča/crtica iz života stanovnika i stanovnica jedne zagrebačke zgrade. Radi se o ljudima koji žive u istoj zgradi i pričama svakoga od njih, a ideja je prikazati samopercepciju i percepciju drugih, sve ono što često ne vidimo kada osuđujemo druge i donosimo zaključke van konteksta. Cilj je prikazati raznolikost života i ljudi, i neke velike sličnosti kojih ljudi nekad nisu ni svjesni i kojima ne daju priliku, kaže Ivana. Priče ćemo donositi vikendima koji dolaze. Uživajte.

Mirna je zategnutih očnih kapaka spremala sendvič u veliku kockastu zelenu torbu, čiji su se gormiti borili s prvim zrakama sunca. Voljela je jutra zbog jedinih petnaest minuta mira, dok Tino i Alen još uvijek spavaju, sklupčani na mekanim madracima koje joj je poklonila majka. Mrzila je jutra zbog svega onoga što je slijedilo nakon tih petnaest minuta.

Glavu su joj ispunile iluzije. Htjela je biti kao one ludo zaposlene mame iz Voguea, žene ruskih tajkuna, vječno zaposlene, besprijekorno našminkane, u novoj Chanel kreaciji, s Dolce i Gabbana naočalama, one koje u manolicama poskakuju preko lokvica na ulicama New Yorka i Pariza i Milana, nose vrećice elitnih kompanija i fine torbice i mobitel vječno prislonjen na lice, i vječno razgovaraju, zatrpane pozivima, pozivima dadiljama, pozivima krojačici, pozivima stilistu, vječno zauzete, zauzete narudžbama novih haljina, dogovaranjem ručkova, obilaženjem eventova, smorene frustracijama o prvom ili drugom redu na tjednu mode i uzbuđene zbog fotkanja ‘kako-stignem-sve’ za Vogue, u kojima otvaraju svoje ormare kao kurve promrzla srca pravoj ljubavi, i nose svoju dječicu u naručju, dječicu naviklu na meke krivulje ruku dadilja koje su došle s Filipina, sa Šri Lanke, iz Meksika, iz Kolumbije, iz Albanije, iz svih pripizdina svijeta od kojih je bog davno skrenuo pogled i u kojima ga noćima djeca i starci zazivaju izlomljenim glasovima, a riječi im sječe vjetar, smijući se.

Ona je isto bila vječno zaposlena, radila po dvanaest sati dnevno, radila nekad i blagdanima i nedjeljama, radila u slobodno vrijeme, kuhala, prala, odgajala djecu, rintala dok joj se tijelo od umora nije treslo i drhtalo i hvatala je vrućica i vrzmala se u snu, uvijek napola budna. Gdje je bila njena nagrada? Gdje je bila lova, gdje su bila putovanja, gdje je bio čaj i knjiga i mirnoća buljenja u daljinu? Većinu vremena su krpali kraj s krajem, kao putnik na dalekom putovanju koji pred odlazak satima skače po koferu nastojeći ga zatvoriti, kao baka koja odvaljenu slavinu pokušava začepiti komadićima wc papira, kao ptica koja iz dana u dan umalo uspjeva kljunom odvaliti vratašca krletke.

Bila je ovo njena crna minuta i sve joj se vraćalo. Gledala je kroz prozor, a vani su padale utrobe, padala su srca izbodena šiljcima, padale su oči spaljene kiselinom, padala je kiša isusova zaraženih crijeva, govana i proljeva, padala i padala, a ulice grada ostajale su čiste, barem joj se tako činilo. Kao da govna umaknu tik prije tla, komešaju se i vraćaju gore, kovitlaju u zraku, paleta bespovratno amputiranih, deformiranih organa u vječnom ciklusu atmosfere. Nikad nije mogla biti u miru, ni trenutka.

Zavidjela je kurvi Arki koja ima vremena za čitanje knjiga, kurvi Arki koju miluju muškarci svaku noć, zavidjela je onim balavcima, Hani i Stipi, koji se drpaju po haustorima i najveće su im brige prištići na licu i guzici. Zavidjela je, a njene su zavisti ispirale kiše, zajedno s iluzijama, s optičkim varkama modernih zaposlenih majki koje stižu sve, zajedno s onih petnaest minuta mira i jutarnje tišine.

Mirna je bila moderna, obrazovana, osvještena žena. Radila je u poznatoj marketinškoj agenciji, baratala stranim jezicima, živjela bez muškarca, sama odgajala djecu, prezirala šoviniste. Pa ipak, uvijek je svoje govore na poslu započinjala onako kako ih žene često započinju, sa: ‘možda će zvučati glupo’, ‘mislim, to je samo moje mišljenje’, ‘znam da vjerojatno nije vrijedno spomena’, kao da još uvijek nije bila sigurna u sebe, kao da još uvijek nije uspjela uvjeriti sama sebe da vrijedi nešto (da vrijedi dosta),  svim knjigama i obrazovanju unatoč. Ni u snovima nije podizala glas. I u dubokoj nutrini same sebe još uvijek je hodala na prstima.

Nije bila zadovoljna poslom koji je radila. Bila je magistrica novinarstva, ne magistrica sranja. Uvijek se htjela baviti istraživačkim novinarstvom. Sada je većinu svoga vremena provodila istražujući kako i koliko se magle može prodati ljudima. Totalno suprotno od svega što je smatrala svojom misijom, svojom zadaćom, svojim pozivom. Na poslu je svakog dana zrak bio ispunjen riječima kao što su trending, startup, MacBook air, iPhone, hešteg, gluten. Svi su nosili one male spravice koje mjere dnevnu kilometražu i izgorene kalorije i svi su imali dizajnerske boce za vodu. Njen šef je hodao uokolo šepureći se kao nekakav paun (te je zime umislio da je moderna verzija Dona Drapera). Sve je to bilo na visokoj razini, osim njene plaće.

Kroz prozor je vidjela Arku kako ulazi u zgradu. Bila je zgodna ta žena, dosta zgodna za svoje godine. I miluju je muškarci svake noći. I ona njih. S druge strane, tko zna kakve je sve prljavštine u tom kurvanju, mikroba  i smrada… Sjetila se posljednjih poljubaca koje je podijelila s muškarcem. Bilo je to prije dvije godine, na nekom od uredskih tuluma. Smrdilo mu je iz usta po šumećim tabletama vitamina C, viskiju i komadićima tune iz konzerve, ali ona ga je ljubila kao da je svaki novi poljubac toplo pero koje od njenog trbuha radi najmekši jastuk, ljubila ga je kao da im ne ostaje više ni noći ni dana na ovome svijetu, samo ove sekunde i spojene usne. Sve dok nije povratio po njenom licu, vratu i prsima. Čak je malo špricnulo i na skupocjenu sliku na zidu (slika je bila u potpunosti bijela, sa dvije minijaturne crne točkice na dnu lijevog ruba, zvala se ‘Prolaznost’ ili ‘Egzistencija’ ili nešto slično pretenciozno i njen ju je šef platio više desetaka tisuća kuna, dok se za plaćanje prekovremenih čekalo bolje dane, znaš kako je, kriza, uvijek prvo režu marketing).

To je bilo prije dvije godine. Prije toga je bilo prije gotovo devet godina. Tada je ljubila muškarca s kojim je zatrudnjela. Nije ga nikad zvala Tinovim i Alenovim ocem, on nije zaslužio da ga se smatra ocem, a kamoli tatom. Otišao je čim je saznao da je trudna. Nikad joj se više nije javio i za njega je opet čula tek kada su klinci već bili u vrtiću. Njena prijateljica Sanja to je ljeto provela u Indiji i srela njega, Roberta, čovjeka s kojim je zatrudnjela. U velikoj zemlji kao što je Indija, na tom prostranom duhovnom igralištu bogataša sa Zapada, Sanja i on sreli su se u Ahmedabadu, ispred nekog ašrama. Nosio je neku krpu umjestu gaća i pričao o svom novom životu, o prošlosti koja ne postoji, o ljubavi koja teče iz tla u stablo, iz stabla u plodove, iz plodova u njega, iz njega u vodu, iz vode u nebo, iz neba u kišu, iz kiše u tlo. Pitala ga je za Mirnu, a on je rekao: ‘Draga Sanja, sve što postoji je sada.’

Kako si lako neki ljudi oproste sve grijehe. Kako se lako poškropiti svetom vodicom. Kako je lako obgrliti se izlikama. Izlike su veliki, mekani, topli kaput koji navučeš čim malo zahladi, čim si malo izložen, ušuškaš se u njegovoj  toplini, obgrneš se, siguran od svijeta.

Njenih je petanest minuta lagano istjecalo. Pila je čaj gutajući teško, a uspomene su se kotrljale niz njeno grlo kao odroni stijena. Dugo je razmišljala o pobačaju. Odluci o zadržavanju djeteta (tada je mislila da se radi samo o jednom djetetu, a ne o blizancima) presudila je njena usamljenost. Htjela je nekoga u svom životu i odlučila je da će taj netko biti dijete. Njeno dijete. Priznala je to sestri koja joj je rekla da se dijete ne smije roditi iz tako sebičnih razloga. ‘A zar postoje drugi razlozi za rađanje djece?’, odgovorila joj je tada. Sve je to bilo sebično, smatrala je. Od straha zbog stigme i neprihvaćanja ako ne rodiš dijete (pa ga zato rodiš), ‘nastavljanja loze’, potrebe da se osjećaš potrebno, da netko ovisi o tebi, do kolica iz kojih vire crte tvoga lica. Sve je to bilo sebično, sve je to hranilo ego. Barem u početku.

Ljubav je općenito, vrlo često, u najvećem broju slučajeva, bila – sebična. S klincima se to počelo mijenjati,  bila je drugačija majka, rasla je kao osoba i po prvi puta je ljubav u njenim očima prešla granice nje same, podarila se drugima, nije vukla za rukav, nije tražila potvrdu (iako ju je rado primala). Željela je više vremena s njima, žudjela za poštenim godišnjim, za neopterećenim mislima.

Smijala se svom odrazu u žlici. Jučer joj je baka koja živi u zadnjem stanu na katu (stan koji uvijek miriše po juhi i dinstanom kupusu) rekla da ne brine, da je i ona isto udovica. Svi su starci (a možda i ne samo oni) pretpostavljali da je udovica zato što je sama s dvoje djece. Šta je žena s djecom, bez muškarca? Udovica.

Uvijek je bila gladna nakon čaja, ali nije htjela ništa pojesti. Tino i Alen ustat će svakog trenutka. U želducu joj je krulilo. Zamišljala je kroasan od čokolade, topao i sočan, u potpunosti ispunjen slatkom čokoladnom kremom. Godinama već nije takvo nešto pojela. Na poslu su svi živjeli ‘zdravim’ životom i izgledali kao da u svakom trenutku mogu odtrčati polumaraton. I Mirna je pazila na sve što jede, zbrajala kalorije, iščitavala sastojke, strahovala od ugljikohidrata, vječno miksala proteinske šejkove i kuhala vitaminske bombe. Zašto je sve to radila, s takvom predanošću, toliko opsesivno?

Nije to bilo zbog zdravlja. Zdravlje je bilo sporedna prednost takvog režima, zdravlje je bilo u drugom planu. Valjalo je izgledati fit, valjalo je biti mršava. Da zdravlje dolazi u debljoj varijanti, Mirna ne bi birala ‘zdrav’ život, baš kao ni njene kolege. Zdravlje je bila riječ koju su koristili kao kod za mršavost, dok su se istovremeno pretvarali kako im uopće nije stalo do toga da izgledaju mršavo, jer to bi bilo sramotno priznati i svi bi ih tješili kako takvo što zbilja nije potrebno. Pa valjda smo kao odrasli ljudi nadišli nametnute društvene standarde?

Nije zapravo znala zašto to i dalje radi. Racionalizirala je sve, posložila kockice u svojoj glavi, ali i dalje je nastavljala po starome, suludo kontrolirajući svaki komadić hrane koji je stavljala u usta. Često je osjećala kako je to jedina stvar u životu koju ima pod kontrolom i za to se grčevito držala. Jer tko zna, ako danas pojedeš kroasan, možda će se sve srušiti, zveket nezaustavljivih pločica domina, i pojest ćeš još jedan, a onda možda i čokoladu, i onda će se vratiti kilogram, pa dva, pa možda i pet, i onda si za nekoliko mjeseci opet bijedna i debela, i za tebe neće biti mjesta na poslu, ostat ćeš bez prihoda, oduzet će ti djecu. A sve je počelo s jednim kroasanom.

Ovako je barem bila mršava. Je li to voljela? I zašto je to voljela? Često je razmišljala o tome zašto. Sa sigurnošću je znala da je fine kroasane od čokolade oduvijek voljela zbog same sebe, istinski i potpuno, jer su joj pružali ugodu i plesali na njenom nepcu kao najslađa čarolija, instant sreća. Je li voljela biti mršava zbog same sebe? Na to pitanje nikada nije mogla odgovoriti nepokolebljivim i pouzdanim da.

Kako je završila ovdje? U ovom trenutku u vremenu i prostoru, u ovoj verziji sebe? Zar joj nije bilo dosta života za druge? Na što je uopće mogla odgovoriti nepokolebljivim da, gdje je mogla podariti da za sebe, iz srca, čitavim bićem? Što je čekala, koga je čekala, zašto je čekala? Sve što postoji je sada.

Sjetila se svog oca. Umro je prije više od godinu dana, ali još uvijek nije imala snage razmišljati o njegovim posljednjim trenutcima. Bio joj je najdraža osoba na svijetu. Sad se sjećala svega, prizvala uspomene koje je uporno pokušavala blokirati. Njen sustav za obranu je pao. Uvijek joj je pričao o selu u kojem je odrastao, u samom srcu Bukovice, selu u kojem su vukovi pjevali uspavanke, u kojem se satima hodalo do škole, snijeg je škripao pod nogama kao nigdje drugdje, zrak je bio čist i od njega su pluća letjela u visine, a ljudima su ruke bile hrapave i tople, baš kao njegove. Bila su tamo visoka stabla koja su usred zime bila tamnozelena i mali kršni puteljci po kojima su se verale koze. Mirna nikada nije posjetila to selo. Razmišljala je o odlasku u Bukovicu kad se otac razbolio i razmišljala opet kada je umro. Odlučila je da nikada neće otići tamo jer se bojala. Bojala se da će sve one priče i slike koje joj je podario otac morati ustupiti mjesto drugima. Nije htjela riskirati i izgubiti jedan od njegovih najljepših poklona. Sad je već plakala. Obrisala je lice kuhinjskom krpom i pribrala se.

Probudila je klince i rekla im kako danas neće ići u školu. Neće se zadovoljiti sa samo petnaest minuta života. Uzeti će bolovanje, odvesti Tina i Alena na prvi road trip, potražiti novi posao (neki novinarski, tko zna?) i kupiti kroasan od čokolade u Dafini. Možda čak i dva. Sve to sada, sve to danas.

‘Istambulsku konvenciju treba ratificirati kako bi se prestalo s kršenjem ljudskih prava’

U fokusu ovogodišnje, u Zagrebu treće po redu, kampanje ‘Milijarda ustaje’ bila je Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – takozvana Istambulska konvencija.

Za razliku od protekle dvije godine, kada se održavala na Zrinjevcu, ove godine je kampanja ‘Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama’ (One Billion Rising Revolution) zauzela Cvjetni trg. Hrvatska je bila jedna od 206 zemalja u svijetu koje su odlučile bubnjanjem, plesom i protestom upozoriti na nasilje koje doživljavaju žene i djevojčice, temu o kojoj se još uvijek nedovoljno priča.

Istambulska konvencija stupila je na snagu 1. kolovoza 2014. godine. Hrvatska ju je potpisala, ali ne i ratificirala. Na njezinu su važnost upozorile Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, zamjenica Gradonačelnika Sandra Švaljek, kao i Predsjednik RH Ivo Josipović, koji je naglasio kako se nada da će ova kampanja ‘utjecati na one koji ne cijene drugo ljudsko biće onako kako bi trebali’, a najavio je i kako će se zasigurno plesati i dogodine.

Govornici i govornice su pročitali pojedine članke Konvencije, definirajući pritom nasilje nad ženama kao ‘ključni socijalni mehanizam kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce’. Izrazili/e su i nadu kako će ratificiranje Konvencije zaustaviti kršenje ljudskih prava.

Za glazbeni i plesni dio su se pobrinuli Barbari, Gretta, Listopad, S3ngs, Vibrice, Zli bubnjari, Atomic Dance Factory, Ana’s Sensual Fitness, Plesni studio VEM, Un respiro te Zumba. Osim u Zagrebu, kampanja se ove godine održala i u Rijeci, Zadru, Puli, Slavonskom Brodu, Osijeku…

Kampanju je 2012. godine započeo aktivistički pokret V-day, predvođen poznatom dramaturginjom Eve Ensler, s ciljem osvještavanja činjenice da je svaka treća žena u svijetu pretučena ili silovana.

Ovogodišnju kampanju organizirali su: Centar za ženske studije, Zajednica saveza udruga osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH, RODA – roditelji u akciji, CESI, Ženska soba, Udruga sindikata biciklista, SDFŽ GO Zagreb, I gdje je tu ljubav, Udruga Kamensko; uz podršku Grada Zagreba – Ureda Gradonačelnika – Služba za promicanje ljudskih prava i Ureda za informiranje Europskog parlamenta te brojnih građanki i građa