Kada je bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad 2007. godine tijekom posjeta Sveučilištu Columbija izjavio da ‘u Iranu ne postoje homoseksualci kao u vašoj zemlji’, mnogi su se zahihotali. To je, čini se, potvrdilo predrasude prosječnih osoba o Iranu kao o društveno nazadnoj i primitivnoj zemlji. Ahmadinejad je očito bio u krivu, a njegova izjava je samo naglasila da je homofobija jedan od većih problema u iranskom društvu. Namjera ovog susreta nije bila da se olakša učinkovita rasprava o promašajima u islamskoj državi, već da uvjeri studente Columbije i Sveučilište o njihovoj vlastitoj progresivnosti. Ahmadinejad je dobio priliku da pojasni svoja stajališta, a sudionici su dobili priliku da kritiziraju njegova ideološka uvjerenja.
Ideološka razmišljanja poput ovoga imaju za posljedicu način na koji gledamo i raspravljamo o Iranu. Nije samo problem što ne možemo učinkovito raspravljati o mnogim problemima koji postoje u toj zemlji, osobito kršenju ljudskih prava, već smo također spriječeni u prepoznavanju kada Iran čini, više ili manje, ispravne stvari. To je osobito očito kada se radi o donaciji organa, planiranju obitelji, transrodnim operacijama, rehabilitacijama ovisnika/ica o drogi, istraživanju matičnih stanica i prevenciji HIV-a.
Doniranje organa
Iran je jedna od nekolicine zemalja koja dopušta prodaju organa – bubrega, da budemo precizniji – pojedincima u slučaju da su im organi počeli otkazivati. Tek nakon iransko – iračkog rata, donacija organa je postala uobičajena praksa u zemlji, uzrokujući dramatičan porast operacija transplantacije bubrega, a sve zahvaljujući ratnom vremenu i polaganom nestajanju opskrbe uređajima za dijalizu. Ovako to izgleda u praksi: dvije neprofitne organizacije pod regulacijom iranske vlade – Humanitarna zaklada za posebne bolesti i Humanitarna udruga za pomoć pacijentima oboljelima od zatajenja bubrega (CASKP) – postavljaju niz pravila i regulacija za kupnju i prodaju organa. Udruge su osmišljene tako da pronađu prodavače bubrega i predstave ih primateljima, zatim se provjerava kompatibilnost moguće donacije i osigurava poštena cijena.
Pravila – kao što su da liječnici mogu dati profesionalnu procjenu moguće operacije, bez da sami pokrenu proceduru – ide u prilog osiguranju da je donacija kompatibilna i da će trgovina biti poštena. Tada vlada navodno plaća otprilike 1200 dolara, kao i medicinsku zaštitu donora. Kroz neprofitne udruge primatelji/ce organa plate nekoliko stotina dolara više. Zanimljivo je da su operacije zabranjene ako donor nije iranski građanin/ka, a isto tako je zabranjena međunarodna trgovina organima.
Prema ravnatelju CASKP-a Mostafi Ghassemiju, u 2010. godini, u zemlji je provedeno ukupno 2.285 transplantacija bubrega, od čega su bubrezi u 1.690 slučajeva donirani od strane volontera, a 595 od osoba koje su proglašene klinički mrtvima. Ovakva politika je uznemirujuća i kontroverzna, ali je još uvijek nevjerojatno uspješna. Od 1999. lista pacijenata/ica za transplantaciju bubrega u Iranu više ne postoji. Institut CATO ističe da ‘ako će se vjerovati izvješćima iz područja transplantacije koji su se prikupljali desetljećima, samo jedna zemlja u svijetu ne pati od nedostataka organa: Iran. Iako Iran očito ne može služiti kao primjer za rješavanje većine problema u svijetu, njegova metoda za rješavanje nedostatka organa je svako vrijedna ispitivanja’.
Planiranje obitelji
Dok SAD nanovo započinje raspravu o korištenju kontracepcije i osnivanju udruga poput Planned Parenthood (Planirano roditeljstvo), Iran je već bio poznat kao zemlja s jednim od vrhunskih sustava za planiranje obitelji u svijetu. Nakon što je došao kraj iransko- iračkom ratu 1988. godine, u zemlji se dogodio veliki porast broja stanovništva, što je uzrokovalo izdavanjem fetve ili vjerskog proglasa Ayatollaha Ruhollah Khomeinija , kako bi se ‘kontracepcija mogla pribaviti besplatno u državnim bolnicama, ali također i u tisućama ruralnih domova zdravlja’.
Osim toga, ‘zdravstveni/e radnici/e su promicali/e kontracepciju kao sredstvo da se produži vrijeme između dva poroda i tako pomogne smanjenu smrtnosti majki i novorođenčadi. Od parova koji su planirali brak tražilo se da pohađaju savjetovanje u planiranju obitelji’. Iranski sustav planiranja obitelji bio je jedan veliki korak unaprijed pa je je iranski ministar zdravstva 2000. godine primio nagradu za stanovništvo Ujedinjenih naroda.
Nažalost, program je ukinut 2012. godine pod predsjednikom Mahmoudom Ahmadinejadom radi velikog pada u stopama nataliteta. Umjesto toga programa, postavljen je drugi koji potiče obitelji da imaju više djece. Ovaj program uključuje dobivanje 950 dolara na državni račun za svako novorođeno dijete pojedinačno. Nadalje, na taj se račun svake godine polaže 95 dolara godišnje, dok dijete ne napuni 18 godina. U dobi od 20 godina odrasloj osobi je dopušteno da svojevoljno upravlja novcem. Unatoč koraku unazad i naporu da se izazove drugi baby boom, većina Iranaca misli da novi program neće uspjeti izvršiti cilj. Većina iranskih žena obrazovanija ja nego u 80-im godinama i ne vide smisao u rađanju djece dok žive u gospodarstvu sa visokom stopom inflacije.
Naprotiv, žene imaju druge prioritete, kao što su dobivanje diplome i ostvarivanje karijere, što je uzrokovalo i rast u dobi u kojoj žene ulaze u brak. Sveukupni zahtjevi su usmjereni na obnovu i daljnji razvitak Khomeinijevog izvornog programa, i tek nam ostaje za vidjeti hoće li se konzervativni korak unatrag održati pod predsjedništvom Hassana Rouhanija.
Transrodne operacije
Zanimljivo je to što, iza Tajlanda, Iran prednjači u izvođenju transrodnih operacija – neki kažu da je čak i na čelu ljestvice, s otprilike tri stotine operacija godišnje. Tako je od 1985. godine, kada je Ayatollah Khomeini izdao fetvu koja je išla u prilog transrodnim osobama (o čemu je pisao još tokom 60-ih godina). Khomeiniova izvorna fetva je ponovno prihvaćena od strane iranskog vrhovnog vođe Ayatollaha Ali Khameneija , kao i od velikog broja drugih vjerskih vođa. To se dogodilo unatoč tome što pitanja spola nisu sve u svemu baš progresivna, osobito jer je homoseksualnost zabranjena, a homoseksualci su često prisiljeni “ispraviti se” kroz operaciju. Doktor Mehrdad Baghaei, stručnjak za operacije promjene spola, smatra da operacija baš i nije korak u naprijed po tom pitanju.
“Šest psihijatara treba pregledati pacijenta/icu i razgovarati s njim/njom, obično se razgovori provode u više sastanaka kako bi se potvrdila stvarna potreba promjene spola. Zatim se komisija psihijatara/ica treba potpisati na dijagnozu “seksualnog poremećaja”, nakon čega se traži od sudskog istražitelja/ice Udruge iranske pravne medicine da pregleda pacijenta/icu i potvrdi dijagnozu. Nakon toga Udruga za sudsku medicinu izdaje dozvolu kojom se odobrava operacija promjene spola”.
Nakon operacije, iranska država izdaje nove pravne dokumente čime započinje život novog građana/ke. Proces je dugotrajan, ali je sličan onome koji se primjenjuje u većini zemalja. Pravo dostignuće je da iranska vlada podupire ove operacije u mjeri u kojoj to sada čini. Iran čak daje i subvencije na operaciju promjene spola – plaća polovicu troškova operacije, uključujući i hormonalnu i psihološku skrb nakon operacije.
Rehabilitacija ovisnika/ca o drogi
Prema UNDOC-u, u Iranu postoji ‘jedan od najozbiljnijih problema ovisnosti u svijetu’. U procjeni iranskih vlasti iz 2011. godine, procjenjeno je da u zemlji postoji otprilike 1,2 milijuna ovisnika/ica o drogama. Kako bi se brojka rascjepkala, 250.000 njih je izjavilo da koriste intravenozne droge, dok više od 20 posto konzumira opijate. Na žalost, dok je u procjeni iz 2007. zabilježen pad korisnika/ica opijuma, zabilježen je rast korisnika/ica amfetamina i heroina. Danas iz sjedišta državne Kontrole drogom dobivamo informaciju da je broj korisnika/ica droge dosegao brojku od 3 milijuna.
Ove su brojke izazvale stvaranje novog zakonskog okvira po tom pitanju. Do 2010. godine, ovisnicima/cama o drogi se pristupalo kao prema kriminalcima/kama, ali pod novim zakonom, ovisnost se više ne gleda kroz prizmu zločina. Sada se oni koji posjeduju drogu za prodaju, a nisu ovisnici smatraju kriminalcima. Za Iran se izjavljuje da je vodeći u polju supstitucijskih terapija za opijume, s otprilike 3 300 bolnica koje ovisnicima pružaju terapiju održavanja metadonom (MMT). Prema procjeni sjedišta za Kontrolu droga, u prosincu 2013., osnovano je 600 rehabilitacijskih centara širom zemlje, većinom u predgrađima velikih gradova. Mnogi od njih su državni rehabilitacijski centri, socijalne službe i lječilišta, ali također postoje mnogi centri koje vode nevladine udruge ili privatni sektor, licencirani pod iranskom Organizacijom za dobrobit države. Iranci također imaju koristi od rehabilitacijskih centara, terenskih i drugih programa.
Također su se osnovale privatne klinike koje idu i korak dalje u liječenju fizičkih i psiholoških učinaka ovisnosti. Zdravstvena pomoć za cijelu obitelj odvija se pomoću stručnjaka i instituta Ayandeh klinike, a zaprimaju otprilike između 150 i 200 upita mjesečno. U cilju smanjenja troškova, klinike nude i internetska i telefonska savjetovanja. Tehnike koje zapravo koriste su slične onima anonimnih pušača/ica, a pokušavaju pomoći Irancima/kama da se ponovno uklope u društvo. Također se dogodio značajan pomak u liječenju žena od ovisnosti o drogama. Sjedište Kontrole droga u Iranu ima preko 700 000 žena ovisnica, što stavlja žene u 10 posto od cjelokupno pogođenog stanovništva. Washington Post je nedavno objavio da su centri koji liječe samo žene ukinuti, i da su “jedan od znakova da se stavovi polako mijenjaju kako se Iran kreće suočavati sa neugodnim problemima koji su predugo bili zanemarivani”.
Radi sličnih, i pomalo iznenađujućih razloga, u rujnu 2013., iranska je vlada u Thereanu otvorila pilot verziju za rehabilitacijski centar za liječenje od alkohola, koji je ujedno i prvi u islamskoj državi. Prema objašnjenju Al-Monitora, “ključni preduvjet za uspostavljanje centra za liječenje od ovisnosti o alkoholu je bilo traženje “blagoslova” od vjerskih vođa. I dok je korištenje alkohola zabranjeno u islamu, očito je da ne treba postojati fetva koja se odnosi na liječenje ovisnosti o alkoholu. Službenici/ce iranske države zatražili su pokretanje akcije kojom bi zatražili vjersko odobrenje za takvu vrstu liječenja. Službenici/ce sada pristupaju problemu s tehničke strane, govoreći da je ovisnost bolest, ne prekršaj”. Ovaj proces je bitan jer upućuje na važnu temu: čini se da nema previše ograničenja za provođenje progresivnih ideja u Iranu, sve dok su vjerski poduprte i odobrene od vjerskih vođa.
Istraživanje matičnih stanica
Oduvijek se pretpostavljalo da će istraživanja matičnih stanica u Iranu biti provedena subjektivno radi vjerskih pitanja koja su izazvala u Sjedinjenim Državama. Međutim, to u potpunosti nije istina. Od 2002., vjerski vrhovni vođa izdao je fetvu u korist matičnih stanica, stavljajući Iran na čelo istraživanja. Ovo je moguće jer prema nacionalnom svećenstvu, definicija života obuhvaća ‘period od tri mjeseca nakon zaćeća, što omogućava znanstvenicima pristup ostatcima matičnih stanica ljudskog embrija nastalih kroz pokušaj oplodnje’. U prvome tromjesečju smjernice su zasnovane na Hadithu. Danas se Iran svrstava među deset zemalja u svijetu koja stvara, proizvodi i drži zamrznute matične stanice ljudskih embrija kako bi stvorili nova tkiva i pronašli lijekove za mnoge bolesti.
Najveći dio istraživanja se provodi na Royan Institutu, koji je 1991. godine primarno osnovan kao klinika za liječenje neplodnosti. Postojanje Royana nikada nije bilo iznenađujuće: novinar Azadeh Moaveni tvrdi da je Iran ‘prijestolnica islamskog Bliskog istoka za liječenje neplodnosti’ jer se može pohvaliti s više od 70 klinika za in vitro oplodnju. Od 1998. Royan se proširio i na područje istraživanja stanica pod odobrenjem ministarstva zdravstva. Sada su usredotočeni na andrologiju, embriologiju, epidemiologiju, genetiku i ginekologiju, ali i na matične stanice. Laičkim rječnikom, opisuju matične stanice kao ‘one koje pružaju sveobuhvatni i koordinirani pristup regenerativnoj medicini, kao i većem razumijevanju osnova biologije matičnih stanica, razvojnoj biologiji, programima inženjeringa tkiva, razvoju translacijskih istraživanja liječenja pomoću matičnih stanica i upravljanju novim pristupima terapijama matičnih stanica koje mogu obnoviti funkciju tkiva pacijentima’. Teško da se radi o islamskom otporu prema znanstvenim istraživanjima, sa 46 znanstvenika/ca i 186 laboratorijskih tehničara/ca.
Prevencija HIV-a
Iako oduvijek postoji stigma koja okružuje HIV/AIDS u Iranu, državne zdravstvene vlasti dobivaju globalnu hvalu za njihovo suočavanje sa bolešću. Tvrdi se da Iran ima 421 centara raspršenih po cijeloj zemlji, koji ne samo da pružaju savjetovanja i testiranja na volonterskoj osnovi, već dijele i besplatne kondome, sterilne igle i šprice za ovisnike o drogama, pa čak i liječenje za one koji su oboljeli. Do kraja 2013. godine, 3 500 osoba u Iranu je primalo terapiju za liječenje virusa, što je deset puta više nego 2005. Zatvori također omogućavaju sredstva za prevenciju HIV-a i liječenje kroz distribuciju kondoma i šprica, budući da u iranskim zatvorima prevladavaju nesiguran seks, tetoviranje i droga. Obujam problema je takav da iranska politika o drogama simultano rješava i problem HIV-a, jer, bez ikakvog iznenađenja, mnoge HIV pozitivne osobe su se zarazile intravenoznim unošenjem droge. Prema UNDOC-u, između ožujka 1989. i 2013., oko 68,6 posto registriranih HIV pozitivnih pacijenata su koristili droge. To je samo jedan dio od 80 000 HIV slučajeva koje je dalo Ministarstvo zdravstva, lječništva i medicinskog obrazovanja (drugi kažu da je brojka bliža 100 000).
Napredak je usmjeren u pravome smjeru. Uspješna politika o drogi pomaže, ali ima i drugih pozitivnih čimbenika. Trenutačno postoji 14 klubova koji okupljaju HIV pozitivne i koji pomažu u pružanju psihološke i socijalne pomoći oboljelima od virusa, kao i njihovim obiteljima. Samo u 2006. godini, iranska je vlada navodno izdvojila 30 milijuna dolara na podizanje svijesti o AIDS-u, što je uključivalo da se na poštanskim markicama stavi crveni rubac u znak solidarnosti s međunarodnom inicijativom za podizanje svijesti o AIDS-u. Ministar zdravstva Hassan Hashemi traži načine kako dalje postići rezultate, budući da se stopa zaraženih u Iranu i dalje povećava. Prošlog prosinca, na Svjetskom danu AIDS-a u Teheranu, obećao je da će se boriti “s dezinformacijama i neznanstvenim tvrdnjama” koje čine bolest tabuom.
Očito je da je pred Iranom dugačak put. Možda ga se nikada nećemo promatrati kao potpuno progresivnu zemlju, osobito jer pri donošenju ovakvih mjera mora uravnotežiti islamska i državna razmatranja. Međutim, u usporedbi sa bliskoistočnim susjedima, dobro napreduje u mnogim pitanjima. Primjerice, o HIV-u se ne raspravlja u Gulf monarhiji, a transrodnost se ne priznaje u zemljama poput Egipta i Jordana. U Iranu se događaju mnoge stvari, više njih nego što se može u početku misliti. Kada raspravljamo o zemlji, najbolje ju je ocijeniti njenim vlastitim zaslugama, i iznenadit ćemo se što sve možemo otkriti.
Prevela i prilagodila Marija Miljković
