Stipe Kostanić mladi je glumac o kojem se u zadnje vrijeme dosta priča. Nažalost, medijski je atraktivan postao prvenstveno zbog scene seksa u predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča” režisera Ivice Buljana. U ovom komentaru neću ulaziti zašto, eto, baš ta scena u 2000 i četranestoj (!) godini podiže toliku halabuku i zaslužuje pozornost dominantnih medija u, pretpostavljajući da čitateljice i čitatelji Libele.org taj zaključak u potpunosti mogu izvući sami, a da za potvrdu tog zaključka trebaju samo pogledati oko sebe i vidjeti društveno – političke prilike naše državice.
Globus, nekadašnji politički tjednik, a danas tjednik koji je na prošlotjednoj naslovnici imao fotografiju kipa Djevice Marije i veliki specijal o “Tajni ljubavi Hrvata i Gospe” te “Zašto je volimo još od trećeg stoljeća i zašto joj se iz godine u godinu sve više okrećemo”, ovog je tjedna nadmašio samog sebe, a bome i neke druge portale ili tiskovine, naslovom koji je prikačio uz intervju Stipe Kostanića.
{slika}
Naime, Stipe Kostanić u “Grobnici za Borisa Davidoviča” igra revolucionara Novskog, a autorica intervjua u Globusu gorenavedenu scenu zaključuje kako je predstava “svojom provokativnošću uzburkala javnost” te u intervjuu objavljanom u ovotjednom broju, između ostalog, glumcu postavlja pitanja o sceni seksa koja je, nažalost, prema senzacionalističkim zakonima ponude i potražnje vjerojatno glavni razlog tog velikog intervjua.
Glumac u tekstu objašnjava kako je “njemu svejedno glumi li seks ili suze” jer je gluma gluma i ono što se događa na pozornici “nije realno, nego imaginarno, čak i kad je ‘zapravo'”. Dodaje kako “taj kratki prizor radikalizira ostale radnje na pozornici”, a novinarka, valjda u čudu ili očekujući čuđenje od svih čitatelja i čitateljica, naglašava kako tu rečenicu glumac izgovara “smireno.”
Podrobnije scenu seksa Stipe Kostanić opisuje ovako: “Kad smo radili tu scenu seksa, razmišljao sam o tome što bi bila revolucionarna djelatnost sada, u 21. stoljeću, i tko je danas primjer nove političke borbe. To su danas ljudi kao Snowden, Manning, Assange, pogotovo Assange jer on je ta vrst dendija revolucionara koji je, na kraju krajeva, i zatvoren u londonskoj ambasadi zbog seks – skandala. Zanimljiva mi je ta ideja da su revolucionari nasilni sa ženama.”
Pretpostavljajući najbolju namjeru glumca i da “zanimljivost” te ideje za njega znači da ju propituje i razmatra razloge zašto i je li to zaista tako, zanemarujući dio o mogućem potpitanju koje se, prema mojem mišljenju, logički nameće – zašto vam je to zanimljivo?, svejedno ostaje pitanje tko je točno odlučio i zaključio kako je “Dok sam glumio seks mislio sam na Assangea: svi veliki revolucionari zlostavljaju žene” dobar naslov.
Svejedno ostaje pitanje je li to odlučila autorica intervjua Pavica Knezović Belan, pomoćnik Dalibor Šimpraga, zamjenici Zoran Petrušić i Mladen Klemnčić ili glavni urednik Nino Đula?
Često se za izjave koje završe na Libelinom Stupu srama postavlja pitanje u komentarima na stranici ili na našem Facebooku zašto su nam problematične, stoga ću tome odmah doskočiti ovdje:
naslovi služe privlačenju pozornosti čitatelja i čitateljica, naslovi često “prodaju” tekst, naslovi sažmu ideju teksta u jednu rečenicu. Ovakav naslov privlači pozornost čitatelja i čitateljica Globusa sa dvije “stvari” koje, navodno, prodaju sve – nasilje i seks. Međutim, ono što također čini je da navodi čitatelje i čitateljice na mišljenje da zaista svi revolucionari zlostavljaju žene, da je nasilje nad ženama odlika hrabrih i progresivnih muškaraca – revolucionara i, u konačnici , kada takav komentar prođe bez ikakvog osvrta, da je to, valjda, u redu ili, u najmanju ruku, povijesna istina koju ne treba propitivati.
Takav naslov nije uvredljiv samo za sve žene žrtve nasilja, on je uvredljiv i za sve one revolucionare/ke koji nisu zlostavljali žene, uvredljiv je i za sve one osobe koje se bore protiv nasilja nad ženama i koji razumiju veličinu i brutalnu stvarnost tog problema (koji je globalan), uvredljiv je i za čitatelje i čitateljice Globusa za koje se pretpostavlja da to neće primijetiti te za novinarsku struku čiji zadatak nije samo biti seznacija. Uvredljiv je, nadam se i za, Stipu Kostanića.
Važno je naglasiti da naslov u kojem stoji “svi veliki revolucionari su zlostavljali žene” nije samo uvredljiv, on je odraz naše stvarnosti. Stvarnosti u kojoj seksizam, mizoginija i nasilje nad ženama prodaju serije, filmove, glazbu, ali i novine. Stvarnost u kojoj mi živimo, nažalost, nije nikakva pozornica i patrijarhat koji postoji “zapravo”, vrlo je realan, opipljiv i nimalo imaginaran. Globus je u Republici Hrvatskoj čitan politčki magazin i kao takav, trebao bi imati odgovornost prema svojim čitateljima i čitateljicama te barem minimalno razumijevanje svojega utjecaja na kreiranje javnog mijenja, a u ovom slučaju utjecaja na perpetuiranje stereotipa i predrasuda o stvarnosti problema nasilja nad ženama te (ne)opravdavanju istog. U protivnom, vrijedi se zapitati je li Globus ugledan magazin ili magazin koji samo ogledan primjer našeg društva.
