Aktivizmom za žene u Afganistanu

Kad osjetimo inspiraciju da napravimo nešto i zaista djelujemo, granice koje pomičemo mogu biti zadivljujuće. Prije osam godina, Shannon Galpin, osnivačica neprofitne organizacije Mountain2Mountain, odlučila je nešto promijeniti i pomoći ženama i djevojkama u konfliktnim zonama. Nakon što je i sama bila žrtva silovanja, znala je da želi stvoriti svijet koje će biti bolje i sigurnije mjesto za njezinu kćer. Shannon je odlučila ostaviti posao, prodati kuću i učiniti nešto za unapređivanje obrazovanja i prilika za žene, pokretanjem razgovora o osnovnim ljudskim pravima, društvenim očekivanjima, te prevenciji nasilja. Fokusirajući se na ratom razoreni Afganistan, njezina organizacija Mountain2Mountain dotaknula je živote stotine muškaraca, žene i djece. Postala je prva žena koja je vozila bicikl po Afganistanu 2009. godine, gdje kultura zabranjuje ženama da ih voze. Shannon prkosi rodnim normama kako bi ljude osvijestila o važnosti promjene zakona i zabrana koje uništavaju žene diljem svijeta. Također je osnivačica aktivističke organizacije koja se bori za prava žena na globalnoj razini Combat Apathy, te Strength in Numbers programa za biciklizam koji bi trebao osnažiti žene da ‘pedaliraju revoluciju’.

Njezin put od skupljanja sredstava i duboke želje da pomogne ženama i djevojkama diljem svijeta, ali i njezina ljubav prema avanturi i sportu inspirirali su mnoge. U svojim govorima često ističe kako nije htjela biti samo jedna u nizu žrtava silovanja, što je možda najjasnije opisala na TED konferenciji u kojoj je ispričala svoju namjeru da nešto promijeni, ali i iskustva koja su ju potaknula da to i učini. U brojnim putovanjima po Afganistanu, Shannon dopire do političara/ki i novinara/ki, kao i svakodnevnih Afganistanaca/ki – učitelji/ca, zatvorenika/ca, majki, kćeri, boreći se protiv kulturne podjele u nadi pronalaska zajedničkog jezika. U zemlji koja se još uvijek oporavlja od desetljeća rata i okupacije, Shannon ‘pedalira’ povijest i daje snagu ženama na putu do pronalaska vlastitog glasa kojim će se boriti za promjene. 

Što je s potrebama žene koja rađa?

Iskustvo poroda, usprkos medicini koja neprekidno napreduje, i danas je problematično. Više nego ikad, naročito uz dostupne informacije i svjedočanstva, porod je postao feminističko pitanje.

Autorica Sarah Bregel u članku naslovljenom If You Don’t Support Women’s Rights in Birth, Don’t Call Yourself a Feminist donosi pregled glavnih problema s kojima se rodilja potencijalno može susresti, potkrijepljeno autoričinim vlastitim iskustvima.

Iako je većini (svima?) primaran cilj da se pri porodu iznese zdravo dijete, nerijetko se zaboravlja psihofizičko stanje same rodilje koje može rezultirati traumatičnim iskustvom i/ili postporođajnom depresijom.

Kako autorica navodi, porod je nešto za što se pripremate najmanje devet mjeseci trudnoće, a neke rodilje o njemu razmišljaju i ranije, no u jednom danu, u činu samog poroda, sve pretpostavke i znanja lako se mogu pretvoriti u čistu anksioznost. Da se rodilja i pomiri s činjenicom kako neće proživjeti idealan porod, problem predstavljaju postupci na koje je primorana, a koji su najčešće – nepotrebni. Na kraju ostanu suočene s nepotrebnim intervencijama koje mogu naštetiti njima samima, ali i njihovim potomcima. Kvaliteta poroda još uvijek ovisi o bolnici u kojoj se obavlja, odnosno o mjeri koliko će rodilja biti primorana prihvatiti postupke koji se mogu pokazati kako nisu najbolji izbor (poput rutinskog nadzora monitorima za koji ne postoje dokazi kako pomaže smanjenje smrtnosti novorođenčadi). Određena istraživanja pokazuju kako usprkos uznapredovaloj medicini nije smanjena smrtnost žena pri porodu.

Većina žena provede više vremena u planiraju vjenčanja nego što provedu planirajući rođenje prvog djeteta.

Sarah Bregel u članku piše o dvama iskustvima i dvama sasvim različitim porodima. Tvrdi kako je za ženu bolje da se prethodno dobro raspita i prouči sve vezano za porod, kako ne bi ostala iznenađena, te da odgovaranje žena od takve prakse informiranja ne može biti više anti-feministički nego što jest. Sve što rodilja prolazi neposredno prije poroda, uključujući ginekološko savjetovanje i/ili trudnički tečaj, nije dovoljno za ono što je čeka. U najmanju ruku, a to se tamo rijetko može naučiti, rodilja bi trebala znati svoja prava.

U trenutku kada uđe o rađaonu, u ovakvim uvjetima, žena gubi nadzor nad vlastitim tijelom i postaje tek statistički podatak.

“Mislila sam da znam što radim, no kada sam ušla u bolnicu shvatila sam da moj porod ne pripada meni”, iskustvo je s njena prva poroda. Osim forsiranja poroda pri kojem žena leži na leđima (što je najčešća praksa većine bolnica), problem je i s postupkom epiziotomije (rezanje perineuma – tkiva između vagine i anusa, op.a.) kako bi plod lakše izašao, a koji se nerijetko izvede prije nego što rodilja uspije odbiti takav postupak. Ovakav ne-nadzor nad vlastitim porodom jednak je porodničkim praksama koje su prošle naše majke i bake, iako je između tih dvaju vremenskih segmenata prvenstveno medicina napredovala, a i porodu  se posvećuje više pažnje u medijima. “Zašto se žene još uvijek nazivaju moralnim nakazama ako žele reći nešto o tome što se događa njihovim tijelima?”

Žene se imaju pravo educirati o porodu i izraditi vlastiti plan poroda bez da im se liječničko osoblje u najmanju ruku iščuđava i imaju pravo sudjelovati u samom postupku kako bi odbile pojedine zahvate koje smatraju nepotrebnima ili štetnima. Iako se svaki invazivan postupak opravdava terminom ključan da bi se na svijet donijelo zdravo dijete, time se apsolutno zanemaruju potrebe same rodilje. “Imala sam pravo odbiti vaginalne preglede tijekom poroda na leđima, koji su daleko najbolnija stvar koju sam ikada doživjela u svom životu. Imala sam pravo na porod bez epiziotomije od koje sam se mjesecima oporavljala”.

Sljedeći problem kojim se autorica pozabavila je alternativna vrsta poroda koju je iskusila četiri godine kasnije s drugim djetetom. Rodila je u vlastitu domu, uz dvije babice i doulu uz sebe. Oporavak nakon takva poroda bio je neusporedivo lakši od onoga nakon bolničkog, kao što je bila i sposobnija da se u prvim tjednima više brine za dijete jer nije trpjela neizdržive bolove izazvane epiziotomijom. Iako naglašava kako ovakva vrsta poroda nije za svaku ženu, problem nastaje kada se takav tip poroda smatra nekonvencionalnim i kada se žene koje se za njega odluče ismijava (jer u našoj kulturi još uvijek nije dovoljno prihvaćen). Današnje se društvo posebno čudi ženama koje odaberu prirodan porod, jer takav ipak uključuje određen stupanj napora i boli, kada imaju dostupne olakšivače poput epiduralne analgezije i dripa sintocinona. 

Ono što je bitno naglasiti sada kada su prezentirani neki od problema s kojima se rodilje suočavaju jest činjenica kako je očita potreba za promjenom prakse u rodilištima. Jedno od iskustava, primjerice hrvatskih rodilišta, jest da pri porodu može prisustvovati samo jedna osoba koju rodilja odabere, kao što je prisustvo partnera/ice, iako se, poput iskustva autorice teksta s početka ovog članka, rodilja pri porodu može bolje osjećati kada uza sebe ima partnera, dvije babice i doulu.

Termin doula ne postoji u rječničkoj bazi Hrvatskog jezičnog portala.

RODA, udruga roditelja u akciji, navodi važnost uloge doula. Riječ je o osobi koja prati ženu od pojave trudova preko poroda i nastavlja i nakon poroda, čime osigurava da rodilja dobije emocionalnu utjehu, fizičku potporu i da joj se olakša komunikacija s osobljem pri samom porodu. Ženama je porod oduzet kao intimno iskustvo s obzirom da se ponekad, zbog trajanja samog poroda, oko nje promijeni sastav medicinskog osoblja. Nerijetko porodu prisustvuju studentice/studenti medicine ili učenice/ci na praksi, što je problem koji se tek treba analizirati (jesu li rodilje baš svaki put pitane za dopuštenje). Sigurnost je temeljno pravo i potreba žene koja rađa. Nadalje, u našim se bolnicama zbog ograničenog prostora događaju situacije u kojima je rodilja u predrađaoni smještena duže nego je potrebno, a kako se tamo istovremeno nalazi više rodilja nije omogućena prisutnost bliske osobe (partnera/ice, majke, nekog drugog). Carski rez također je postupak koji može imati fatalne posljedice, iako mu je svrha spašavanje života majke i/ili djeteta, a na koji su žene nerijetko prisiljene.

 “Nemojte ženama govoriti da njeno iskustvo poroda nije bitno, ili da je glupa/sebična ako se brine za sebe. Možda ćemo jednog dana živjeti u svijetu u kojem je porod siguran. Nemojte kritizirati ženu koja se bori za svoja prava, stanite uz nju i borite se s njom”, zaključak je Sarah Bregel.

La Strada u borbi protiv trgovanja ljudima

Trgovina ljudima međunarodni je organizirani kriminal s ciljem seksualnog iskorištavanja i prisiljavanja na rad. Ropstvo modernog doba u kojem su najranjivija skupina djeca i žene rasprostranjeno je po svim dijelovima svijeta, a Europa bilježi nekoliko stotina tisuća ljudi godišnje koje postanu žrtvama trgovine. Najveći faktori rizika zbog kojih ljudi ulaze u jednu od najprofitabilnijih ilegalnih industrija su teška ekonomska situacija i siromaštvo. Iza oglasa za poslove i sumnjivih kontakata na društvenim mrežama najčešće stoji razvijena seks industrije i potreba za jeftinom radnom snagom, putem kojih ljude prisiljavaju na prosjačenje, neregularan i neplaćen rad, prostituciju i prisilne brakove. Hrvatska se u takvim slučajevima vodi kao tranzitna zemlja, no i kao zemlja porijekla te odredište žrtava trgovanja ljudima. Najčešći pravci kretanja trgovaca ljudima započinje u Ukrajini ili Moldaviji, te preko Srbije, Crne Gore i BIH dolazi do Hrvatske.

Europski dan suzbijanja trgovanja ljudima obilježava se 18. listopada s ciljem povećavanja svijesti o gorućoj problematici, te boljoj politici prevencije i zakona koji će štititi najgore oblike kršenja ljudskih prava. La Strada International sa sjedištem u Amsterdamu u Nizozemskoj jedna je od najvećih organizacija u Europi koja se uključila u borbu protiv trgovanja ljudima i pružanje pomoći žrtvama u nekoliko važnih segmenata. U rujnu 1995. godine šest žena iz Poljske, Češke i Nizozemske započele su projekt kojem su nadjenuli ime ‘La Strada’ po istoimenom filmu Federica Fellinija u kojem je mlada djevojka prodana starcu kako bi radila u cirkusu. Osim doslovnog prijevoda La Strade što znači ulica, projekt predstavlja sve one ulice na kojima mnoge žene moraju raditi, ali i dugi put osnivačica projekta prema učinkovitijoj strategiji za rješavanje važnih pitanja vezanih za zaštitu ljudskih prava. Aktivnosti ‘La Strade’ mogu se pratiti i putem njihova Twitter i Facebook profila, a u nedavnom intervjuu za Libelu, voditelj ureda Borislav Gerasimov i međunarodna koordinatorica Suzanne Hoff govorili su o svom dosadašnjem radu i kampanjama, uspjesima udruge, te situaciji trgovanja ljudima u Europi.

Kada je ‘La Strada’ osnovana i koja je glavna misija organizacije?

La Strada je osnovana 1995. godine kao rezultat tri lateralna projekta između organizacija u Nizozemskoj, Poljskoj i Češkoj. Glavni cilj bio je kreirati partnerstvo između organizacija u Istočnoj Europi i Nizozemskoj s ciljem poboljšana napora prema prevenciji trgovanja ljudima, te pomoć i asistenciji žrtvama. 1997. projekt je proširen i na Ukrajinu i Bugarsku, te 2001-e na Makedoniju, Moldaviju, Bjelorusiju i Bosnu i Hercegovinu (članstvo BIH je završilo 2012-te). 2004. godine postajemo udruga (The International La Strada Association ili La Strada International / LSI) registrirana pod nizozemskim zakonom s međunarodnim tajništvom i sjedištem u Amsterdamu. LSI je mreža koja se sastoji od nezavisnih organizacija nacionalnih članica koje nastoje osigurati svijet bez trgovine ljudima u kojem se poštuju ljudska prava. Uz 8 članova, LSI također predstavlja 13 drugih partnerskih nevladinih organizacija koje su se ujedinili s LSI, u LSI nevladinoj platformi – zajedno u borbi protiv trgovine ljudima u Europi. Razvija sposobnost udrugama članicama i drugim zainteresiranim stranama kako bi pružiti bolju uslugu za žrtve trgovanja ljudima i rizične skupine.

Naš primarni cilj je njihovo osnaživanje i poboljšanje položaja kroz promicanje univerzalnih prava, uključujući pravo na izbor da emigriraju i rade u inozemstvu, te na zaštitu od nasilja i zlostavljanja. Rad La Strade se temelji na pristupu ljudskim pravima, koja gleda trgovane ljude kao aktivne sudionike u promjeni svoju situaciju, a ne pasivni primatelji usluga ili žrtve kojima je potrebna pomoć. Takav pristup ljudskim pravima protivi se bilo kakvoj mjeri protiv trgovine ljudima koji krše ljudska prava i ljudi, kao što su restriktivne politike migracija, zabrane seksualnog rada, uvjetovanosti usluga, itd.

Kao vodeća nevladina organizacija u Europi, koje usluge pružate u borbi protiv trgovanja ljudima?

Naš rad temelji se na tri glavna “stupa”: socijalnu pomoć i podršku žrtvama trgovanja ljudima, prevenciju i edukacije, te zastupanje. Kroz našu socijalnu pomoć od trgovanih ljudi učimo koje su njihove potrebe kako bi te informacije iskoristili za lobiranje i zastupanje, stvorili ili poboljšali zakone i mjere za njihovu zaštitu. Saznajemo kako su postali žrtve trgovine ljudima i što su ih je učinilo ranjivima i upravo te informacije koristimo za prevenciju i podizanje svijesti, prilagođujemo i unaprjeđujemo naše kampanje, predavanja i treninge. Usluge koje članice LSI pružaju trgovanim ljudima razlikuje se od zemlje do zemlje, ali sve imaju pokrenutu telefonsku linije za pomoć, daju savjete i preporuke za druge usluge.

Telefonske linije za pomoć ponekad su besplatne, a ponekad i 24-satna usluga u kojoj  ljudi mogu dobiti informacije o sigurnoj migraciji prije putovanja u inozemstvo (koji su dokumenti potrebni za pripremu, što treba paziti, gdje se obratiti za pomoć ako je potrebno); obitelj, prijatelji i rodbina ljudi koji planiraju putovati u inozemstvo također mogu nazvati i konzultirati se; žrtve trgovine ljudima i/ili njihove obitelji mogu nazvati i prijaviti slučaj koji se potom šalje u policiju od strane savjetnika linije za pomoć; profesionalci/ke iz drugih organizacija mogu nazvati ako im je potrebna pomoć s žrtvama trgovanja ljudima kako bi dogovorili njihov siguran povratak i reintegraciju.

Cilj savjetovanja je pomoći trgovanim osobama nositi se s posljedicama psihološke krize koja proizlazi iz takve situacije (krizne intervencije); obnoviti njihovo samopouzdanje, povjerenje u ljude i biti u stanju stvoriti smislene međuljudske odnose slobodne od nasilja i zlostavljanja (kratko ili dugoročno psihološko savjetovanje); savjetovati ih da saznaju više o osnovnom funkcioniranju društva i njihovim zakonima i normama, kako se nositi s institucijama i ostvariti svoja prava, na koje usluge imaju pravo (savjetovanje); kako pronaći i zadržati posao i mjesto za život, kako da upravljaju svojim proračunima, kako postati neovisan i samoodrživ (“osnaživanje” ili savjetovanje “životnih vještina”). Savjetovanje je osigurano od strane iskusnih psihologa i/ili socijalnih radnika i uvijek se temelji na individualnim potrebama i željama trgovane osobe.

Ostale usluge koje pružamo, sami ili u suradnji su sljedeće:

Azil/siguran smještaj: četiri člana/ice La Strade imaju svoje skloništa gdje žrtve trgovanja ljudima mogu ostati (ako je potreban duži smještaj, oni će biti upućeni na dugoročno sklonište) kako bi prevladali traume, osjećali se sigurno i odlučiti što žele učiniti nakon toga. Sva ‘La Strada’ skloništa ili prihvatilišta otvorena su i  žrtve mogu slobodno ostati ako to žele (nakon što su bile informirane o mogućim rizicima).

Pravna pomoć: o njihovim pravima, npr. surađivati ​​s policijom ili ne, te ih podržati ako se odluče na suradnju. Oni su također informirani o mogućnostima traženja naknade za štetu koju su pretrpjeli bilo kroz građanski ili kazneni postupak.

Liječnička pomoć (obično kroz upućivanje): specijalizirana pomoć u slučaju da klijenti imaju STD-a i HIV-a ili teške psihosomatske ili psihičke probleme.

Upućivanje u druge organizacije za siguran povratak u slučaju da se trgovana osoba želi (ili treba) vratiti u zemlju podrijetla. Imamo veliku mrežu partnerskih organizacija u svim europskim (a ponekad i izvan Europe) zemljama, kojima se žrtve trgovanja ljudima mogu obratiti.

S obzirom na djelovanje organizacije u većini Europe, na koji način se dobivaju sredstva za financiranje i pomaže li vam u tome Europska unija?

Međunarodno tajništvo ‘La Strade’ u Amsterdamu financira se privatnim zakladama i programima EU. Organizacije članica LSI se financiraju uz različitu pomoć koja uključuje i privatne zaklade i programe Europske unije, kao i stranih i nacionalnih vlada. Većina članova LSI prima barem djelomično neke vladine financijske potpore za operativne linije za pomoć, skloništa ili za savjetovanje žrtava trgovine ljudima.

Možete li navesti neka značajna poboljšanja koja ste zabilježili kroz rad i borbu protiv trgovanja ljudima u posljednjih nekoliko godina ?

Aktivno smo uključeni u proces izrade novog zakona i mjera o trgovini ljudima i srodnih područja (migracije ili prava žrtava), a kasnije  i njezino praćenje. To se ne odnosi  samo na EU nego i Vijeće Europe, Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi i u manjoj mjeri, na Ujedinjene narode. LSI uspješno lobira, samostalno ili u suradnji s drugima, za poboljšanje nacrta Direktive Europske unije o trgovini ljudima i Direktive o žrtvama u EU; te sudjeluje u radu Grete – Vijeća Europe koju čini skupina stručnjaka o trgovini ljudima. LSI je bila među prvim organizacijama koja je skrenula pozornost na pitanje naknade za žrtve trgovanja ljudima, te su sada mogućnosti za naknadu uključene po svim relevantnim nacionalnim i međunarodnim propisima.

Slično tome, naše članice organizacije doprinose razvoju, provedbi i praćenju propisa i mjera u svojim zemljama. Teško je nabrojati određene uspjehe, ali oni su jedan od glavnih pružatelja usluga u svojim zemljama i redovito konzultiraju njihove vlade i dolaze na treninge drugih profesionalaca i pružatelja usluga iz vladinih i nevladinih organizacija. Od LSI postojanja, izgradili smo veliku mrežu zainteresiranih stranaka s kojima smo blisko surađivali na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Nedavno ste pokrenuli i kampanju za poticanje vlade u vezi promijene zakona o trgovanju ljudima. O čemu se radi u “One Story, Two Outcomes”?

Kampanja je pokrenuta na Dan ljudskih prava (10. prosinca) 2013., a njegova glavna poruka je da prava trgovane osobe treba poštivati ​​i štititi. To je priča o Anni, ženi koja je namamljena u inozemstvo i nemilosrdno iskorištena od strane poslodavca. Ono što se događa s njom pokazuje dva ishoda: što to znači za pojedinca ako se prava ne poštuju, a što se događa kada se poštuju. Ideja akcije je pokazati da iako u većini zemalja već postoje zakoni koje štite prava žrtve trgovanja ljudima, ti zakoni se u praksi ne provode dovoljno. Na primjer, žrtve trgovanja ljudima nisu identificirani kao takvi, u pritvoru su ili im se sudi za ilegalne aktivnosti koje su bili prisiljeni počiniti, njihov pristup uslugama je uvjetovan njihovom suradnjom s policijom, nisu informirani o svom pravu na naknadu ili kad se naknada ne dodjeljuje itd. Kampanja poziva vlade da se bolje provedu postojeće zakoni i pokaže kako to može pozitivno utjecati na živote osoba.

‘La Strada’ uredi nalaze se u mnogim europskim zemljama, kao što su Moldavija, Poljska, Ukrajina, Makedonija, Bugarska… Koja je glavna problematika trgovine ljudima u navedenim zemljama?

Teško je generalizirati situaciju za trgovinu ljudima u tako različitim zemljama, no kada je projekt La Strada počeo, prije gotovo 20 godina, oni bi mogli biti svrstani u “Istočnu Europu” i suočavati se sa sličnim izazovima. No sada su Bugarska, Češka i Poljska  zemlje članice EU-a, Makedonija i Moldavija imaju bezvizni režim s EU, Ukrajina se bori s političkom krizom i Bjelorusija je također u drugačijoj političkoj situaciji. Ono što vidimo je da trgovina ljudima nije ograničena samo na određene zemlje, ali se događa u cijeloj Europi i izvan Europe, no stanje trgovine u zemlji može se razlikovati s obzirom na nacionalne i vanjske okolnosti. Teška ekonomska, socijalna i politička situacija utjecala je na trgovinu ljudima;  nezaposlenost i nedostatak dobrog funkcioniranja sustava socijalne skrbi koji su važni uzročnici takve situacije.

Istraživanje članica La Strade navodi ukupno 41 zemlju  u kojoj se trgovalo ženama, muškarcima i djecom u svrhu seksualne eksploatacije ili prisilnog rada, uključujući i četiri zemlje članice La Strade. Zemlje odredišta u 2013. bile su uglavnom u zapadnoj Europi, a slijede zemlje istočne Europe i Srednjeg istoka, središnje Azije, istočne Azije, Sjeverne Afrike i Srednje Amerike. Žene i djeca većinom su slučajevi trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, dok su muškarci najčešće prisiljeni na rad. Slučajeve su prijavili članovima LSI-a, a odnose se ponajviše na trgovinu ljudima radi seksualnog iskorištavanja, eksploataciju u domaćem radu, građevinarstvu, poljoprivredi i prisilnom prosjačenju. Zemlje članice La Strada, uključujući i Moldaviju, Bugarsku i Makedoniju, pokazuju da obitelj, prijatelji i poznanici čine veliki dio počinitelja u situacijama komercijalne seksualne eksploatacije, dok zapošljavanje preko raznih agencija često mami pojedince/ke u situacije iskorištavanja rada kroz lažne ponude za zapošljavanje.

Što bi naveli kao glavne nedostake u borbi protiv trgovine ljudima u Europskoj uniji? Jesu li dosadašnji napori pokazali kakav napredak?

Na razini EU se definitivno vidi napredak, postoji dobro pripremljeno i sveobuhvatno zakonodavstvo kako bi se spriječila trgovinu ljudima, zaštitilo žrtvu i progonilo trgovce ljudima. Direktiva EU-a o trgovini ljudima 2011/36/EU pruža sve potrebne mjere za to i to je trebalo biti preneseno od strane svih država članica do kraja 2013. Kao što je već spomenuto, sada je glavni izazov provedba direktive i drugih relevantnih nacionalnih zakona. Na razini EU-a, mehanizam monitoringa treba postaviti tako da se prati primjena direktive unutar članica i daju  preporuke za poboljšanje, te ako je potrebno izrekne kazna za države koje  ju ne provode dovoljno.

Propusti se odnose na provedbu zakona i birokratske izazove, nedostatak državnog financiranja, nedovoljno edukacije za provedbu zakona i pružatelja usluga. Još jedna problematika je u slaboj regulacije u nekim sektorima rada, kao što su graditeljstvo, poljoprivreda, ugostiteljstvo, gdje ima manje nadzora državne inspekcije i ljudi često rade prekovremeno za malu plaću i bez ugovora o radu. Također neravnopravnost  i nasilje nad ženama, što čini žene izloženije nezaposlenosti, siromaštvu i socijalnoj isključenosti, i na kraju opet – trgovini. Članovi LSI također izvješćuju o slabostima u identifikaciji žrtava, pomoć i obeštećenje odredbe, te nedostatke u koordinaciji između pružatelja usluga i provedbe zakona.

Stanje na listama i zastupljenost žena u predizbornoj kampanji u BiH

Predizborna kampanja u BiH za Opće izbore 12. listopada 2014. godine ne razlikuje se puno od prethodnih predizbornih kampanja. Kao i do sada, najčešće reakcije na predizbornu kampanju su “ista obećanja”, “isti političari”, te “uzaludno trošenje novca”. Kada je riječ o pozicioniranosti žena na listama za Opće izbore, ona je rezultat organiziranih aktivnosti civilnog sektora na unaprjeđenju društveno-ekonomskog položaja žena u društvu.

Pored toga, u predizbornom ciklusu se izdvaja aktivna promocija uloge žena u politici, ali i ovaj put ne od strane političkih subjekata, nego civilnog sektora. Tako Udruženje Vesta iz Tuzle implementira šestomjesečni projekt pod nazivom “Žene u politici – za održive i dugoročno orijentirane promjene” koji se temelji na zagovaračkim aktivnostima za jednakopravan pristup i veće sudjelovanje žena u politici. Spomenuta inicijativa je svoj vrhunac implementirala organizacijsom konferencije u Tuzli pod istim nazivom, a u suradnji sa Klubom parlamentarki FBiH. Poruka ove konferencije je poziv glasačima/icama da na Općim izborima daju svoje povjerenje ženama.

Sarajevski otvoreni centar je još jedna nevladina organizacija koja već dugi niz godina radi na zagovaranju većeg sudjelovanja žena u politici, a u susret Općim izborima 2014. godine, SOC je objavio i kratak izvještaj o položaju žena u politici u BiH. Spomenuti izvještaj je obradio sudjelovanje žena na Općim izborima 2010. godine, kao i aktivnosti koje su pokrenute u posljednjem četverogodišnjem izbornom ciklusu. Pored navedenog izvještaja, u izradi je i detaljna komparativna studija o sudjelovanju žena u politici u BiH. Osim toga, članice Ženske mreže BiH širom Bosne i Hercegovine organizirale su ulične akcije povodom Općih izbora 2014., s namjerom da animira što veći broj žena kako bi se upoznale s radom i platformama političkih stranaka u BiH.

Kada je u pitanju sudjelovanje države BiH u zagovaranju za veću ulogu žena u političkom životu, bitno je napomenuti da se u svibnju 2014. godine u Sarajevu održao “Forum o ravnopravnosti spolova u političkim strankama”, u organizaciji Agencije za ravnopravnost spolova i Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, uz podršku Misije OSCE-a. Ovaj događaj je direktna posljedica memoranduma između Agencije za ravnopravnost spolova BiH i Misije OSCE-a u BiH o zajedničkoj inicijativi pod nazivom “Opredijeljenost političkih stranaka za ravnopravnost spolova u BiH”. Cilj ove inicijative jest pomoći političkim strankama da uz podršku lidera političkih stranaka provedu princip ravnopravnosti spolova kroz konkretne mjere u svojim statutima, programima i praksama imenovanja na unutar i izvanstranačke funkcije, te da se kroz obuke koje će provesti Agencija stvore mogućnosti za kandidatkinje da prošire svoju mrežu kontakata i uticaja u predizbornom periodu.

Prosječna političarka koja se kandidira na Općim izborima 2014. godine u prosjeku ima 38 godina, udana je i ima dvoje djece, završila je dodiplomski studij. Na prošlim Općim izborima je bila kandidirana za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, dok je na ovim Izborima kandidatkinja ispred svoje političke stranke za Skupštinu kantona. Nalazi se na šestom mjestu na kandidatskoj listi. Do sada nije bila imenovana na neku funkciju ispred svoje političke stranke. Članica je organizacije žena u svojoj političkoj stranci i smatra da podršku koju žene unutar te organizacije dobivaju nije dovoljna: “iako podrška postoji, smatram da bi trebala biti mnogo veća”. Ona smatra da “žene mogu mnogo toga uraditi, ali nisu dovoljno nagrađene za svoj rad i trud”. Najvećim izazovom smatra “dominantan položaj muškarca u odnosu na žene”, navodi se u Sažetku izvještaja s radionica u organizaciji Agencije za ravnopravnost spolova i OSCE-a.

Kada su u pitanju same liste, izdvajaju se tri najveća problema: (1) za žene su rezervirana uglavnom druga mjesta na listama, (2) u odnosu na muškarce, nerazmjerno je mali broj žena nositeljica stranačkih listi, (3) muškarci dominiraju na čelu kompenzacijskih listi.

Zastupljenost žena na stranačkim listama za državni parlament je najčešće varirala između 40 i 43 posto, s tim da su Stranka dijaspore BiH i Novi pokret BiH imali najmanje žena na listama – 25 posto, dok su najveći udio žena na listama su imali Laburisti, i to 66,67 posto. Od svih političkih stranaka koje su sudjelovale u izboru za državni parlament, njih sedam je imalo žene na čelu liste, i to Zajedno za promjene (jedna žena na čelu liste od ukupno sedam listi), SNSD – Milorad Dodik (jedna žena na čelu liste od ukupno pet listi), Unija socijaldemokrata (dvije žene na čelu liste od ukupno pet listi), Demokratska fronta (jedna žena na čelu liste od ukupno četiri liste), HDZ 1990 (jedna žena na čelu liste od ukupno četiri liste), Novi pokret (jedna žena na čelu liste od ukupno dvije liste), i HDZ (tri žene na čelu liste od ukupno četiri liste). Ukupan udio žena nositeljica ovjerenih kandidatskih listi za državni parlament je iznosio tek 9 posto.

Udio žena na stranačkim listama za Federalni parlament je znatno bolji, i ide s najvećih 66,67 posto na listama Prve stranke, dok su najmanji udio žena na kandidatskim listama za Federalni parlament imali Laburisti (28,57 posto). Žene su činile 16 posto nositelja/ica listi za Federalni parlament.

Kada se radi o predizbornoj kampanji, mediji su se u izboru priloga uglavnom oslanjali na ponudu političkih subjekata. Rezultat toga je neravnomjerna medijska zastupljenost kandidatkinja u odnosu na kandidate, pa se može reći i da su mediji propustili mogućnost da doprinesu boljoj promociji žena u predizbornoj kampanji. Mali broj priloga o predizbornoj kampanji je započet s izjavom kandidatkinje, a u svojim izjavama, kandidatkinje uglavnom prenose izborne poruke njihovih stranačkih centara, te se njihov govor ni po čemu značajno ne razlikuje od govora njihovih kolega. Također, mediji generalno imaju izrazito neujednačen rodni pristup u navođenju funkcija, titula i zvanja, pa se ista osoba u jednom prilogu titulira kao “kandidatkinja”, a u drugom kao “kandidat” za određenu funkciju. Ovo je naročito je izraženo kod navođenja funkcije jedine kandidatkinje za članicu Predsjedništva BiH, kao i sa sintagmom “nosilac liste”.

Na kraju, situacija u BiH politici i medijskom prostoru za vrijeme predizborne kampanje potvrđuje zabrinjavajuću činjenicu da smo i dalje podložni stereotipima kreiranim od strane patrijarhalnog društva u kojem živimo, a koji političarku ne poznaje i ne priznaje na isti način kao političara. Ipak, mnogi će reći da nije sve tako crno i da je bitno to što barem ove godine nismo degradirali naše kandidatkinje do te mjere da biramo Miss Izbora.

Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je iznad 20 posto

Danas je Međunarodni dan borbe protiv siromaštva. Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj iznosila je prije dvije godine čak 20,5 posto, a za umirovljenike/ce čak 21,8 posto. Porastom broja nezaposlenih, rezanjem brojnih radnih i socijalnih prava, nemogućnošću da vladajući pokrenu ekonomiju i RH konačno iziđe iz krize – ta brojka je danas sigurno porasla.

Državna potpora za starije osobe bez mirovine još nije uvedena, niti im iznosi socijalnih primanja mogu osigurati minimum osnovnih životnih potreba.

U Hrvatskoj još uvijek ne postoji istraživanje o problemima i statusu beskućnika/ca, a i sada su u prihvatilištu za beskućnike/ce na ‘kratkotrajnom smještaju’, preko pet i više godina, starije osobe kojima bi primjeren smještaj trebao biti u udomiteljskoj obitelji ili domu za starije osobe.

UNICEF-ovo istraživanje o siromaštvu i materijalnoj dobobiti djece predškolske dobi u Hrvatskoj koje je prezentirano prije nešto više od dva tjedna na sjednici Vijeća za socijalnu pravdu predsjednika Republike, pokazalo je šokantne rezultate.

Zabrinjavajuće je da su zbog nezaposlenosti roditelja siromaštvu izložena i djeca koja ne pripadaju tzv. rubnim skupinama, djeca koja bi u drugačijim ekonomskim okolnostima imala sve uvjete za uspješan život i razvoj. U 2012. više od 20 posto djece mlađe od 6 godina živjelo ispod praga siromaštva, a 40 posto te djece ne može ni svaki drugi dan dobiti obrok s mesom ili ribom, te da ih trećina živi u vlažnim i neadekvatnim stambenim prostorima.

Mjere štednje koje bi trebale izvući Europu iz krize gurnule su gotovo 800.000 djece u siromaštvo, upozorava u novom izvješću Međunarodna organizacija rada (ILO).