Prozor u svijet

05.10.2012. 22:41:39 - Gavin Thompson (opendemocracy.ne)

Uključivanje muškarca u feminizam

Mogu li muškarci biti feministi?

Iskreno, bio sam nervozan. Po prirodi sam zabrinuta osoba tokom cijele godine, ali ovaj put više nego inače. Na putu prema Ljetnoj školi feministkinja Ujedinjenog Kraljevstva, događaja koji je nudio feministkinjama šansu da 'razmjenjuju iskustva, ideje i pripreme  se za udruživanje s feministkinjama unutar Ujedinjenog Kraljevstva', bio sam nervozan zbog nekoliko razloga.

Prvo, bio sam zgrožen pomisli da ću biti jedini muškarac. Ne u smislu klišeja. Ne u smislu da sam se zamišljao kao ljudska meta za njihov bijes i mržnju prema muškarcima. Nego, u smislu nisam želio biti jedina osoba obučena u crno na dan kada svi ostali nose bijelo. Nisam se želio isticati jer sam drugačiji.

Također, bio sam prestrašen kako će moj dolazak, i općenito prisustvo muškaraca, djelovati na sve ostale. Jesu li neke od žena koje dolaze očekivale da će to mjesto biti samo za žene? Hoće li moje prisustvo nekome smetati i pridonijeti tome da manje sudjeluju? Ako bi moje prisustvovanje natjeralo ijednu ženu na nedolazak, onda bi to bilo prilično beznačajno. Prisustvo žene na feminističkom događaju, poput Ljetne škole feministkinja Ujedinjenog Kraljevstva, uvijek će biti vrjednije nego dolazak muškarca. Imat će više za reći, imat će više energije za djelovanje i vrjednije je njima da dijele svoja iskustva.

Jedan od strahova je bio da će, možda kao uvodni dio ili zagrijavanje, sudionici morati podijeliti svoje iskustvo sa seksizmom, a ja ne bih imao puno toga za pridonijeti.

"Bok svima. Ja sam Gav, heteroseksualni bijelac, i bez problema se snalazim u svakodnevici. Oprostite. Nemam ništa za reći na ovu temu. Ali, ne brinite. Pročitao sam onu knjigu Caitlin Moran[1]  i zabilježio sam riječ Vagenda (vaginalni program, red), zato vjerujte mi dame, ja vas u potpunosti shvaćam", pomislio sam.

Također, postojao je još veći (i stalno prisutni) strah da kažem nešto na što bi se drugi ljudi mogli uvrijediti. Što ako, blebećući, pogledom prođem po sobi i ugledam užasnuta lica i nepokolebljivu ruku koja me upućuje prema izlazu, da bih shvatio kako sam rekao nešto seksističko? Jer znam da sam prije bio seksist. Mnogo, mnogo i mnogo puta prije – načini na koje sam nerazmišljajući razgovarao sa i o ženama. Jedina stvar koja će spriječiti moju buduću mizoginiju je da preispitam sve i upijam od svijeta oko sebe.

Čitajući različite blogove i u razgovoru s prijateljima, često naletim na novu riječ ili frazu koja opisuje aspekte muške kontrole. Ono što slijedi poznata mi je već rutina: pronalazim što je više moguće o toj seksističkoj karakteristici, pokušavam se prisjetiti svake veze/ razgovora/ misli koju sam imao o ženama, i uvidim da sam to učinio već puno puta, pokušavam shvatiti zašto sam to radio, i upakiram to znanje za sljedeći put kada otvorim usta.

Nedavno sam, primjerice, upoznat s idejom 'muškog objašnjavanja' (mansplaining), izraz koji objašnjava kako neki muškarci pretpostavljaju da su žene s kojima razgovaraju potpuno neuke o temi o kojoj se raspravlja. U pravilu, uopće nisu poštovali njihovu inteligenciju ili životno iskustvo.

Toliko puta sam se tako ponašao da se stresem kada to sada pišem. Čak i nakon što sam saznao za taj izraz i dugo razmišljao o njemu, ulovio sam se kako to radim jedanput ili dvaput. Primjerice, gledajući vijesti s prijateljima neprestano kontekstualiziram sve priče. Kao da moji prijatelji to ne znaju sami uraditi. Kao da nikada nisu pratili program, ili bilo koje vijesti. Ne znam zašto to i dalje radim. Naravno, postoji nekakvo objašnjenje zašto se to događa, i zašto je toliko rašireno – javna reprezentacija žena i društvenih normi igra veliku ulogu. Ali, opet sam ja kriv, i moguće objašnjenje ne odrješuje krivnje ni mene ni nekog drugog muškarca.

Približavajući se ljetnoj školi bio sam nervozan kako odgovoriti na nezaobilazno pitanje mogu li muškarci biti feministi? Još uvijek se borim s odgovorom, ali svjestan sam da neke feministkinje favoriziraju strategiju 'Muškarci, odjebite!'. Nemojte me krivo shvatiti, to bi mogla biti prava strategija. No, prema mom sebičnom pogledu, bojao sam se da bi moglo postati čudno za mene i moju braću ako bi prevladao takav pristup.

I ovo pitanje/ tvrdnja pojavila se tokom radionica i razgovora. Netko se oglasio s "da, naravno da su feminizmu potrebni muškarci" i treba "razmišljati kako pridobiti još više njih".

"Pokret bi bio jači ako bismo mogli uključiti više glasova, a to mora obuhvaćati i muškarce", kazala je jedna žena.

Gledano s potpuno praktične perspektive, to ima smisla. Mi, muškarci kao rod, držimo gotovo sav novac i moć, utjecaj i vlasništvo, oružje i TV-kanale i svu silu drugih resursa. "Ako želiš da se nešto promijeni, i možeš imati samo jednu grupu ljudi na tvojoj strani, onda ne možeš pogriješiti s 'muškarcima'".

Drugi su rekli da žene, i jedino one, trebaju voditi pokret. Borba protiv ugnjetavača mora uključivati samo glasove ugnjetavanih. Primjeri su tog pristupa borba ljudska prava u SAD-u kao i kraj apartheida u Južnoafričkoj Republici. U oba slučaja (što se povijesno pokazalo ispravnim) odluke su isključile bijelce iz vodstva i vodećih uloga. Ljudi, ubrzano se približavam teritoriju 'muških objašnjenja', kada objašnjavam feminizam (potencijalnim) feminističkim čitateljicama. Svima se ispričavam. Ovaj dio je važan za strukturu s kojom sam započeo. Očito je to bila pogreška, ali nastavimo dalje, može?

Primjerice, recimo da određenu kampanju za ženska prava vodi muškarac (za naše potrebe imenujmo ga Gav). Gav posjećuje Downing Street[2] kako bi sjeo i razgovarao s Davidom C[3]. o problemu i kako bi se on mogao riješiti. Ako ne uspije nagovoriti Davida C., to predstavlja očit problem i naša kampanja zastajkuje. No, ako ga uspije uvjeriti, to predstavlja drugi problem – već zamarajuće poznata slika o muškarcima koji donose odluke o ženama. Ako Gav bude uspješan, David C. možda bi želio još jednom razgovarati s Gavom, o drugim problemima i tako spriječiti ženu da ugovori sastanak s njim.Gavov uspjeh može uroditi idejom muških političara da se muškarce može pitati o ženskim pravima. Ako se ti političari već bolje osjećaju u društvu muškaraca nego žena, David C. mogao bi okupiti dečke da dođu i razgovaraju o provizijama za zbrinjavanje djece, ili o brojnim podbadajućim napadima na zaposlene majke. Bez obzira na ishod sastanka, mala je vjerojatnost da je Gav i njegova kampanja povećala šanse da više žena dođe do Downing Streeta. Drugim riječima, kada bi muškarci bili vođe ženskih problema, i pobjeda bi bila poraz. Postoji stvarna opasnost potvrđivanja ili ojačavanja postojećih predrasuda. Radi se o nastavljanju i provođenju patrijarhalnosti pod izlikom otpora. Muškarci koji vole voditi kampanje ili čavrljati s premijerom, ili razgovarati s bilo kime, moraju to imati na umu.

Većina žena s kojima sam razgovarao u ljetnoj školi upotrijebila je istu riječ kako bi opisale ulogu muškaraca u feminizmu: 'podrška'. Drugim riječima, definitivno ne bismo trebali biti glasovi, ali možemo izgraditi i podržavati pozornice (doslovno i digitalno) koje odzvanjaju ženskim glasovima.

Ovo odgovara gore navedenoj teoriji kako dolazi do promjene – da bi samo žene trebale imati istaknuto mjesto u pokretu – ali također potvrđuje potrebu muškaraca da kritički razmišljaju.

Dok je feminizam vjerovanje u rodnu jednakost, "pro-feminist" može primijetiti da, pored podržavanja tog vjerovanja, prolaziš kroz proces kritičkog razmišljanja. Pokušavaš promijeniti način na koji tvoj mozak funkcionira, odrastajući u društvu koje daje prednost tome tko si ti nad onime tko su drugi ljudi.

Očito ne trebam ponavljati zašto je očito da mnogi muškarci to ne rade, ali ovdje su neki primjeri groznih muškaraca koji su ionako odvratni ljudi.Napomenuto mi je bilo da su mnoge žene sklone mizoginističkim primjedbama i da i one same trebaju proći proces analize te se istovremeno pridružiti borbi za jednakost. Istina. Ali, činjenica ostaje da muškarci nemaju pojma kako je to živjeti kao žene, bilo koja žena.

Činjenica ostaje da nikada ne ću moći podijeliti primjer seksizma (pogledaj gore uznemirene bilješke). Nikada neću znati kako je to osjećati da sam napadnut na ulici ili da mi se stalno prijeti da će mi oduzeti moje pravo da radim sa svojim tijelom što želim. Iako nisam znao da će to rezultirati neugodnom situacijom prilikom upoznavanja na radionici, također je značilo da zapravo ne bih trebao puno govoriti tokom odvijanja radionica. Nikada neću morati iskusiti prijetnju patrijarhalnosti, tako da ću uvijek samo slušati i učiti.

Kod muškaraca ljevičara često postoji miskoncepcija da su oni feministi jer razumiju kako sistem u kojem živimo neprestano i neizbježivo kažnjava žene. To ih razumijevanje, ta kritika kapitalizma, čini feministima. To jednostavno nije točno i tomu se trebamo suprotstaviti. Ako ne preispituješ svoje pretpostavke prema ženama, u javnosti i privatnim sferama, tvoje samoimenovane preporuke feminista su najvjerojatnije bez temelja. Jedno od najodvratnijeg mizoginističkog ponašanja vidjeli smo da dolazi od ljudi iz solidne ljevice ("Ustani druže Galloway..."). Kao muškarcu, pripadnost feminizmu ne može nastati iz prosvjetljujućeg momenta kada čitaš objašnjenja o strukturalnoj nejednakosti. Mora se pojavljivati svakodnevno, u svakoj interakciji.

U osnovi, bojim se postati George Galloway.[4] O tome se zapravo radi. Bojim se postati jedan od onih likova, koje prepoznajemo kao ljevičare i neosnovano pretpostavljamo da se jednako i pravično ponašaju prema ljudima oba roda u njihovom svakodnevnom životu. U jednom trenutku, lik se otkriva kao osoba odvratnih (neprihvatljivih) pogleda, a ljudi ne shvaćaju kako netko može u isto vrijeme biti socijalist i seksist. Očito, Galloway se nije šepurio na antiratnim marševima razmišljajući: "Ovo je odlično. Seksist sam, ali stvarno radim dobar posao što to držim za sebe". Naravno da nije. On se identificira s borbom za prava žena. Kako mogu biti siguran da se taj nivo zablude ne može primijeniti i na mene? Ovo nije retoričko pitanje, javite mi ako znate odgovor.

Za vrijeme otvorene diskusije o izgradnji raznolikog feminističkog pokreta u ljetnoj školi, sudionica je upitala grupu kako integrirati muškarce. Ines Smyth, rodna savjetnica na Oxfamu[5], iznijela je tri točke. Prvo, da je sama radila na svom feminizmu i da je možda na muškarcima da se integriraju u pokret, a ne da se pokret integrira muškarcima. Također, uvijek moramo prepoznati i sjetiti se velike važnosti prostora namijenjenog samo ženama. I na kraju, zbog zagušljivih ograničenja feminističkih ciljeva, vrijeme i novac za dijeljenje su ograničeni te stoga moramo biti oprezni s kime ih dijelimo. Možda je implicirano "Nemojmo ih dijeliti s muškarcima."

Ovo bi možda bila i prilično besmislena diskusija. Na radionici 'Uključivanje muškarca u feminističke glasove', veliki broj žena prepričao je negativne reakcije njihovih prijatelja, partnera i braće na riječ 'feminist'. Je li uistinu ima smisla govoriti o uključivanju muškaraca u pokret kada uzmiču od same riječi?

Ines je u pravu. Uključivanje i sigurnost svih žena trebao bi biti glavni princip koji vodi feministički pokret. Ako to znači da muškarci trebaju izaći i razmisliti o novim načinima međusobnog zaustavljanja u objektivizaciji i potkopavanju žena (možda i bez transparenta "feminizma", kada je on otrovan muškarcu) onda bismo svi mogli profitirati.

Prilagodila i uredila Marija Sabolić.


[1] Britanska kolumnistica The Timesa, izvjestiteljica i  TV-kritičarka. Autor se referira na njezinu knjigu "How to be a Woman".

[2] Downing Street je naziv za rezidenciju britanskog premijera.

[3] David C. – odnosi se na trenutačnog britanskog premijera Davida Camerona.

[4] Britanski političar, pisac, novinar, izvjestitelj, zastupnik u parlamentu.

[5] Međunarodna konfederacija 17 organizacija koja djeluje u 90 država diljem svijeta u nadi da će pronaći trajne solucije na probleme siromaštva i društvene nepravde.

Tagovi: feminista, feminizam, muškarac, rodna ravnopravnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM