Upoznajte žene koje redefiniraju uličnu umjetnost

Ako postoji rodna nejednakost u svijetu umjetnosti, svakako je najizraženija u uličnoj umjetnosti. Dok neki/e tvrde da žene nerado sudjeluju zbog fizičke opasnosti rada na otvorenom, umjetnice poput Swoon, Vextae, Elle i Mayae Hayuk su se probile, unatoč diskriminaciji na ulici i u galerijama.

Umjetnica ELLE iz New York-a to dobro sažima. “Razumijem neke od razloga koji mogu odvraćati od ulične umjetnosti– potencijalna zatvorska kazna, poniženje zbog društveno korisnog rada, uništavanje imovine (ili uljepšavanje, ovisno o vašem mišljenju), kasne noći, mračna mjesta, visoki usponi. Sve to me podsjeća na onu Always reklamu, Like a girl, gdje sve cure i dečki jednako trče do dobi od oko 12 godina, a poslije toga trčati ‘kao djevojka’ znači mahati rukama i nogama i preskakati, umjesto iskreno trčati i razvaljivati”.

Elleino je rano iskustvo street arta započelo kao ambicija da ide jednako daleko kao i njeni muški kolege. Krenula se ‘uzdizati’ New Yorkom, prskajući, taggajući i lijepeći svoje ime na što je veći dio grada mogla. Elleina izložba u Brooklynu 2014., nazvana Unextinguished, s njujorškom legendom fotografije Marthom Cooper– autoricom grafiti biblije Subway Art – bila je kulminacija trzaja protiv godina gledanja ulica prekrivenih samo muškim taggerima.Cilj joj je stvoriti radove ženstvene kao njezin pseudonimom, njezina umjetnička djela često uključuju slike snažnih ratnica, likove za koje osjeća da ju štite na ulicama.

{slika}

Sazrijevajući kao umjetnica, osjeća da je postala njezina dužnost osigurati pozitivnu reprezentaciju žena u umjetnosti. “Vjerujem da je razlog zašto više žena nije uključeno u uličnu umjetnost  taj što društvo podrazumijeva da su određene stvari samo za muškarce. Što sam postala svjesnija toga, to sam više htjela biti uzor za mlađe žene”.

Rad australske umjetnice Vexte istražuje svijet snova neonskih krhotina, propitujući naš odnos prema nama samima, idejama o evoluciji, tajanstvenoj povezanosti svih živih bića i atomskih čestica koje sve drže zajedno. Njezin rad je također vođen idejom nadahnjivanja mlađih generacija: “Neka mlada djevojka bi mogla vidjeti sliku ili nešto što sam napravila i shvatiti da i ona to može. To je pravi opipljiv utjecaj”.

Vexta čini jasnu razliku između svjetova ‘grafita’ i ‘ulične umjetnosti’, prvi je skloniji forsiranju mačizma i sukoba ili ‘svađa’ između pojedinih umjetnika/ica i ekipa. Negirajući taj testosteronom natovaren balon i usmjeravajući se dalje od hiperseksualiziranih slika prisutnih u mnogim prikazima žena u radovima umjetnika kao što su Sofles, Vexta je počela gravitirati prema nešto drugačijem izrazu u svojim slikama, prikazujući ženske figure, često u letu ili suspendirane u zraku.

“Htjela sam napraviti nešto drugačije, htjela sam napraviti nešto što bih ja željela vidjeti na ulicama, da nije samo karikatura žene. Sve što ste mogli vidjeti bilo je to i oglašavanje. Jednom kad sam privukla pozornost ljudi, onda sam mogla početi raditi ono što sam smatrala zanimljivim i drugačijim, a zatim dobiti više prostora za to”.

{slika}

Vexta kaže da je rad umjetnica još uvijek često marginaliziran. “Mnogi projekti uključuju tek jednu djevojku. Ili ljudi idu u drugu krajnost i uključe samo djevojke. Nema sredine, što po meni ističe nejednakosti. Vaši radovi, bilo da se bave ženstvenošću ili ne, uvijek se gledaju kroz tu perspektivu koja je validna perspektiva, ali radovi muških uličnih umjetnika se ne promatraju konstantno kao izraz njihove muškosti”.

Ova nejednakost postaje još očitija kada se uključe financijski faktori. Maya Hayuk se prisjeća kako je nakon završetka umjetničke škole većina muških kolega dobila posao ilustratora i likovnih umjetnika, makar su bili u manjini u klasi, dok se mnoge talentirane žene zanemarilo.

U početku slikajući anonimno na ulicama San Francisca, Hayuk  je pronašla neželjenu slavu kroz Barnstormers kolektiv kad se preselila u New York, postigavši iznimnu čast oslikavanja prestižnog Bowery zida. Slikajući velike, isprepletene geometrijske oblike, Hayukin rad vodi natrag u jednostavniji svijet tradicionalnih umjetnosti i obrta, učinjen suvremenim svojom udarnom shemom boja. Međutim, moderne klasifikacije umjetnika su joj sporne. “Staviti pridjev ispred riječi ‘umjetnik/ica’ već na neki način marginalizira, pa se ne identificiram čak ni kao ‘ulična’ umjetnica jer slikam na otvorenom puno duže nego što postoji izraz ulična umjetnost”.

Za Hayuk, umjetnost je (organski) prirodan proces koji se razlikuje od onoga što ona opisuje kao poriv muškog umjetnika da ‘mirisom obilježi’ svoj teritorij s egocentričnim oznakama i samopromocijom. “Grafiti to predstavljaju na poseban način. To je velika generalizacija, ali možda žene ne osjećaju potrebu za prskanjem svojega sjemena po stvarima”.

I Maya i umjetnica Caledoniaa Curry, aka Swoon, slažu se s premisom da su žene uglavnom tokenizirane u ovom području. Swonino početno uzbuđenje zbog toga što je uključena u skupnu izložbu u MoMA, New York, je splasnulo kad je shvatila da oni još uvijek prikazuju relativno nizak postotak umjetnica. “Činjenica je da ova velika institucija i dalje ima mali postotak žena i njihovi se radovi i dalje prodaje za puno niže cijene nego muški”.

{slika}

Ipak, Swoonina je samostalna izložba u Muzeju Brooklyn 2014. bila iznimno uspješna. Njezina složena instalacija je u cijelosti preuzela galeriju na katu s ručno rađenim brodom iz njezina projekta Swimming Cities prevezenim diljem svijeta i s ljubavlju rekonstruiranim među isprepletenom papirnatom šumom i ogromnim Avataresque središnjem stablom. Razvila je brojne projekte koji osvjetljuju društvene nejednakosti, poput projekta Braddock Tiles, omogućujući lokalno zapošljavanje i umjetničke radionice u Sjevernom Braddocku, a njezin Konbit Shelter rad je pomogao obnovi zajednice u Haitiju. U tim projektima, Swoon manifestira svoju žarku želju za rješavanjem problema za koje ona smatra da se protežu dublje ispod površine društva.

“Sve ove nejednakosti su još uvijek izrazito prisutne u većini naših struktura”, kaže ona. “To je isto kao i reći da Sjedinjene Države nisu rasistička kultura – sada imamo ovaj masivan trenutak u kojem protestiraju  i govore ‘nemojmo više pokušati to poreći’. Mislim da se to ne razlikuje mnogo od toga da je to još uvijek patrijarhalna kultura”.

Unatoč tome, Swoon nije bez nade. Je li moguće da je došao trenutak da godine crkveno i državno naručenog ‘muškog pogleda’ u zapadnoj povijesti umjetnosti ustupe mjesto suosjećajnijem ženskom pogledu? Jesmo li se približili prekretnici u društvu, kada potaknuti sve većom vidljivošću kreativnih žena, počinjemo pisati društveni narativ prema boljem?

“Kada sama sebe pitam ima li nešto novo ili značajno o meni kao ženi u ovom trenutku, mislim da je to samo moja perspektiva; činjenica da su moj glas i način na koji vidim stvari dio tog razgovora na način koji nije bio moguć mnogo stotina godina prije”.

 

Prevela i prilagodila Marina Bubalo

Valoviti feminizam?

Ageizam je fundamentalna dinamika unutar feminizma. Još nismo pronašle način kako da se nosimo s onim što je bilo prije nas, osim što kolutamo očima i vjerujemo da smo bolje.

Mari li feminizam za starije žene? U teoriji da. To je pokret za sve žene, svih životnih pozadina i iskustava, u svim fazama njihovih života. Feministički pokret koji nema vremena za žene koje su došle u izvjesne godine ne tretira ih ništa bolje od samog patrijarhata.

Pa ipak to se događa, stalno i iznova. Čak smo izabrale metaforu koja opisuje ženski aktivizam koji raste a zatim se troši, val za valom za valom. Muškarci žele ostaviti nešto trajno; mi nastojimo isprati tragove naših pretkinja.

Meni je skoro četrdeset godina – ali nije još. Iznosim svoj ‘nemam-još-četrdeset’ status u nadi da će mi to zajamčiti barem tračak vjerodostojnosti. Pisati o ageizmu znači izložiti se optužbama da ste ogorčeni i ljubomorni, pa otuda moja žudnja da istaknem da ja nisam ‘jedna od njih’. Nisam ‘drugovalašica’. Nisam kriva što stvari još nisu onakve kakve bi trebale biti. Okrivite druge, one su starije od mene: veće puritanke, ekskluzivnije, zaslijepljenije. Ne želim da me se smatra starom feministkinjom, ali znam da ulazim u tu fazu.

Ageizam nije samo nešto što napada feminizam izvana; on je fundamentalna dinamika unutar njega. Doista, još nismo pronašle drugačiji način funkcioniranja. U knjizi The Feminine Mystique, objavljenoj 1963., Betty Friedan je opisala kako su feministkinje njene generacije vidjele one prije sebe kao “neurotične žrtve zavisti za penisom koje žele biti muškarci”. Susan Brownmiller, čiji memoari In Our Time opisuju feministički aktivizam 60-ih i 70-ih, piše o tome kako “ljevičarke obično ocrnjuju borbu sufražetkinja, omalovažavaju je kao rasističku kampanju bijelih pripadnica viših klasa”. Ovo oboje zvuči kao opis feminizma drugog vala, no ovdje sudionice drugog vala govore kako vide svoje prethodnice. Uvjerenje da smo mi bolje – da nemamo slične slabosti i nismo kompromitirane, da se ne provlačimo, a da uopće ne uviđamo svoje greške – nadahnjujuće je, premda se zbog njega i dalje vrtimo u krug. Depresivna je ironija da naša želja da ne ponavljamo pogreške iz prošlosti postaje upravo ono zbog čega to i dalje radimo.

U knjizi Overloaded Imelde Whelehan u kojoj raščlanjuje ‘raskalašenu’ (‘ladette’) kulturu 1990-ih, autorica kritizira ono što ona naziva ‘novim feminizmom’ zbog njegovih pogrešnih analiza prošlosti:

“Novi feminizam može biti izazovan i njegova vjera u feminističku budućnost je ohrabrujuća. U najgorem slučaju koristi najarhetipskije i loše osmišljene kritike feminizma – posebno u vezi navodnog puritanizma – i nije uvijek jasno da prepoznaje ono što sâm duguje temeljnim načelima feminizma drugog vala, ili nije jasno da su ova načela u potpunosti preživjela zahvaljujući predanosti istih tih ‘puritanki'”.

Knjiga Overloaded objavljena je 2000., kada sam imala 25 godina. Kao ‘novu feministkinju’ nije me posebno zanimalo ono što je htjela reći. Osjećala sam da me patronizira i osuđuje. Nakon gotovo 15 godina ta debata stoji na istom mjestu, no ja sam se pomaknula dalje, na toj pokretnoj traci, prema poziciji puritanstva i moraliziranja. Mi, kao feministkinje, trebale bismo kontrolirati narativ umjesto da on kontrolira nas.

Akademska feministkinja Lori Marso ističe da se “feministkinje rijetko žele identificirati sa životima svojih majki:

“Umjesto toga želimo se razlikovati od naših majki, radije nego primijetiti naše sličnosti, iste borbe i zajedničke probleme”.

To je oblik samozaštite, i on hrani naše stavove prema svim ženama, posebno prema onima koje nikad nisu bile feministkinje. Ako smo kritične prema našim feminističkim pretkinjama, što tek osjećamo prema onim ženama koje se, kako se čini, nikada nisu pobunile? Dugo vremena iskreno sam osjećala da su žene iz generacije moje majke bile manje stvarne od žena poput mene. To je bila misao kojoj nikad nisam dopustila da ispliva na površinu, ali vidjela sam kako su bile tretirane – kako im se obraćalo, što se pretpostavljalo, ograničenja koja su im bila nametnuta – i znala sam da to ne želim sama sebi. I umjesto da se bojim budućnosti, pretpostavila sam da su te žene zaslužile takvu sudbinu. Za mene, one su bile manje kompleksna ljudska bića, a njihove konzervativne politike (zato što sam pretpostavljala da su starije žene, pogotovo majke, konzervativne) značile su da ih čak nije ni briga ako ih se vidi kao inferiorne. Meni se to ne bi moglo dogoditi jer ja uopće nisam takva.

Moja je generacija bila inkluzivnija, osvještenija, jednostavno oslobođenija. Mi ne bismo pristale na nikakva sranja, i stoga smo kada su nam se sranja počela događati – a to je koliko se sjećam došlo veoma brzo – imale smo spremne nove, razrađene narative: to nije isto, zbog ironije. Nije isto zbog izbora. Nije isto zbog neuroznanosti. Nije isto zato “jer su ovo devedesete!”, kako nas podsjeća uvod u Generation Sex. Seksizam koji doživljavamo nije pravi seksizam; samo tako izgleda i osjećamo ga kao da je. I zato su potrebne godine da shvatite da se ne radi o tome da generacija vaših majki nije primjećivala što im se radi; radi se o tome da su one, baš poput vas, stvarale vlastite narative kako bi se mogle nositi s tim. Osim toga, za mnoge od njih bilo je mnogo, mnogo gore nego što bismo mi to mogle i zamisliti. Nije nas bilo briga jer su za nas one bile samo ‘one žene’ – prošlost koju trebamo izbjeći.

Tek sada vidim kako sam predbacivala povrijeđenost starijim ženama. Iritirao me svaki znak da su bile nesretne s kartama koje su im bile podijeljene. Ne krivi mene ako budeš zaboravljena u svojim pedesetim. Trebala si bolje planirati, kao što ću ja. Imperativ je bio da moraju patiti zbog svojih pogrešaka. Ako bi spomenule ograničenja koja imaju u životu zbog reprodukcije, odlučila sam da to znači da su sebe uvijek vidjele kao strojeve za proizvodnju beba. Ako su kritizirale muškarca koji ih je maltretirao ili ostavio, pitala sam se zašto nisu izabrale boljeg partnera. Ako su propitivale kulturalne pritiske kojima sam ja bila izložena, u tome nisam vidjela politiku – zato što starije žene nisu politične – samo ‘materinsko’, osuđujuće zvocanje. Osjećala sam njihovu ljubomoru, naravno (zato što moraju biti ljubomorne – tko bi htio biti tako star?). Ideja da bi takvi ljudi mogli suosjećati s nekim poput mene činila mi se apsurdnom. Moja baka mi je jednom rekla da je ona imala moje mogućnosti, činila bi iste stvari koje sam i ja činila; ja sam to shvatila kao prisvajanje. Sada gledam unatrag i mislim, zapravo, vjerojatno je učinila mnogo, mnogo više.

Kao žene znamo da nemamo dovoljno prostora. Možete tvrditi da ako mladost jamči svim ženama razdoblje relativne, premda ograničene, prednosti, to samo pokazuje kako se stvari za sad pokušavaju uravnotežiti. Naposljetku, svatko tko je star imao je privilegiju da je jednom bio mlad. Osim toga, u vremenu kada je generacija rođena 50-ih i 60-ih podigla ljestvicu, što je to malo ageizma s kojim imamo posla? Žene koje su rođene kada je pobačaj bio ilegalan, kada su muževi smjeli silovati svoje žene, kada nije bilo sigurnih kuća… Pa, barem su imale kakvu-takvu šansu da pohađaju fakultet bez plaćanja školarine. Naša perspektiva je iskrivljena zato što ne uočavamo sve pobjede koje su ove žene dobile za nas. Umjesto toga, igramo se uočavanja njihovih nedosljednosti i promašaja, a cijelo vrijeme zapravo znamo da se ne razlikujemo od njih.

Mislim da je s tim jako povezan naš strah od starenja. Nitko ne želi biti ‘ta stara baba’. Nitko ne želi biti viđen kao nebitan/na, neprivlačan/na, bez definirane svrhe (za razliku od potplaćenog kućnog rada i brige o drugima, koji omogućuje da naše društvo funkcionira, ali hej, tko to uopće primjećuje?). Kada se radi o starijim ženama, ne možemo osjećati čak ni patronizirajući osjećaj sažaljenja – onu vrstu koja nam dopušta da budemo ‘inkluzivni’, a da ne vidimo objekt našeg sažaljenja kao ravnopravan – zato što one nisu uistinu ‘druge’. One nisu ljudi koji doživljavaju marginalizaciju koju mi nećemo upoznati; one su naša vlastita budućnost, i to je zastrašujuće. Za mnoge od nas, feminizam znači nadu i promjenu. To je naš put da ne postanemo ono što su postale naše majke. Nije ni čudo što ih isključujemo. Čak i samo svijest o postojanju tih starijih žena baca sjenu na naše nade u budućnost.

Sada počinjem prepoznavati u vlastitoj djeci sitne naznake budućeg predbacivanja. Postajem svjesna da neću zauvijek biti Mamica; uskoro ću biti Mama, konzervativno zanovijetalo koje ‘nema pojma’. To je neizbježno. Htjet ću im reći “Znam da me tako vidite – ponekad i ja sebe vidim tako – ali ja ću vas još uvijek slušati. I dalje ću vas čuti. Nisam ono što mislite”. Naposljetku, nadam se da će proći. Ali kada se radi o feminizmu – nisam sigurna. Čini se kao da smo uhvaćene u beskrajno ponavljanje, val za valom, za valom, za valom.

  

                                                                       Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

 

 

Rebecca Gomperts: ‘ Inducirani pobačaj više nikada ne mora biti nesiguran’

Rebecca Gomperts je nizozemska ginekologinja, aktivistkinja i umjetnica. Osnivačica je Women on waves i Women on web, inicijativa koje ženama širom svijeta omogućuju siguran pobačaj. Women on web  je online servis za konzultaciju i nabavku lijekova za siguran prekid trudnoće, dok je Women on waves projekt koji je inicijalno nastao kao projekt koji donosi siguran prekid trudnoće u zemlji gdje nije moguć. Gomperts je svoj život posvetila pomaganju ženama kako bi ostvarile svoja prava u situacijama kada ih država ograničava. Nedavno je izašao i film o njezinu životu i radu, ‘Vessels‘. Slagali se s njezinim načinom rada ili ne, nesporno je da njezina pojava i djelovanje uzrokuju komešanje ustaljenih stavova o pravu na pobačaj i redefinira pojam sigurne terminacije trudnoće.

Kada razgovaramo o Women on web, napravite li kontrolu pravnih propisa prije slanja tableta u različite zemlje?

Prvo, Women on web ne šalju tablete. Imamo ugovor s partnerskom firmom iz Indije koja ih šalje. Generički lijek se proizvodi u Indiji i on mora biti ekvivalent originalnom lijeku, što abortivni lijekovi koje koristimo i jesu. Mi smo zapravo samo pružateljice informacija, slanje tableta je manji dio našeg rada. Važno je da je žena zdrava, da nema nikakve kronične bolesti i to je ono što provjeravamo tijekom konzultacija, piju li kakve lijekove i slično. Obavimo podrobne konzultacije preko interneta, u maniri onih koji se obave u ginekološkoj ordinaciji. U timu koji radi konzultacije su i ginekolozi/kinje i zaposlene osobe – uvijek se trudimo zaposliti osobe koje govore različite jezike, kako bi što više žena moglo doći do jasnih informacija.

Ostanu li žene s vama u kontaktu nakon što popiju tablete? Postoje li pregledi nakon što žene popiju tablete za medikamentizirani pobačaj?

Ne uvijek. Mi ih zamolimo da nam se jave, što 50-60 posto njih i učini.  To je veoma slično kao odlazak u kliniku, kao kada žene tamo naprave pobačaj, 50 posto ih se vrati u kliniku na dogovoreni pregled. To je zato što sve prođe u redu i ne moraju se opet vraćati. Ili se ne žele vratiti.

Ukoliko žena želi terminirati trudnoću, do kada je preporučljivo to učiniti?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji tableta za medicinski pobačaj je registrirana kao medikament koji se može koristiti kod kuće, do devetog tjedna trudnoće. To je zato što je medicinski pobačaj veoma sličan spontanom. Naime, 20 posto trudnoća završi spontanim pobačajem u različitim neočekivanim situacijama: u busu, kod kuće, na poslu… I često su udaljene od bilo kakve medicinske institucije. Vrlo je sigurno koristiti ga do devet tjedana, no nakon toga se riskiraju komplikacije. Nedavna istraživanja pokazuju da je siguran i do 11-12 tjedana trudnoće, tako da nije potrebno ići u kliniku ili bolnicu kako bi se učinio pobačaj.

Šaljete tablete širom svijeta. Što ako vas netko kontaktira kada trudnoća postoji već osam tjedana, odbijete li ih?

Ne. Women on web imaju praksu da u tom slučaju ženu upute na njihove liječnike, jer uzimamo u obzir vrijeme potrebno za dostavu. WoW je doista puno više od toga da žene dođu do tableta. Mislim da otprilike pola žena koje nam se obrate su one koje ne znaju kome se obratiti, koje ne znaju gdje tražiti pobačaj na zahtjev. Kažemo im gdje da odu, ili im savjetujemo da odu u drugu zemlju, da koriste lijekove koje mogu pronaći lokalno.

Na primjer, u Maroku je veoma jednostavno pronaći jedan lijek koji je uz to i jako jeftin, a koji uzrokuje pobačaj. Želimo im pružiti opciju koja im je najsigurnija i najdostupnija u danoj situaciji kako bismo osigurale da sve prođe u redu.  To što im se eventualno pošalje kutija s lijekom za pobačaj zadnja je stvar koja se radi ako nema drugog izlaza.

Ti si jedina koja je zaposlena u Women on web. Kako si uopće došla na ideju stvaranja takve organizacije?

U Women on web nisam jedina jer imamo oko dvadesetak zaposlenih ljudi, ali sam jedina stalna članica Women on vessel.

Po struci sam ginekologinja i radila sam kirurške pobačaje. No, svoje djelovanje sam započela plovidbom na brodu koji je inspiriran plovidbom Greenpeacea. Dvije godine sam plovila s njima. U Južnoj Americi sam se susrela s mnogo žena koje su patile radi toga što nisu mogle napraviti siguran pobačaj, a željele su. Tako se rodila ideja.

Dobivale smo jako puno upita kada će opet doći brod. A brod je zapravo kampanja koja promovira pravo na siguran i dostupan pobačaj, te je sam po sebi izuzetno skup, nije održiv i nije moguće biti u cijelom svijet u jednom trenu i pomagati svima kojima je pomoć potrebna. Razmislile smo i zaključile: to je samo pilula. Ona mora biti dostupna svim ženama. Tako je počelo.

Kako se financirate?

Puno ljudi donira. Mi smo neprofitna organizacija i svatko može donirati, što i čine. Netko donira u ime druge žene, kako bi ona mogla ostvariti pravo na pobačaj, netko donira kako bi osigurao/la da žene mogu sigurno ostvariti svoje pravo.

Gdje si imala najviše problema s pristajanjem?

U Portugalu se nismo mogli/e usidriti. Kao niti u Maroku. Od tamo su nas izbacili čim su saznali da smo stigle. Bez ikakve procedure. Suprotno svakoj pravnoj logici i protokolu. Ali Maroko nije demokracija, to je policijska država. S nekim zemljama vodimo sudske postupke. Sve je to dio posla, ali žene moraju moći ostvariti svoja prava.

Jesu li te ikada fizički napali radi toga što radiš?

Ne. Stvarno nikada fizički, ali ima trolova, no to ne smatram kao napad na sebe. Naravno da postoje ljudi koji šalju doista grozne, užasne poruke.

Kakvi su dojmovi o filmu Diane Whitten – Vessels?

Jako mi je teško reći nešto o tome jer je to film čije je snimanje bilo dio mojega života i rada. Ne mogu reći što mislim, mogu samo reći na koji način utječe na druge ljude. Ono što smo primijetili jest da veoma inspirira ljude i motivira ih na akciju. U Irskoj, nakon projekcije filma, ljudi su objesili veliki natpis na katedrali ‘Za siguran pobačaj, odite na www.womenonweb.org‘. Ako možemo inspirirati ljude i učiniti ih voljnima da pomognu drugim ženama doći do informacije kako napraviti pobačaj ukoliko ga žele napraviti,  to je fantastično, to je ono što je najpotrebnije: da ljudi znaju da postoje sigurne metode terminacije trudnoće. Da sve mogu napraviti same, kod kuće, da ne moraju očajavati i koristiti nesigurne metode. Želimo ih spriječiti da koriste nesigurne metode. 

Može li Zgodna žena biti feministički klasik?

Film Zgodna žena (Pretty Woman, 1990.) na web portalu Bitch Flicks negativno je ocijenjen kao “jedan od najmizoginijih i najpatrijarhalnijih hollywoodskih filmova koji k tomu i promovira konzumerizam, te diskriminira ljude na temelju izgleda i klasne pripadnosti”, dok su ga seksualne radnice osudile zbog nerealističnog prikaza prostitucije i romantiziranja spasilačkih fantazija klijenata. I dok ove kritike nipošto nisu neosnovane, spomenuti bih film željela sagledati u nešto pozitivnijem svjetlu i iz drugačijeg kuta. U usporedbi s većinom tradicionalnih prikaza romanse i feminističkih prikaza prostitucije, Zgodna žena sustavno iskazuje veće poštovanje prema tjelesnoj anatomiji svoje junakinje Vivian (Julia Roberts). Rasprava o tome je li Zgodna žena feministički klasik seže u srž samog feminizma: je li ovo film o oslobođenju koji u prvi plan stavlja slobodu i djelatnost žena, ili dogma koja diktira rodne uloge za žene? Kako bih što pomnije istražila ovo pitanje, osvrnut ću se na neke od najčešćih kritika upućenih na račun Zgodne žene.

Zgodna žena glamurizira prostituciju!

Činjenica da film kojeg se najčešće kritizira zbog glamuriziranja prostitucije započinje s “mrtvom kurvom u kontejneru za smeće” a potom prelazi na našu junakinju na koju nasrće muškarac i udara ju u lice, odvraćajući “Čovječe, ona je kurva!” kada mu se netko suprotstavi, otkriva mnogo o našoj percepciji seksualnih radnica. Bismo li za film koji započinje skokom računovođe koji je upravo bankrotirao s najvišeg prozora poslovne zgrade optužili da svijet računovodstva prikazuje na glamurozan način? Ako je u Zgodnoj ženi išta glamurozno, onda je to izlaz iz svijeta prostitucije koji se nudi u nerealistično atraktivnom obliku monogamne budućnosti s patronizirajućim spasiteljem. Raskošne hollywoodske produkcijske vrijednosti filma možda glamuriziraju prostituciju, no jedino u onom smislu u kojem Apokalipsa danas (Apocalypse Now, 1979.) glamurizira rat ili Wall Street (1987.) glamurizira kapitalizam. Nagađam da sve one kojima smeta “glamurizacija” prostitucije u Zgodnoj ženi zapravo smetaju sljedeće postavke: prostitutka je pojedinac, prostitucija je usporediva s drugim oblicima rada, a odgovornost za zlostavljanje prostitutke snosi isključivo zlostavljač.

U toku filma, Vivian otkriva vlastitu osobnost pobijajući niz (pogrešnih) stereotipnih pretpostavki: ona se ne drogira, njena prošlost uključuje nekoliko loših veza ali ne i eksplicitnu seksualnu traumu, njena inteligencija opetovano iznenađuje njenu okolinu. Mogli bismo ustvrditi da Vivian u tom smislu utjelovljuje klišej “drolje dobrog srca” koja zaslužuje da ju se voli i spasi zato što je “posebna” i “drugačija od ostalih”. Međutim, smatram da lik Kit de Luce (Laura San Giacomo) onemogućava takvo pojednostavljeno tumačenje. Putem Vivian, film poziva gledatelj(ic)e da suosjećaju i solidariziraju se s prostitutkom i ovisnicom o drogama Kit. Na kraju filma, Vivian joj daje poveću svotu novca, poštivajući njeno pravo da odabere hoće linovac potrošiti na drogu. Vivian nikada ne govori Kit kako bi trebala voditi svoj život; umjesto toga, ona jupotiče da razvije samopoštovanje i vjeruje u svoj potencijal da definira vlastite snove. Takav stav Vivian prema Kit potiče gledatelj(ic)e da vlastito poštovanje prema Vivianinoj djelatnosti prošire na djelatnost i individualne potencijale svih seksualnih radnica.

Skupine koje se zalažu za prava seksualnih radnika/ca već dugo ističu (a Amnesty International i Svjetska zdravstvena organizacija o tome raspravljaju) da je najučinkovitiji način borbe protiv trgovine ljudima, zlostavljanja i drugih opasnosti prostitucije njena dekriminalizacija, koja bi zaposlenima k tomu donijela zdravstvenu i druge oblike zaštite dostupne ostalim radnicima/cama. Opetovanim usporedbama Vivianinog rada kao prostitutke s Edwardovim (Richard Gere) korporacijskim poslovima Zgodna žena dodatno naglašava ovu poruku, doduše u zašećerenom hollywoodskom stilu. Nadalje, iz priče o Vivianinoj prošlosti doznajemo da ju je na bavljenje seksualnim radom natjerala želja za financijskom autonomijom i pritisci vezani uz plaćanje stanarine.

Gotovo sve prikaze seksualnih nasrtaja na seksualne radnike/ce na filmu moguće je svrstati u jednu od dvaju kategorija: 1. film ne pridaje nikakvu pažnju karakteru zlostavljača, prikazujući ga (redovito se radi o muškarcu) kao bezlični “simptom prostitucije”, podržavajući time ideju da se junakinja već samim izborom profesije stavlja u poziciju neizbježne žrtve napada; 2. zlostavljač je prikazan kao “anti-junak”, a seksualni/a radnik/ca kao nevažan/na. Zgodna žena ne spada niti u jednu od opisanih kategorija. U trenutku kada Stuckey (Jason Alexander) nasrće na Vivian, gledatelji(ce) su već dobro upoznati/e s oba lika i razumiju da je napad odraz Stuckeyjeve nesigurnosti, odbojne privilegiranosti i toksične ogorčenosti; također, utjecaj napada na Vivian prikazan je na način koji poziva na suosjećanje. Upoznajući nas i s potencijalnim silovateljem i s njegovom žrtvom, film Zgodna žena uspješno izbjegava tradicionalno svaljivanje krivnjena žrtvu, sugerirajući da je napad na seksualnu radnicu nepravedan čin bez opravdanja, te odraz karaktera samog napadača. Ako zbog ničeg drugog, Zgodna žena već je i zbog ovoga – feministički klasik.

Zgodna žena promovira materijalizam!

Kao film koji prikazuje pregovore o novčanoj vrijednosti seksa, filmZgodna žena neizbježno govori o materijalizmu. No to ne mora nužno značiti da je nekritički materijalističan. Štoviše, film izričito naglašava impersonalnost bogatstva: “Trgovine nikada nisu ljubazne prema ljudima, ljubazne su prema kreditnim karticama”. Vivianin glasovit, trijumfirajući sukob s prodavačicama (“Vi radite za proviziju, zar ne? Velika pogreška!”) moguće je tumačiti kao glorifikaciju njene novostečene superiornosti koju sa sobom donosi status bogate žene, no on je istovremeno vrlo zadovoljavajuć jer joj omogućava da pokaže da su prodavačice bile u krivu kada su ju osuđivale. Spomenuta scena pokazuje da je Vivianina osobna vrijednost imuna na neprijateljski tretman društva. Nadalje, činjenica da Vivian u drugima scenama osnažuje samu sebe (neuvjerljivo) odbijajući isplatu u kešu kako bi naglasila vlastitu vrijednost, dodatno potvrđuje mogućnost anti-materijalističkog tumačenja njenog šoping trijumfa. Film opetovano ističe ironična protuslovlja između izvedbe bogatstva i vlastitog ja. Edward izvodi bogatstvo kupujući penthouse kao statusni simbol, no u njemu ne može uživati jer se boji visina. Njegovi elitni prijatelji mogu kupovati karte za operu kao statusne simbole, no Vivian cijeni ljubav prema operi. Odabir La Traviate, opere o seksualnoj radnici, dodatno ističe ironični kontrast između nepromišljenog veličanja patosa seksualnih radnika/ca kao djela zabave za elitu i nepromišljenog neprijateljstva prema seksualnim radnicima/cama koje ta ista elita iskazuje u svakodnevnom životu.

Elementi Zgodne žene koji satiriziraju materijalizam i istražuju opasnosti prostitucije ostaci su izvornog scenarija naslovljenog $3000 u kojem je Vivian ovisnica o drogi koja na kraju filma otkriva da se Kit predozirala. Ta se verzija može doimati “provokativnijom”, no je li održavanje i podržavanje dominantnog društvenog narativa o prostituciji doista provokativno? Pretvarajući $3000 u komercijalnu romantičnu komediju, Studio Disney sasvim je nenamjerno stvorio nešto mnogo smjelije: film u kojem prostitutke nisu osuđene na propast, a muškarci snose odgovornost za načine na koje se ophode prema njima. Nadalje, bogatstvo u filmu nije prikazano kao automatski dobro ili loše. Ono što Stuckeyja pretvara u osvetoljubivog potencijalnog silovatelja upravo je njegova preokupiranost bogatstvom i statusom. Novac, dakle, može upropastiti nečiji život, ali i graditi “sjajne, velik brodove”. Konačni odabir Kit koja mora odlučiti hoće li svoju “stipendiju” potrošiti na ostvarenje sna ili nabavku droge pokazuje da novac djeluje osnažujuće, ali ne garantira sreću. Ukoliko lijepa odjeća i nakit u filmu odvraćaju pozornost od te poruke, to je do samih gledatelj(ic)a i njihovihstavova prema luksuzu, a ne samog filma.

Zgodna žena promiče patrijarhalni svjetonazor!

Malo koji prizor više odiše patrijarhalnim vrijednostima od onoga u kojem vitez na bijelom konju spašava (uglavnom komatoznu) princezu, svojatajući njenu ljubav kao vlastitu nagradu. To ipak nijescena kojom završava Zgodna žena: naime, na kraju filma Edward uprizoruje fantaziju koju je Vivian izrijekom tražila, iskazujući time vlastito pristajanje na uvjete veze koje je ona predložila. U potpunosti prihvaćajući Vivian kao romantičnu partnericu (umjesto da ju uvjetno prihvati kao ljubavnicu ili predmet sažaljenja), lik Richarda Gerea odražavajoš jednu podcijenjenu afirmaciju tjelesne autonomije, emocionalne kompleksnosti i romantičnogpotencijala promiskuitetne žene – filozofijuChérie koju u filmu Autobusna stanica (Bus Stop, 1956.) igra Marilyn Monroe: “Sviđaš mi se takav kakav jesi, pa što me onda briga kako si postao takav?”. Nije važno smatramo li da je Vivianina maštarija o “princu na bijelom konju” otrcana – film u kojem žena eksplicitno navodi što želi u vezi te pokazuje spremnost na samostalnu realizaciju vlastitih ciljeva ukoliko se njeni uvjeti ne poštuju, ne može biti patrijarhalan. Nije važno smatramo li da je Edward najobičniji ljigavac koji u kadi izgleda poput ogoljenog škampa – ženska emancipacija mora uključivati i pravo na diskutabilan ukus po pitanju muškaraca, inače ne nudi stvarnu slobodu. Gereov lik ovdje funkcionira kao metafora za seksualni rad kao takav: osobna (ne)naklonost prema njemu ne bi nam smjela odvraćati pažnju od pitanja pristanka i djelatnosti.

Vivian u više navrata iskazuje spremnost da ostavi Edwarda i povuče granicu: nakon što ju on osramoti na društvenom događanju razotkrivši njen status seksualne radnice, ona mu govori kako želi da se ponaša prema njoj; nakon što joj on ponudi status ljubavnice, ona zahtijeva status potpune jednakosti. Ne zaboravimo da nakon što princ spasi princezu, ona zauzvrat spasi njega. Zgodnu ženu valja pozdraviti i kao jednu od rijetkih romantičnih komedija u kojima se otvoreno razgovara o uporabi kondoma (razgovor k tomu inicira žena!). Ističući načelo seksualnih radnika/ca –  “mi kažemo tko, mi kažemo gdje, mi kažemo koliko” – kao ključ za uspjeh romantične veze, film Zgodna žena divno je subverzivan. Romantičan “sretan završetak” promovira patrijarhalne ciljeve samo onda kada predstavlja nagradu za žensku čednost i pokornost. Ako se pak radi o pojedinačnoj maštariji koju bilo koja prostitutka može definirati za sebe, onda se njegova prisilna moć urušava. To je pravi razlog zašto toliko konzervativaca/ki rogoborizbog “glamurizacije prostitucije” u Zgodnoj ženi. To je ujedno i razlog zašto milijuni žena diljem svijeta vole i smiju se gledajući Zgodnu ženu. To je razlog zbog kojega Zgodna žena zaslužuje postati – feminističkim klasikom.

Zgodna žena veliča heteroseksualne, bijele i privlačne ljude!

Zgodna žena prikazuje heteroseksualne, bijele, konvencionalno privlačne ljude, no to ne znači da ostale skupine prikazuje u negativnom svjetlu. Istina, zlikovac u filmu Stuckey jest nizak i proćelav što možda dodatno raspiruje njegovu poslovnu zavist prema Edwardu, no proćelav je i menadžer hotela Barney (Hector Elizondo), a on pak predstavlja moralno središte priče. Na kraju filma, neimenovani Afro-Amerikanac zahtijeva od publike da prepozna njegovu ljudskost i snove, te definira vlastite. Ne može se poreći da Zgodna žena marginalizira pripadnike/ce manjina, no nipošto ih ne dehumanizira – a u hollywoodskim okvirima to je (nažalost!) već samo po sebi omanje postignuće.

Zgodna žena ne nudi realističan prikaz prostitucije: riječ je o hollywoodskoj bajci koja se nikada ne pretvara da je išta više od toga. Istovremeno, vrijednosti koje utjelovljuje kao bajka vrlo su progresivne i feministički intonirane: prepoznavanje i priznavanje djelatnosti i tjelesne autonomije seksualnih radnika/ca, kategoričko odbijanje da se krivnja za napade na seksualne radnike/ce svali na žrtve, pozitivan prikaz žene kao one koja diktira granice u romantičnoj vezi, pozitivan prikaz romantičnog potencijala promiskuitetnih žena kao životnih partnerica, pozitivan prikaz osobne vrijednosti utemeljene na etici i neovisne od bogatstva, obrazovanja ili seksualne prošlosti. Film Zgodna žena predivno je čudovište, slučajna anarhija rođena iz komercijalnog kompromisa. Nazvati film “anti-feminističkim” ili previdjeti njegov feminizam znači dati njegovoj seksističkoj površini (tj. priči o “kurvi” i “princu na bijelom konju”) prednost nad stvarnim, dubinskim pitanjima djelatnosti, žudnje i pristanka. A to je velika pogreška. Velika. Ogromna. 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Nenasilna komunikacija prema sebi i drugima

Radionica: Nenasilna komunikacija prema sebi i drugima

2.2.2015.; 18h – 21h

LGBT centar-Petrinjska 27

Na ovoj radionici ičit ćemo osnovne alate nenasilne komunikacije: “Ja govor” i “neprosuđivanje” na verbalnoj razini kroz iskustvene komunikološke vježbe i četiri koraka nenasilne komunikacije.

Kroz pokret snap shot fotografiju doći ćemo do željenog ishoda i promjene, ponovo sagledati situaciju iz drugog kuta i pokušati naći rješenja za vlastite potrebe.

Ako imate, ponesite mobitele ili fotoaparate.

Voditeljica: Dina Ivan, trenerica permakulture, nenasilne komunikacije sada na doktoratu kako povezati znanost, umjetnost i edukaciju na Alpen – Adria Univerzitetu u Klagenfurtu, te školi Kibernetike i sistemske terapije u Rijeci, trenutno na Erasmus programu u Ljubljani, slobodna novinarka, autorica izložbe “Naked subjectivity”, “Minority”, knjige “Prolazak kroz Zid” i istoimenog performansa održanog u Južnom Tirlu, Glurnsu, Zagrebu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku. Osnivačica udruge “Mirovna škola”.

kontakt: Dina Ivan, dina.ivan1@gmail.com

Organizatorice: Lezbijska grupa Kontra

Radionica je besplatna.

‘Pravo žena na legalan abortus’

Jučer, 28. siječnja 2015. s početkom u 12 sati u glavnoj niškoj ulici, ispred TC Kalča, aktivistkinje Centra za devojke, održale su svoju devetu uličnu akciju pod nazivom Pravo žena na legalan abortus.

Aktivistkinje svojim akcijama koje provode žele skrenuti pozornost javnosti na to da prekid trudnoće treba ostati dozvoljen zakonom, kao i na to da odluku o prekidu trudnoće donosi trudnica.

Ove akcije predstavljaju reakciju na Inicijativu za zabranu abortusa kojom se pokušavaju narušiti osnovna ženska ljudska prava.

Kratku izjavu za Libelu, o tome kako je prošla jučerašnja akcija, dala je izvršna direktorica Centra za devojke, Tatjana Nikolić. Evo što ona kaže:

 “Akcija je nastala septembra 2014. kao reakcija i odgovor na događaj u Beogradu organizovan od strane Inicijative za zabranu abortusa u nameri da naruši jedno od osnovnih ženskih ljudskih prava, pravo na legalan prekid trudnoće. Akcijom Pravo žena na legalan abortus želele smo da skrenemo pažnju naše javnosti, da prekid trudnoće mora da ostane i dalje legalan. U Srbiji su žene dobile pravo na abortus 1978. godine. Mi na našim akcijama zahtevamo da tako i ostane, da legalan abortus mora da bude pravo žena. Reakcije sugrađanki i sugrađana su stalne, ima ih razlićitih, u najvećem broju nam pružaju podršku, čude se da neko želi da nam ovo pravo ospori. Jučerašnja akcija je bila različita od prethodnih po tome što nam je organizovana grupa mladića, sa scenarijom istim ko u Beogradu, prišla sa lecima, pokušavajući da ometa našu akciju, da nam drži propoved i ujedno da nas snima. Nakon par naših pokušaja da se udalje i prestaju da nas snimaju, koji nisu uvaženi, obratile smo se policajcu. On ih je uklonio, legitimisao, i onda su krenuli u ubeđivanje njega u svoje stavove, a mi smo mogle nesmetano da nastavimo svoju mirnu akciju, koja se sastoji u držanju velikog transparenta i razgovoru sa građanima i građankama koje nam prilaze da podele svoje reakcije sa nama. Osim što bi želela da pohvalim rad policajca koji je bio maksimalno profesionalan i korektan, moram da istaknem da se kod ove inicijative ne radi o pokušaju da se smanji broj abortusa u Srbiji, da se poveća natalitet i sličnim, već da se radi o još jednom načinu kontrole nad ženama i pokušaju da nas ograniče na ulogu majke i vrate nazad u kuću”, kazala je Tatjana Nikolić.

Razgovor Tatjana Nikolić zaključuje porukom: “Poruka koju smo dobile od istih je: ,Uspele ste da održite ovu akciju, ali naše vreme tek dolazi’, No, naša poruka svim nazadnim strujama ove planete glasi: Patrijarhat sa svim svojim negativnim efektima na živote žena je naša gorka prošlost, evidentno donekle i sadašnjost, ali svakako ne i budućnost”.