Preko plota

22.10.2018. 09:03:42 - Mirza Haličević (lgbti.ba)

lgbtiq osobama je uskraćena mogućnost planiranja partnerske budućnosti

Nije važan bračni status, nego ostvarivanje prava koje on nosi

(Foto: ideastations.org)

Porodični zakon u Bosni i Hercegovini prepoznaje samo zajednicu muškarca i žene kao jedinu legalnu i legitimnu bračnu opciju. Za sada ne postoji zakon koji bi na bilo koji način tretirao i afirmisao partnerstva van ovog zadatog normativa. Bilo kako bilo, u Bosni i Hercegovini, neovisno od nepostojanja zakona, postoje i parovi koji nisu isključivo heteronormativni, odnosno, ne podrazumijevaju nužno partnerski odnos muškarca i žene. Njihove brige, obaveze i nadanja su većinom slični dnevnim problemima ostalih bh. građana i građanki. Njima je uskraćena mogućnost planiranja partnerske budućnosti, što podrazumijeva niz izazova iz skupine prava nasljeđivanja, zdravstvenog osiguranja ili eventualnih posjeta partneru/ici koji/e su u zatvoru ili bolnici, ili nekoj drugoj instituciji koja zahtijeva legalno prepoznavanje partnera/ice.

Kako na dnevnom nivou izgleda takav život pitali/e smo vjenčani lezbejski par koji živi u Sarajevu. Sa jednom od partnerica razgovarali/e smo o njihovom pokušaju promjene bračnog statusa u sarajevskoj Općini Centar, kao i o svakodnevnim izazovima, odnosima sa komšijama/inicama, bolničkim posjetama, razgovorima sa prijateljima/icama i kolegama/icama.

Napomena: Zbog zaštite privatnosti par je želio da ostane anoniman.

LGBTI.ba: Kada ste se vjenčale i kako je došlo do toga?

Mi smo se vjenčale u Zagrebu u januaru 2015. godine, a u vezi smo od 2010. godine. Nijednoj od nas brak kao administrativni ugovor nije predstavljao ništa što bi dodatno oplemenilo i učvrstilo naš odnos. Bila je to svjesna odluka koju smo napravile upravo s ciljem kako bismo iskoristile prava koja su nam omogućena. Moja partnerica ima hrvatski pasoš pa je to bilo moguće. Ovdje čak ni ne govorim o samom pravu na brak, koliko o svemu što proističe iz samog prava na brak, a to su prava na posjete, dijeljenje zdravstvene zaštite i svega što bi se moglo podvesti pod neki svakodnevni nivo ostvarivanja osnovnih ljudskih prava.

LGBTI.ba: Jeste li imale situacije u kojima vam se uskraćivalo ostvarivanje prava po osnovu partnerstva?

Kako da ne. Događalo nam se da sam svojevremeno i ja bila bez posla i bez zdravstvene zaštite. Moja partnerica je radila, ali ja nisam mogla koristiti njenu zdravstvenu zaštitu, kao što je to, recimo, slučaj kod heteroseksualnih bračnih parova. Jednom prilikom sam se našla i u bolnici zbog operacije zuba i bila sam hospitalizirana. Moja partnerica me došla posjetiti i kada ju je doktor vidio da sjedi na krevetu rekao joj je kako ne može biti tu, a onda se okrenuo i pitao ko je uopće ona. Gledale smo jedna u drugu sa vrlo poznatim osjećajem rezerve. To su vrlo vjerovatno situacije sa kojima se sreću mnoge LGBTI osobe, kada se pitaš da li je u redu reći to što treba biti rečeno i dovesti se možda u nepriliku, ili ipak prećutati. Ja sam tada, sjećam se, zbog krvavih tufera u ustima jedva izgovorila, ali ipak ponosno rekla – partnerica. On se sav iznenađen počeo izvinjavati i rekao kako će odmah donijeti stolicu da ne sjedi na krevetu. To je opet jedan izvanredan primjer, ali moram reći i jedan od pokazatelja kako ipak nije sve crno-bijelo.

LGBTI.ba: Vi ste također pokušale promijeniti i svoj bračni status u Općini Centar u Sarajevu. Kako je to izgledalo?

Mi u tom trenutku nismo uopće bile svjesne kako će to izgledati. Znale smo da smo po zakonu dužne da prijavimo brak sklopljen vani i mi smo vođene time i otišle u ured Općine Centar. Prijava se, dakle, vrši u uredu općine u kojoj si prijavljen/a. Otišle smo prilično spremne da se posvađamo, ali na kraju smo zaista ostale zatečene. U kancelariji su nas dočekale tri službenice koje su nam na pitanje šta je potrebno za prijavu sklopljenog braka, odgovorile sa "Dobra volja", dok je druga dodala: "I mladoženja". Ja sam tada rekla: "Dobru volju imam, a mladoženju nemam, ali zato imam mladu", pokazujući na svoju partnericu, odnosno tada već suprugu. Tu nastaje muk. U trenutku službenica koja je rekla kako je potreban i mladoženja se počinje izvinjavati i sva zbunjena govori kako ona tako nekad zna blebetati. Od tog trenutka proces je tekao kao i u slučaju svakog drugog para.

LGBTI.ba: Kako je izgledao proces prijave bračnog statusa?

Kao i slučajevima svakog prijavljivanja, potrebno je prikupiti izvjesnu dokumentaciju. Nama je tada kao zvanični dokument služila kopija iz registra životnog partnerstva, što je i dokaz da je brak sklopljen. Uz to je potrebno priložiti i zahtjev u kojem se izražava potreba za prijavljivanjem braka u Bosni i Hercegovini. Pitale su nas i gdje smo se vjenčale, što je očito bilo bitno jer je i prije nas jedan gej par sa brakom sklopljenim u Belgiji pokušao prijaviti promjenu statusa, ali bezuspješno. Bosna i Hercegovina ima bilateralni sporazum sa Hrvatskom o priznavanju ličnih dokumenata, dok tada nije imala sa Belgijom. Naravno, sve se ovo odnosi na standardne heteronormativne brakove, ali je u svakom slučaju službenica koja je vodila postupak prijave našeg bračnog statusa zaista ohrabrivala cijeli proces i napominjala da se ovo na neki način mora zavesti u matične knjige. Službenica je zaista bila pristupačna i znam da je već tada spominjala da je postojala mogućnost da se podaci o statusu našeg partnerstva uvedu u matičnu knjigu rođenih, i to u vidu napomene. Zahtjev je predan u pravnu službu Općine Centar i onda nam je jedino preostalo da čekamo. Srećom, nijedna od nas nije mijenjala prezime, jer bi i moja partnerica tada imala dva identiteta, jedan kao građanka Bosne i Hercegovine, drugi kao građanka Hrvatske.

Rješenje Općine Centar

Rješenje Općine Centar

LGBTI.ba: Kako je to na kraju završilo?

Službenica je do kraja bila ambiciozna. Rekla je da se ovo pitanje prosto mora na neki način regulisati, jer je nedopustivo da bh. građani/ke sklapaju brakove vani, a da se to ne uopće ne zavede, šta god ko lično mislio o ovom slučaju. To nas je prilično ohrabrilo, naročito kada se uzme u obzir da smo otišle tamo spremne da se posvađamo. Deset dana poslije dobile smo i službeni odgovor gdje nam se jednostavno prema zakonskoj definiciji braka, koja podrazumijeva odnos muškarca i žene, uskraćuje mogućnost prijave životnog partnerstva u Bosni i Hercegovini. Navodno je inspektor koji nadgleda rad Općine Centar rekao kako on neće dozvoliti prijavu ovakvog oblika partnerstva.

Poslije toga smo se konsultovale sa advokatima, koji su nam, između ostalog, rekli da iz napomene zavedene u matičnoj knjizi rođenih ne možemo crpiti nikakva prava. Tu je bila i opcija tužbe, ali ono na što smo se mi odlučile jeste da ćemo periodično posjećivati Općinu Centar i podnositi zahtjeve za prijavu registrovanog partnerstva, pa ćemo tako uraditi i ove godine.

LGBTI.ba: Kako ti gledaš na vaše iskustvo sa institucijama?

Bitno mi je napomenuti da situacija zaista nije crno-bijela, i da u svakom sektoru našeg sistema postoje ljudi koji su otvoreni, susretljivi, pristupačni i spremni pomoći. Mi smo, iako smo svim institucijama pristupale prilično rezervisano, što je posljedica nedostatka povjerenja u iste, zaista nailazile na dobra isksutva, koja su opet, važno je napomenuti, rezultat volje i rada pojedinaca i pojedinki, ne nužno funkcionalnog sistema. Meni je to zaista bitno i ohrabrujuće. To je, čini mi se, solidarnost koja nam je potrebna i ona sa kojom se može raditi. Nije tu nužno riječ o isključivo deklarativnoj solidarnosti, nego onoj građanskoj, moralnoj obavezi koja se ne dovodi u pitanje. To je najdivniji primjer čovječnosti grada Sarajeva. Nedavno sam na selu, gdje sa partnericom imam i kuću, imala dirljiv razgovor sa komšijom koji ima interseksualno dijete. Sasvim slučajno smo došli na tu temu, gdje je i on potpuno odbačen od sredine i uz loša isksutva sa institucijama zdravstva, pronašao u sebi energiju da iskreno voli i podržava svoje dijete. On je sa takvim oprezom otvarao tu temu, vrlo svjestan da ću ga možda baš i ja odbaciti. Sa radošću je primio moje prihvatanje i to je zaista bilo divno. Zanimljivo je kako u ovako malim, izolovanim i seoskim sredinama možemo pronaći ljude koji potpuno nekako organski i spontano vole, bez teoretisanja. Na takvu ljubav i odnos, čini mi se, niko nije imun ni ravnodušan. To je solidarnost koju učitavam u ljudima i to je, čini mi se, solidarnost koja nam je u ovim vremenima najpotrebnija.

Tagovi: bih, istospolni brak, lgbt, lgbt ba, prava lgbt osoba, zakon

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM