“ISIL se boji tih žena jer njegovi članovi neće dospjeti u raj ako ih ubije žena” – senzacionalistička je i sada već dosadna izjava koja se ponavlja u gotovo svakom izvješću o naoružanim Kurdinjama koje se bore protiv ISIL-a. Medijska groznica za ženama koje se bore protiv ISIL-a bizarna je, kratkovidna, orijentalistička i umanjuje njihovu važnost.
Mlada Kurdinja poznata pod imenom “Rehana” privukla je veliku medijsku pozornost u listopadu 2014. godine, nakon što su se pojavile glasine da je vlastoručno ubila više od stotinu članova ISIL-a. Fotografija nasmijane ljepotice u vojnoj opremi i s puškom u rukama kružila je društvenim mrežama. Unatoč činjenici da Rehanina priča nije potvrđena, gomila pozornosti koju je dobila postavlja nekoliko važnih pitanja. Ta pozornost samo pridonosi nastanku gomile izvještaja koji idealiziraju bataljune Kurdinja koje se hvataju u koštac s borcima ISIL-a, a ignoriraju političke stavove tih hrabrih žena.
Zaokupljeni pokušajima senzacionaliziranja načina na koji se te žene odupiru predrasudama o bliskoistočnim ženama kao potlačenim žrtvama, mainstream mediji putem takvih gotovo karikaturalnih prikaza pogrešno prikazuju kurdske vojnikinje kao neku neobičnu i novu pojavu. Obezvređuju legitimnu borbu svojim bizarnim orijentalističkim fantazijama i previše pojednostavljuju razloge koji Kurdinje potiču na borbu. Izgleda da je danas popularno žene prikazivati kao neprijateljice ISIL-a s kojima se možemo poistovjetiti, a da si istovremeno ne postavljamo pitanja o njihovoj ideologiji i političkim ciljevima.
U isto vrijeme, kritičari su optužili kurdske vođe za iskorištavanje tih žena u svrhu PR-a čiji je cilj pridobiti na svoju stranu zapadnjačku javnost. Iako je u nekim slučajevima to možda i tako, isti ti kritičari ne primjećuju prisutnost različitih političkih stavova među Kurdima kao narodom koji je raspršen po cijeloj Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu. Osim toga, ignoriraju i činjenicu da Kurdinje već desetljećima sudjeluju u otporu s oružjem u rukama, a da to nitko nije primijetio.
‘Opake’ Amazonke
{slika}
Tipično kratkovidan stav zapadnjačkih medija očit je i u ovoj činjenici: umjesto da se uzmu u obzir implikacije koje izazivaju žene koje kreću u borbu u društvu koje je u biti patrijarhalno – osobito protiv skupine koja siluje i prodaje žene u seksualno ropstvo – čak i modni časopisi iskorištavaju priče o teškoj i opasnoj borbi kurdskih žena kako bi promovirali vlastite senzacionalističke ciljeve. Novinari često za intervjue biraju “najatraktivnije” vojnikinje i prikazuju ih kao egzotične ‘opake’ Amazonke.
Međutim, bez obzira na to koliko nam je fascinantno – iz orijentalističke perspektive – otkriti da među Kurdima postoji ženska revolucija, moja je generacija odrasla s idejom da su žene koje se bore normalan dio našeg identiteta. Iako nas čeka još dugi put i neki je neupućeno nazivaju “simboličnom” (“tokenism”), ta je ženska revolucija zapravo oblikovala svijest milijuna Kurda.
Kurdinje se trenutno osim protiv ISIL-a i Assadovog režima u Siriji, bore i protiv onih režima koje smatraju opresivnima – primjerice protiv režima u Turskoj i Iranu. U povijesti kurdskog naroda postoje mnogi primjeri žena ratnica ili vođa.
Na primjer, krajem 19. st. Kara Fatma je u Otomanskom carstvu upravljala četama od gotovo 700 ljudi i uspjela je u vojne redove uvesti 43 žene što je tada bilo vrlo neobično. Leyla Qasim je 1974. sa svoje 22 godine postala prvom ženom koju je smaknula iračka stranka Baath zbog sudjelovanja u kurdskom studentskom pokretu.
Unatoč takvom naslijeđu bilo bi pretjerano Kurde nazivati društvom u kojem vlada rodna jednakost, osobito s obzirom na prisutno nasilje i vlast u kojoj dominiraju muškarci.
Narodne obrambene snage (YPG – Yekîneyên Parastina Gel) u Siriji i Ženske obrambene jedinice (YPJ – Yekîneyên Parastina Jin) u Sirijskom Kurdistanu, bore se protiv ISIL-a već neko vrijeme i pružaju izniman otpor u gradu Kobaneu na sjeveru Sirije. Procjenjuje se da žene čine 35 posto boraca – to je oko 15.000 vojnikinja. Ženske obrambene jedinice osnovane su 2013. kao autonomna ženska vojska koja provodi nezavisne vojne operacije. Postoji nekoliko stotina ženskih bataljuna diljem Sirijskog Kurdistana. Meysa Abdo je žena na čelu otpora u Kobaneu, a u borbi protiv ISIL-a umrle su stotine žena.
Paralelno sa stvarnom borbom protiv ISIL-a, žene iz Sirijskog Kurdistana, uključujući Arapkinje, Asirke, Turkmenke i Armenke, putem borbe za rodnu ravnopravnost i uz pomoć feminističkog pokreta koji obuhvaća najšire slojeve, vode društvenu revoluciju protiv patrijarhalnog poretka.
Pravi borci i borkinje
{slika}
Članovi i članice YPG-a i YPJ-a usko surađuju sa Kurdskom radničkom partijom (PKK – Partiya Karkerên Kurdistanê). Ta gerilska organizacija jedna je od najjačih sila usmjerenih protiv ISIL-a, ali zbog razmirica s Turskom klasificirana je kao “teroristička organizacija”.
Malo ljudi zna da gotovo polovicu članstva PKK čine žene. Pokret se odlučno bori za slobode žena i uvodi kvote i “supredsjedništvo” na svim razinama – upravljačko mjesto dijele jedan muškarac i jedna žena. Tu su politiku prihvatile administracija Sirijskog Kurdistana i kurdske stranke u Turskoj i u Iranu.
Pod utjecajem feminističkog stava PKK, većina žena u turskom parlamentu i pokrajinskim administracijama su Kurdinje. Zajedno sa YPG i YPJ, jedinice PKK bile su ključan čimbenik u uspostavi sigurnog koridora za spašavanje Jazida u gorju Sinjar u kolovozu. Neke žene iz PKK umrle su braneći Makhmour u Iračkom Kurdistanu, bok uz bok s muškarcima iz jedinica Peshmerga.
U Iračkom Kurdistanu postoji potpuno ženski bataljun Peshmerga koji čini nekoliko stotina žena. Mnoge od njih žale se da ih ne šalju na frontu. 1970-ih i 80-ih, za vrijeme oružanog otpora protiv režima Saddama Husseina, Kurdinje su se borile uz svoje muževe i čak su si dodjeljivale noms de guerre.
Danas su irački Kurdi i Kurdinje do neke mjere autonomni i imaju vlastita prava. Za razliku od starijih generacija, žene koje se prijavljuju u vojsku nemaju gotovo nikakva vojna iskustva ili vojnu obuku i često su zadužene za logistiku. Feudalno-patrijarhalna kultura koju su stvorile dvije dominantne stranke u sjevernom Iraku ne odobrava sudjelovanje žena u ratu.
Kultura otpora
Ako među Kurdima i postoji jak ženski pokret dalje od bojišnice, on ima više veze s ljevičarskom politikom i kulturom otpora.
Oni koji borbu Kurdinja vide više kao PR potez, ili tretiraju sve kurdske stranke kao jednu homogenu skupinu, ili ignoriraju društvenu revoluciju koja je prethodila oružanoj borbi koja je Kurdinjama priuštila reputaciju važnih političkih akterica i ravnopravnih članica u donošenju političkih odluka. Napokon, Kurdinje se već desetljećima bore za te ideale gotovo bez medijske pozornosti.
Zapravo, masovna mobilizacija žena u Kobaneu proizlazi iz desetljeća dugog otpora Kurdinja kao vojnikinja, zatvorenica, političarki, vođa popularnih pobuna i neumornih prosvjednica nespremnih na kompromis kada su u pitanju njihova prava.
Na kraju krajeva, njima ne pomaže da ih se glorificira kao neprijateljice ISIL-a, ako se ne podržavaju i ostali aspekti njihove političke borbe. Površan, idealiziran i zbog toga netočan prikaz njihovog otpora, kakav nam serviraju zapadni mediji, iskrivljuje sliku radikalne borbe kako bi se prilagodila percepciji zapadne publike. Umjesto da kritički pristupe neugodnoj činjenici da pokret kojemu pripada većina žena koje se bore protiv ISIL-a, i Turska i EU i SAD smatraju terorističkom organizacijom, oni to prikladno izostavljaju.
Uvažavanje tih žena ne bi trebalo uključivati samo hvalu njihove borbe protiv ISIL-a, nego i prihvaćanje njihovih političkih stavova. Oni koji žele slaviti najhrabrije neprijateljice ISIL-a, mogu započeti s podrškom snagama otpora u Kobaneu, skinuti PKK s popisa terorističkih organizacija i službeno priznati vladu Sirijskog Kurdistana.
Dilar Dirik je kurdska aktivistkinja i studentica na doktorskom studiju u Cambridgeu. U svom istraživanju bavi se Kurdistanom i kurdskim ženskim pokretom.
Prevela i prilagodila Petra Kos
