Hrvatska protiv kvota u upravnim odborima

Među 28 država zastupljenih u Vijeću EU talijansko predsjedništvo nije uspjelo pronaći potrebnu većinu koja bi podržala novu direktivu o poboljšanju ravnopravnosti spolova među direktorima tvrtki koje su registrirane na burzi donosi Večernji list.

Komisija je, naime, predložila da se direktivnom propiše obvezna kvota o 40-postotnoj zastupljenosti žena među neizvršnim direktorima/icama, a 33 % među svim direktorima/icama. Hrvatska je unutar Vijeća iznijela stav da podupire direktivu, ali želi da ženska kvota bude preporuka, a ne obveza.

Drugim riječima, RH želi da to bude u obliku neobvezujućeg pravnog akta, a ne u obliku zakona Unije. Aktualna Vlada, kao i sve dosadašnje i inače voli kvote koje nikoga ne obvezuju. Možemo se samo prisjetiti cijele priče s kvotama za izborne liste u Zakonu o ravnopravnosti spolova. Hrvatska Vlada uistinu može biti na ponos i diku svakoj građanki RH.

Kampanja 16 dana aktivizma trebala bi trajati cijele godine!

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama svake se godine održava 25. studenog. No, taj datum obilježava i početak velike globalne kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama.

Kampanja u kojoj sudjeluje više od 100 zemalja svijeta prisjeća se nekoliko važnih datuma u borbi protiv nasilja nad ženama. Već navedeni 25. studeni još je davne 1981. godine odabran kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Na njega se prisjećamo hrabrog otpora sestra Mirabel diktatoru Rafaelu Trujillu i njihove tragične smrti. Dana 1. prosinca obilježava se Međunarodni dan borbe protiv AIDS –a, a samo dva dana kasnije, 3. prosinca, Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Svakako jedan od najznačajnijih dana u borbi protiv nasilja nad ženama je spomendan masakra u Montrealu, 6. prosinac. Tada 25-godišnji Marc Lepine ubio je 14 žena na sveučilištu u Montrealu jer je smatrao da su njegovo mjesto na smjeru strojarstva zauzele žene koje tobože žele biti inženjerke. Krug važnih datuma zatvara Međunarodni dan ljudskih prava kao završna stepenica borbe u kojoj je 10. prosinca potpisana Deklaracija o ljudskim pravima na općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1948. godine.

{slika}

16 dana aktivizma u Hrvatskoj

Mnoge udruge i organizacije diljem Hrvatske sudjelovale su u globalnoj akciji. Tako je Ženska soba organizirala javnu akciju “Iskoristi pravo na život bez nasilja”. Osim informiranja o mogućnostima zaštite od nasilja, građani i građanke Zagreba na akciji su ispisivali snažne i pozitivne poruke protiv nasilja nad ženama. Također, postavljeni su i plakati u svim tramvajima grada Zagreba kako bi se javnost educirala o nasilju te da bi se pružile informacije komu se žrtve rodno uvjetovanog nasilja mogu obratiti i koja su njihova prava. Cilj akcije bio je utjecati na razbijanje predrasuda kojima je područje borbe protiv nasilja nad ženama obavijeno.

Aktivno se živjelo i u Istri. Centar za građanske inicijative Poreč u partnerstvu s Udrugom mladih UM S.A.V.E. održao je projekciju videospota “Oči širom otvorene”. Akcija je bila namijenjena prvenstveno mladim osobama. Statistike u Hrvatskoj govore kako je čak dvije trećine mladih doživjelo nasilje u vezi, odnosno, svaka treća djevojka ga je doživjela.

“Spotom želimo osvijestiti mlade, a i društvo općenito, o nasilju u mladenačkim vezama. Važno je raditi s mladima na prepoznavanju nasilja jer u adolescentskoj dobi najčešće ulaze u prve veze te je važno da znaju prepoznati određene vrste ponašanja kao nasilje”, poručuju iz Centra za građanske inicijative Poreč.

Video se promovirao porukama postavljenim na stepeništu koji su simbolizirali nužne korake ka izlasku iz nasilja i potrebu da se ne gazi po ženskim ljudskim pravima. Neke od poruka bile su: To nije ljubav; Nisi ti kriva; S vremenom postaje sve gore; Potraži pomoć; Prijavi nasilje.

Udruga Zora iz Čakovca odlučila se za nešto drugačiji pristup. Naime, one su organizirale tribinu pod nazivom “Uloga mladića i muškaraca u promociji ravnopravnosti spolova i suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja”. Uz to, povodom Međunarodnog dana ljudskih prava otvorili su projekt na kojem se radilo mjesecima – “Glazbene radionice”.

“Unatoč svim naporima kojima je postignuto da glavnina stanovništva zna da nasilje nije prihvatljivo, istovremeno često ne zna prepoznati većinu oblika nasilja kao ni adekvatno reagirati na njih. Zbog toga se stalno vrtimo u krug, a statistika se na žalost značajno ne smanjuje. Kampanja #16dana trebala bi zapravo trajati cijele godine ako želimo održive rezultate u  stvaranju društva bez nasilja” , kazala nam je Marina Kolar iz Udruge Zora.

Na istoku zemlje, u Osijeku, Ženska udruga Izvor osmislila je čitav program u svrhu obilježavanja 16 dana aktivizma. Kroz razne radionice, filmske projekcije i promocije knjiga raspravljalo se o rodno – uvjetovanom nasilju, mobbingu na radnom mjestu i problemima s kojima se žene svakodnevno susreću i nasilju kojem su izložene.

Muškarci i žene zajedno protiv nasilja nad ženama!

Osim u Hrvatskoj, različite akcije održavale su se i u regiji. Jedna od najzanimljivijih bila je u Nišu. Budi muško klub Niš organizirao je javnu akciju ispisivanja poruka kredama kao podršku uličnoj akciji Centra za djevojke “Moje telo je moj izbor i moja sloboda, STOP seksualnom nasilju nad devojkama”. Osim mladića i djevojaka, akciji su se pridružili i prolaznici koji su pridonijeli vlastitim porukama protiv nasilja nad ženama. Neke od poruka bile su: Ako NE čuješ kao DA, nauči maternji jezik; Muškarac nije lovac, žena nije trofej; Ako ti pukne film, nisi muškarac nego fotoaparat.

Fondacija CURE iz Bosne i Hercegovine, također, je organizirala uličnu akciju. Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava raznim transparentima pokazale su nultu toleranciju za nasilje nad ženama. Ciljem akcije bio je osvijestiti društvo da su ženska prava ljudska prava te da njihovo kršenje stvara prepreku ostvarenju ravnopravnosti, razvoja društva i mira. Također, izrazile su solidarnost sa ženama u Pojasu Gaze uz nadu da će živjeti život bez nasilja i ostvariti prava koja im pripadaju.

#PrekinimoSutnju zaista prekinula šutnju!

Jedna od svakako najznačajnijih ovogodišnjih akcija je ona udruge RODA – #PrekinimoSutnju. Cilj akcije bio je osvijestiti javnost o problemima s kojima se žene susreću tijekom poroda, a ne samo trudnoće. Udruga RODA pozvala je žene da im pošalju svoju priču o tretmanima tijekom poroda kako bi se podigla svijest o poboljšanju uvjeta u rodilištima. Akcija je rezultirala izuzetno velikim interesom, kako žena koje su podojelile svoje tragične priče na FB stranici RODA, tako i medijskom popraćenošću same akcije. Rezultat je bio razgovor s Ministarstvom zdravlja te najava inspekcije u hrvatskim rodilištima koja ima za cilj prikupljanje podataka kako bi se ujednačile prakse i osiguralo pravo svake žene na dostojanstven porod.

Velika uključenost u akciju 16 dana aktivizma, kako organizacija, tako i javnosti pokazuje da je nasilje nad ženama i dalje velik problem. Ono je rašireno u svim sferama našeg društva i još uvijek je nešto o čemu se ne priča izvan četiri zida u kojima se ono odvija. Nadamo se da se osvještavanje problema nasilja i aktivan rad na njegovu suzbijanju neće svesti samo na akcije koje traju jednom godišnje, već ćemo se protiv njega boriti svaki dan. 16 dana aktivizma trebali bi biti dani kada ćemo se aktivnije boriti protiv nasilja nad ženama, a ne dani kada ćemo se isključivo boriti protiv njega.

Što su to FemCities?

FemCities je prva regionalna informacijska i komunikacijska platforma, nastala 2005. godine preuzimanjem East – West ženske mreže Milena. Mreža je izvorno surađivala s gradovima u Srednjoj Europi, osobito u Austriji , Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj da bi kasnije proširila svoju djelatnost na gradove u cijeloj Europskoj uniji i izvan nje. FemCities sebe vidi kao platformu za razmjenu iskustava i dobre prakse u području lokalne i regionalne ženske politike te se obraća predstavnicama/ima europskih općinskih uprava koje/i se bave pitanjima ravnopravnosti i rodnim stručnjakinjama/stručnjacima iz raznih područja, dok nevladine organizacije i upravne jedinice provincija, saveznih država ili kantona mogu biti pridruženi partneri.

Ova platforma nudi svojim članovima i članicama potporu u razmjeni informacija, suradnju na konkretnim akcijama, predstavljanje ženskih političkih pitanja široj publici i djeluje kao izvor informacija o temama od značaja za ženske politike u Europi. Pored informacija o ženskim projektima, web stranica nudi kalendar događanja, sveobuhvatna medijska izvješća i vijesti o relevantnim političkim i kulturnim zbivanjima. Važna značajka je opsežan imenik kontakt osoba i institucija koje se bave pitanjima kao što su jednake mogućnosti, gospodarstvo, politika ili znanost.

“Međunarodna razmjena dobre prakse i iskustava u području ženskih i rodnih politika je neophodna kako bi se poboljšao programgradova o ravnopravnosti spolova”, stoji na njihovoj stranici.

FemCities razmatra što gradovi i općinske uprave mogu učiniti za promicanje (prava) žena i ravnopravnosti spolova. Mreža podupire razmjenu uspješnih modela na području lokalne i regionalne ženske politike i provodi lobiranje za pitanja spolova u Europi.

Posebno je zanimljiv projekt “FemCities Podunavlje“koji se provodi u okviru projekta “Strategija EU za dunavsku regiju” od lipnja 2011. do prosinca 2016.Projekt je podijeljen u nekoliko modula(FemCities Danube Network, internetska stranica “FemCities Danube Region”, TÖTA goes FemCities i FemCities.media), koji imaju za cilj oživljavanje umrežavanja i suradnje aktivnosti na području ravnopravnosti spolova i lokalne ženske politike u Srednjoj i Istočnoj Europi. Projekt je predstavljen po prvi put 2011. na FemCities konferenciji u Baselu, a suradnja je već započeta s mrežnim partnerima iz Zagreba i Beograda. Tako je Zagreb bio grad partner 2012. na Bečkom Danu djevojaka, koji ima za cilj pružiti djevojkama priliku da istraže brojne životne izbore koje imaju i dati im jedinstvene doživljaje učenja kako bi saznali više o netradicionalnim karijerama.

“Mi dijelimo isti problem, jer su žene prezastupljene u pojedinim akademskim područjima ili su odabrale određene strukovne programe srednjih škola sljedećih rodni obrazac i stereotipe. Želimo to promijeniti kako bi imali rodno uravnoteženu strukturu mladih na tržištu rada i nakon što smo vidjeli kako se to radi u Beču želimo započeti s istim Danom djevojaka i u Zagrebu”, rekla je Melita Mulić, članica delegacije iz Zagreba.

Zagrebački su predstavnici i predstavnice tada imali priliku vidjeti kako funkcioniraju bečki Dani djevojaka, kroz posjete raznim radionicama i kroz razgovore s predstavnicima poduzeća. “Razmjena je bila vrlo korisna zalažemo se za stavljanje Dana djevojaka u Akcijski plan za ravnopravnost spolova grada Zagreba”, zaključila je Melita Mulić.

“U gradu Zagrebu, ravnopravnost spolova postala je predmetom velike važnosti u posljednjih nekoliko godina”izjavila je Jana Radić na FemCities konferencijiuGrazu 2014. godine. Dva tijela koja se bave pitanja ravnopravnosti spolova u gradu suSlužba za promicanje ljudskih prava, ravnopravnosti spolova, odnosa s nacionalnimmanjinama i vjerskim zajednicama i razvoj civilnog društva, koja je dio Ureda gradonačelnika, i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Gradske skupštine.

Na temelju Nacionalne politike ravnopravnost spolova,Gradska skupština usvojila je Akcijski plan za provedbu mjera nacionalne politike za ravnopravnost spolova u ožujku 2013. Ovaj plan je prvi strateški dokument, koji se bavi isključivo “ženskim pitanjima”. Jedan od ciljeva ovog Akcijskog plana je i razvijanje suradnje s Mrežom FemCities, te organiziranje konferencije Mreže FemCities u Zagrebu sljedeće godine.

U Zagrebu se provode aktivnosti na području promicanje ženskih prava, jednakosti spolova i nediskriminacije kao i jačanju brige te podrške žrtvama rodno uvjetovanog nasilja u suradnji s mnogim nevladinim organizacijama. Tako primjerice Grad financira projekte koji pružaju besplatnu pravnu i psihološku pomoć ženama, projekte na sprječavanju diskriminacije s ciljem educiranja o višestrukoj diskriminaciji pojedinih skupina žena – djevojaka i žena starijih od 50 godina te projekte čiji je cilj poticanje sudjelovanja mladih žena u društvenom i političkom životu.Također se svake godine dodjeljuje nagrada za zagrebačku ženu godine, od 2007., kojom se afirmira rad žena koje su doprinijele poboljšanju kvalitete života u Zagrebu.

Zona tolerancije

Festival “Zona Tolerancije” je međunarodni muzički festival koji će se prvi put održati 1. i 2. maja 2015. godine na antičkom lokalitetu Feliks Romuliana u blizini Zaječara uz bogat prateći program, a njegovo otvaranje je predviđeno za 30. april 2015. godine na za tu priliku posebno organizovanom događaju u samom Zaječaru, saopšteno je danas na prezentaciji koncepta tog festivala. Festival zajedno organizuju Grad Zaječar i Gej strejt alijansa (GSA) koji su krajem oktobra potpisali Memorandum o saradnji.

Predstavnicima medija obratili su se gradonačelnik Zaječara Velimir Ognjenović, šefica pregovaračkog tima za pridruživanje Srbije EU Tanja Miščević, direktorka Kancelarije za saradnju sa civilnim društvom Vlade Srbije Ivana Ćirković i predsednik GSA Lazar Pavlović.

Šefica pregovaračkog tima Tanja Miščević je rekla da je u nedelji ponosa održana jedna otvorena debata u Skupštini Srbije o ljudskim pravima LGBT osoba, gde je narodni poslanik Saša Mirković upravo predložio ideju organizovanja ovog Festivala.
“Od tog momenta podržavamo ovu ideju kao nastavak svega ovoga što pokušavamo da uradimo u smislu unapređenja položaja manjina, najrazličitijih vrsta manjina, tako da je prirodno da svaki put kada govorimo o pravima LGBT zajednice pomenemo i “Zonu tolerancije” kao odličnu ideju, dobar predlog koji će zaživeti u gradu Zaječaru, koji je sam po sebi tolerantan, ima jako dugu tradiciju festivala, što će Srbiji pokazati da ne razmišlja samo Beograd o onome što treba činiti, već je to zadatak celokupnog stanovništva”, rekla je Miščević i dodala da se raduje festivalu i učešću u debatama.

Gradonačelnik Zaječara Velimir Ognjenović napomenuo je da je taj grad mala sredina, ali najveće gradilište, te da su budžetom predviđena sredstva za održavanje festivala “Zona tolerancije”.
“Zaječar ima jednu veliku festivalsku tradiciju, sledeće godine će biti 49. Gitarijada, a podsetio bih vas da je na inicijativu gospodina Saše Mirkovića grad Zaječar i krenuo u organizaciju festivala “Zona tolerancije”. Pozivam sve da dođu na Festival, jer Zaječar je jedan tolerantan i miran grad, građani Zaječara su miroljubivi ljudi, a održavanjem ovog Festivala svi će biti zadovoljni”, rekao je gradonačelnik Zaječara Velimir Ognjenović i dodao da će Festival biti izuzetno posećen, da će sve biti organizovano na najvišem nivou i da se nada da će ovaj Festival preći u tradiciju.

Direktorka Vladine Kancelarije za saradnju sa civilnim društvom Ivana Ćirković je rekla da Festival ima velike kapacitete i da je neophodno partnerstvo opština i nevladinih organizacija kada je reč o promociji prava LGBT zajednice. Ona je čestitala Zaječaru što je ukazao poverenje Gej strejt alijansi.

Predsednik GSA Lazar Pavlović rekao je na prezentaciji da je bio prijatno iznenađen predlogom poslanika Saše Mirkovića.
“Nama je jako značajno da jedna lokalna samouprava prvi put čini ovako jedan konkretan korak, i daje primer drugima, čitavom sistemu i državi kada se radi i promociji ljudskih prava”, rekao je on. Prema njegovim rečima, u festival će biti uključene i druge LGBT organizacije, a napravljena je i mreža u regionu koja će raditi na promociji.

Organizatori, u cilju stvaranja što veće domaće i međunarodne podrške Festivalu, realizuju prezentacije i sastanke sa različitim domaćim i međunarodnim institucijama i organizacijama. Prezentacija koja je danas održana za cilj je imala prezentovanje koncepta Festivala međunarodnoj zajednici prisutnoj u Beogradu, te su na ovaj događaj pozvani predstavnici inostranih ambasada i misija u Srbiji.

Muzički program Festivala će se odvijati na Feliks Romuliani i obuhvatiće gostovanje poznatih i kvalitetnih stranih i domaćih izvođača elektronske i pop muzike, koji će nastupiti na nekoliko bina-stejdževa unutar festivalskog prostora.Prateći program Festivala će obuhvatiti mnogo kvalitetnih i raznovrsnih događaja kulturnog karaktera. Oni će se održavati tokom trajanja samog Festivala u samom gradu Zaječaru, u različitim javnim prostorima i kulturnim ustanovama, ali i pred Festival u drugim gradovima kao deo promocije Festivala. Prateći program će činiti tematske pozorišne predstave u izvođenju glumačkih ansambala profesionalnih pozorišta, projekcije kvalitetnih tematskih filmova, izložbene postavke, tematske debate, radionice i slično.

Glavni ciljevi koji organizatori žele da postignu kroz pripreme i održavanje Festivala, kako je to naglašeno i u Memorandumu o saradnji koji su potpisali, su: promocija ljudskih prava, tolerancije i jednakosti za sve građane i građanke Zaječara i Srbije; promocija Zaječara kao otvorene i tolerantne sredine koja prihvata i podržava različitost i promoviše jednakost za LGBT zajednicu i druge manjinske zajednice na teritoriji grada i u Srbiji, kao i promocija istorijskog nasleđa i turističko-ugostiteljskog potencijala Zaječara i okoline. Takođe, Festival je namenjen svim ljudima koji žele da se dobro provedu bez obzira na njihove razlike, a organizatori očekuju veliki broj posetilaca iz Srbije, regiona i Evrope ali i da ovaj Festival postane svetski prepoznatljiv i nađe se na mapi najboljih i najpoznatijih evropskih muzičkih festivala.

Festival “Zona tolerancije” se sastoji od velikog broja različitih ali veoma značajnih komponenti među kojima su EU vrednosti, internacionalnost, multikulturalnost, inkluzivnost, regionalna saradnja, ekologija… ali ima i komercijalnu komponentu koja je važna za njegovu održivost. Decentralizacija, kao jedna od komponenti je takođe veoma značajna jer se pitanje tolerancije i njene promocije izmešta iz Beograda i nacionalnih institucija i njime se bavi jedna lokalna samouprava kao što je grad Zaječar, što je od izuzetnog značaja jer su upravo lokalne samouprave najviše i najdirektnije povezane sa građanima. Konkretna aktivnost koju Zaječar preduzima organizovanjem Festivala ima, između ostalog, za cilj i da motiviše druge gradove u Srbiji da se i kroz lokalnu prizmu bave pitanjima tolerancije i ljudskih prava i preduzimaju konkretne akcije.

Feliks Romulijana, antičko nalazište i simbol grada Zaječara, na kojoj se održava Festival je već godinama nezaobilazna tačka na turističkoj mapi Istočne Srbije, ali i popularno stecište mnogih različitih kulturno-umetničkih dešavanja. Na njoj je otvoreno nekoliko poslednjih “Gitarijada” uz održavanje dela programa, tamo se organizuju likovne kolonije, “Antika fest”, a od sledeće godine i festival “Zona tolerancije”. Festival se otvara 30. aprila na dan kada je 311. godine graditelj Feliks Romulijane rimski car Galerije doneo prvi “Edikt o toleranciji” kojim je po prvi put u istoriji obustavljen progon hrišćana i dato im je pravo na slobodu vere i religije. Upravo zbog simbolike tog čina iz daleke istorije kojim je prema jednoj do tada neprihvaćenoj društvenoj grupi prekinut progon i data joj sloboda, kao i zbog činjenice da je Zaječar grad sa bogatim festivalskim nasleđem i iskustvom, organizatori su odlučili da Feliks Romulijana i Zaječar budu domaćini festivala “Zona tolerancije”.

S obzirom da se Festival održava na Feliks Romulijani, kao logo Festivala uzet je rimski šlem sa perjanicom koji je ujedno i deo zvaničnog grba grada. Perjanica šlema je obojena u dugine boje, koje su simbol LGBT populacije širom sveta i njihove borbe za jednakost i prihvaćenost od strane društva. Logo Festivala je na taj način objedinio glavne elemente pomenute u ciljevima Festivala a to su: grad Zaječar kao sredina otvorena za različitosti, kao i promocija ljudskih prava, tolerancije i jednakosti svih građana bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili bilo koje drugo lično svojstvo.

Festival “Zona tolerancije” je do sada dobio veliku podršku organizacija koje se bave ljudskim pravima iz Srbije i regiona, od kojih će neke od njih učestvovati u promociji i realizaciji Festivala, a očekuje se još veća podrška organizacija iz Evrope i sveta, kao i podrška domaćih i međunarodnih organizacija i institucija i raznih javnih ličnosti.

Koliko je ženama orgazam bitan?

Psihologija se kao znanost odvojila krajem 19.st.  kao zasebna grana neovisna o  filozofiji. Tražio se novi pristup problemima koji su u sklopu filozofije bili zanemareni. Moderna psihologija je prirodna i društvena znanost koja se bavi mozgovnim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Baveći se psihoanalizama, moderna psihologija pri početku 20.st.  po prvi put slobodno promišlja o utjecaju seksualnosti na čovjekovu psihu. “Razvoj čovjeka ovisit će o iskustvima koje je čovjek svjesno ili nesvjesno stekao,” rekao je Sigmund Freud, začetnik psihoanalize i  moderne psihologije. 

Da bi psiholozi i psihologinje odredili analizu nekog pacijenta/ice moraju dublje proučavati sam čovjekov razvitak od ranog djetinjstva. Raznim saznanjima došli smo napokon do prihvaćanja teorije kako čovjekova seksualnost počinje od njegovih prvih dana života.

S obzirom da bi za dublja razmatranja ovog problema bilo potrebno uzeti u obzir i biološka istraživanja, a ne samo psihološka, dolazi se do razilaženja u nekim stajalištima. Biološka nezainteresiranost za problematiku pojedinca je odraz stvarnosti. Zašto je to tako kada su toliko bliske te dvije znanosti? Razmislimo li malo bolje, shvatit ćemo da je za analizu svake osobe  potreban razgovor i promatranje, a biologija će rijetko kada pristupiti nekom problemu ispitujući samo pojedince/ke. Zaključujemo da će se ponekad općenita biološka stajališta zanemarivati, jer cilj psihologije teži ka tome da se svakoj osobi pristupi na njoj odgovarajući način.

Kako Freud kaže “…da su ljudi u mogućnosti naučiti iz direktnog promatranja male djece, teorije rasprave, a i članci poput ovoga bili bi nepotrebni”.

Poznata je činjenica da razni psiholozi/ginje i biolozi/ginje “spolni nagon” nazivaju prosto rečeno “glad”, međutim kada se treba  upotrijebiti zamjenska riječ, upotrebljavamo dobro poznati termin “libido”, koji utječe na ponašanje čovjeka. Narodna mišljenja i mišljenja ljudi koji takvu problematiku zanemaruju su povezana s razmišljanjem da dječjem dobu nedostaje taj nagon. Interpretacija i mišljenje su krivi iz razloga što postoje odrazi stvarnosti. Odnosno, ako se oštrije počne proučavati, dolazi se do spoznaje da se čovjek sam po sebi nije niti trudio dublje proučavati  postupke male djece koji su pomalo neobični, ali bitni za daljnji razvoj mlade osobe.

Jedna od činjenica koja je zaslužna za takvo što je infantilna amnezija. Riječ je o neobičnoj amneziji koja većini ljudi (ne svima) pokriva prve godine odrastanja do šeste ili osme godina života. Odraslom čovjeku su poznate samo priče o ranom djetinjstvu koje mu uglavnom prepričavaju roditelji. Malo je onih koji bi zamijetili činjenicu da postoji amnezija o tom dijelu razdoblja, a bilo je puno razloga koji su uzrokovali upravo tome. Zamjećuje se da smo potisnuli to sjećanje jer su neka saznanja ostavila negativan dojam te nas šokirala ugodno ili neugodno, ovisno o situaciji, a i o osobi. Takvog stajališta drži se Freud, ali je li to korektno? Što je s onim biološkim saznanjima da sinapse kod djece nisu dovoljno razvijene? Možemo li tu onda uzeti biološko razmatranje ili ćemo se slijepo povoditi za Freudom i ovog puta, također, zanemariti biologiju? Ostaje na svakome od nas da se odlučimo.       

Kako bi se neke stvari bolje pojasnile, počet ćemo od samog rođenja ženskog djeteta. Naime,  vodeća erogena zona djevojčice je klitoris koji je  građen od jednakih dijelova kao muška erogena zona na glaviću uda. Činjenica je to koja je već davno usvojena i nema potrebe za polemikom. Što znamo o masturbaciji djevojčica? Skoro pa ništa. Istražujući saznajemo da  sve ono što se može saznati o masturbaciji djevojčica odnosi se na klitoris, a ne na stidne usne te na vanjske genitalne organe koji su bliži vagini koji su puno važniji a daljnji razvoj mlade žene.

U razgovoru s ženama, koje se sjećaju svog ranog djetinjstva, dolazi se do zaključka da djevojčice dolaze do orgazma samo putem klitorisa, tako da se isključuje mogućnost da se djevojčica može zadovoljiti vaginalnim putem. Naime, spontana pražnjenja seksualnih uzbuđenosti, koja su tako česta, ispoljavaju se u trzajima klitorisa.            

Ako želimo razumjeti pretvaranje djevojčice u ženu, potrebno je pratiti daljnju sudbinu tog uzbuđivanja klitorisa. Ono što razdvaja dječake od djevojčica je pubertet. Psihički i somatski proces razvitka i kod dječaka i kod djevojčica ide neko vrijeme jedan pored drugoga nemajući skoro nikakve veze jedno s drugim. Činjenica je to koju je teško razumjeti.

Pubertet koji dječaku donosi veliki prodor libida, obilježen je kod djevojčica jednim valom potiskivanja seksualnosti, koji pogađa upravo seksualnost klitorisa. To pojačanje seksualnih prepreka, stvoreno prilikom pubertetskog potiskivanja kod žene, daje draž da se poveća libido dječaka odnosno muškarca i primorava ga na povećanje efekta. Naime, po Freudu s povećanjem libida povećava se i seksualno precjenjivanje, koje u punoj mjeri može dosegnuti samo žena koja se opire i koja poriče svoju seksualnost.

Proučavajući dalje žensko ponašanje odnosno ponašanje djevojčice, dolazi se do zaključka da je klitoris taj koji zadržava ulogu kada je i sam uzbuđen, prilikom dopuštenog seksualnog čina da prenese to uzbuđenje na susjedne ženske dijelove. Usporedivo s tom činjenicom za primjer se daje iskra koja pali vatru, odnosno luč koja zapali tvrđa drva. Tako to uspoređuje Freud kojeg će kasnije mnogi psiholizi kritizirati. Vidjet ćemo tko će zapravo biti u pravu i može li uopće itko biti u pravu.

Naime, po Freudu, problem je u tome što je potrebno izvjesno vrijeme da mlada žena prenese erogenu zonu klitorisa na vanjske dijelove ženskih genitalija. Mlada djevojka je u tom periodu prenosa anestetična. Međutim, ta anestezija može postati trajna, ali  može biti i lokalna. Ako postane trajna to može biti ozbiljan problem i žena postaje frigidna. Naime, zona klitorisa se u takvim slučajevima opire daljnjem prijenosu svoje uzbuđenosti na ostale dijelove genitalija. Razlog zašto se opire je upravo prevelika aktivnost tijekom djetinjstva male djevojčice, odnosno masturbacija djevojčice. Anestetičnost tada ostaje na ulazu u vaginu, a vaginalni receptori ne reagiraju jer su pod prividnom anestezijom i nemaju korelaciju s mozgom. Nije nužno da pretjerana aktivnost masturbiranja tijekom djetinjstva postaje glavni uzrok, psihološki utjecaj je također bitan. Upravo tim psihološkim utjecajem pozabavili su se psiholozi 50ih godina 20. stoljeća jer teorije koje je naglašavao Freud  nisu djelovale na svaku ženu i razvio se još veći strah od frigidnosti.

Rumis Federico 1968. u svom djelu Seksualnost u žene ističe kako je izrazito važan odgoj za djevojčice jer bi im to uvelike olakšalo. Imamo li mi danas seksualni odgoj u školama? Nažalost, ne. Djevojčica bi time izbjegla intelektualni napor koji je nastao uslijed neprestanih psihičkih muka. Psiholozi 20. stoljeća dokazali su da postoji slab uzajamni odnos između spolnog sazrijevanja žene i njene erotske radoznalosti, koja je kod nekih žena, pogotovo u doba puberteta u potpunom zastoju. Djevojka mora pričekati do svoje dvadeset i pete godine i više da bi dosegla maksimum svojih erotskih mogućnosti.  Bitno je naglasiti i činjenicu da se Federico Rumis slaže s Freudom kada govori da nije ispravno smatrati pubertet prvim uvodom u seksualnost, ali ne slaže se u potpunosti kada Freud navodi da žena prenosi erogenu zonu s klitorisa na vaginu. Što je ispravno? Zašto se pobijaju Freudove teorije?

Istina je da Federico je preuzimao dosta teorija i od Kinseya i od Freuda, međutim Kinseyeve teorije se gotovo suprotstavljaju Freudu. Što se to događa u tijelu žene tijekom seksualnog odnosa pitanje je koje se i do danas vuče i teško da se itko usudi dati konačnu definiciju i razriješiti mnoge žene, a i muškarce muke. Naime, Kinsey je pobijao Freudove teorije. Ima li to veze sa slijedom društvenih promjena i pojavom drugog vala feminizma? Ima, Kinsey je upravo prethodio tome. Naime, Kinsey je bio pobornik  ideje koja smatra da žena izvodi masturbaciju nadražujući samo klitoris. Po Kinseyu, unutrašnjost rodnice ima vrlo malo živčanih zvršetaka i zbog toga je vrlo slabo osjetljiva. Po njegovim teorijama ostaje samo klitoris kao jedina erogena zona.

Bitno je naglasiti da važnost masturbiranja ne umanjuju ni Freud ni Kinsey. Teorija koju zastupa Freud  temelji se na činjenici da žena koja svoj orgazam doživljava samo uz pomoć klitorisa, neće uspjeti doživjeti jačinu orgazma koji joj može pružiti vaginalno nadraživanje. Po Kinseyu nema razlike jer je klitoris jedini koji može proizvesti orgazam.

Ono što je bitnije od njihovih razilaženja u teorijama jest da, nedoživljavanje orgazma može dovesti do neuroze. S time proizlazi zaključak da se svaka žena mora posvetiti samoj sebi bilo samostalno ili uz partnera/icu. A pitanje je kako će pojedina žena pristupiti svom problemu i hoće li ga shvatiti kao problem ili samo kao činjenicu koja ne mijenja ništa?

Prateći daljnji razvoj društva, zamjetit ćemo kako je oko 50ih godina 20. stoljeća zavladala, blago rečeno, teorija “klitoralnog apsolutizma”, upravo zahvaljujući Kinseyu.  Pobijale su se teorije Freuda i vjerovalo se da samo klitoris ima ulogu erogene zone. Međutim, ako uzmemo u razmatranje Kinseya koji je začetnik takve ideje, vidjet ćemo jednu stavku koja može dovesti do razmjera s onim što se tvrdi. Naime, kao jednu od terapija, Kinsey upućuje žene na apstinenciju klitorisa kako bi se njihova “konstitucionalna frigidnost” izliječila. Koliko god bio uporan, vidimo da je Kinsey bio kontradiktoran.

Istina je da je Freud bio maglovit s nečim, a to je fiziološki problem. On se nije bavio dvojbom da spolni odnos okrzne, vuče ili pritišće klitoris.  Neke žene poput Marie Bonaparte bile su mučene Freudovom objavom. S obzirom da je bila opsjednuta svojom nesposobnošću podvrgla se kirurškom zahvatu i dala odstraniti ligamente klitorisa kako bi je umanjila dužinu koja ju je dijelila od klitorisa i vaginalnog otvora. Koja bi se žena danas usudila napraviti takvo nešto? Koliko je ženama orgazam bitan? Naša Marie operacijom nije postigla svoje orgazmičke želje. Tvrdila je da orgazmička ekstaza postoji samo na području klitorisa bez obzira je li to riječ o trenju, prstu ili jeziku tijekom spolnog odnosa. Marie se predala. 

Idući dalje kroz povijest, u javnost se 1982. pojavljuje jedna karizmatična osoba. Bila je to Beverly Whipple koja tvrdi da postoji područje na unutrašnjoj stjenci vagine koja daje zaprepaščujuće orgazme. Upravo je to područje takozvana  G-točka.  Whipple je oživjela  Freuda,  te samim  time i patrijahalni seks. Što je s trećim valom feminizma koji se javlja upravo 80-ih godina? Laže li Beverly? Uzme li se u obzir razgovor s ženama,  vidjet ćemo kako je samo 50% onih koji potvrđuju postojanje G-toče. Je li to samo psihosomatsko blaženstvo? Britanci su pokušali napraviti pokus na blizankama koje bi trebale biti identične i imati istu vaginalnu stjenku. Međutim, pokus je opovrgnuo teoriju G-točke, rezultat je pokazao da nije na istom mjestu ni kod identičnih blizanki, odnosno neke od blizanki niti nemaju G-točku, a druge tvrde da imaju. Činjenica je da je  za polovinu žena G-točka  mit, a za drugu polovinu najveće područje ekstaze. 

Nakon neuspjelih tvrdnji, Whipple ne odustaje.  Uz pomoć Komisaruk traži dokaze pomoću paraplegičnih bolesnica. Te pokušava vrat maternice staviti na razmatranje kao posebnu zonu koja donosi još jedan drugačiji oblik ekstaze.  Ustanovili su da postoje 4 načina prenošenja signala od spolnih organa do mozga, dva od tih kanala idu ravno uz leđnu moždinu, treći hipogastrični, skreće, on se ne spaja s kralježnicom sve dok nije iznad zdjelice, otprilike u visini pupka. Četvrti, vagus , svojim zaobilaznim putem ide sve do mozga, a da uopće ne ovisi o kralježnici. Naime, paraplegične žene ne mogu doživjeti orgazme putem prva tri načina prenošenja signala jer one imaju oštećenje leđne moždine i kralježnice, mogu samo putem vagusa. Što isključuje činjenicu da klitoris  jedini vlada zonom koji može dovesti do ekstaze.

Većina žena, koje čitaju članak se sigurno pita, “A gdje sam ja?”,” Što je moja ekstaza?”. Hoću li vjerovati Freudu, Kinseyu ili Whipple? Može li itko uistinu dati sebi za pravo da razumije mehaniku živčanih putova? I jesu li to samo produžeci klitorisa koji stvaraju G-točku unutar vagine? Jesu li žene sposobne proizvesti orgazam samo pomoću misli? Postoje one koje tvrde da jesu, a postoji i nešto što se zove placebo efekt.

Nijedan napor nije okončao rasprave, bilo da se tvrdi da je unutarnji ili vanjski, duhovni ili mehanički. Vjerojatno nikada ni neće s obzirom na činjenicu da svaka žena funkcionira na sebi svojstven način. Ovisi o ženi hoće li poći za duševnim jedinstvom koje nude brojni terapeuti pomoću meditacije. Hoće li žena jedino kroz poštovanje, ljubav i podršku  uspjeti doživjeti kvalitetan seksualni odnos? Ili je to možda samo stvar mehanike?         

Postoji mnogo različitih razmišljanja jer postoji mnogo različitih žena. Freud kao začetnik moderne psihologije, a time i začetnik slobodnog pristupa ka seksualnosti, potaknuo je na promišljanje. Htjeli su ga opovrgnuti, ali nisu imali dovoljno dokaza. Pokušali su opet stati na njegovu stranu, ali nije vrijedilo.  Ostavio je mnoge u dvojbi, ali je barem utjecao na brojne psihologe, seksologe, te nekolicinu žena koji će i dalje istraživati.

Postoji još jedna stavka koju bi trebalo uzeti na razmatranje.  Američki Womansday  nedavno je objavio postotke žena koje doživljavaju svoj orgazam na ovaj ili onaj način. Naime, 1/3 žena ima velikih problema s postizanjem orgazma kada ima spolni odnos bilo kojeg oblika, 80 posto žena ima problema s postizanje vaginalnog orgazma za vrijeme seksulanog odnosa. Kad govorimo kako dob utječe na postizanje orgazma, zamjetit ćemo da samo 61 poato žena doživi orgazam od 18. do 24. godine. Ženama u  30. godinama diže se  postotak na 65 posto,  a tek od 40. do 50. godine 70 posto žena doživi svoj orgazam svaki put za vrijeme seksualnog odnosa.

Ono što proizlazi iz svih teorija i postotaka, bilo onih pri početku 20.st. ili onih kroz cijelo 20.st., jest da svaka žena mora sama istražiti svoje fiziološke i psihološke promjene, svoj odnos prema samoj sebi, poštovanje prema sebi  i u konačnici prestati se bojati svega što bi je kočilo u tom istraživanju. Imati otvoren um za sve ono neistraženo. Emancipiranost žene ne zmjećuje se samo kroz materijalne stvari poput auta, odjeće, putovanja i diplome. Emancipirana žena zna kako slobodno razmišljati bez pritiska društva i pušta druge da slobodno razmišljaju.

Hoće li žena svoju ljubav i promišljanje usmjeriti prema samoj sebi, kako bi, kako Freud kaže, doživjela “…zahtjevno jedinstvo ljubavne funkcije”, ili će ju usmjeriti prema partneru/partnerici kako bi zajedno doživjeli/e jedinstvo, ostavlja se na razmatranje svakoj ženi ponaosob.

Literatura:

Bergner, Daniel, 2013.,  Što žene žele.

Freud, Sigmund 1903., (izdanje 1963.) Tri teorije seksualnosti

Horvat, Dunja, 2013., Ljubav, strast, orgazam

Rumis, Federico 1968., Seksualnost u žene

http://www.womansday.com/sex-relationships/sex-tips/10-surprising-facts-about-orgasms-111985

Raspravljajmo o feminizmu u kontekstu umjetnosti

Definiranje feminizma i propitivanje položaja žena u umjetnosti otvara brojne mogućnosti novim generacijama koje svoje buduće profesije grade u tom smjeru. Zbog nedovoljno pozornosti koja je prisutna na području feminističke povijesti umjetnosti i suvremene vizualne kulture, mnogi studenti/ce posvećeni su istraživanjima i povećanju vidljivosti žena na raznim umjetničkim područjima. Pažnju mi je privukao studentski časopis Yiara iz Montréala u Kanadi koji služi kao platforma za studente/ice preddiplomskih studija i diskusije na temu žena u umjetnosti. Već treću godinu uspješno objavljuju po pet eseja i 10 vizualnih umjetničkih djela, kao i kreativne tekstove koje se tiču specifičnih tema o kojima raspravljaju. Zahvaljujući financijskoj potpori koju dobiju od studenata/ica i studentskih organizacija, časopis se printa i besplatno distribuira po cijelom gradu kako bi bio dostupan svima. Na taj način projekt žele približiti javnosti i otvoriti dijalog o temama za koje smatraju važnima.

Prošli projekti koji su se našli u časopisu obuhvaćaju teme od propitivanja tradicionalne sfere ženske ljepote s obzirom na njihovu dob, seksizam i homofobiju koja se veže uz grafite i konstantan izostanak feminističke perspektive na subjekt koji se implicira kroz uličnu umjetnost, fotografske studije koje pokazuju utjecaj Zapada na kosu Afroamerikanki koje mijenjaju svoj izgled kako bi se uklopile u nametnute norme društva i mnoge druge teme iz prva dva izdanja časopisa koja su dostupna online. Časopis ujedno služi kao primjer s kojim bi se mnogi mladi ljudi u svijetu mogli poistovjetiti ili im pak postati inspiracija da nešto slično pokrenu u svojim zemljama, a svoje kreativne i intelektualne sposobnosti iskoriste na najbolji mogući način. O nastanku i konceptu Yiare razgovarala sam s glavnom urednicom časopisa, Stéphanie Hornstein.

Možeš li ukratko napisati pozadinu studentskog časopisa o ženama u umjetnosti? Kako je Yiara nastala i zašto ste se odlučile za feminističku umjetnost?

Yiara je zamisao Raísse Paes s fakulteta Concordia, koja je 2012. godine odlučila započeti diskusiju o feminizmu kroz studentski odjel umjetnosti. Željela je kreirati publikaciju u kojoj bi svi studenti/ce mogli/e istraživati teme i ideje koju su vezane uz sve aspekte koje se tiču žena u odnosu na umjetnost (žena kao subjekt, umjetnica, queer identiteti itd). Izabrala je temu feminizma jer je duboko ulagala u to i vjerovala da još uvijek postoji znatna količina rada koji se treba ostvariti u našem navodnom post-feminističkom svijetu. Raissa je htjela angažirati studente/ice izvan programa “feministička umjetnost” koji je ponuđen na fakultetu.

Osim što je rezervirana za studentske radove, Yiara je i platforma za diskusije i kritičko razmišljanje o ženama u umjetnosti. Reci mi nešto o konceptu časopisa, pričama i umjetnicima/ama koje predstavljate.

Osim što je potrebno da budeš student/ica u Montréalu da bi tvoj rad bio u printanom izdanju časopisa, naš projekt dopire i do šire umjetničke zajednice. Svako novo izdanje sadrži intervju nekog suvremenog/e umjetnika/ce poput Marilèn Gaudet i Jessea Harroda, predstavljenih od strane naših spisateljica. Oboje su izabrani jer su imali značajan feministički utjecaj koji su pokrenutli u svom radu. Osim toga, često pozivamo gostujučeg pisca ili spisateljicu izabranu s fakulteta kako bi ih uveli u časopis. Na taj način kombiniramo akademsku perspektivu s konkretnim umjetničkim iskustvom. Također pozivamo svakoga tko je zainteresiran u sudjelovanju naših događanja (godišnje izložbe ili zabave uoči novog izdanja) koji često evouliraju u uspješne razgovore.

U mnogim vizualnim umjetničkim radovima i esejima promovirate ženska prava, feminističke pokrete, povijesne i suvremene umjetnice. Što želite prikazati odabranim temama i kako javnost u Montréalu reagira na vaš rad?

Jedina zajednička tema koju Yiara podržava je pozicija žena u umjetnosti. Dokle god poslani radovi pripadaju u tu kategoriju, rado ćemo ih razmatrati i vrlo smo otvoreni u tom pogledu. Studenti/ce odlučuju koja feministička pitanja želje istraživati, a mi smo spremne predstaviti sve njihove zamisli. Imali smo zadovoljstvo objavljivati iznimno raznolike i maštovite projekte koji su uključivali i stand up komedije, skulpture, akademske eseje i kreativno pisanje. Povratna informaciju koju smo dobile u Montréalu zaista je ohrabrujuća. Ljudi su impresionirani kvalitetom radova koje objavljujemo i često nude i svoje mišljenje po tom pitanju. Mislim da mnogi dijele naše mišljenje da još uvijek postoje stvari koje se trebaju obaviti u smislu ispitivanja uloge žena u svijetu umjetnosti. Tako se stvorio dijalog između naših čitatelja i suradnika, a to je ono što je doista važno.

U zadnjem izdanju časopisa objavili ste fotografsku studiju o razgolićenim ženskim tijelima i seks kulturi u Las Vegasu kroz foto projekt Jonaha Micigovskya. Možeš li mi reći nešto više o njegovu radu?

Jonahov projekt je zaista fantastičan i dojmljiv, a njegovu seriju fotografija doživljavam kao pretpostavku o neprirodnosti Las Vegasa i istraživanje kako se seks industrija uklapa u taj lažni svijet. U svom tom nepodnošljivom blještavilu i sjaju, Las Vegas kroz objektiv Migicovskya postaje simbol seks industrije i njegove sklonosti da žena svede na “vrstu” koja je jednako besmislena kao ideja metropole u pustinji. I to je naravno sve stvarnost, a Jonah tako razotkriva izmišljeni aspekt, pojavu i postojanje seksualnih susreta. Nažalost, bilo je moguće printati samo dvije njegove fotografije, ali je cijela serija prikazana na izložbi prije glavnog otvorenja.

Montréal je poznat po svojoj kulturnoj i umjetničkoj sceni. Kakva je pokrivenost umjetničke scene kad su u pitanju žene?

Postoji nekoliko umjetničkih institucija i kulturnih skupina koje se konkretno bave ženama u umjetnosti. Takve inicijative su La Centrale (osnovale su ga tri ženske umjetnice 1973. godine) i Studio XX (mali, umjetnički centar koji istražuju žensku tehnološku umjetnost). Osim Yiare, tu su i brojni studentski časopisi i stručne publikacije kao što su F Word (sa sjedištem u McGill University) koji imaju usmjerenu pozornost na feminističke teme u umjetnosti.

Časopis čini zanimljiv ženski tim. Tko kreira Yiaru?

Ove godine, Yiara je u rukama šest sposobnih i ljupkih djevojaka uključujući i mene. One su redom: Isabelle L’Heureux, koja je upravo završila dodiplomski studij povijesti umjetnosti na l’Université de Montréal, te radi kao pomoćna glavna urednica; Sara Kloepfer s McGill kulturnih studija naša je urednica za engleski, Chloé Martel sa  umjetničkog konzervatorija na l’Université de Montréal sudjeluje kao urednica za francuski, Rudrapriya Rathore je trenutno na studiju kreativnog pisanja na Sveučilištu Concordia te naša glavna spisateljica i, na kraju, ali i ne najmanje važna, Mattia Zylak s povijesti umjetnosti Sveučilišta Concordia koja upotpunjuje našu veselu ekipu kao koordinatorica događaja. Ja završavam zadnju godinu na Sveučilištu Concordia u smjeru povijesti umjetnosti i kreativnog pisanja. Kao što možeš vidjeti, doista smo raznolik tim i u našim programima i pozadini interesa, ali mislim da nam upravo to omogućuje da promoviramo i širimo dijalog diljem Montréala.

Koji je glavni cilj vašeg projekta i što planirate za nadolazeće izdanje?

Temeljni cilj našeg projekta je poticanje otvorene rasprave o feminizmu u kontekstu umjetnosti kroz promociju preddiplomskog rada. Mi služimo kao pozornica na kojoj studenti/ce mogu izraziti svoje mišljenje, a s obzirom na to da se naš časopis distribuira besplatno, razgovor o feminizmu je dostupan svima. Ove godine nam je cilj uključiti studente/ice Montréala i umjetničku zajednicu izvan naših tiskanih objava, te yarn bombing projekt (grafiti i ulična umjetnost u kojoj se umjesto boja i krede koriste pleteni končani predmeti). Ova inicijativa će biti u obliku jednodnevnog pletenje i kukičanja na radionici domaćinstva na kampusima u Montréalu u četiri velika sveučilišta (McGill, Université de Montréal, Université de Québec à Montréal i Concordia). Rezultat tekstilnih radova biti će instaliran na gradskim prostorima, možda i na spomenicima, što doslovno znači da donosimo domaće (žensko) carstvo u javnost. Ovaj projekt će biti zajednički napor između našeg tima, drugih studentskih grupa, kao i fakulteta i umjetnika u Montréalu. Time što je kolektivan, izuzetno odvažan, kreativan i stvarno zabavan, yarn bombing projekt doista predstavlja Yiarin stav prema feminizmu.