Priziv ili prigovor savjesti odluka je i pravo pojedinca da odbije postupiti na propisan način ili traži izuzeće od izvršavanja zahtjeva ili odredbe koju određuje pravni sustav zbog svojih moralnih ili vjerskih uvjerenja. Pritom se osoba poziva na slobodu savjesti. Ustav Republike Hrvatske regulira priziv savjesti kroz nekoliko zakona i podzakonskih akata, kao što su (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.). O prizivu savjesti detaljno je u svojim člancima na Libeli pisala dr. sc. Jasenka Grujić (1,2,3).
Kategorija priziva savjesti aktualizira se u medijima prilikom rasprava o obveznom služenju vojnog roka (1,2) i o njegovoj upotrebi u medicinskoj djelatnosti (1,2,3), kao i tijekom predizbornih kampanja (1,2,3).
Predizborne kampanje u RH i Trpimir Goluža
Upravo priziv savjesti aktualizirao je i Trpimir Goluža za vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore tijekom debate o zdravstvu na N1 televiziji.
Na pitanje treba li liječnicima dozvoliti priziv savjesti je izjavio: „Priziv savjesti je nešto što postoji u svim uređenim društvenim sustavima u zapadnoeuropskim zemljama. Kao takav važno je da postoji“
Goluža je zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba te se okušao kao nezavisni kandidat na listi Mosta na parlamentarnim izborima prošle godine. On je liječnik, ginekolog porodničar, zaposlen u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. Mnogo je puta tijekom godina izrazio svoj stav o prizivu savjesti u medicini za kojeg smatra “da je jedan sjajan institut koji omogućava čovjeku (ginekologu) da pri suočavanju s najvišim moralnim i etičkim izazovima koje mu donosi njegova struka, zadrži osobni integritet” (1,2,3).
Kako se Goluža na predstojećim lokalnim izborima koji će se održati ovu nedjelju (18. svibnja) natječe se za poziciju zamjenika zagrebačkog gradonačelnika kroz platformu Zagreb United koja objedinjuje više političkih stranaka i nezavisnih lista, zanimalo nas je koliko je ta izjava vjerodostojna u korelaciji priziva savjesti prema zemljama zapadne Europe.
Postoji li priziv savjesti u zapadnoeuropskim zemljama?
Pojam Zapadne Europe nije jednoznačan i postoji nekoliko klasifikacija na temelju geografskih, kulturnih i povijesnih čimbenika koje države mu pripadaju, odnosno ne postoji univerzalni dogovor o regionalnom sastavu Europe. Prema geoshemi UN-a Zapadnu Europu čine: Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Lichtenstein, Luxembourg, Monako, Nizozemska i Švicarska. Eurovoc koji je multidisciplinarni, višejezični pojmovnik Europske unije služi kao osnova za nazive domena koji se koriste u terminološkoj bazi podataka Europske unije. Prema toj klasifikaciji, pored gore navedenih država Zapadnoj Europi pripadaju još i Andora, Irska i Velika Britanija.
Što se tiče EU, pravo priziva savjesti u medicini priznaje se Rezolucijom 1763 iz 2010. godine koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Ona regulatorno ne obavezuje zemlje članice, te se pravo na priziv savjesti prepušta nacionalnim zakonodavstvima.
Od ukupnog broja europskih zemalja, dvije izrazito ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini To su Švedska i Finska.
Ako se držimo navedene regionalne podjele zapadne Europe, sljedeće zemlje u svojoj legislativi poznaju priziv savjesti u medicini: Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Monako, Luxembourg, Lichtenstein, Nizozemska, Švicarska, Velika Britanija i Irska. To je vidljivo iz „Global Abortion Policies Database“, informacijske platforme razvijene od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Ujedinjenih naroda za stanovništvo (UNFPA). Cilj ovog instrumenta je pružiti pregled i analizu zakonodavstva i politika u vezi s pristupom pobačaju u zemljama diljem svijeta. Dakle, prema (proširenoj) klasifikaciji Eurovoca, 11 od 12 zemalja zapadne Europe u svojoj legislativi poznaju priziv savjesti u medicini. U 12. zemlji – Andori – pobačaj je u potpunosti zabanjen, a ustav ne priznaje pravo na prigovor savjesti.
Prema tome, Trpimir Goluža je uglavnom u pravu kada kaže da priziv savjesti postoji u zapadnoeuropskim zemljama. No, zanimalo nas je i kako se on u praksi upotrebljava i koja su zakonska prava i ograničenja?
Pravo na pobačaj i priziv savjesti u praksi zapadnoeuropskih zemalja
Kategorija priziva savjesti nije zakonski egalitarna u navedenim državama, isto kao što nije i pravo na pobačaj na koji se Trpimir Goluža referira kad govori o pozivanju na priziv (1,2).
U Austriji je pobačaj moguć unutar prva tri mjeseca trudnoće i mora ga izvršiti liječnik, inače su zakonski propisane zatvorske kazne. Nijedan liječnik nije obvezan izvršiti pobačaj ili sudjelovati u njemu, osim ako je prekid bez odgađanja nužan kako bi se spriječila smrt trudnice. To se odnosi i na osoblje tvrtki koje posluju u reguliranoj zdravstvenoj profesiji. Dakle, iako je priziv savjesti primjenjiv, njegova je upotreba zabranjena ako postoji neposredna opasnost od smrti žene. Također, zakonom je određeno da su pojedinačni pružatelji zdravstvene skrbi koji su se usprotivili pobačaju dužni uputiti ženu drugom pružatelju usluga (1,2,3).
Pobačaj u Andori potpuno je zabranjen u bilo kojem slučaju, a ustavom se ne prepoznaje pravo na prigovor savjesti (1,2).
Pobačaj na zahtjev omogućen je u Belgiji do 12. tjedna trudnoće. Nakon toga je moguć samo ako je ugrožen život trudnice ili postoje medicinski dokazi da će dijete bolovati od neizlječive bolesti. U tim slučajevima prekid trudnoće mora se provesti u bolnici i obavezno je mišljenje dva liječnika. Svi zdravstveni djelatnici imaju pravo na prigovor savjesti, ali su dužni odmah obavijestiti pacijenticu i uputiti ju liječniku koji izvodi zahvat. Štoviše, moraju predati i medicinske podatke pacijentice tom pružatelju usluga, ako se to od njih zatraži (1,2).
1975. godine pobačaj je legaliziran u Francuskoj i može se obaviti do kraja 14. tjedna trudnoće. Zakon od 8. ožujka 2024. u Ustavu učvršćuje zajamčenu slobodu žena da imaju pristup uslugama pobačaja (članak 34.). Zdravstveni djelatnici imaju prvo pozvati se na priziv savjesti, ali su dužni bez odgode obavijestiti pacijenticu o istome i izdati uputnicu prema dostupnosti zahvata. Također, ako je upravno vijeće bolnice odlučilo da se prekid trudnoće mora obaviti u svrhu ispunjavanja javne misije zdravstva, ne smije biti protivljenja prema osobama koje zahvat obavljaju. Zakonom iz 2022. godine određeno je da u regionalnim zdravstvenim agencijama mora biti dostupan imenik s popisom stručnjaka i ustanova koje pružaju usluge pobačaja (1,2).
Od 2019. pobačaj je legalan u Republici Irskoj na zahtjev do 12 tjedana, a u određenim okolnostima i dulje. Do te zakonske odredbe došlo je nakon referenduma kada su građani/ke Irske glasali za promjenu 8. amandmana Ustava koji je do tad pobačaj dopuštao samo kad je postojala stvarna i značajna opasnost za život trudnice, a plod više nije davao znakove života. Istim zakonom reguliran je i priziv savjesti člankom 22. koji navodi da liječnici, medicinske sestre i primalje nisu obvezni sudjelovati u provođenju prekida trudnoće ako imaju prigovor savjesti sve dok život ili zdravlje pacijentica nisu ugroženi. No ukoliko se pozovu na priziv, obavezni su dogovoriti pregled kod drugog stručnjaka i time omogućiti pristup medicinskoj skrbi.
Prema njemačkom Kaznenom zakonu pobačaj je zakonit samo kada su ispunjeni određeni uvjeti. Obvezno je savjetovanje i trodnevno razdoblje čekanja, a pobačaj se mora obaviti najkasnije u 12. tjednu trudnoće. Postoji izuzeće za trudnoće nastale seksualnim zlostavljanjem i silovanjem. Njemačka dozvoljava priziv savjesti u medicini. Medicinsko osoblje ima pravo prigovora, osim u slučaju kod žena čiji je život u opasnosti. Od ožujka 2022. ukinut je članak 219. kaznenog zakona, koji je zabranjivao svako oglašavanje, te su sada ženama dostupne informacije koje klinike i liječnici su certificirani za zahvat.
U Monaku je pobačaj dopušten samo kada je život ili zdravlje žene ugroženo, trudnoća posljedica seksualnog napada ili uključuje tešku fetalnu anomaliju. Ukoliko se pojedinačni pružatelji zdravstvene skrbi usprotive zahvatu, dužni su uputiti ženu drugom pružatelju usluga.
Zakonom je dopušten pobačaj na zahtjev u Luxembourgu do 12 tjedana trudnoće, a nema vremenskog ograničenja ako je život žene ili fetusa ugrožen. Luxembourg zakonom priznaje priziv savjesti u medicini i dozvoljen je svim medicinskim djelatnicima, uključujući i bolničare/ke. Međutim, ako se pozivaju na priziv savjesti, dužni su ženu uputiti na drugog kvalificiranog liječnika ili ustanovu koja može izvršiti postupak.
Lichtenstein dopušta pobačaj samo kada je život ili zdravlje žene ugroženo ili je trudnoća posljedica seksualnog napada. Pobačaj na zahtjev nije dopušten i kažnjiv je, a u ovim iznimnim slučajevima predviđenim zakonom, pobačaj je po zakonu dužan obaviti liječnik.
Pobačaj na zahtjev prema nizozemskim zakonima je legalan i može se obaviti do 24 tjedna trudnoće. U Nizozemskoj zdravstveni djelatnici imaju pravo na prigovor savjesti, ali su dužni bez odgode obavijestiti pacijenticu i dati uputnicu za zahvat gdje je moguć.
U Švicarskoj je pobačaj legalan do 12-tog tjedna trudnoće kada liječnici mogu dokazati rizik od teške tjelesne posljedica za trudnice ili na pisani zahtjev žene koja tvrdi da je u stanju teške tjeskobe. Priziv savjesti reguliran je prema kantonima. Primjerice, članak 18. Zakona o zdravstvu kantona Ticino navodi da se od zdravstvenog djelatnika ne smije zahtijevati da izvodi ili sudjeluje u medicinskim postupcima ili terapijama koje su u suprotnosti s njihovim etičkim ili vjerskim uvjerenjima. Međutim, svojim prigovorom ne mogu ugroziti izvršavanje zakonitih usluga ili terapija od strane zdravstvene ustanove u kojoj djeluju. Kao i u slučaju neposredne i ozbiljne opasnosti za zdravlje pacijenta, svi zdravstveni djelatnici dužni su intervenirati i pružiti skrb (1,2).
Pobačaj je dostupan u Velikoj Britaniji od 1967. godine do 24 tjedna trudnoće ukoliko ga odobre dva neovisna liječnika i bude izvršen u klinici s odobrenjem za zahvat. U Sjevernoj Irskoj granica je 12 tjedana. Velika Britanija, kao i Sjeverna Irska dopusta priziv savjesti u medicini koji se ne smije koristiti ukoliko je život pacijentice u opasnosti. Prema obavezujućim smjernicama General Medical Councila liječnici moraju obavijestiti korisnicu usluga o svom prigovoru bez iznošenja osude o njezinoj namjeri. Dužni su obavijestiti pacijenticu da ima mogućnost posjetiti drugog zdravstvenog djelatnika i moraju pružiti dovoljno informacija kako bi mogla zakazati još jedan pregled. Liječnici ne smiju sprječavati korisnice usluga u pristupu pobačaju ili ih ostaviti bez ikakvih uputa za daljnju obradu.
Iako je priziv savjesti prepoznat u zemljama zapadne Europe, uvjeti njegove uporabe se razlikuju
Od 12 država koje čine zapadnu Europu u 11 postoji institut priziva savjesti (osim Andore koja u potpunosti zabranjuje pobačaj), tako da je izjava Trpimira Goluže u velikoj mjeri točna.
Ipak, realizacija priziva savjesti razlikuje od države do države, kao i u pojedinačnim slučajevima. Andora uopće ne dopušta pobačaj, a ustavom se ne priznaje pravo na priziv savjesti. Države Monako i Lichtenstein ne dozvoljavaju pobačaj na zahtjev, no priziv savjesti je prepoznat u njihovoj legislativi. Svim državama (osim Andore) prema važećim relevantnim zakonima zajednička je odredba da se život pacijentice ne smije ugroziti, te da se prekid trudnoće mora izvršiti bez obzira na priziv savjesti ukoliko se time spašava život žene.
Od devet država u kojima je moguće obaviti pobačaj na zahtjev, osam izričito zakonom i propisima (Austrija, Belgija, Francuska, Republika Irska, Luxembourg, Njemačka, Nizozemska i Velika Britanija) navodi da su liječnici koji ulažu priziv savjesti dužni uputiti pacijenticu u njezina prava i osigurati provođenje medicinskog zahvata.
Da priziv savjesti ipak nije praksa u svim europskim zemljama, pokazuju slučajevi Švedske i Finske koji ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
