Na portalu Zadarski list početkom mjeseca izašao je intervju s Džejn Galić, voditeljicom inicijative 40 dana za život u Zadru. Povod je bila nova jesenska molitvena kampanja, koja se održava od 23. rujna do 1. studenog. Radi se o međunarodnoj pro-life inicijativi koja se moli za prestanak pobačaja tako da provodi 40 dana ispred bolnica u kojima žene mogu obaviti uslugu pobačaja na zahtjev (1,2). Prema informacijama koje inicijativa dijeli na svojim društvenim mrežama, ove se godine u nju uključio 41 grad diljem naše zemlje.
Galić u intervjuu priča da je čitala o istraživanjima koje se bave mogućim traumama i poteškoćama kod djece čije su majke prethodno imale pobačaj.
U tom kontekstu, između ostalog, navodi: „…Prešućuje se i PAS, odnosno postabortivni sindrom, kojeg medicina ne želi priznati, a naše iskustvo sa ženama koje su imale pobačaj, čak i spontani, govori suprotno. Postoje mnoga istraživanja o tome, ali su javnosti uglavnom nedostupna.“
Odlučile smo provjeriti o kakvom se sindromu radi i jesu li istraživanja zaista nedostupna.
Što je postabortivni sindrom (PAS)?
Na nekoliko mjesta nalazi se informacija da je jedna od ključnih osoba vezanih za definiranje postabortivnog sindroma američki psiholog dr. sc. Vincent M. Rue. Prema napisima, on je 1981. godine predstavio pojam „postabortivnog sindroma“ kojim je opisivao navodne psihološke posljedice induciranog pobačaja (1,2).
U radu koji je u objavio 1992. godine, u koautorstvu s Anne C. Speckhard„Postabortion Syndrome: An Emerging Public Health Concern“, definira se postabortivni sindrom (PAS) kao specifičan oblik posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Autori predlažu četiri osnovne komponente PAS-a: doživljaj pobačaja kao traumatičnog iskustva i namjernog uništenja nerođenog djeteta, neželjeno i ponavljajuće proživljavanje iskustva pobačaja, neuspješni pokušaju poricanja bolnih sjećanja na pobačaj te pojava simptoma koji nisu bili prisutni prije pobačaja, uključujući krivnju zbog preživljavanja.
O postabortivnom sindromu su pisali i brojni portali u našoj zemlji, uglavnom oni povezani s Katoličkom crkvom ili su pak prenosili informacije katoličkih agencija i organizacija (1,2,3,4). Kao neke od glavnih odrednica tog sindroma navode osjećaj krivnje zbog počinjenog pobačaja, tjeskobu, depresiju, ponovno proživljavanje pobačaja i samokažnjavanje.
Koji je stav medicinske struke prema PAS-u?
S druge strane, organizacije koje se bave zaštitom prava žena u našoj zemlji upozoravaju na problematičnost predstavljanja postabortivnog sindroma kao medicinski potvrđenog poremećaja (1,2,3).
Naime, krovna medicinska udruženja i organizacije taj sindrom ne prepoznaju kao zaseban poremećaj (1,2,3). Američka psihijatrijska udruga i Američka psihološka udruga na svojim stranicama pišu da je uvjerenje da dolazi do sindroma traumatskog stresa nakon pobačaja neutemeljeno.
„Nisu pronađeni dokazi koji bi podržali postajanje ovog stanja. Ovo navodno stanje nije priznato kao službena dijagnoza ni od strane Američkog psihijatrijskog udruženja, ni od strane Američkog psihološkog udruženja“, piše na njihovim stranicama.
Ni Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nije uvrstila postabortivni sindrom u klasifikaciju MKB-11 (1,2). Radi se o međunarodnom sustavu klasifikacije bolesti i zdravstvenih stanja, a ovaj sindrom nije uveden u nju kao zasebni mentalni poremećaj.
Jesu li dostupna istraživanja vezana uz PAS i što ona kažu?
S obzirom na to da Galić kaže da su istraživanja vezana uz PAS javnosti nedostupna, provjerile smo je li to točno. Pregledom literature moguće je pronaći radove koji se bave konceptom postabortivnog sindroma (1,2,3,4,5). Osim rada Speckhard i Rue koji spominjemo u kontekstu definicije samog sindroma, PAS je bio u fokusu rada „Diagnostic categorization of post-abortion syndrome“ iz 2005. godine. Autori Gomez Lavín i Zapata García navode da postoje psihološke karakteristike kod žena koje su dobrovoljno pobacile, ali i da postoji otpor prema prepoznavanju toga kao PAS-a. Oni su pokušali dijagnostički kategorizirati taj sindrom te su zaključili da deset promatranih slučajeva ispunjava kriterije za PTSP.
„Pacijentice su pokazivale i druge nespecifične simptome poput ponovljenih i upornih snova i noćnih mora povezanih s pobačajem, intenzivnih osjećaja krivnje i ‘potrebe za popravkom’. PAS treba smatrati dodatnom vrstom PTSP-a“, stoji u njihovu istraživanju.
Istraživanje Van Rooyen i suradnika_ica iz 2004. godine provedeno je u Južnoafričkoj Republici uključivalo je 48 žena iz jedne zdravstvene ustanove (kroz šest mjeseci) koje su imale iskustvo prekida trudnoće, odnosno pobačaja na zahtjev. Istraživači_e su zaključili_e da 16 od 48 žena zadovoljava kriterije za PAS (simptomi su morali biti prisutni dulje od mjesec dana i utjecati na svakodnevno funkcioniranje ispitanice). Također, zaključili su da više od 50 posto žena ima određene emocionalne ili psihološke posljedice. U zaključku navode da je potrebno dodatno istražiti moguću povezanost između prekida trudnoće i utvrđenih emocionalnih problema.
„Nužno je da žene koje traže prekid trudnoće dobiju sveobuhvatno savjetovanje prije zahvata, kao i podršku nakon njega, kako bi se osiguralo da ne dožive nepotrebnu traumu“, stoji u zaključku.
Što kažu kritičari i kritičarke tih istraživanja?
Kako postoje radovi koji se bave postabortivnim sindromom, tako i postoje kritike na te radove (1,2,3).
U radu objavljenom 2009. godine „Is There an Abortion Trauma Syndrome? Critiquing the Evidence “, autori_ice identificiraju i ilustriraju metodološke probleme u studijama koje tvrde da inducirani pobačaj rezultira postabortivnim sindromom ili psihološkim poremećajem. Kao neke od problema dijela studija navode loš odabir uzorka i usporedne skupine, neadekvatnu konceptualizaciju i kontrolu relevantnih varijabli, pogreške u interpretaciji i sl.
„Nasuprot tome, pregledavali smo i neke nedavne velike studije koje izbjegavaju ove metodološke pogreške. Najdosljedniji prediktor mentalnih poremećaja nakon pobačaja ostaju već postojeći poremećaji, koji su, pak snažno povezani s izloženošću seksualnom zlostavljanju i intimnom nasilju“, piše u radu.
Još nekolicina studija upozorava da je pri definiranju posljedica pobačaja na mentalno zdravlje žena nužno uzeti u obzir kontekst, kao i sociokulturne stresore (1,2).
Iako se nisu bavila direktno postabortivnim sindromom, postoje brojna istraživanja koja su se bavila utjecajem pobačaja na mentalno zdravlje i emotivna iskustva žena, o čemu smo nedavno pisale na Libeli. U tom smo članku pisale o brojnim studijama koje pokazuju da pobačaj ne povećava rizik za mentalno zdravlje žena, ali i o studijama koje se povezuju s dominantno negativnim psihološkim i zdravstvenim ishodima pobačaja (1,2). Neke od potonjih studija su povezivane s institucijama i istraživačkim mrežama s pro-life zagovaračkim usmjerenjem, a poneke su bile i kritizirane (kao i studije koje se izravno bave postabortivnim sindromom) zbog metodologije, načina prikaza podataka, kompromitiranih postupaka recenzija i sl. (1,2)
Iako postabortivni sindrom nije priznat kao zaseban poremećaj, o njemu postoje dostupna istraživanja
Galić ispravno navodi da medicina ne priznaje postabortivni sindrom. Međutim, njena tvrdnja da istraživanja vezana za tu temu nisu dostupna javnosti, nije u skladu s nalazima naše provjere. Pregledom literature pronašle smo više objavljenih radova koji se bave ovim konceptom, čiji su sažeci ili cjeloviti tekstovi javno dostupni.
Ipak, samo postojanje tih istraživanja ne znači da je PAS znanstveno potvrđen kao zaseban poremećaj. On to nije. Nadalje, kao i kod radova koji su dominantno povezivali pobačaj i negativne posljedice na mentalno zdravlje i emotivna iskustva žena, pojedine studije koje se bave postabortivnim sindromom bile su predmet znanstvenih kritika.
Kao što smo pisale i u prethodnom članku povezanom s ovom temom, emocionalna iskustva žena nakon pobačaja su složena i različita te je prilikom istraživanja potrebno uzeti u obzir širi kontekst.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “GenderFacts – dezinformacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
