Prozor u svijet

20.03.2013. 13:26:32 - Lee Ann De Reus (women under siege project)

moja privilegiranost je zapravo pokretač pozitivne promjene

Zašto radim s afričkim žrtvama silovanja?

Lee Ann De Reus u u Panzi bolnici

Lee Ann De Reus u u Panzi bolnici

"Je li moguće s nas je svijet zaboravio", još uvijek me proganjaju te Fatimine riječi. Fatima je žrtva silovanja u Darfuru.

Naime, u ljeto 2006. godine sam provodila intervjue s 25 žena koje su preživjele genocid u Darfuru. Radilo se o projektu istraživačkog aktivizma. Žene su čekale satima, na urnebesno visokim temperaturama, kako bi podijelile svoje stravične priče o napadima na njihovo selo. Žestoko sam se borila protiv suza koje su navirivale dok su žene pričale o silovanjima koje su preživjele i o svojoj djeci koju su janjawedske paravojne sile ubijale, nerijetko i pred njihovim očima. To je putovanje bila svojevrsna prekretnica u mom životu.

Pri povratku u svoj udoban život kao profesorice na Penn Stateu u SAD-u, iz  prve sam osjećala krivnju. Breme ženske patnje i potrebe da učinim nešto po pitanju genocida u Darfuru je bilo silno – i paralizirajuće. Moja mi je vlastita reakcija bila zbunjujuća i potpuno nova. Nikada do sada nisam iskusila takav nedostatak riječi i osjećaj nemoći u svih 20 godina aktivizma i borbe za društvenu pravednost. Osjećala sam ogromnu odgovornost da odam počast preživjelim ženama i da učinim nešto za njih. Ali kako?  Kada sam uronila u transkribiranje intervjua, osjećaj krivnje je otvorio put da shvatim kako je moja privilegiranost zapravo pokretač pozitivne promjene.

"Ja sam mogla napustiti Čad. Te su se žene suočavale sa svakodnevnim životom u izbjegličkom kampu", pomislila sam. Moja je inertnost time bila neopravdana.

Započela sam s radom u pokretu protiv genocida Save Darfur tako što sam držala govore u dnevnim sobama, sinagogama, srednjim školama, podrumima crkava, na fakultetima i na kampusima. Dobila sam Carl Wilkens novčana sredstva u sklopu Genocide Intervention Network (danas poznatije kao United to End Genocide), koja su mi pomogla da proširim aktivističku mrežu, pružila su mi mogućnosti i znanja o drugim krizama, uključujući i silovanja u Demokratskoj Republici Kongo. U to sam vrijeme osmislila frazu 'najgore mjesto za biti ženom' ciljajući protom na DRK. Kako je to moguće, mislila sam, s obzirom na stravične događaje u Čadu? Kako Kongo može biti gori?

U zemljama koje su ovijene konfliktima, ne bi smjelo postojati natjecanje u brutalnosti nad ženama. Ali bilo je jasno da moj rad ne smije stati na Čadu. Dok sam još promišljala o provokativnoj, ali problematičnoj etiketi najgoreg mjesta, shvatila sam da trebam otići u Kongo.

Uguglala sam 'travel Congo' i malo sreće me je dovelo do mlade žene iz Amerike koja je radila u Panzi Hospital, koju je osnovao dr. Denis Mukwege, i koja je pomogla preko deset tisuća žrtava silovanja, od kad se službeno otvorila 1999. Zahvaljujući volji te nepoznate žene da pomogne potpunoj strankinji, došla sam u Bukavu, gradu na ruandskoj granici, gdje je smještena Panzi bolnica. To je bilo ljeto 2009. i ja sam tamo ostala tri tjedna.

Moje vrijeme provedeno tamo imalo je transformativni učinak. Intervjuirala sam 30 žena o seksualnim napadima koje su preživjele, o stigmu kroz koju prolaze, kako se s time nose i o njihovim nadama o budućnosti. Moje je cilj bio da zabilježim njihova iskustva kako bih napravila rad i nastavila borbu na problemima silovanja i sukoba. Na kraju bih se sastala s članovima i članicama Kongresa, predala intervjue i objavila svoje istraživanje. Sve u svemu, moj je cilj, tada kao i sada, da čim više ljudi sazna za strahote koje se odvijaju u DRK. Dok sam boravila u Panzi bolnici, prvog puta, podučava sam istraživačke metode studentima i studenticama medicine koji su također boravili tamo.

Svaka od 30 žena s kojima sam razgovarala podijelila je sa mnom nezamislive terore, strah i patnje. Najmlađa od njih imala je tada samo 15 godina i nju ću zvati Mateso.

Isprva nisam imala namjeru intervjuirati Mateso za svoje istraživanje. Nije bila punoljetna, te automatski nisam mogla dobiti njen informirani pristanak kao sudionice istraživanja. No, ona je uporno tri dana dolazila, usprkos mojem protivljenju. Shvativši da joj je to zaista bitno, konačno sam popustila. Pravno, nije bilo mogućnosti da iskoristim to u istraživanju, ali sam ju mogla poslušati.

Mateso je govorila o svojem iskustvu. Imala je trinaest godina kad ju je naoružana skupina otela i držala kao seksualnu robinju, čitavih godinu dana. Tek nakon što je rodila mrtvorođenče, kaže, uspjela je pobjeći. Ljubazni su je stranci doveli u Panzi. U bolnici je zadržana dvije godine jer je prolazila kroz višestruke operacije koje su bile potrebne da se izliječi fistula zbog čega je ostala inkontinentna.

Kada sam ju upitala, zašto je njoj važno podijeliti iskustvo sa mnom, ona je odgovorila: "Ja vama govorim svoju priču, jer mnogi ne znaju. Ja želim da ju vi ispričate drugima".

Tokom vremena koje sam provela u Panzi bolnici, Mukwege mi je objasnio kako želi pomoć oko održanja svoje bolnice. Bila sam zahvalna na potrebi ali sam se odmakla od uključenja - bila sam previše zauzeta kao profesorica. Ali, ganuta Matesinim zahtjevom i njenom hrabrošću, vratila sam se u SAD kako bih djelovala, širila i zagovarala svoje istraživanje i želju da pomognem.

Organizacije poput Friends of Congo i Enough Project su sastavile profil krize u istočnoj DRK i ljudi su bili gladni informacija o tome kako pomoći. Svaki puta kad sam držala govore, shvatila sam, da su moji govori promašene prilike za prikupljanje donacija. Publika je bila ganuta iskustvima zlostavljanih žena, svi su htjeli donirati novac, ali nije bilo mehanizma koji bi to omogućio.

Mukwege je bio oduševljen. Ja sam bila prestrašena. Stoga sam se obratila za pomoć svojem prijatelju, umjetniku, Peteru Frantzu. Nas troje smo zajednički pokrenuli projekt Panzi Foundation USA 2010. godine. Povećana pozornost medija o seksualnim nasiljima u Kongu, internacionalno priznanje Mukwegeinog rada u Panzi, i samo spominjanje zaklade u kolumnama Nicholasa Kristofa, pomoglo je našem uzdizanju. Zaklada je napredovala brzinom svjetlosti.

Sada, zaklada osigurava privremeni smještaj za žrtve seksualnog nasilja nakon što napuste bolnicu. Mnoge se žene ne mogu vratiti kući nakon liječenja jer su ih obitelj i supružnici napustili. U privremenim stanovima (tzv. Maison Dorcas) one ostaju od šest mjeseci do godine dana. Ta skloništa imaju mjesta za trideset žena i pedesetero djece, no trenutno je u  izgradnji kuća koja će primati sto žena i dvjesto do tristo djece. Održanje kontakta sa ženama koje su napustile sklonište je ekstremno teško jer se mnoge od njih vraćaju u ruralne sredine, gdje nema telefona. Ali dok su u Masion Dorcas, one su slobodne sudjelovati u satovima pisanja, pravnim instrukcijama, ili treninzima za razvoj mentalnih i fizičkih vještina. Cilj toga je da nauče vještine koje će im pomoći da budu neovisne i da zarađuju za sebe, neovisno o stigmi i odbijanju na koje nailaze u obitelji i društvu.

Često putujem u Panzi da provedem istraživanje. Na zadnjem putovanju, provela sam tri mjeseca intervjuirajući pacijentice koje su rodile dijete začeto silovanjem kako bih bolje shvatila što prolaze. Iako se ne mogu vratiti u Čad iz sigurnosnih razloga, i se dalje zalažem da žene i ljude u Darfuru. A za Fatimu i Mateso, želim zauvijek biti sigurna da ih se neće zaboraviti.

Prevela i prilagodila Marta Jagušt

Tagovi: afrika, aktivistkinja, darfur, demokratska republika kongo, genocid, lee ann de reus, nasilje nad ženama, pomoć, silovanje, silovati, svijet, žrtve silovanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM