Ja nisam ljuta feministkinja, već bijesna!

Bio je ponedjeljak, kasno uvečer. Unatoč tome što sam znala da se sljedeće jutro moram ranije probuditi, svejedno sam se zadubila u Twitterov #YesAllWomen i iščitavala priču za pričom o nasilju i agresiji s kojima se žene susreću u svakodnevnom životu. Ubrzo je svanulo jutro, a ja sam još uvijek bila budna, još uvijek za računalom.

Ništa me od podijeljenog sadržaja nije bilo iznenadilo. I ja sam žena te bih, kao i većina, dok sama hodam noću i strahujem, svoje ključeve pretvorila u potencijalno oružje. Sve dok se ispred mene usred bijela dana nije zaustavio auto pun muškaraca koji su mi, spuštajući prozore, izrekli grozne i ponižavajuće komentare.

Učestalost takvih priča me rastužuje. Strašno je da smo sve na nekoj razini doživjele ovakvo iskustvo. Ne volim to što sam sretna jer nisam iskusila nešto gore. Mrzim što postoje žene koje su iskusile gore stvari jer nisu rođene kao bjelkinje, cisgender, ili kao dio srednje klase gdje djevojčice, kao i dječaci, imaju pravo na edukaciju.

To su stvari koje me i na dnevnoj bazi ispunjuju bijesom. Ipak, takve stvari nisu jedne od onih koje (barem ne eksplicitno) čine da se tresem od ljutnje dok konačno gasim računalo i pokušavam zaspati. Ono što me toliko razljutilo su bili muškarci koji su odlučili sudjelovati u #YesAllWomen razgovoru i demantirati ga.

‘#NotAllMen’

“To je mizandrija!’ 

“Umuknite, drolje!”

***

Ne vjeruju nam. Postoji stotine tisuća žena iz cijeloga svijeta koje mogu posvjedočiti iskustvima iz prve ruke, isto kao što postoje muškarci – naizgled razumni i inteligentni ljudi – koji još uvijek odbijaju priznati da možda, samo možda,  žene imaju veliki razlog da se boje. Klinac od 22 godine podupire istu retoriku mržnje prema ženama, kojom sam ja svakodnevno zasipana u svojim pretincima pristigle pošte. Tim više, on ide na snimanje divljačkih scena, s izraženom namjerom da kazni žene jer mu nisu pridale zasluženu seksualnu pozornost za koju smatra da mu pripada kao muškarcu. A nas se još uvijek upozorava da nemamo pravo biti uplašene jer (#NotAllMen) nisu svi muškarci takvi. 

Kao što je Michelle Dean napisala  jučer u Gawkeru:

…Ljudi koji žive s rizikom, nauče pretpostavljati najgore. Možeš postati ogorčena kad živiš životom u kojem se pripremaš za trenutak kada bi muškarac mogao puknuti i pokušati te ubiti. Ogorčenost ne samo muškarcima, iako je i ogorčenost njima stanovita, već i činjenicom da se spominjanje takvog rizika od napada okarektirizira pretjeranim pojednostavljivanjem ponašanja muškaraca. Kao da teže čitaš ljudsku prirodu i nasilje od razumnijih bića koji se ne moraju nositi s takvim ponašanjem i, stoga, smatraju da umišljaš. Čak i onda kad imaš video uradak na Youtubeu koji dokazuje da ne umišljaš niti izmišljaš.

Na fakultetu sam imala cimera koji me konstantno gnjavio jer sam plaćala taksi od restorana ili posla kad god bih se zadržala ondje do kasnijih sati. Udaljenost od posla do naše kuće nije bila velika (možda 20 minuta hodanja), ali bilo je slabo osvijetljeno te je vodilo preko željezničke pruge i bivših skladišta. Iskreno, ne bi trebalo biti bitno niti da je šetnja trajala 5 minuta kroz najprometniju dionicu u gradu – plaćala sam taksi vlastitim novcem i to je bila moja osobna stvar, ali je iz nekog razloga ljutilo mog inače dobrog cimera. Nazivao bi me lijenom. Za njega je to također značilo da sam kukavica i slabić. U više navrata bismo završili razgovor derući se jedno na drugo i ja bih se osjećala glupavo i poniženo.

U vrijeme našeg zajedničkog života, ubijena je djevojka s našeg sveučilišta. Ubio ju je stranac koji je provalio u njezin stan na kampusu. Muškarca koji ju je ubio nisu nikada uhvatili, a moj cimer nikako nije mogao shvatiti zašto sam poludjela kada sam se jedne večeri vratila kući i pronašla vrata našeg stana otključana, zašto bih se blago unervozila kad bih morala ostati u stanu, sama i ranjiva. 

Ova priča se dogodila prije mnogo godina, no kada smo se nedavno našli na večeri, opet smo započeli razgovor o tome.

“Moram ti se ispričati zbog nečega, Mads”, rekao je, ulijevajući vino u čašu. “Znam da sam ti prije znao otežavati situaciju zbog činjenice da ne želiš hodati sama noću, ali prije nekoliko tjedana sam vidio kako netko napada djevojku. Bilo je strašno.” 

Moj prijatelj zaista nije samo stajao i promatrao napad. Dao je sve od sebe da pomogne djevojci, ali ja sam svejedno završila razgovor s gorkim okusom u ustima. Pokušala sam mu toliko puta objasniti zastrašujuću stvarnost dok bi on, kao i svi ostali na Twitteru, odbijali vjerovati. On je morao vlastitim očima vidjeti nekoga da prolazi traumatično iskustvo, prije nego je potvrdio ono što sve žene same po sebi već znaju. Umorna sam od toga da su iskustva žena etiketirana kao prenapuhana i pretjerana, sve dok ne dođe jedan muškarac i potvrdi da su točne.

Ponašanje i stav mog cimera je pravilo, a ne iznimka. On je možda taj nesretni prijatelj muškog spola kojeg sam odabrala za primjer, ali svakako nije jedini primjer.

Na neki način razumijem da je lako poreći ono što nam se ne događa direktno. Privilegije mogu zasljepljivati. Za nekoga tko je poprilično privilegiran u svojim pravima – to nije opravdanje. Zatvaranje očiju pred naizgled očitim patnjama drugih ljudi ne bi te trebalo zaštiti od ljutnje drugih, već te učiniti njihovom metom.

A ja, ja sam još uvijek ljuta, još uvijek bijesna. Bijesna sam što za odrastanja nisam smjela raditi stvari poput mog brata jer to ne bilo sigurno za mene. Bijesna sam što su mi roditelji odmalena ukorijenili stav da nikada ne smijem nositi visoke pete kako bih bila spremna trčati kada bi to bilo potrebno. Bijesna sam što mi je hodanje samoj noću više čin pobune, a ne jednostavan oblik prometa. Bijesna sam na sebe što brinem da će sudjelovanje u #YesAllWomen naškoditi mom Twitter profilu, da ću time izgubiti sljedbenike ili da će me momci koje pokušavam impresionirati jednostavno isključiti. Bijesna sam na žene koje se boje reći frajeru u baru ‘odjebi’ jer bi mogle dobiti šakom u lice. Bijesna sam na muškarce koji ulaze u rasprave komentarima kako oni nikad ne jebu jer su uvijek dragi prema ženama.

Bijesna sam na komentatora koji je pročitao članak o djevojci ubijenoj nakon što je njegovom kolegi odbila poziv na maturalnu večer. Komentator je potom ispisao 18 odlomaka o tome kako ne vjeruje u kulturu silovanja jer joj nikada nije svjedočio. Bijesna sam što djevojke dobiju metak u glavu ili su otete jer su se jednostavno odvažile krenuti u školu. Bijesna sam na svoj idiotski i sramotan impuls da kažem #NotAllWhiteFeminists kada žene različitih rasa raspravljaju o maltretiranju i otkazima od strane bjelačke zajednice. Bijesna sam na broj savjeta koje na dnevnoj razini dobivamo zbog pogrešno vođenih pretraga o seksualnim napadima. Bijesna sam zbog seksualnih napada. Bijesna sam na ljude koji će mi neminovno reći da se smirim nakon što pročitaju ovaj članak.

A najviše sam ljuta što ću s vremenom slegnuti ramenima na sve to, jer smijati se svemu ovome je puno lakše nego promijeniti išta. Bijesna sam jer ne znam što drugo učiniti. 

Prevela i prilagodila Ivana Malarić

Poziv za trans i rodno varijantne osobe

Ženska soba – Centar za seksualna prava i Trans Aid – udruga za promicanje i zaštitu prava trans, inter i rodno varijantnih osoba provode istraživanje o iskustvima i potrebama trans i rodno varijantnih osoba u Republici Hrvatskoj, kao i preprekama za ostvarivanje sigurnog i dostojanstvenog života. Cilj istraživanja je prikupiti podatke o trenutnim potrebama i problemima s kojima se susrećemo kako bi kreirale_i preporuke i strategije za poticanje daljnjih društvenih promjena u cilju ostvarivanja prava trans i rodno varijantnih osoba.

Istraživanje se sastoji od dubinskih intervjua u trajanju od jednog do tri sata. Pitanja u intervjuu se tiču razvoja identiteta, praksi, situacije u društvu, obrazovanja, iskustava u pristupu zdravstvenim uslugama, zakonskog okvira i ostalih prepreka s kojima se susrećemo. Sve informacije koje prikupimo uz pomoć intervjua bit će tretirane kao strogo povjerljive i jedino će istraživači_ce imati pristup transkriptima intervjua. Nitko osim istraživača_ica neće imati pristup intervjuima, nego tek publiciranim rezultatima istraživanja u kojima će anonimnost biti osigurana. Audio zapisi i transkripti biti će trajno izbrisani u roku od šest mjeseci od nastanka intervjua.

Na sudjelovanje u istraživanju pozvane su sve trans i rodno varijantne osobe koje žive ili su živjele u Republici Hrvatskoj javljanjem na e-mail: transaidcroatia@gmail.com ili telefon 091/795-1986, nakon čega će se istraživački tim javiti radi daljnjeg dogovora mjesta i vremena provedbe intervjua.

S obzirom da je navedeno istraživanje prvo takve vrste u Republici Hrvatskoj koje se provodi s trans i rodno varijantnim osobama, izuzetno je važno prikupiti informacije kako bi mogle_i raditi na unaprjeđenju društvenog i pravnog položaja naše zajednice.

Danas počinje Tjedan ponosa

Danas započinje do sad najveći i najbogatiji Tjedan ponosa – program političkih, aktivističkih, kulturnih i zabavnih događaja koji će se održavati do13. lipnja. Povorka ponosa održava se 14. lipnja s početkom u 14 sati.

Tjedan ponosa svečano će biti otvoren izložbom “Naša strana povijesti” danas u 19:00h u galeriji Inkubator, Tkalčićeva 30, Zagreb. Put dug dvanaest Povorki ponosa bit će prikazan kroz izložbu izabranih predmeta i fotografija koja za cilj ima dočarati društveni kontekst svake povorke te prikazati kako se taj kontekst mijenjao tijekom godina.

Nakon otvorenja izložbe, u hostelu Taban, Tkalčićeva 82  održat će se ZbeLeTron partypovodom otvaranja Tjedna ponosa. Za dobre beatove na partyju bit će zaslužne ZbeLeTron DJ-ice Nora, P. Meister i TaMa.

Cjelovitu programsku tablicu možete pronaći ovdje.

‘Najlošiji su oni s najviše političke, financijske i represivne moći’

Zbor istraživačkih novinara HND-a i GONG organiziraju predstavljanje nalaza istraživanja o percepciji novinara nacionalnih medija o otvorenosti vrha izvršne vlasti “Najlošiji oni s najviše političke, financijske i represivne moći” u petak, 6. lipnja 2014. u 10 sati u Hrvatskom novinarskom društvu, Perkovčeva 2 u Zagrebu.

Rezultati istraživanja u kojem su sudjelovali novinari nacionalnih medija, a koje su od 7. travnja do 7. svibnja 2014. proveli Zbor istraživačkih novinara HND-a i GONG, pokazuju da su za novinarska pitanja, komentare i intervjue najzatvorenija državna tijela s najvećom koncentracijom političke i financijske moći: Vlada RH i Ministarstvo financija.

Također, prevladavajuća percepcija među novinarima je da državna tijela snažno diskriminiraju novinare na temelju utjecajnosti i kritičnosti medija za koje rade te na osnovu osobnih poznanstava između urednika, novinara, političara i glasnogovornika.

Na konferenciji za novinare govorit će:

  • dr. sc. Dragan Bagić, docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,
  • Hrvoje Zovko, predsjednik Zbora istraživačkih novinara,
  • Jelena Berković, iz GONG-a.

Cjelovita prezentacija istraživanja, kao i preporuke Zbora istraživačkih novinara bit će objavljeni nakon konferencije za medije na www.gong.hr iwww.hnd.hr.

Karamarkova SOA kršila ljudska prava

SOA i Ured za udruge su Sandri Benčić prekršili prava zajamčena Ustavom i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tako je odlučio Ustavni sud na temelju ustavne tužbe Sandre Benčić i time je pravni aspekt slučaja Cigelj-Benčić pri samom kraju, javlja Novi list.

Da podsjetimo, slučaj je izbio u siječnju 2007. godine i imao je velik medijski odjek. Tadašnja predstojnica Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, Jadranka Cigelj, zartažila je u studenom 2006. godine potpunu sigurnosnu provjeru za deset osoba koje su bili kandidati za članove Savjeta za razvoj civilnog društva.

Među tih deset osoba bila je i Benčić koja je slučajno saznala da se nad njom provodi sigurnosna provjera. Za to je saznala tako što je agent SOA-e nazvao udrugu B.a.b.e. i kod Sanje Sarnavke se raspitivao o Benčić koju je u spomenuti Savjet kandidirao Centar za mirovne studije. Centar je o tome obavijestio javnost priopćenjem u prosincu 2006. godine, a u siječnju 2007. javnost je saznala da je svih deset kandidata bilo podvrgnuto potpunoj sigurnosnoj provjeri na zahtjev Cigelj. U sklopu te afere Cigelj je smijenjena, a nakon afere promijenjeni su i propisi koji reguliraju sigurnosnu provjeru. Benčić je prosvjedovala, a potom i pokrenula sudske postupke jer je sigurnosno provjeravana bez znanja o tome i bez prethodnog pristanka što je protivno tadašnjim propisima.

Naime, Cigelj je poslala zahtjev za potpunom sigurnosnom provjerom POA-e (koja je bila ukinuta nekoliko mjeseci ranije), a ne SOA-e. Tu je sigurnosnu provjeru formalno zatražila od ravnatelja POA-e Tomislava Karamarka, a ne od ravnatelja SOA-e Tomislava Karamarka. Slučaj je uzdrmao i poziciju tadašnje potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor.

Ustavni sud je odlukom od 8. svibnja ove godine, koja je u ponedjeljak objavljena u Narodnim novinama usvojio ustavnu tužbu Benčić i zaključio da su prekršena prava koja joj jamči članak 35. Ustava te članci 8. i 13. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Konkretno se radi o jamčenju i poštovanju pravne zaštite svakom pojedincu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, te o pravu na djelotvoran pravni lijek. Benčić je pravnu zaštitu potražila pred redovnim sudom i pokrenula sudski postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu, a potom i žalbeni postupak pred Županijskim sudom. Zatražila je da se obustavi sigurnosna provjera te da joj se na raspolaganje stavi sva dokumentacija nastala sigurnosnom provjerom.

No, sudovi su njene zahtjeve odbili uz obrazloženje da je provjera bila zakonita.

Međutim, Ustavni je sud zaključio da postupak potpune sigurnosne provjere nad Benčić nedvojbeno “predstavlja miješanje u prava podnositeljice na poštovanje privatnog života iz članak 8. Konvencije i članka 35. Ustava”. Ustavni sud prozvao je i Općinski i Županijski sud zbog načina na koji su vodili postupke koje je pokrenula Benčić. Postupak sudskog nadzora sigurnosne provjere ostao je nepotpun, nije utvrđeno tko je izdao nalog za provedbu potpune sigurnosne provjere, tko ju je provodio te koji su podaci o osobnom životu Benčić pri tome prikupljeni.

Ustavni sud nedvojbeno je zaključio i da Benčić nije bila obaviještena o sigurnosnoj provjeri, iako je o tome morala biti obaviještena. Tu nije kraj kritici rada sudova. Ustavni sud naveo je da sudovi nisu ispitali zakonitost naloga za potpunu sigurnosnu provjeru. U zahtjevu za sigurnosnu provjeru Ureda za udruge navedeno je da se ona traži zato što Benčić, kao članica Savjeta za razvoj civilnog društva ‘imala pravo pristupa u štićene prostore i objekte i u okviru njih pristup štićenim osobama’. Ustavni sud je zaključio i da sudski postupak kojega je pokrenula Benčić sudovi nisu vodili na djelotvoran način čime su povrijeđena prava zajamčena člankom 13. Konvencije. Zbog svega navedenog Ustavni sud je utvrdio povredu ljudskih prava Sandre Benčić, a zbog toga ona ima pravo u posebnom postupku zatražiti novčanu naknadu. 

Naše su dvorane ulice naših gradova!

Zagreb Pride uputio je pismo podrške četvrtoj Povorci ponosa Split Pride – “Potpuna ravnopravnost!”. Pismo podrške prenosimo u cijelosti.

Naše su dvorane ulice naših gradova

Živimo u trenutku u kojem radikalna i klerikalna desnica želi unazaditi hrvatsko društvo i oduzeti svima nama teško stečena prava i slobode. Ne želeći se s time pomiriti, mi to ne smijemo samo promatrati, mi ne smijemo šutjeti – mi smo na pravoj strani povijesti.

Drage prijateljice i prijatelji, drage Splićanke i Splićani, drage splitske lezbe, pederi, biseksualne i trans* osobe, LGBT osobe, dragi svi sudionici i sudionice četvrte Povorke ponosa splitskog Pridea,

Povodom održavanja četvrte Povorke ponosa u Splitu izražavamo vam iskrenu solidarnost i podršku u našoj zajedničkoj borbi za ravnopravno i pravedno društvo.

Split Pride je do temelja promijenio našu zajedničku borbu za ravnopravnost, dostojanstvo i prava LGBT osoba.   Nakon desetljeća zajedničke borbe mi i dalje moramo naglašavati da je policija tu zbog onih koji vrše nasilje, organiziraju ilegalne nasilne skupove, onih koji diskriminiraju, vrijeđaju, potiču na mržnju te zbog nepravomoćnih zločinačkih organizacija i onih koji žive u palačama od oniksa. 

Homofobija je ta koja sve nas, sugrađane i sugrađanke, košta milijune kuna svake godine. To mora prestati.

Naše su dvorane ulice naših gradova, naši Đardini i Zrinjevci, naše Rive i glavni gradski trgovi. To su pozornice s kojih pozivamo na potpunu ravnopravnost i solidarnost u borbi za jednakopravnost i dostojanstvo svih ljudi u Republici Hrvatskoj.

Slobodan i antifašistički Split, koji će se okupiti na Povorci ponosa je budućnost naše zemlje koja pripada svima nama, solidarnim borcima i borkinjama za potpunu ravnopravnost koja zasigurno dolazi – zajedno nas ništa ne može zaustaviti!

Program Tjedna ponosa u Zagrebu počinje sutra, 6. lipnja izložbom predmeta i fotografija u galeriji Inkubator (Taklčićeva 30) u 19h, a traje sve do održavanja same Povorke 14. lipnja u 14 sati na Trgu žrtava fašizma. Ovogodišnja je tema XIII. Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride “Na pravoj strani povijesti” solidarnost u borbi za jednakopravnost i dostojanstvo svih ljudi u Republici Hrvatskoj.  Cijeli program možete vidjeti ovdje.