Prozor u svijet

17.07.2015. 10:55:18 - Molly Beauchemin (pitchfork.com)

neravnopravan tretman koji nije nikakva novost

Amy Winehouse, Kurt Cobain i rodni aspekti mučeništva

U istoj sezoni predstavljena su nam dva različita i opsežna dokumentarna filma o dvije najistaknutije, najtragičnije, prerano preminule glazbene ikone u posljednjim desetljećima.  Montage of Heck Bretta Morgana opisuje sporo "razmatanje" života Kurta Cobaina koje prethodi njegovom samoubojstvu, a film Amy Asifa Kapadie prikazuje priču o posljedicama u životu Amy Winehouse, te u tom procesu razotkriva koliko je istinski neravnopravan tretman umjetnika i umjetnica, čak i kada su mrtvi.

Ovo dvoje umjetnika suočavalo se s radikalno različitima kulturalnim stvarnostima: Cobainova smrt se dogodila prije ere TMZ-a (thirty-mile zone je celebrity news website pokrenut 2005. godine), dok je world wide web još bio u povojima, a karijera Amy Winehouse je procvala u doba svepristnosti interneta.

U filmu Amy TV-novinar izvještava o zloglasnom raspadu Winehouse u Srbiji komentirajući kako je "imala priliku za veliki povratak koju je totalno PROKOCKALA". Pritom ju ismijava u dijelu u kojemu zajedno s Georgeom Lopezom objavljuje kako je Winehouse dobila Grammyja: "Netko ju je probudio u šest popodne i obavijestio ju da je dobila Grammyja", a odmah potom je izrugujućim tonom naziva "pijanicom". Ružne, seksualizirane fotografije iz tabloida lete preko ekrana i vidimo paparazze kako se slade njezinim najintimnijim egzistencijalnim padovima. S druge strane, Montage of Heck nudi nam "kolaž" lijepih naslovnica časopisa te vidimo laskav, dostojanstven i naklonjeni prikaz čovjeka čija je ovisnost o drogi prikazana kao nešto sporedno njegovom vrhunskom talentu. Premda su obje smrti imale uzroke u depresiji podržanoj slavom i narkoticima, Montage opisuje kontekst u kojemu publika Cobainu želi sve najbolje, dok se Winehouse, koja se bori s istim problemima vezanim uz drogu, susreće s ismijavanjem i klevetama. Ako film Amy pokazuje išta vezano uz život i vrijeme Amy Winehouse, pokazuje kako su televizijske kuće, tabloidi, pa čak i respektabilni mediji izvještavali o njezinim problemima s prilično očitom agresijom kako bi oslabili i ono malo života što ga droga već nije uništila. Cobainova borba s drogom, s druge strane, bila je javna tajna dok je bio živ, o kojoj se šaputalo ili indirektno pisalo, kako bi se sačuvao dobar dojam i uspjeh superzvijezde i njegovog benda.

Takav neravnopravan tretman nije nikakva novost.

Način na koji mediji obožavaju izmučene muške umjetnike istovremeno potkopavajući osobne borbe žena koje isto tako pate često je suptilan, no ako pogledamo u arhive vidjet ćemo da je taj fenomen rasno, žanrovski i generacijski dobro dokumentiran. Kada je 4. listopada 1970. umrla Janis Joplin, New York Times ju je nazvao "neprilagođenom", a njezino ponašanje "divljim i eksplozovnim", prisjećajući se "kako je na koncertima pila iz boce" i "vrištala opscenosti na policajce u publici". Dva tjedna prije, kada je umro Jimi Hendrix, kojemu je također bilo 27 godina, naslov u istim novinama o njemu govori kao o "Vrhunskom svjetskom glazbenom ekstravagantnom izvođaču poznatom po svom izuzetnom stilu" iznad članka u kojemu nema ni riječi o njegovoj općepoznatoj sklonosti miješanju droga i alkohola, čak i kada se pojavio novi dokaz o tome kako je bio potpuno izvan kontrole u posljednjim danima svog života. U mnogim slučajevima, teško je napraviti ovakvu vrstu usporedbe, jer Joplin nije bila Hendrix na isti način na koji Billie Holiday nije bila Keith Moon, te postoje brojni drugi faktori koji utječu na to kako se sjećamo ovih ikona, pa se čini besmislenim uspoređivati ih isključivo na osnovi  njihove samodestruktivnosti – no način na koji interpretiramo smrt umjetnika govori mnogo o tome kako smo ih doživljavali tijekom njihovih života.

Obrazac je uvijek isti: jedan nekrolog za Billie Holiday posvetio je cijeli novinski stupac njezinom uhićenju 1947. i presudi za posjedovanje narkotika; godinama poslije, nekrolog Keithu Moonu spominje samo kako se "njegova smrt dogodila u razdoblju kada se po svemu sudeći oporavio od ekscesa iz prijašnjih godina", ne spominjući da su ti "ekscesi" uključivali dobro poznatu borbu s alkoholizmom i 32 tablete clomethiazola koje su ga naposljetku i ubile. Whitney Houston je poput Amy Winehouse bila prikazivana kao sumanuta ovisnica koja juri prema svojoj smrti od overdosea, za razliku od ljubaznosti koju su imali za Michaela Jacksona, čija je navika gutanja lijekova na recept bila pristojno i često površno pripisivana tužnoj usamljenosti slavne osobe, ukoliko bi to uopće spominjali.

Čak i kada javni porazi ili egzistencijalna previranja ne završe smrću, medijski prikazi umjetnica često naginju okrivljavanju njih samih. Kada je Lauryn Hill napustila glazbenu karijeru jer ju je smetao način na koji industrija eksploatira njezin životni stil – to su povezali s tim što je u isto vrijeme govorila o svojoj religiji - prikazivali su je kao fanatičnu luđakinju. Kada su Nas, Mase, Yasiin Bey, pa čak u manjoj mjeri i Kandrick Lamar učinili isto, slavili su ih kao plemenite, hrabre, istinske vjernike. Takvo izvještavanje bilo je štetno i nepravedno: kada je Hill napustila zemlju, to je bilo prikazano kao bijeg; kada je Mos Def napustio zemlju, to je učinio kako bi postao Black Dante.

Pogledajte kako pop-kultura izražava averziju prema narkomanskoj mitologiji Courtney Love, dok je Cobaina prigrlila kao mučenika, kako zajednica ismijava "estetiku tuge" Lane Del Rey  dok istovremeno podržava emo-bendove s muškim frontmenima – ne tvrdim da svi ti izražaji, skretanja ili sklonosti nužno zaslužuju poštovanje, ali postoji raskol i definitivno nepravedna rodna binarnost koja favorizira problematične muškarce u odnosu na žene – kao i njihovo pravo (žena) da imaju probleme. Muškarci koji se hrvaju s problemima koji su povezani s umjetnošću i slavom u smrti bivaju kanonizirani; iz nekog razloga s ženama nije tako, tako da su one nedvojbeno na gubitku.

Vrlo je vjerojatno da ovakvo nepošteno portretiranje žena proizlazi iz puritanskog stava o "ženi kao umjetnici" – iz prilično neartikulirane odgojne ideje da se žene zbog svoje sposobnosti da rađaju djecu ne mogu – i ne bi smjele – baviti umjetnošću kao muškarci, jer im se, eto, na putu prepriječilo pitanje roda. Žene se oduvijek gledalo kao nametljive autsajderice, koje svoj genij duguju najbližem muškom menadžeru (The Runaways), svemoćnom producentu (Ke$ha), slavnom dečku (Joni Mitchell) ili mužu (Alice Coltrane). Ovo nevjerojatno tretiranje žena kao Drugih ("othering"), u paketu s kulturalno rasprostranjenom površnošću koja otvoreno zahtijeva od slavnih žena da nose veći teret fizičke ljepote nego muškarci, tako da se oko umjetnica može graditi spektakl – pogubno je i pogodno za niske udarce i zlobne tračeve.

Prijatelj mi je jednom pričao o nekom povjesničaru umjetnosti koji je lamentirao o tome kako Yoko Ono nikada neće biti cijenjena poput suvremenih muških umjetnika zato što je bila majka. "Žene koje žive umjetnost – kojima je umjetnost na prvom mjestu, ispred njihovih obitelji – doživljene su kao sebični, nemarni roditelji", rekao je taj povjesničar umjetnosti. "Muškarci koji čine to isto, doživljeni su kao geniji posvećeni svom radu."

Žene koje postignu veliki uspjeh remete konvenciju (društveni ugovor), i još nismo otkrili/e kako da se s tim kao kultura nosimo. Kada su žene uspješne, kao što je to bila Amy Winehouse, anticipiramo njihov krajnji skok i pad, naslađujući se "mirisom" njihove propasti kada ga nanjušimo. To je ukodirano u naša očekivanja u vezi žena i prije nego što se dogodi, od nedavnog ismijavanja Beyonce zbog njezine glupave objave o dijeti, do svakodnevnih rasprava o Madonninim godinama, (dok The Who, AC/DC, The Replacements, Bono, Bruce Springsteen, i stotine drugih muških glazbenika, koji su svi odreda stariji od nje, odrađuju turneje, a da to nitko ne kritizira).

Mi smo ti/te koji/e mučimo žene zato što se bojimo njihove veličine. To činimo zato što se bojimo žena koje žive slobodne od ograničenja koja smo im nametnuli/e.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Tagovi: amy winehouse, diskriminacija, glazba, glazbenica, glazbenik, kurt cobain, neravnopravan tretman, pop kultura, rodni aspekt, umjetnica, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM