U fokusu

Žene na gradilištima

‘Na jednakim temeljima(?)’

‘Na jednakim temeljima(?)’

U zadnjih 35 godina od afirmativnih pokreta za rodnu ravnopravnost, brojčani porast žena mogao se zabilježiti u svim poljima u kojima su ranije dominirali muškarci, osim u građevinskoj industriji.

Prema američkom Nacionalnom centru za ženska prava, broj žena u građevini i sličnim djelatnostima ostao je na statičnih 2.6 posto od 1983. do 2010. godine. Usporedno s tim, postoci žena u drugim zanimanjima gdje su tradicionalno bile podzastupljene, poput policije, vatrogastva, mesarstva i inženjeringa, konstantno se povećavaju.

Izložba umjetnice Susan Eisenberg mapira neke od razloga zašto je građevinski sektor i dalje bez zaposlenica. Putujuća izložba s naslovom ´Na jednakim temeljima´ prvo je prikazana na Sveučilištu Brandeis 2008. godine, a od tada je obišla Michigansko sveučilište, pa sve do istočne strane Manhattana.

Izložba je napravljena od višeznačne mješavine objekata koji simboliziraju drugarstvo među ženskim radnicama, ali i zlostavljanje, prijetnje i seksualno nasilje koje mnoge od njih iskuse na ranim mjestima. Prostor izložbe prekriven je sjajem šljokica i vrpcama, poprskan s neonskim i pastelnim bojama, a zatim suprotstavljen sirovim industrijskim materijalima poput šperploče i radnih alata. Taj je radni prostor, zapapren s poezijom i citatima sa sudskih saslušanja, no u harmoniju ga dovodi reflektirajući, tmuran prostor kojim se komemoriraju žene koje su preminule.

Mnogi dijelovi nalaze se u relativno maloj renoviranoj galeriji, a među njima je i model kupaonice s građevinskog zemljišta, isčrčkan  vulgarnim crtežima genitalija i frazama poput “jebene lezbijske električarske kuje”.

U centru galerije je ‘Stella’ – skulptura graditeljice s dreadlocksima, dijamantnom zaštitnom kapom i zaštitnim električarskim odijelom. ‘Stella stoji na vrhu ljestava i drži električne žice ukrašene s papirićima na kojima su napisane riječi koje su žene imale prilike čuti na poslu, poput “kradljivica posla”, “nekompetentna”, “dobro dupe”… Autorica Eisenberg kaže da ‘Stella’ predstavlja svaku ženu, no posebno je teško obojenim ženama.

{slika}

“Uvijek je više nasilja usmjereno prema obojenim ženama, nego prema bijelim ženama”, objašnjava Eisenberg.

Obojane žene profilirane su kroz izložbu na fotografijama i pisanim dijelovima i autorica se nada da će njena izložba dati glas onima koje ne mogu ili ne žele progovoriti o zlostavljanju ili maltretiranju zbog straha od posljedica. “Radi se o odražavanju tih sistematskih promašaja zbog kojih radna mjesta nisu dobrodošla za sve.”

New Yorško izdanje izložbe ujedinilo je žene u graditeljstvu diljem grada te su neke povezale svoja osobna iskustva s izložbom koje su vidjele.

Melinda Hernandez rođena je i odrasla u Bronxu u portorikanskoj obitelji. Kaže da je počela raditi s rukama kada je kao dijete pomagala ocu popravljati aute. Nakon što je završila srednju školu, pohađala je javni fakultet u Bronxu, no nije bila zadovoljna tamo pa se je ispisala i upisala program pod nazivom ‘Svi zanati’, koji ju je naučio osnovama različitih graditeljskih zanata.

U kolovozu 1978. nakon afirmativnih pokreta za ravnopravnost, otvorila su se vrata za profesije u kojima su dominirali muškarci. Hernandez se odlučila priključiti kampanji s više od 1200 ljudi koji su stajali pred uredom sindikata tri noći za redom kako bi dobili priliku za pripravnički staž. Tamo je iskusila diskriminaciju temeljenu na spolu. Od tih 1200 ljudi samo 12 su bile žene, a samo njih 5 bile su primljene. Hernanedez kaže da je jedna žena morala odbiti priliku nakon što ju je fizički napao suprug.

“Nije baš da su nas dočekali s oduševljenjem. Svi muškarci na poslu su bili ujedinjeni u obeshrabrivanju na svaki mogući način”, dodaje. 

Kroz  20 godina njezine karijere kao električarke, suradnici su ju konstantno seksualno uznemiravali. Instruktori su namjerno držali ženske pripravnice da ne mogu napredovati u svojim zanatima, ponekad ih šaljući izvan firme po materijale dok su oni sami gledali nacrte za razvoj građevinskog plana za posao.

Žene su rijetko imale svoje kupaonice na gradilištima, a često bi zajedničke kupaonice bile prekrivene s vulgarnim jezikom i slikama, sličnima onima koje su pokazane na izložbi. “Tamo bi bile napisane stvari o tebi. Jednom su mi gurnuli pod vrata pornografsku sliku prekrivenu sjemenom u kabinu gdje sam se presvlačila. Takve stvari su se događale”, objašnjava Hernandez.

{slika}

Jedan kolega joj je zaprijetio fizičkim napadom kada su radili sami na instalaciji privremenog osvjetljenja u podrumu – mračni prostor tri razine ispod svih iz kojeg ju nitko ne bi mogao čuti.

Bila je prisiljena otići iz industrije zbog akutnog lošeg stanja pluća 1992. godine, a kasnije je postala zastupnica drugih žena koje rade u graditeljstvu. Objašnjavala je sve ovo dok je stajala ispred “Pozadine” koja predstavlja seriju od 14 saslušanja s New Yorkške komisije za ljudska prava koju je vodio tadašnji gradonačelnik David Dinkins – transkripti sa saslušanja izviruju iza bijele pozadine koja je prelijepljena preko njih. Preporuke koje su proizašle iz tih saslušanja nikada nisu bile implementirane.

Još jedna građevinska radnica, Lisa Narducci, rođena je u južnom Brooklynu talijanskih i portorikanskih korijena. Počela je raditi 1981. godine kao stolarica u Kaliforniji, no uskoro se vratila u New York.

“Nisam bila dobrodošla”, rekla je prisjećajući se prvih radnih dana u New Yorku, kada je imala samo 25 godina.

“Alat je nestajao iz moje kutije s alatom. I ljudi bi govorili stvari koje su zaista bile neprimjerene. Jedan partner na gradilištu mi je prijetio nasiljem. Jedan dan me je pokušao ozlijediti ili ubiti. Gurnuo je panel ploču na mene, a bili smo na na visini od 15 metara. Iza mene je bila samo jedna tanka drvena greda. Da li bi to napravio nekome krupnijem, težem? Ne.“, napominje Narducci.

Također je prepričala svoje iskustvo s obojenim ženama koje su posebno bile diskriminirane, a muški šefovi su često kreirali rasističku, hijerarhijsku kulturu.

“Najtužnija činjenica je da su crne i bijele žene okretane jedna protiv druge zbog toga što su bile tretirane na različite načine. Mislim da je to bio scenarij koji su muškarci stvorili jer nisu znali kako surađivati s nama. Tradicionalna kućanstva su imali svoju hijerarhiju i mislim da su oni to održavali i na poslu. Mi smo bile podređene kao zaposlenice, ali i kao žene u toj obitelji.”

Građevina je i dalje nesigurna, neprijateljska okolina za žene, usprkos napretku u puno drugih tradicionalno muških profesija. I Narducci i Hernandez  osjećale su solidarnost s drugim ženama u građevini, no ne i s ženama izvan te industrije. Obje su se osjećale usamljeno, nevidljivo kao radnice u građevini, a i mlađe se generacije osjećaju slično.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa