sdadmin

Štrajk zaposlenika londonskog metroa zbog najave ukidanja radnih mjesta

Posted on by sdadmin

Trodnevni štrajk zaposlenika londonske podzemne željeznice, koji je započeo u ponedjeljak navečer prouzročio je saobraćajni kaos.

Uvedeno je 11 dodatnih autobusnih linija, otvorene su dodatne brodske linije na rijeci Temzi, a veliki je broj i onih koji su odlučili na posao ići biciklima.

Naime, zaposlenici metroa stupili su u štrajk zbog najave zatvaranja 250 prodajnih mjesta, a time i ukidanja 960 radnih mjesta na prodaji putničkih karata, nakon propalih pregovora između uprave i sindikata RMT (Rali, Maritime and Transport Union).

Navodno bi se restrukturiranjem prijevoza moglo uštedjeti 50 milijuna funti godišnje.

No, prema izvješćima, štrajk već sada košta građane Londona oko 600 milijuna funti (milijardu dolara) zog izgubljenih radnih sati, poslovanja i neproduktivnosti.

RMT Sindikat planira još jedan trodnevni štrajk već idućeg tjedna.

Napomenimo, londonski metro je najstariji na svijetu, a njime se svakodnevno koristi preko tri milijuna putnika dnevno. 

Al’ se nekad dobro živjelo

Posted on by sdadmin

Socijalističko samoupravljanje gledano iz današnje perspektive prava radnika izgleda kao bajka. Neki se s time neće složiti no današnje preživljavanje od vlastita rada daleko je od onodobnog života u kojemu je radnik bio čovjek, a ne potrošna roba. Od uvjeta rada preko stanovanja do odmora, radnik-čovjek kao stvaratelj dobara bio je u fokusu. Današnji radnik-potrošna roba uglavnom je sveden na stvar bez prava.

Tridesetih godina prošloga stoljeća u Sisku je izgrađeno naselje tipskih kućica s vrtom, dijelom za životinje i dijelom za odmor radnika budući da je velika pažnja posvećivana odmoru, a živjelo se po principu: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna. Ispred kućica planiran je drvored, a u blizini sportski tereni za rekreaciju radnika. Plan nije realiziran u cijelosti, ali je i tako djelomično ispunjen stambeno zbrinuo dio radničkih obitelji.

Pedesetih godina prošloga stoljeća počela je izgradnja stambenog naselja u Capragu koje je šumom bilo odvojeno od samog Kombinata, a vrlo dobrom pratećom infrastrukturom stvoren je grad u gradu. Izgrađene su samačke zgrade i zgrade sa stanovima za obitelji, do trosobnih stanova. Zajednički nazivnik bilo je ugodno stanovanje s ostakljenim otvorima stanova koji su mogli propustiti puno svjetla u domove, ali i poslovne prostore. Radničko je naselje naslonjeno na nekadašnju Željezaru s jedne strane i šumu s druge strane. Nekad je na mjestu današnjih zgrada bila šuma. Izgradnjom naselja dio šume pretvoren je u park, a stabla su uklopljena u parkovnu arhitekturu što je dobar primjer planske izgradnje budući da je stanovnicima radničkog naselja osigurao velika stabla kako bi mogli odmarati u hladu starih krošanja. Danas, uza svu mehanizaciju, tehnologiju i kemiju, park je zapušten i jadan. Počelo se malo voditi brigu o njemu, ali kroničan problem je novac. Nekad je u fokusu bio radnik, danas je novac. {slika}

U stambenom naselju radnim je akcijama izgrađen i olimpijski bazen koji je danas samo dio lijepih sjećanja stanovnika Capraga, ali i cijeloga Siska. Iako izgrađen društvenim novcem i snagom, danas je privatiziran. Naselje je imalo i praonicu rublja s peglaonicom kako bi se rasteretilo radnice koje su osim posla imale i obitelji o kojima su brinule.. 

Naselje Caprag bilo je predgrađe s gradom povezano željeznicom i javnim gradskim prijevozom no potrebe za odlaskom u grad nije ni bilo budući da je naselje imalo vrlo dobru infrastrukturu. Vrtić, osnovna i srednja škola, zubna i liječnička ambulanta, knjižnica, robna kuća, brijačnica koja je radila 24 sata dnevno, frizerski salon, restoran u kojem su se hranili i samci, ali i obitelji. Topli je obrok bio vrlo važan, što nam pokazuje i brojka od 6.000 toplih obroka koji su dnevno podijeljeni radnicima Kombinata.  

Uz zdravu prehranu, računa se vodilo i o sportu. Sportski sadržaji poput gimnastičke dvorane, kuglane i sportskih terena bili su sastavni dio života naselja i njegovih stanovnika. O važnosti sporta i rekreacije govori nam i podatak da je sindikalnim organizacijama preporučeno da veću pažnju poklone sportu i u sportske aktivnosti uključe i radnike, ali i njihove obitelji, a u krugu same Željezare bila su odbojkaška i rukometna igrališta, kuglane i streljane. Danas se svi divimo velikom Googleu koji vodi računa o interijeru i zabavi za zaposlenike, a preteču toga imali smo davnih sedamdesetih godina u Kombinatu Željezara.

Danas imamo ruševine Kombinata, ruševine sustava i ruševine ljudi. Uživamo u novostečenim vrijednostima novca i radimo bez odmora uvjeravajući se kako je jedino to ispravan put. Trčimo za novcem i to je jedini sport kojim se bavimo. Živimo u podstanarskim stanovima u novogradnjama koje nemaju zelenila ni igrališta. Nemamo novca za kulturu niti za izlete. Nemamo izlete niti godišnje odmore na kojima bismo mogli uživati bez razmišljanja o sutrašnjoj korici kruha.

Potrošna roba – radnik – uskoro će biti rijetka (ne)zaštićena vrsta.

 

Predstavljanje deliberativne polling metodologije

Posted on by sdadmin

U organizaciji Centra za mirovne studije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, 8. i 9. svibnja 2014. godine, gostuju dr. Alice Siu i Kathleen Giles sa Sveučilišta Stanford (SAD) koje djeluju u sklopu Stanfordovog Centra za deliberativnu demokraciju (cdd.stanford.edu).

Tijekom ta dva dana predstavit ćemo model deliberativnog javnog mnijenja (deliberative polling) kao jedne od metoda deliberativne demokracije koju je razvio njihov Centar, te govoriti o primjeni tog modela u preko deset zemalja u svijetu. Ovo je prvo takvo gostovanje Centra za deliberativnu demokraciju u Hrvatskoj i cilj nam je upoznati sve zainteresirane s mogućnostima koje ova metoda nudi, posebno u svjetlu donošenja političkih odluka oko kojih su građani i donositelji odluka podijeljeni.

Metoda predstavlja pokušaj da se istraživanja javnog mnijenja i rasprave u kojima sudjeluju građani koriste na nov i konstruktivan način. Ona uključuje građane birane kao reprezentativni uzorak u rasprave o važnim političkim pitanjima, a ključni moment je da osim rasprave građani dobivaju stručne informacije o pitanju o kojem se raspravlja te političke poglede svih zainteresiranih strana. Građani koji sudjeluju u raspravama okupljaju se tijekom jednog vikenda, te sa stručnjacima i političkim liderima raspravljuju o zadanoj temi i donose zaključke. Cilj metode je pokazati da kada građani imaju dovoljno informacija i prilike razmijeniti mišljenja, donose zaključke koji nisu isključivo bazirani na ideološkoj ili iracionalnoj podlozi, već da mijenjaju mišljenje i stavove u odnosu na činjenice koje im se predoče i objasne.

Centar za deliberativnu demokraciju proveo je više desetaka takvih rasprava diljem svijeta na različite teme, a ovdje navodimo samo neke: European Union – Tommorow’s Europe; Bugarska: Politike prema Romima; Mađarska: Nezaposlenost i stvaranje novih radnih mjesta u području Kaposvara; Italija: Pravo glasa za migrante.

Gostovanje je organizirano u sklopu projekta Neka se i glas građana čuje/ Polling voices – Citizens debate and advocate for sustainable social change, Centra za mirovne studije, Instituta za javne financije i Srpskog narodnog vijeća koji će tokom provedbe projekta organizirati pet manjih građanskih rasprava na ključne društveno-ekonomske teme u Hrvatskoj.

Ulaz slobodan za sve zainteresirane.

U četvrtak, 8. svibnja, s radom se počinje u 10h u dvorani A, prizemlje FPZG-a, Lepušićeva 6. Predviđamo da će se prvi dan raditi do 16.00 h, a sljedeći od 10.00h – 17.00h.

Vlada krpa proračunske rupe preko leđa radnika/ca

Posted on by sdadmin

Na jučerašnjoj konferenciji o modelima učinkovitog upravljanja neosnovnim djelatnostima u javnom sektoru, potvrđena su oprečna stajališta poslodavaca, sindikata i Vlade o outsourcingu, odnosno izdvajanju pratećih djelatnosti u javnom sektoru.

Potpredsjednica vlade i ministrica socijalne politike i mladih, Milanka Opačić, smatra da je prelazak zaposlenih koji se ne bave osnovnom djelatnošću ustanova u kojima su zaposleni, kod novog, čitaj privatnog, poslodavca, najracionalnije rješenje za smanjenje troškova. Naglašava da bi takvi radnici prelaskom kod novog poslodavca očuvali radna mjesta i prava iz radnog odnosa. 

“Smatramo da je najbolji model upravljanja neosnovnim djelatnostima u javnoj upravi, onaj po kojem ćemo posao dati onima kojima su čišćenje, pranje i ostale pomoćne djelatnosti temeljni posao. Imamo nejednake standarde, cijene su različite i moramo ujednačiti standarde jer više tako ne može”, izjavila je Opačić za središnji Dnevnik HTV-a.

“Na jednu do pet godina, koliko je predviđeno europskom direktivom, zaštitit ćemo radnike, sva njihova radnička prava. To znači da nitko neće ostati bez posla, imat će zaštićena prava kolektivnim ugovorom kao i sada u državnom sektoru. U tom im se dijelu ništa ne mijenja, osim što mijenjaju poslodavca”, rekla je Opačić te pozvala  sindikaliste da ponovno sjednu za stol. 

Opačić dodaje da pored outsourcinga, još uvijek nisu odbačene druge dvije opcije – poboljšanje efikasnosti unutar institucija javnog sektora i osnivanje spin-off entiteta to jest tvrtke u javnom vlasništvu stvorene na temelju izdvojene gospodarske cjeline.

Prema Vladinu planu, odluka o izboru modela očekuje se u svibnju ili lipnju.

Predsjednik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Boris Pleša, pak, smatra da je Vlada već donijela političku odluku o outsourcingu, ali kaže kako nije siguran da je to ispravan smjer. “Isticanje privatnog sektora kao nečeg što je najefikasnije samo po sebi nije prihvatljivo”, kaže Pleša.

Čelnik Sindikata Preporod Željko Stipić kaže da je na djelu ‘đavolski savez Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i Vlade‘, koji je izravno usmjeren protiv interesa radnika. Drži kako bi outsourcing donio smanjenje cijene rada, a zatim otpuštanja te da sindikati na temelju vlastitih iskustava ne mogu vjerovati ni Vladi ni poslodavcima.

S druge strane, predsjednica Koordinacije poduzeća iz uslužnih djelatnosti (HUP) Ines Vodanić ističe da bi članice Koordinacije u slučaju preuzimanja zaposlenika javnog sektora, to učinile uz poštovanje njihovih prava u razdoblju od jedne do pet godina.

Prema predstavljenoj studiji o troškovima pratećih djelatnosti u institucijama javnog sektora, usluge među kojima su čišćenje, održavanje, pranje i glačanje, kuhanje, prijevoz i zaštita, opterećuju državni proračun s 3,4 milijarde kuna godišnje (bez režijskih troškova) i zapošljavaju 26.500 ljudi. Najveći trošak od 995 milijuna kuna odnosi se na pripremu hrane i pića, 975 milijuna kuna godišnje stoji održavanje, a 950 milijuna kuna čišćenje. Troškovi prijevoza dosežu 280 milijuna kuna, pranja i glačanja 116 milijuna kuna, a zaštite 122 milijuna kuna.

Kad bi majica koštala samo 35 centi više

Posted on by sdadmin

Godinu dana nakon požara u tekstilnoj tvornici u Bangladešu u kojem je poginulo više od 1.100 ljudi stanje se nije puno popravilo. Proizvođači tvrde da je problem u tome što strani koncerni ne žele plaćati više.

U tvornici Denier, smještenoj u predgrađu glavnog grada Dhake, užurbano se radi. Kasno je poslijepodne i oko 500 radnica sjede za svojim šivaćim strojevima. Ovdje nema dnevnog svjetla, radi se pod neonskim svjetiljkama. Radni dani često traju i po 12 sati. U pogonima Deniera se dnevno proizvede oko 10.000 majica.

Na naše iznenađenje, direktor tvornice Šohag dozvoljava nam ulazak unutra. Poslije obilaska nas vodi do svog ureda. Jedva što je zatvorio vrata, on počinje otvoreni razgovor. Pred njim je jedna plava majica. Ona je namijenjena njemačkom tržištu. Na njoj je već i cijena od 6,95 eura. “Moji kupci mi za ovo plaćaju 1,50 američkih dolara, to je nešto više od jednog eura. Ja skoro ništa na tome ne zarađujem”, objašnjava Šohag.

Troškovi proizvodnje su, poslije katastrofe u Rana Plazi, porasli za 70 posto. Šohag je morao investirati u poboljšavanje sigurnosnih uvjeta, za koje su u međuvremenu određeni standardi. Strani klijenti, prije nego što potpišu ugovore, od njega zahtijevaju posjedovanje sigurnosnih certifikata. Uz to je minimalni osobni dohodak s 30 porastao na 50 eura. Sva ta povećanja troškova on mora sam snositi: “Moje mušterije ne žele platiti više, čak ni pet ni 10 centi. Kada ja kažem da su moji troškovi povećani za 70 posto i zamolim da mi plate pet ili 10 centi više, odgovor je uvijek isti: to ne može tako!”

 

Pošteni radni uvjeti samo na papiru?

Ova tvornica, među ostalima, snabdijeva i njemačke tekstilne lance New Yorker i Ernsting’s Familiy. New Yorker na novinarski upit ističe da za tu tvrtku prioritet imaju pošteni uvjeti rada i sigurnost te da se ti standardi redovito kontroliraju širom svijeta. Ernsting’s Familiy je pak priopćio da mu je neovisna zaklada za prava potrošača Stiftung Warentest u 2010. godini potvrdila da pošteno plaća svoje dobavljače i proizvođače. Također je istaknuto da ova firma stalno prilagođava cijene uvjetima, no nije navedeno što to konkretno znači.

Šohag navodi da su mu njemački partneri izašli u susret, ali ne dovoljno: “Meni bi bilo dosta samo dva do pet posto više po jednoj majici. Ti koncerni ostvaruju velike zarade, ali mi od toga nemamo ništa.” Njegova računica je jednostavna. Pet posto od prodajne cijene ove plave majice bi iznosilo 35 centi. Tada majica ne bi koštala 6,95 već 7,30 eura. No, to su samo puste želje.

Drugi proizvođači ove probleme rješavaju drastičnim mjerama. U središtu Dhake, na parkiralištu Saveza tekstilnih poduzeća, prosvjeduje oko 80 radnika. “Mi smo od šefova tražili povećanje plaće. Na kraju krajeva, zakonom je određena minimalna nadnica”, kaže krojačica Ahjana i izvještava: “No onda su nas tukli i dali nam otkaze. Sada nam ne žele isplatiti ni otpremninu na koju imamo pravo.” Ona kaže da novi posao u nekoj drugoj tvornici nije teško naći, ali da se ovdje radi o principima. Neku veću pomoć ne očekuje, jer se sindikalne organizacije u Bangladešu tek počinju razvijati.

 

“Koncerni sa Zapada ne žele platiti”

Samo nekoliko katova iznad ovih prosvjednika u svom uredu sjedi predsjednik Saveza tekstilnih poduzeća Atikul Islam. On kaže da su radnici koji se bore za minimalnu nadnicu jednostavno – pohlepni: “Znate, ovdje sjede vlasnici tvornica koji su morali zatvoriti svoje pogone. Oni kažu: sada je dosta, koncerni sa Zapada jednostavno ne žele platiti više. A ovi dolje na parkiralištu su njihovi radnici. Oni žele sve više i više.” “Mi smo žrtve jedne velike kampanje. I u Kini se događaju nesreće, ali se uvijek priča samo o Bangladešu”, kaže Islam.

Vlasnik tvornice Šohag je suzdržaniji, ali i on je ogorčen: “Ovdje ima na stotine tvornica. Neka kupci idu negdje drugdje, oni stalno time prijete. Onda će tamo proizvoditi robu u brojnim prekovremenim satima. Tako to ide. Ja se mogu nadati da će utvrditi kako je negdje drugdje kvaliteta lošija nego kod nas. Onda će se za godinu dana vratiti. No za godinu dana mene ovdje više neće biti.”

 

 

Zamrznite svoja jajašca, oslobodite svoju karijeru

Posted on by sdadmin

Što više mediji savjetuju žene “kako imati sve”, više nas vrijeđaju. I evo nas opet: zadnje izdanje naslovnice Bloomberg Businessweek sadrži sliku dobro odjevene bjelkinje s rukom na boku i naslovom “Zamrznite svoja jajašca, oslobodite svoju karijeru” te podnaslovom “Nove procedure za plodnost omogućavaju ženama više izbora u misiji kako imati sve”.

Dok je uspjeh u plaćenoj radnoj snazi daleko od sveobuhvatne jednakosti za žene, ostvarenje pomaka od pregradnih ureda do pravih ureda treba biti češće na naslovnicama magazina. Ipak, u 2013., žene (pretežno bjelkinje) su bile na manje od 1 od 6 izvršnih pozicija u Forunovih 500 kompanija. Zapravo je šokantno da najbolje što Bloomberg Businessweek može ponuditi ženama koje žele bolje radno mjesto je savjet da odu ginekologu i to 10 dana nakon Dana jednakih plaća!

Sam članak sadrži priče žena koje su se borile sa tjeskobom oko usklađivanja karijere i osnivanja obitelji te koje su na kraju odlučile zamrznuti svoja jajašca kako bi dobile više vremena da se fokusiraju na karijere prije trudnoće. To je u redu za žene koje su zabrinute za svoje reproduktivno zdravlje, ali portretiranje njihovih priča kao poslovnih savjeta je zbilja odvratno zbog više razloga.

Kao prvo, čista je zabluda da će žena nadmudriti rasističko i seksističko tržište rada zamrzavanjem jajašaca. Uvredljivo je da poslovni magazin intimne dijelove života žene koristi kao poslovi savjet.

Imati djecu je za neke ljude normalan dio života i činjenica da poslodavci nisu primorani zakonom to poduprijeti zdravorazumskim potporama koje su uobičajena praksa u drugim industrijskim ekonomijama – kao što je plaćeni porodiljni dopust, plaćeno bolovanje, pošten tretman za trudnice, prihvatljivo zdravstveno osiguranje za djecu – govori o sistemskoj diskriminaciji roditelja, a posebno majki.

Takve potpore od koristi su za sve, ali moraju se razmatrati u kontekstu muške dominacije na radnom mjestu zajedno sa zastarjelim predrasudama da zaposleni očevi moraju outsource-ati svoje odgovornosti. Kao sramotni primjerak možemo uzeti izjavu radijskog voditelja Boomer Esiasona koji je ismijao igrača New York Metsa Daniela Murphya koji je propustio dvije utakmice zbog prisustvovanja rođenju sina. “Ti si igrač velike lige, možeš unajmiti dojilju” rekao je u svom obraćanju. Legije zaposlenih očeva koji si ne mogu priuštiti dojilju često si ne mogu priuštiti i neplaćeni roditeljski dopust koji nije zajamčen i čak se smatra velikodušnom gestom pojedinih poslodavaca.

Nadalje, neželjeni savjeti kako, kada i hoće li postati roditelj patroniziraju žene, bilo da dolaze iz poslovnog magazina, dobronamjernog stranca ili pretjerano radoznalog člana obitelji. Takvi savjeti pretpostavljaju da će žena imati djecu, da će biti nepotpuna bez njih i da drugi imaju pravo reći joj kada i kako bi to trebalo biti. Time se šalje poruka da su njeno tijelo kao i potencijalna djeca odgovorni javnosti. Takva praksa nije rodno ravnopravna i žene se po tom pitanju češće izdvajaju od muškaraca, iako oboje mogu biti roditelji.

Konkretno, zamrzavanje jajašaca ne nudi sistemsko rješenje korijena problema diskriminacije žena na radnom mjestu i nemoguće je reći da li je zapravo pomoglo ijednoj ženi u lakšoj navigaciji korporativnom ljestvicom. Kako prenosi Bloomberg Businessweek-ov članak, troškovi zamrzavanja jajašaca iznose 10 000 dolara i nisu pokriveni zdravstvenim osiguranjem, što je znatan trošak koji nije dostupan većini žena. Nadalje, procedura zahtijeva hormonsku terapiju kako bi se potakla proizvodnja jajašaca što je fizički invazivno iskustvo.

U 2012.-oj Američko društvo za reproduktivnu medicinu uklonilo je “eksperimentalnu” oznaku sa zamrzavanja jajašaca, ali su napomenuli kako se postotci trudnoća i učinak na zdravlje mogu usporediti sa onima in-vitro oplodnje koja koristi svježa jajašca – statistika IVF uspjeha pokazala je da malo više od 1 u 3 slučaja rezultira rođenjem, sa 61 740 novorođenčadi iz izvedenih 165 172 procedura IVF oplodnje u 2012. Dakle, rekreacijsko zamrzavanje jajašaca nije garancija da će žena koja si to može priuštiti moći samo pritisnuti gumb i dobiti dijete nakon što ju je šef napokon odluči promaknuti.

Fokusirajući se na pojedince i njihove privatne odluke, politike koje su neprijateljski nastrojene prema obiteljima slobodno prolaze. Karijere žena možda su daleko od “slobodnih”, ali ne može se kriviti “biološki sat”. Naša tijela i život, kao i reproduktivne sposobnosti nas ne ugnjetavaju. Moramo se osloboditi diskriminatornih ponašanja, politika i prakse koje ne priznaju žene i djecu kao dio normalnog društva. 

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org