Početkom rujna na portalu Šibenik In objavljen je članak koji najavljuje manifestaciju Hod za život održanu 5. rujna u Šibeniku.
U članku se, između ostaloga, navodi izjava Antonia Smoljića, člana inicijative Hod za život, koji je kazao: “znamo da je pobačaj nasilno prekidanje života. Pobačaj ne spašava majku problema, on je uvodi u još veći problem, u traumu, u tišinu, u tugu s pitanjem ‘Što sam to učinila?“
Nastavljajući praksu provjere medijskih napisa i izjava javnih osoba na temu pobačaja (1,2,3,4), odlučile smo istražiti što dostupne znanstvene studije kažu o utjecaju pobačaja na mentalno zdravlje i emocionalna iskustva žena.
Nalazi The Turnaway studije ne pokazuju da pobačaj narušava zdravlje žena
Na Libeli smo već pisale o tvrdnjama da inducirani prekid trudnoće negativno utječe na psihološko zdravlje žene, koji koriste zagovarači_ice ograničavanja dostupnosti pobačaja na zahtjev.
U ovom tekstu prikazujemo nalaze različitih društvenih istraživanja, od kojih najsveobuhvatnije uvide u ovom području pružaju nalazi dobiveni kroz studiju The Turnaway, provedenu u sklopu istraživačkog programa Unapređenje novih standarda u reproduktivnom zdravlju (ANSIRH) pri Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu (UCSF). Uz opsežnost prikupljenih podataka, vrijednost studije je i široka znanstvena validacija njenih rezultata kroz više od pedeset radova objavljenih u recenziranim stručnim časopisima u periodu od 2012. do 2022. godine.
Ova studija je istraživala utjecaj neželjene trudnoće na živote žena u SAD-u s ciljem sagledavanja posljedica na mentalno i fizičko zdravlje te socioekonomskih posljedica pobačaja, u usporedbi s nošenjem neželjene trudnoće do poroda.
Istraživanje je uspoređivalo ishode kod žena koje su napravile pobačaj i onih kojima je zahtjev odbijen jer su premašile vremensko ograničenje gestacijske dobi koje je propisivala klinika. Sudjelovalo je gotovo 1000 žena, uključenih iz 30 klinika za pobačaj u 21 saveznoj državi u razdoblju od 2008. do 2010. godine, s kojima su provedeni dubinski intervjui svakih šest mjeseci tijekom pet godina. Kroz intervjue prikupljali su se podaci o njihovim osjećajima, mentalnom zdravlju, psihološkoj dobrobiti (samopoštovanju, zadovoljstvu životom, socijalnoj podršci), težini donošenja odluke, procjeni ispravnosti odluke te o percipiranoj stigmatizaciji pobačaja u njihovoj zajednici.
Ključni nalazi ukazuju da pobačaj ne povećava rizik da će žene kratkoročno ili tijekom razdoblja od pet godina iskusiti simptome depresije, suicidalne misli, posttraumatski stres, ili anksioznost, niti da će im se narušiti samopouzdanje ili zadovoljstvo životom.
Također, rezultati pokazuju da u danima nakon pobačaja žene proživljavaju mješavinu emocija, uključujući tugu, krivnju ili ljutnju, ali i naglašen osjećaj olakšanja. Olakšanje je bilo emocija koju su sudionice najčešće osjećale u svim razdobljima tijekom pet godina nakon pobačaja. No, intenzitet i pozitivnih i negativnih osjećaja s vremenom slabi, uglavnom tijekom prve godine.
Velika većina sudionica (više od 95 posto) smatrala je da je pobačaj bio ispravna odluka za njih tijekom svih pet godina, čak i one kojima je odluka o pobačaju bila vrlo teška, kao i one koje su strahovale da će ih okolina osuđivati. Prema nalazima studije, psihološke posljedice nakon pobačaja nisu bile neovisne o kontekstu. Odnosno, povezane su s društvenim i osobnim okolnostima. Konkretno, studija nalazi da su povezane s razinom društvene/religijske stigme u zajednici, socijalnom podrškom, težinom donošenja odluke i pitanjem autonomnog izbora. Relevantne su i specifične osobne i obiteljske okolnosti kao što su ranija povijest poteškoća s mentalnim zdravljem, prethodna iskustva nasilja i sl.
Pobačaj se dominantno povezuje s negativnim psihološkim i zdravstvenim ishodima u istraživanjima pro-life institucija i istraživačkih mreža
Nasuprot nalazima The Turnaway studije, dio literature pobačaj povezuje sa znatno izraženijim negativnim psihološkim posljedicama (1,2).
Među često citiranim primjerima nalazi se meta-analiza Priscille K. Coleman koja pobačaj povezuje s 81 posto većim rizikom problema mentalnog zdravlja te procjenjuje da se gotovo 10 posto njihove pojavnosti može „pripisati“ pobačaju.
Njezini su zaključci, međutim, ozbiljno osporavani u akademskoj zajednici zbog problema znanstvene validnosti zaključaka. Prvenstveno zbog izbora i načina kombiniranja studija i različitih ishoda, problema s usporednim skupinama, neujednačene ili izostale kontrole prethodnog mentalnog zdravlja i drugih konfuznih čimbenika te izvođenja kauzalno obojenih zaključaka iz podataka koji ne omogućavaju takvu interpretaciju.
Sličan interpretativni okvir nalazimo u publikacijama Charlotte Lozier Institutea, koji pobačaj povezuje s nizom negativnih psiholoških ishoda i osporava interpretaciju Turnaway studije. Međutim, i ove su studije predmet ozbiljnih metodoloških kritika. Primjerice, utjecajni izdavač SAGE naknadno je povukao tri rada autora_ica povezanih s Institutom, nakon što je postpublikacijska evaluacija utvrdila probleme dizajna, analize i prikaza podataka, neprijavljene sukobe interesa i probleme u postupku recenzije.
Coleman i Charlotte Lozier Institute pritom pripadaju istraživačkom i zagovaračkom prostoru s prepoznatljivim pro-life usmjerenjem (1,2). To samo po sebi ne diskvalificira njihove nalaze, ali je, uz ozbiljne metodološke kontroverze, relevantno za njihovu kritičku procjenu.
Emocionalno iskustvo žena nakon pobačaja složenije je od tvrdnje o „traumi, tišini i tuzi“
Tematiziranje emocionalnog ili drugog iskustva žene u problematici pobačaja redovito nosi već unaprijed snažno opterećen okvir više ili manje vidljivih društvenih normativa.
S jedne strane, nalazi široko znanstveno validirane The Turnaway studije pokazuju da pobačaj ne povećava rizik da žene kratkoročno ili tijekom razdoblja od pet godina iskusiti simptome depresije, suicidalne misli, posttraumatski stres, ili anksioznost, niti da će im se narušiti samopouzdanje ili zadovoljstvo životom. Uz to, studija pokazuje da žene u danima nakon pobačaja proživljavaju mješavinu emocija te da iskustvo nije jednako za sve žene. Također, pokazuje i da intenzitet i negativnih i pozitivnih emocija s vremenom slabi.
S druge strane, dio često citirane literature koja pobačaj povezuju dominantno s negativnim psihološkim i zdravstvenim ishodima nastao je unutar institucija i istraživačkih mreža s eksplicitnim pro-life zagovaračkim usmjerenjem. To samo po sebi ne mora biti dokaz političke pristranosti niti ih politička pozicija autora_ica čini znanstveno irelevantnima, ali je to relevantan dio njezina društvenog i epistemološkog konteksta.
Na važnost takvog čitanja upućuju kontroverze oko radova povezanih s Charlotte Lozier Instituteom, uključujući povlačenje triju radova nakon naknadne evaluacije publikacije koja je utvrdila ozbiljne probleme dizajna, analize i prikaza podataka te neprijavljene sukobe interesa i kompromitiran postupak recenzije. Relevantne su i dugogodišnje stručne kritike oko radova Priscille K. Coleman o pobačaju i mentalnom zdravlju, uključujući kritike metodologije njezine analize i neprijavljenog zagovaračkog angažmana.
Izjava dana na “Hodu za život” je obmanjujuća
U kontekstu svega navedenoga, izjava Antonia Smoljića iz inicijative Hod za život pojedina moguća negativna iskustva nakon pobačaja predstavlja kao opću posljedicu pobačaja, a dostupni podaci ne podupiru takvu generalizaciju.
Tvrdnja da pobačaj ženu uvodi u „traumu, tišinu i tugu“ zanemaruje heterogenost emocionalnih iskustava žena, kao i važnu ulogu osobnih i društvenih okolnosti u psihološkim ishodima.
Stoga, tu izjavu smatramo obmanjujućom. Ona jedno od mogućih emocionalnih iskustava predstavlja kao opću posljedicu pobačaja, iako dostupni znanstveni nalazi pokazuju znatno složeniju sliku.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “GenderFacts – dezinformacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
