Hrvatski rast i Željka Markić kažnjeni s 50.000 kuna

Mijenjala Ustav, a kršila zakon. Naime, stranka Hrvatski rast, koju po registru političkih stranaka zastupa inicijatorica ustavnih izmjena Željka Markić, mora platiti kaznu od 50.000 kuna jer nije na vrijeme podnijela izvještaje o financiranju izborne promidžbe iz 2012. godine, prenosi Jutarnji list.

Prema podacima iz Registra političkih stranaka, Željka Markić i službeno je predsjednica stranke Hrvatski rast registrirane na adresi Vlaška 46. Markić tvrdi da s tom strankom nema nikakve veze.

Na poziv Općinskog državnog odvjetništva da kao predsjednica stranke dođe u službene prostorije kako bi joj uručili obavijest i prekršajni nalog, Markić je to odbila učiniti kazavši da se jave voditelju ureda stranke Ivanu Tomljenoviću.

Riječ je o dugogodišnjoj bitci između Markić i članova stranke Hrvatski rast. Već su sami počeci rada stranke bili obilježeni svađama, čak i fizičkim obračunom. Naime, u srpnju 2011. na sjednicu Predsjedništva stigla je i policija, a članovi su optuživali da je Markić s nepoznatim osobama prekinula sjednicu te otuđila računala, dokumentaciju, ali i pečate stranke.

Te iste godine, stranka HRAST na čelu s Markić kandidirala se i na izborima te neslavno propala – osvojili su nešto manje od 30 tisuća glasova, a nisu dobili niti jedno mjesto u Saboru.

U međuvremenu je osnovana i nova stranka istog imena (HRAST – Pokret za uspješnu Hrvatku) kojoj je na čelu Ladislav Ilčić, bivši čelnik udruge GROZD. Obitelji Markić i Ilčić, inače povezane i kumstvom, poznatije su kao utemeljitelji inicijative U ime obitelji.

Devet zabluda o feminizmu

Feminizam se uvlači u sve, preuzima škole, posao, medije, politiku… Dovraga, čak i sport! Uništava naše društvo kao malj. Sirota Miley se samo ljuljala okolo i taj video isječak je odmah proglašen spornim. Feministkinje su ga željele zabraniti, kao što žele zabraniti sve. Te mrziteljice muškaraca s dlakavim nogama neće biti sretne sve dok ne zavladaju svime i unište svu zabavu. To je užasno.

Da, doista je užasno. Sramotno je što postoji toliko dezinformacija o feminizmu. Hrpetina iracionalnih strahova i prijezira. Kako bih počistila to sranje, napisala sam sažetu listu od devet stvari koje feministkinje NE pokušavaju učiniti.

Možda bi bilo dobro da spremite ovaj post. U slučaju da se opet susretnete s osobom koja na spomen feminizma izgubi glavu i počne vas kriviti za nešto potpuno apsurdno. Samo da je možete educirati (barem pokušati educirati), piše Mia Freedman za Huffington Post.

Zapamtite, feminizam NE pokušava :

1.      Ubiti svu zabavu

Nisam sigurna odakle ovaj mit uopće dolazi. Nijedna feministkinja koju znam to ne pokušava učiniti. Jedina vrsta “zabave” koja nas ne usrećuje je ona u kojoj žene moraju biti “zabavne”. Štipanje konobarica za guzicu. Njoj nije zabavno. Deranje iz automobila ženi da vam pokaže sise. Njoj nije zabavno. Priče o tome kako je vaša kolegica došla do vrha jer je poševila pola svojih poslodavaca. Njoj nije zabavno.

Također, rečenica : “Samo sam se šalio.” ne čini priču automatski smiješnom i nije isprika.

2.       Demonizirati sve muškarce

Molim vas! Ako feministkinje i imaju neprijatelja, to je onda nejednakost, a ne muškarci. Feministkinje imaju očeve, sinove, braću, muževe, životne partnere i muške prijatelje. Ako se zalažeš za nešto, to ne znači da si automatski protiv nekoga ili nečega. Isto tako, ako volite čaj, ne znači to da mrzite ljude koji piju kavu. Imati interes i aktivirati se u borbi ZA prava žena i pitanja koja utječu na njihove živote nema veze s borbom PROTIV bilo koga, a kamoli muškaraca. Kada su Afroamerikanci izborili pravo glasa, bijelci nisu to isto pravo izgubili. To je jednostavno samo značilo da SVATKO može glasovati. To je cilj i feminizma. Jednakost nije konačan resurs. Ista prava i mogućnosti jedne žene ne umanjuju prava jednog muškarca.

E, da! Muškarci također mogu biti feministi. Vjerovali ili ne, oni postoje.

3.      Pretvoriti sve žene u lezbijke

Kako se to uopće i čini? Nije ni važno. Feministkinje i feministe boli briga s kim spavate. Feminizam nema nikakve veze sa seksualnošću, osim što želi da žene imaju slobodan izbor s kime će spavati i pod kojim uvjetima (jer znate, alternativa tome se zove silovanje). Mnoge su feministkinje lezbijke kao i što su mnogi Azijati i Azijatkinje feministi/kinje i fanovi/ice Coldplay. Stoga te dvije stvari ne bi trebalo miješati.

4.      Uništiti tradicionalnu obitelj

Ljudi koji krive feminizam za to su oni koji se boje ideje da žena ima slobodu da prekine vezu ili brak.

Žene to stoljećima nisu mogle. Do nedavno razvodi su bili zakonski zabranjeni, zbog čega su žene bile prisiljene ostati u braku gdje su bile fizički ili psihički zlostavljane, nevoljene ili nesretne. Nisu imale izbora. Bez zakonskog prava na rad, prava na skrbništvo nad djecom te socijalnog prihvaćanja neudanih žena bile su zarobljene.

Stoga, feminizam nema nikakav problem s tradicionalnom obitelji. No, postoje i druge vrste obitelji – samohrane majke ili očevi, dvije majke ili dva oca, udomiteljske obitelji i sl. Sve su one jednako sposobne pružiti djeci ljubav i sigurnost. Feminizam samo želi da žene budu dio nekog odnosa jer su tako same odabrale, a ne zbog zakona ili straha.

5.      Učiniti muškarce i žene istima

Jeste li pogledali u hlače nedavno? Vjerojatno ste primijetili da ljudi dolaze u dvije različite verzije.

Feminizam ne želi uvjeriti nikoga da su muškarci i žene isti. Ipak, on vjeruje da bi, unatoč tome, trebali imati ista prava, mogućnost izbora i iste prilike. Isto tako trebali bi za isti posao biti i jednako plaćeni.

6.      Govoriti u ime svake žene ili učiniti da sve žene jednako razmišljaju

To je prilično apsurdan mit jer u svijetu postoji četiri milijarde žena kojima je izvana zajednička jedino činjenica da imaju vaginu. Pretpostavljam da, ipak, većina tih žena želi imati kontrolu nad vlastitom vaginom, kao i ostatkom tijela. Ne žele da njihovi očevi, muževi, religija ili vlade donose odluke za njih. Feminizam jednostavno vjeruje da žene trebaju imati pravo glasa i izbora. Nema svaka žena isti glas ili isti izbor. Feminizam nije ni kult ni klub i nema priručnik s pravilima ili uvjetima kako biti dobar/a feminist ili feministkinja. On je glasan, dinamičan, zanimljiv i raznolik za svaku ženu ponaosob.

7.      Zabraniti ženama da budu seksi

Da, sigurno! Feminizam neće stati dok svaka žena na svijetu ne spali grudnjak, prestane se depilirati, ošiša kosu, baci šminku i prestane nositi bilo što osim odjeće koju su nosile bake. Ne treba miješati seksi sa seksizmom. Jedno je u redu, drugo nije.

8.      Zabraniti sve

Pričati o nečemu nije isto što i zabraniti to.

Kada feminist ili feministkinja postave pitanje poput: Je li primjereno zbijati seksističke viceve o vašoj kolegici? – to je pitanje, a ne zabrana. Oni/e ne pozivaju na javno odsijecanje glave, bojkot ili zatvor. Oni/e samo započinju raspravu koja će vjerojatno završiti s pregršt različitih mišljenja. Na taj se način, uostalom, i uspostavljaju nove norme i standardi. Kada se dovoljno ljudi usuglasi da nešto nije u redu, zakon se može promijeniti. Obično, rasprava se svede samo na izmjenu mišljenja. Sjetite se samo vremena kada je svatko bacao smeće po ulici, kada žene, nakon što su se vjenčale, nisu smjele raditi. Civilno društvo se još uvijek razvija, a feminizam je samo dio tog procesa.

9.      Ubiti seksualni užitak

Seksualni užitak je sasvim u redu, dokle god su obje strane oko toga suglasne i u tome uživaju. Tvrditi da su feministkinje protivnice seksa je apsurdno. Uostalom da njega nema, kako bismo napravili novu generaciju feminista i feministkinja?

Prevela i prilagodila: Iva Zelić

 

Slovenija mora ‘izbrisanima’ isplatiti 240.000 eura

Europski sud za ljudska prava (ECHR) u srijedu je donio jednoglasnu odluku po kojoj Slovenija u roku tri mjeseca šestorici tužitelja iz slučaja Kurić i ostali izbrisani protiv Slovenije mora isplatiti 240.000 eura za materijalnu štetu koja im je nanesena brisanjem iz popisa stalnih stanovnika Slovenije početkom 1992. godine, prenosi Novi list.

Riječ je o problemu više od 25.000 državljana republika nekadašnje SFRJ koji su bili ‘izbrisani’ prilikom slovenskog osamostaljivanja jer su odstranjeni iz popisa stanovništva, čime se izgubili domicil u Sloveniji te sva socijalna i radna prava, pretrpjevši tako realno materijalnu štetu koja se ovom odlukom treba na odgovarajući način kompenzirati. Pojedinačne odštete kreću se od 37.000 do 70.000 eura i više su od kompenzacija predviđenih slovenskim zakonom o odšteti za ‘izbrisane neslovence’.

Svojom presudom prije godinu i pol dana ECHR je tužiteljima iz slučaja Kurić i ostali dao za pravo i dodijelio nematerijalnu odštetu za pretrpljeni gubitak statusa od po 20.000 eura, a Sloveniji naložio izradu sheme za odštete odnosno kompenzacije izbrisanima. Slovenski ministar za unutarnje poslove Gregor Virant izjavio je u srijedu, komentirajući presudu Europskog suda za ljudska prava, da je njome zadovoljan i da je u presudi implicitno potvrđeno da je Slovenija na pravom putu da riješi problem izbrisanih.

Tomašić je glasovala protiv jednakosti jer je to ‘podmetanje rodne ideologije’

Nakon što je Europski parlament u utorak s veoma malom razlikom u glasovima odbacio izvješće o jednakopravnosti muškaraca i žena u kojemu se pozivalo da im se zajamči ista plaća za isti posao, oglasili su se i hrvatski europarlamentaci koji su glasovali protiv jednakosti i ravnopravnosti.

Nakon što su je napali/e brojni/e korisnici/e Twittera implicirajući joj da je svojim glasom dala do znanja kako smatra da žene nisu dovoljno vrijedne kao muškarci, Ruža Tomašić odlučila je reagirati.

“Podmetanje prava na pobačaj i rodne ideologije u izvješće pokazuje koliko je ljevici doista stalo da ženama osiguramo ravnopravnost. Ignoriranje prava oca da sudjeluje u donošenju takve odluke i zatiranje djetetovog prava na život ne smatram napretkom. Jedni to vide kao podmetanje, a drugi kao napredak društva”, napisala je šefica HSP AP.

“Da je izvjestiteljicu doista briga za ravnopravnost žena, izvješće ne bi imalo ideološku pozadinu i bilo bi usvojeno”, dodala je i objavila fotografiju čiji ju je sadržaj navodno jako zasmetao.

{slika}

Podsjetimo, sredinom siječnja, govoreći na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta na temu ‘Nediskriminacija u okviru spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava’, Tomašić je izjavila: “Svi znamo da treba muškarac i žena da se začne dijete. Onaj čas kada dođe vrijeme da žena može sama, bez pomoći muškarca, začeti to dijete, onda može sama i odlučivati o tome djetetu”.

U izvješću se traži od zemalja Europske unije da ‘zajamče poštovanje temeljnog načela iste plaće za isti rad muškarca i žene’ i zabrane otpuštanje tijekom rodiljnog dopusta te se zauzima za borbu protiv seksističkih stereotipa.

Protiv ovakvog izvještaja, kojem su ciljevi bili ravnopravnost i jednakost, bili>/e su: Zdravka Bušić, Ivana Maletić, Dubravka Šuica, Ruža Tomašić te Davor Ivo Stier i Andrej Plenković.

U 2012., prema Eurostatu, ukupna stopa zaposlenosti žena u dobi od 20 do 64 godine u Europi iznosila je 62,4 posto u odnosu na 74,6 posto zaposlenih muškaraca. Stopa zaposlenosti glavni je pokazatelj za mjerenje nejednakosti spolova, a kvaliteta i uvjeti zapošljavanja jednako su važni parametri za mjerenje te nejednakosti. No, stopa zaposlenosti žena je podcijenjena s obzirom na činjenicu da mnoge žene nisu registrirane kao nezaposlene osobe, osobito one koje žive u ruralnim ili udaljenim područjima,.

Prihodi žena za obavljanje jednakog posla s jednakim sposobnostima još je uvijek niži od prihoda muškaraca, a nejednakost plaća iznosi u prosjeku oko 16,2 posto u EU, s velikim razlikama među državama članicama koje idu od 10 posto razlike u plaći do više od 20 posto. Niže plaće žena dovele su do smanjenja mirovinskih doprinosa i nižih mirovina, a rodna razlika u plaćama i mirovinama još uvijek je jedan od glavnih razloga što se žene nalaze ispod granice siromaštva u kasnijoj životnoj dobi. Prosječna razlika između muških i ženskih mirovina iznosi 39 posto.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

Europski parlament unazadio borbu za prava žena

Samo tri dana nakon Osmog marta poslana je poruka građankama EU da se ravnopravnost ne odnosi na njih.

U utorak, 11. ožujka, na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu, odbačen je izvještaj Ines Cristine Zuber o jednakosti žena i muškaraca u Europskoj uniji. Time je vraćena borba za ženska prava 50-ak godina unazad.

U izvješću Zuber navodi kako je jednakost spolova temeljno pravo sadržano u Ugovoru o Europskoj uniji i Povelji o temeljnim pravima, a ciljevi EU su garancija za jednake mogućnosti i postupanja prema muškarcima i ženama i borba protiv svake diskriminacije na temelju spola. Međutim, mnoge nejednakosti između muškaraca i žena i dalje su prisutne, bilo da je riječ o pravima žena kao ljudskim pravima, karijeri, mogućnostima zapošljavanja i plaće, pristupu obrazovanju i zdravstvenim uslugama, sudjelovanju u gospodarstvu i u donošenju odluka ili političkoj zastupljenosti.

Izvješće najviše pažnje pridaje ekonomskoj nejednakosti u društvu – nezaposlenost žena u 27 država članica EU iznosila je 10,8 posto u zadnjoj četvrtini 2012. Žene su suočene s većom opasnošću od siromaštva nego muškarci. Politike u krizi, a posebno fiskalna konsolidacija kojom se smanjuje broj radnih mjesta, ne uzimaju u obzir rodne aspekte. Žene češće od muškaraca rade na ugovore sa skraćenim radnim vremenomtakav rad je u 2012. godini predstavljao gotovo trećinu ukupne zaposlenosti žena (32,1 posto u odnosu na 8,4 posto za muškarce). Velik broj žena ima privremene ugovore koji nude manju zaštitu od otkaza ili drugih oblika prekida ugovora; tim se ugovorima kažnjavaju žene, uključujući i njihove mogućnosti za razvoj karijere, prilike za usavršavanje ili prava na mirovinu.

U 2012., prema Eurostatu, ukupna stopa zaposlenosti žena u dobi od 20 do 64 godine u Europi iznosila je 62,4 posto u odnosu na 74,6 posto zaposlenih muškaraca. Stopa zaposlenosti glavni je pokazatelj za mjerenje nejednakosti spolova, a kvaliteta i uvjeti zapošljavanja jednako su važni parametri za mjerenje te nejednakosti. No, stopa zaposlenosti žena je podcijenjena s obzirom na činjenicu da mnoge žene nisu registrirane kao nezaposlene osobe, osobito one koje žive u ruralnim ili udaljenim područjima.

Prihodi žena za obavljanje jednakog posla s jednakim sposobnostima još je uvijek niži od prihoda muškaraca, a nejednakost plaća iznosi u prosjeku oko 16,2 posto u EU, s velikim razlikama među državama članicama koje idu od 10 posto razlike u plaći do više od 20 posto. Niže plaće žena dovele su do smanjenja mirovinskih doprinosa i nižih mirovina, a rodna razlika u plaćama i mirovinama još uvijek je jedan od glavnih razloga što se žene nalaze ispod granice siromaštva u kasnijoj životnoj dobi. Prosječna razlika između muških i ženskih mirovina iznosi 39 posto.

{slika}

Podjela obiteljskih i kućanskih obveza između muškaraca i žena, osobito s razvojem korištenja roditeljskog i rodiljnog dopusta, preduvjet je za promicanje i ostvarenje jednakosti spolova. Više od šest milijuna žena u Europi navodi da ne može raditi puno radno vrijeme zbog svojih obiteljskih obveza. Kulturna tradicija, organizacija rada i dnevne prakse još uvijek su razlozi zbog kojih je odgovornost za skrb o obitelji uglavnom ženski problem.

Kada govorimo o političkoj zastupljenosti, u 2012. godini, tri od četiri člana nacionalnih parlamenata bili su muškarci, a države članice koje su imale više od 30 posto žena u svojim nacionalnim parlamentima su Švedska, Finska, Danska, Belgija, Nizozemska, Slovenija, Španjolska i Njemačka, dok su Malta i Mađarska imale manje od 10 posto zastupljenosti žena. Lokalne i regionalne skupštine u EU u prosjeku su uključivale 32 posto žena, a nacionalne vlade bile sastavljene od 27 posto žena. U Europskom parlamentu žene čine samo 36 posto od ukupnog broja, a muškarci 64 posto zastupnika. Omjer zastupljenosti u Komisiji iznosi 32 posto za žene i 68 posto za muškarce.

Iako 46 posto svih doktorskih diplomanata u 27 država članica predstavljaju žene, samo su u 15,5 posto ustanova visokog obrazovanja na čelu žene, a samo 10 posto sveučilišta ima rektorice. U mnogim su sektorima i dalje prisutne nevidljive prepreke koje sprječavaju žene u dostizanju viših položaja, a pogotovo onih najviših, rukovoditeljskih.

Procjenjuje se da je jedna petina do jedna četvrtina svih žena u Europi doživjelo fizičko nasilje barem jednom tijekom svoje odrasle dobi. Više od jedne desetine pretrpjelo je seksualno nasilje koje uključuje uporabu sile, a 12 – 15 posto žena u Europi žrtva je nasilja u obitelji, dok sedam žena svakodnevno umire u Europskoj uniji od posljedica takvog nasilja. Trgovina ljudima, u svrhu seksualnog iskorištavanja u kojemu su velika većina žrtava žene i djevojke, nedopustivo je kršenje ljudskih prava te predstavlja moderni oblik ropstva.

Feminizacija siromaštva mogla bi dodatno dovesti do povećanja u trgovini ženama, seksualnom iskorištavanju i prinudnoj prostituciji te natjerati žene u položaj veće financijske ovisnosti, uključujući i one koje su pretrpjele obiteljsko nasilje.

Većina zastupnika/ca Europskog parlamenta glasalo je protiv izvješća, a od hrvatskih zastupnika/ca izvješće su poduprli/e Tonino Picula, Oleg Valjalo, Marino Baldini, Nikola Vuljanić, Biljana Borzan i Sandra Petrović Jakovina.

Protiv su bili/e: Zdravka Bušić, Ivana Maletić, Dubravka Šuica, Ruža Tomašić te Davor Ivo Stier i Andrej Plenković.

Tako je konzervativizam u EU, kao i u Hrvatskoj, dosegao novu razinu. Za protivnike/ce izvješća, sporan dio je bio onaj o ljudskom pravu na zdravlje, osobito seksualnom i reproduktivnom zdravlju, koje treba biti dostupno svim ženama, bez obzira na njihov društveni položaj, dob, seksualnu orijentaciju, porijeklo, pravni status ili etničku pripadnost.

Konzervativne snage u EU još jednom su svoje mišiće demonstrirale na pravima žena. Međutim, kada se radi o pitanjima koja utječu na cjelokupnu populaciju EU, ne bi li se trebalo odmaknuti od ideologije i misliti na dobrobit društva i svih naših građanki i građana? Da li je radnicama Kamenskog, modne kuće Arena iz Pule, Toplane Karlovac i drugih koje čekaju svoje plaće bitnija ideologija ili mogućnost da svojim radom prehrane sebe i svoje obitelji?! Budući da u Europskom parlamentu, bez obzira na političku opciju, zastupnici i zastupnice predstavljaju sve nas pa tako i gore navedene radnice, neka se sljedeći puta sjete te činjenice prije nego nam uskrate ravnopravnost i pravo na poštene plaće za naš rad. Neka se sjete da se žene školuju jednako dugo, da tijekom obrazovanja postižu bolje rezultate od muških kolega, da bi kasnije radile više sati te dobivale 16 posto manje plaće i 32 posto manje mirovine. Uloga Europskog parlamenta i naših predstavnika/ca u njemu mora ostati promocija, naglašavanje i jačanje prava žena te vječna borba za pravednost i jednakost u društvu.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

Mediji o Prajdu, Prajd o medijima

Na trećoj po redu Prajdionici, koja će se održati u nedjelju 16. ožujka, s početkom u 19 sati u Net klubu MAMA (Preradovićeva 18, Zagreb), pogled iz vana na odnos medija i Zagreb Pridea prikazat će Tamara Opačić, novinarka H-Altera.

Koliko si golih guzica vidjela u medijima za vrijeme Povorke ponosa? Kako mediji pišu o Zagreb Prideu? Na koji način se prezentiraju naši zahtjevi? Kako se izvještavalo o LGBTIQ pokretu u protekhih 30 godina? Ima li razlike u izvještavanju između tabloida i polutabloida?

Koju su ulogu mediji odigrali u proteklom referendumu ‘o braku’? Pomažu li nam uopće mainstream mediji da dopremo do šire javnosti? Koliko su mediji utjecali na promjenu slike LGBTIQ zajednice u široj javnosti?

Jesu li novinari/ke dovoljno upoznati/e s identitetima i terminologijom o kojoj izvještavaju? Zašto se aktivistima/aktiviskinjama u talk show formatima serviraju homofobni sugovornici/kinje?