Prozor u svijet

28.11.2011. 09:53:58 - Ivana Perić

HLADNOG STISKA I ČELIČNOG POGLEDA

     Postoji nešto što Nijemce i Njemice čini drugačijima. Opet ću malo prošetati filmskim dolinama. Za početak. Njemačka kinematografija razlikuje se od ostatka Europe i ostatka svijeta, glavni likovi su hladni i pomalo daleki, zamišljeno zagledani u daljinu, tako se barem čini. Njihovi filmovi nisu topli i strastveni poput Almodovarovih, Zambranovih i Zuluetovih koji odišu španjolskom temeperamentnošću, gore španjolskom vrelinom, njihovi filmovi ne odzvanjaju ljupko poput Fellinijevih koji se onako, talijanski, uvlače u kožu. Njemačkim filmovima je potrebno malo više da vas osvoje, potrebno je gledati iza hladnih (poneki bi rekli i oholih) lica, potrebno je zagrebati ispod površine kako bi pronašli toplo srce, i ako ste dovoljno odvažni i usudite se, bit ćete njihovi zauvijek.

      Pamtim Lolu iz "Lola rennt", simpatične kadrove koji na suptilan način govore ljudima koji ste vi licemjerni gadovi. Ljudi koji glume da su fini, pristojni, uglađeni i pošteni, a u svoja četiri zida rade odvratne, nepoštene i zle stvari. Film im se nasmijao u lice, a Lola je protrčala kraj svih njih, ošamarila ih svojom brzinom i pobjegla u neki novi život. Nekoliko puta sam u svojim lutanjima dotaknula komadić njemačkog neba. Navikla na glasne razgovore u svim oblicima javnog prijevoza, kašnjenja na dogovore, popriličan šok bio je pronaći se u mirnoj, organiziranoj okolini.  Nikada neću zaboraviti odlazak na bazen u Kölnu. Ljeto, vrućina, stotine ljudi. Bila sam s prijateljem iz Beograda. Dok smo namještali ručnike, lagano me povukao za ruku i suptilno dao znak gdje da gledam. Osvrnula sam se i uočila prizor koji ga je uznemirio. Nekolicina žena koje su stajale pokraj nas u kupaćim kostimima nisu pronašle britvicu taj dan. Ili je nisu htjele pronaći. Bilo kako bilo, bile su neobrijane. Po cijelom tijelu. Zezala sam prijatelja da baci pogled na svoje tijelo, jer bi ga vrlo lako mogli zamijeniti za kakva medvjeda. Zašto bi se one morale brijati?

      Nitko drugi nije se uopće obazirao na dotični prizor, bila je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao što bi i trebala biti, uostalom. Ono što sam u više navrata uočila na ulicama Kölna, Bonna i Berlina, jesu žene koje pršte samopouzdanjem, bez trunke šminke, nimalo dotjerane. Njihovi izrazi lica govore da ih uopće nije briga što će drugi misliti o pramenu kose koji strši iz nemarno zavezane kose, ili pak o neprikrivenim podočnjacima. Postoji nešto posebno lijepo u takvom stavu. I iako i na ulici ljudi djeluju podsta rezervirano, kad sjednete s njima na pivo, shvatite da ste možda bili u krivu. Toplina se pojavi odnekud i ispuni prostor. To me vratilo na scene iz "Goodbye Lenin". Alex se bojao majci reći sve što se dogodilo dok je bila u komi, i zato je, samo za nju, zadržao komadić nekadašnjeg Berlina u njihova četiri zida, kutak izoliran od svih dramatičnih, uzbudljivih događaja koji su se tada odvijali, kutak mirnoće i spokoja, lišen neizvjesnosti i straha od nepoznatog i novog. Odreći se tog kutka značilo bi odreći se majke, a Alex je svoju majku volio više od starog ili novog Berlina.

       S lijepim emocijama ostaje i moja njemačka priča. Na prvu mi nije sjelo silno planiranje, manjak spontanosti, rezerviranost, ali onda sam okrenula novčić i ugledala snagu, pouzdanost, odlučne stavove žena.

       Bila sam poražena, osvojena. Zavoljela sam. Hladni su, bave se ozbiljnim temama, na njihovim leđima još uvijek se osjeća breme Hitlerove ostavštine i to ih prati kroz brojna filmska ostvarenja. Oni još uvijek skupljaju komadiće Berlinskog zida i plaču u tami sobe, kad ih nitko ne gleda.

       Baš zato što vam nikad neće lako pokazati koliko ih boli, jer ćete ugledati snažna lica, korak žene koja je jača nego prije, jača od svega, zato što skrivaju suze u malenoj bori kraj usana, baš zato vam lome srce lakše od svih drugih. 

Tagovi: europa, njemačka, putopis, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM