Prozor u svijet

27.08.2013. 23:51:42 - Sara Sharifi

Krvava arena mnoštva sukoba

Sirija: Jednom kada sukobi i završe, nitko neće odnijeti pobjedu

Sirija je bliskoistočna zemlja smještena u jugozapadnoj Aziji i okružena Turskom na sjeveru, Iranom na istoku, Jordanom na jugu te Libanonom na zapadu. Zbog svog dinamičnog geostrateškog položaja kroz povijest bila je arena mnogih sukoba, a 1946. godine napokon ostvaruje samostalnost. Suvremenu povijest Sirije također obilježavaju brojne borbe i vojni udari, a jedan od važnijih je onaj koji se dogodio 16. studenog 1970. godine, a kojim je na vlast ubrzo došao Hafiz al-Asad, pripadnik arapske socijalističke partije Ba'ath, čije su se ideološke tendencije kretale između arapskog nacionalizma, panarabizma te socijalističkih i anti-imperijalističkih interesa. Od 1963. do 2011. godine u Siriji je bilo proglašeno izvanredno stanje.

Isprva kao tajnik regionalne Arapske socijalističke Ba'ath partije, ministar obrane i premijer, Hafiz al-Asad 1971. godine postaje predsjednikom Sirije i na tom se položaju zadržava sve do svoje smrti, 2000. godine. Njegovu je vladavinu obilježilo nekoliko hvalevrijednih poteza – 1973. godine naredio je mijenjanje Ustava kako bi se njime zagarantirala jednaka prava ženama i muškarcima: Siriju proglašava sekularnom državom u kojoj pripadnik/ca bilo koje konfesije ima pravo postati predsjednikom/com; provodi programe za industrijalizaciju i modernizaciju države. S druge strane, njegova je vladavina bila autoritarna i režimska – politički disidenti/ce bili/e su uhićivani/e, mučeni/e i pogubljivani/e. Oponenti Hafizova režima, Muslimansko bratstvo, u Hami su podigli bunu protiv predsjednikova režima koja je 28. veljače 1982. godine ugušena, ostavljajući iza sebe desetke tisuća žrtava, najviše civila. Osim oštrog suočavanja s oponentima/cama, koji/e ni sami/e nisu imali/e demokratske metode, tadašnji je predsjednik provodio i rigidnu medijsku cenzuru, branio upotrebu telefaksa i Interneta, vladao pomoću tajnih službi koje su kontrolirale stanovnike/ice ove bliskoistočne zemlje i njihovu, uvjetno rečeno, slobodu govora.

Za neke borac za ženska prava i zagovornik sekularizacije, a za većinu autoritaran vladar i prekršitelj ljudskih prava, Hafiz je vladao gotovo 30 godina i samo ga je fatalni srčani udar mogao natjerati da napusti tron. Njegovo je mjesto naslijedio Bashar al-Asad, tada najstariji sin u lozi (Hafizov prvi sin poginuo je u automobilskoj nesreći). Zanimljiva je činjenica da je za tu priliku Ustav Sirije morao biti promijenjen jer je do tad u njemu pisalo kako predsjednik države mora imati 40 godina, a Bashar je imao tek 34. Tako je 10. srpnja 2000. godine, kao jedini kandidat u utrci za prijestolje, Bashar al-Asad pokupio većinu glasova i postao predsjednikom Sirije u trajanju mandata od 7 godina. Iako su se mnogi/e Sirijci/Sirijke protivili ovakvom nasljeđivanju vlasti, Basharov je dolazak ipak je u narodu pobudio optimizam – mlad i obrazovan u inozemstvu s afinitetima prema modernoj tehnologiji, novi je predsjednik predstavljao mogućnost za reforme – političke i ekonomske. Međutim, Bashar al-Asad, iako ne u jednakoj mjeri, odlučio je nastaviti očevim stopama. U djelovanje stranke i dalje je aktivno bila uključena vojska, a progoni političkih oponenata također su se nastavili, kao i kontrola svakog segmenta javnog života od strane tajnih službi, koja se jasno očitovala u izostanku političkih tema u banalnim svakodnevnim razgovorima. Političko jednoumlje branilo je postojanje bilo kakve stranačke organizacije koja nije priznavala Ustavom zajamčenu odredbu – Arapska socijalistička Ba'ath partija je ona predvodi državu i društvo.

Jedna od značajnijih Asadovih reformi, koja je kasnije poslužila kao vjerno ogledalo njegova režima, bilo je uvođenje Interneta 2000. godine. Iako bi takva novina pretpostavila svojevrsnu liberalizaciju i otvaranje svijetu, kontrola Interneta dokazala je upravo suprotno. Domene poput Yahooa i Hotmaila ubrzo su zabranjene, a ograničenja su postavljena i na stranice koje su pripadale radikalnim islamskim organizacijama i kurdskoj opoziciji. Facebook, Twitter i YouTube također su vrlo brzo završili na "crnoj listi", kao i više od 150 internetskih stranica za koje je Vlada, koja ionako kontrolira većinu medija i komunikacijskih kanala, procijenila da bi mogli ugrožavati nacionalnu sigurnost Sirije, a čiji se sadržaj uglavnom bavio temama ljudskih prava i politike. Društvene mreže 2011. godine vraćene su u upotrebu, ali u vrlo kontroliranim uvjetima i pod nadzorom takozvane cyber policije. Uz Kinu, Sirija je zemlja s najrigidnijom cenzurom Interneta.

Reporters Without Borders (RWB), neprofitna nevladina organizacija koja se zalaže za slobodu govora i medija, godišnje objavljuje listu Predators of Press Freedom, a ove godine na njoj se pronašao i Bashar al-Asad. Smatraju ga neprijateljem interneta i slobode govora te ga drže odgovornim za smrt i nestanak više od 150 novinara i blogera. Osim uskraćivanja internetskih sloboda, optužuju ga i za namjerno uskraćivanje viza novinarima/kama koji su htjeli/e posjetiti njegovu zemlju, posebice nakon ožujka 2011. godine.

Još jedna od stvari koja u Siriji nije pitanje vlastitog izbora, već neupitna obaveza jest vojni rok , i to u trajanju od 2 godine bez, naravno, mogućnosti prigovora savjesti. Vojsku su dužni služiti muškarci stariji od 18 godina (upis na fakultet nije slamka spasa, vojni rok odrađuje se i nakon diplome) te nakon toga ulaze u vojnu "rezervu" koju se po potrebi može adresirati. Pod krilaticom jedinstva, slobode i socijalizma, na koju se vladajuća stranka poziva, zdravstvo i većina obrazovanja u Siriji su besplatni i dostupni svima, te premda predstavljaju stanovite beneficije, nikada ne mogu biti zamjena za ljudsko dostojanstvo i slobodu na koju svako biće ima pravo. Borba za to pravo u Siriji je započela 15. ožujka 2013. godine, a odvija se još uvijek i upravo sada.

Demonstracije u Siriji, koje su se s vremenom pretvorile u nemilosrdni građanski rat, dio su zapravo puno šire priče koja je započela krajem 2010. godine, a ime joj je Arapsko proljeće. Arapsko proljeće odnosi se na val opozicijskih prosvjeda i demonstracija, ali i građanskih sukoba koji su zahvatili arapski svijet, a uzrokovani su dugotrajnim nezadovoljstvom djelovanja vlada, diktaturama, kršenjima ljudskih prava, političkom korupcijom te ekstremnim stopama nezaposlenosti i siromaštva. Zemlje koje su zahvaćene ovim valom , a čiji su vladari odstupili sa svojih funkcija su Tunis, Egipat, Libija i Jemen, a sada sličan scenarij gledamo i u Siriji.

Prosvjedi kojima je sukob u Siriji eskalirao u ožujku započeli su od veljače 2011. godine, a bili su usmjereni na traženje više sloboda, reformi i oslobađanje političkih zatvorenika. Tek opresijom i nasiljem na koju su prosvjednici naišli od strane vojske pri gušenju pobuna, zahtjevi su se usmjerili protiv sadašnjeg predsjednika Bashara al-Asada i vladajuće strane Ba'ath. Demonstracije su se ubrzo proširile diljem zemlje, a na tisuće aktivista izlazilo je na ulice i uzvikivalo parole o slobodi i suzbijanju korupcije. Vojska i tajne službe gušile su demonstracije dimnim bombama i nasiljem, a do kraja ožujka ubijeno je oko 60 ljudi, dok ih je daleko veći broj uhićen. Internet je na nekoliko dana bio ugašen, a po njegovom povratku većina online mogućnosti bila je srezana. Međutim, pobunjena masa ne odustaje – svakim danom sve je više ljudi na ulicama, desetke tisuće Sirijaca i Sirijki koji ne žele odustati od svojih zahtjeva. Kako se prosvjedi i demonstracije povećavaju, vojska primjenjuje sve veću silu. Sve je više zabilježenih žrtava, kojima se ne zna točan broj budući da je ulazak u Siriju stranim novinarima zabranjen, a vojska tenkovima i neprestanim bombardiranjem uspješno tu brojku povećava.

Ubrzo se počinju odvijati teške bitke za prevlast teritorija u gradovima Maarrat al-Nu'man, Alepu, Homsu i Dari te u ruralnim predgrađima Damaska, ali i drugim mjestima diljem Sirije. Nastavljaju se uhićenja oponenata i prosvjednika/ica, kao i nasilno upadanje u domove građana/ki. Vrijeme odmiče, a nasilje ne jenjava – spomenuti gradovi danas su sinonim za ruševine i prašinu, a organizacije poput Human Rights Watcha izvještavaju o nasilju koje opisuju kao zločin protiv čovječanstva. Rat se tek zahuktava. Krajem lipnja brojni vojni dezerteri priključuju se opoziciji i formira se FSA , odnosno Free Syrian Army. FSA okuplja dezertere i volontere, bore se mitraljezima, "uradi sam" bombama i Molotvoljevim koktelima. Njihove su zahtjeve od početka podržavali Turska, Saudijska Arabija, SAD i zemlje Europske unije, dok Rusija, glavni dobavljač oružja Asadovoj vojsci, Kina i Iran "stoje" na strani režima.

Nakon gotovo dvije i pol godine, ovaj sukob iz dana u dan sve je bjesniji. Iako hrvatske medije uglavnom pune prilozi o korumpiranim političarima i tobožnjim zvijezdama s estradnog neba, strani mediji svakodnevno izvještavaju o krvavim zločinima počinjenim s obaju sukobljenih strana. Posljednjih tjedan dana intenzivno stižu vijesti o upotrebi kemijskog oružja. Naime, iako je upotreba kemijskog oružja višestruko zabranjena u svim uvjetima ratovanja, i to nekolicinom konvencija – 2. Haškom deklaracijom iz 1899. godine, Ženevskim protokolom iz 1925., Konvencijom o kemijskom oružju iz 1993. te Statutom Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. - ne prestaju stizati vijesti o zloupotrebi istog nad sirijskim narodom i prebacivanju odgovornosti s jedne sukobljene strane na drugu. Prošlu srijedu, konkretno 21. kolovoza, iz medija su stizale vijesti o napadu kemijskim oružjem u blizini Damaska, a kako tvrde iz udruge Liječnici bez granica, simptomi koji su bili prepoznati kod žrtava – onih koje nisu preživjele i one koje se bore za život u izuzetno nezahvalnim liječničkim uvjetima – asociraju na one koje bi uzrokovao sarin, smrtonosni plin koji remeti funkcioniranje živčanog sustava. Internet su preplavile uznemirujuće snimke i fotografije bespomoćnih žrtava, a najviše djece. I dok vojska i pobunjenici peru ruke od odgovornosti za ovo nedjelo, mediji navode broj između 600 i 1300 usmrćenih, dok je pomoć je zatražilo njih 3.600. Oči svijeta uprte su u Siriju, konkretno predsjednika Asada, jer, kako za sad stvari stoje, izglednije je da je napad i uopće posjedovanje ovakvog oružja, još jedna od taktika zastrašivanja ovog rigidnog režima. Nakon 6 dana od napada – tijekom kojih su mnogi neophodni dokazi mogli nestati – Bashar al-Asad odobrio je dolazak UN-ovih inspektora na teren kako bi uzeli uzroke krvi i ispitali o čemu je zapravo riječ. Tijekom istrage, konvoji UN-a bili su napadnuti snajperima, za što Sirijska državna televizija optužuje pobunjenike. Međutim, ovo nije prvi put da se Asadov režim optužuje za korištenje kemijskog oružja, ali svakako je najmasovniji i daleko najtragičniji. Dokaže li se da zbilja jest riječ o zloupotrebi kemijskog oružja, to će biti jedan od najtežih napada kojima je svijet svjedočio u nekoliko posljednjih desetljeća.

Osim krvavog građanskog rata, u Siriji se odvija i medijski rat koji je gotovo jednako opasan. Od početka sukoba iz Sirije stižu oprečne informacije i nepotvrđene snimke, a budući da se rat odvija u zemlji čiji jezik veći dio svijeta ne razumije, a ulaz stranim novinarima je gotovo onemogućen, vrlo je teško potvrditi autentičnost dobivenih informacija. U svojim se procjenama pojedini mediji oslanjaju na različite lobije, ideologije i interese, stoga članci u kojima je "Sirija pod napadom terorističkih skupina", kao i oni u kojima je "Bashar al-Asad najveći krvnik 21. stoljeća" svakodnevno popunjavanju medijske prostore. I dok se o tim temama naveliko raspravlja kao nad partijom "Rizika", jedno je nepobitna istina – Sirijski narod gine nemilice. Životi tih ljudi su trauma kojoj se ne nazire kraj. Djeca Sirije svakodnevno ginu i svjedoče svemu onome što nikada ne bi smjelo biti sastavni dio nečijeg odrastanja. Strah, smrt, bombe i bježanje njihova su stvarnost dok svjetski glavešine važu svaku svoju riječ. Činjenica da milijuni ginu ili žive u spiljama, razrušenim školama ili prekrcanim, improviziranim izbjegličkim kampovima dokaz je koliko je za njih politika velika, a ljudski život malen – jer da nije, sve ovo ne bi dopustio ni predsjednik vlastitog naroda, a ni ostatak svijeta koji stoji, gleda i čeka "najpovoljniji" trenutak. Nitko. Zbog pohlepe, vlastitih interesa i složenih vanjskopolitičkih odnosa, intervencija treće strane najčešće jest dvosjekli mač, ali zanima me jesu li silni svjetski analitičari/ke uopće pomislili na ljude? Što s njima? Zalihe oružja su nepresušne, to znamo, ali što je s ljudima? Posljednje izvješće UNHCR-a sirijsku tugu pretočilo je u brojke.

Broj registriranih sirijskih izbjeglica popeo se na skoro 2 milijuna, a nedavno je registrirano milijunto dijete u izbjeglištvu. Najviše je izbjeglica u Libanonu, njih više od 700.000, a potom u Jordanu, Turskoj, Iraku i Egiptu. Egzodus Sirijaca i Sirijki povećao se u 2013. godini – njih gotovo milijun izbjeglo je u prvih 5 mjeseci ove godine, što je također pokazatelj ozbiljnosti situacije u njihovoj domovini, odnosno onome što je od nje ostalo. Žene i djeca čine 75% iz emigrirane populacije. S ovakvom situacijom, za očekivati je da će 3 milijuna Sirijaca i Sirijki napustiti svoju domovinu do kraja 2013. godine. Međutim, poražavajući podaci ovdje ne staju. Unutar države raseljeno je 5 milijuna ljudi, od kojih su 2 milijuna djeca. Od početka sukoba poginulo je više od 100.000 ljudi, a među njima je 7.000 djece. Svi ovi brojevi nisu dovoljni da se sukob obustavi.

Mijenjanjem života u vlastitom domu za onaj u izbjegličkom kampu, većina Sirijaca, Sirijki i njihove djece ostali/e su bez mnogih potrepština koje život čine jednostavnijim i barem donekle kvalitetnijim. Tu do izražaja dolazi onaj dio populacije koji je često nesvjestan vlastite moći – mi. Organiziranjem humanitarnih akcija, angažiranjem u zajednici i informiranjem drugih pomažemo stvoriti privid normalnosti onima koji su ostali bez svega što su u životu gradili. Jedna od takvih inicijativa organizirana je i u Hrvatskoj, odnosno Zaprešiću. Pod nazivom "20.000 deka za Siriju", svake subote tijekom nekoliko mjeseci u Zaprešiću su skromno postavljana dva štanda sa svega nekoliko volontera koji su nastojali informirati građane o događajima u Siriji i potaknuti ih da pomognu donacijom. U početku se se prikupljale samo deke, međutim zbog izuzetne susretljivosti građana, akcija se proširila, a skladišta su se iznenađujuće brzo napunila posteljinom, odjećom, obućom, igračkama, sanitetskim materijalom te medicinskim pomagalima. Snaga volje i zajedništva još jednom je pokazala svoje domete.

Cijeli svijet iščekuje rezultate UN-ove analize o kemijskom oružju kako bi se dalje moglo odlučivati o ionako nesretnoj sudbini Sirije, a upitno je također hoće li autentičnost podataka biti sačuvana dok dospije do medija. U međuvremenu milijuni ljudi žive u strahu za svoje živote, ne znajući što im donosi novi dan. U ovom asimetričnom ratu gubitci su već sada toliko zastrašujući da, jednom kada i završe, nitko neće odnijeti pobjedu.

Tagovi: arapsko proljeće, djeca, izbjeglice, muškarci, oružje, plin, rat, sarin, sirija, sukobi, svijet, vojska, žene, zločin, žrtve

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (8)

Stari komentari

ups:
bravo, sara. :)
29.08.2013. 19:42
Frida:
Super tekst. Drago mi je da netko u RH na ovaj način pristupa temama.
30.08.2013. 10:16
kosee:
Stvarno izvrstan tekst!
30.08.2013. 11:44
zlatan:
Odakle podatak da strani novinari ne mogu ulaziti u Siriju? Pa ekipa HTV-a je bila u Siriji, zaboravio sam ime novinara. Zašto autorica ne spominje svu složenost sirijskog društva? I kulturno-vjersku i etničku složenost. Zašto ne spominje da Izrael drži pod okupacijom Golansku visoravan još od 1967 godine? I da su tu važne zalihe vode, koje sada izraelski okupatori preusmjeravaju u Izrael, a sama Sirija od toga nema koristi. No jedno je sigurno. Pošto veliki dio love za pobunjenike dolazi iz odvratne vjerske tvorevine Saudijske Arabije, spreman sam se kladiti na sav svoj "imetak", da će ako pobjede pobunjenici, sirijske žene obući u one vreće sa prorezom za oči. Kao u odvratnoj vjerskoj tvorevini Saudijskoj Arabiji, inače vjernoj saveznici bastiona "demokracije" SAD/USA.
30.08.2013. 23:39
:
imate pravo, zlatane, ulaz stranim novinarima nije zabranjen, kako sam nespretno navela u jednoj rečenici (budući da se tijekom teksta spominje koliko ih u ratu izgubilo život), ali im jest otežan, filtriran, a ponekad i onemogućen, kroz različite faze basharovih režima.
ton ovog članka nastojao je biti politički neutralan i fokus je kraćoj povijesti basharovih režima i trenutnom sukobu, ali prije svega na žrtvama.
internet je prepun najrazličitijih analiza, hipoteza, prijedloga i strategija, a svejedno zanemaruje onu (ne)humanu stranu ovog rata. takav pristup ovoj temi nećete pronaći u ovom članku. dok mi svi lamentiramo o tome je li asad diktator ili ne, tamo gomila ljudi pogiba i gladuje te smatram da je zanemarivanje tog aspekta ovog rata ujedno i omalovažavanje njihove tragedije. cilj ovog članka bio je (još jednom) pokazati kako je politika prljava mašina važnija od ljudskih života, što se svakodnevno u medijima višestruko generira bahato se odmičući od ružne sirijske LJUDSKE svakodnevice, dok se uz fakte iz povijesti i teorije zavjere vode "čiji je tata jači" rasprave.
02.09.2013. 23:05
:
imate pravo, zlatane, ulaz stranim novinarima nije zabranjen, kako sam nespretno navela u jednoj rečenici (budući da se tijekom teksta spominje koliko ih u ratu izgubilo život), ali im jest otežan, filtriran, a ponekad i onemogućen, kroz različite faze basharovih režima.
ton ovog članka nastojao je biti politički neutralan i fokus je kraćoj povijesti basharovih režima i trenutnom sukobu, ali prije svega na žrtvama.
internet je prepun najrazličitijih analiza, hipoteza, prijedloga i strategija, a svejedno zanemaruje onu (ne)humanu stranu ovog rata. takav pristup ovoj temi nećete pronaći u ovom članku. dok mi svi lamentiramo o tome je li asad diktator ili ne, tamo gomila ljudi pogiba i gladuje te smatram da je zanemarivanje tog aspekta ovog rata ujedno i omalovažavanje njihove tragedije. cilj ovog članka bio je (još jednom) pokazati kako je politika prljava mašina važnija od ljudskih života, što se svakodnevno u medijima višestruko generira bahato se odmičući od ružne sirijske LJUDSKE svakodnevice, dok se uz fakte iz povijesti i teorije zavjere vode "čiji je tata jači" rasprave.
02.09.2013. 23:29
zlatan:
SARA, netko tko vlada dugo i nasljeđuje svoga oca, najvjerojatnije je diktator. Ali ja samo kratko želim reći da je jasno tko je Asad, ali da zaista nije jasno tko je opozicija, pobunjenici ili kako ih već nazvati. Jedno je sigurno. Ako pobjedi opozicija, lako se može dogoditi da na vlast dođu nekakvi vjerski fundamentalisti, prema kojima će Asad biti mali pilić. To je već viđeno u tom dijelu Svijeta. Mislim da je to daleko veća opasnost za stanovništvo Sirije, za stanovništvo tog dijela Svijeta ali i šire.
03.09.2013. 00:18
zlatan:
Gđa SARA, evo mene nakon više od godine dana. Pročitajte moj zadnji osvrt, gdje pišem o opasnosti vjerskih manijaka. Tada nisam imao pojma o postojanju ovih isilovaca, vjerskih luđaka. A vidite danas, šta ti isilovci, džihadisti rade u Siriji, Iraku i šire. Priznajte mi dobro poznavanje situacije.
Ali ne treba biti puno pametan. Gđa supruga sirijskog predsjednika Asada je obučena "normalno", i djeluje vrlo elegantno. A kako je obučena supruga turskog vođe Erdogana? Mislim da ima neke krpe oko glave, vrata itd. U jednoj modernoj svjetovnoj i laičkoj (normalnoj) Turskoj. Kakvu to "kašu" Turcima kuha bračni par Erdogan?
13.10.2014. 22:21

Stup srama

Iz drugih medija

AEM