Prozor u svijet

03.12.2015. 17:42:13 - April Wolfe

Sanatorij Rockhaven

Feminističko utočište koje je redefiniralo pristup mentalnom zdravlju žena

Sanatorij Rockhaven

Sanatorij Rockhaven

Još 1920-ih, kada je bio otvoren, sanatorij Rockhaven u Kaliforniji je imao radikalno drugačiji pristup od ostalih  institucija svoga vremena.

Na sjenovitoj parceli u mirnoj naseljenoj enklavi u dolini La Crescenta, smješten je niz kuća u španjolskom kolonijalnom stilu. Ovih dana, jedini ljudi koji dolaze u Glendale u Kaliforniji su čuvari koji nadgledaju mirno prazno naselje te skupine posjetitelja koje dolaze u vođene obilaske. No, kroz velik dio 20. stoljeća, ovo mjesto je bilo dom sanatoriju Rockhaven – feminističkoj instituciji za žene s mentalnim oboljenjima, koje je osnovano kao protuteža zatvorskoj atmosferi kakva je vladala u sanatorijima toga doba.

1920-ih, kada je Rockhaven bio osnovan, vođenje sanatorija bilo je unosan posao. Većina sanatorija koji su nikli u dolini La Crescenta bili su modelirani u skladu s pokretom francuskih sanatorija; svaka kuća mogla je biti pretvorena u utočište za ljude s blažim mentalnim poremećajima, a kućevlasnici su ubirali novac od bogatih pacijenata/ica kojima su kao terapiju nudili sunce i svjež zrak.

No, u praksi su mnoge takve institucije tretirale pacijente/ice isto tako loše kao i ozloglašena javna "lječilišta" tog vremena – nisu postojali zakoni koji bi kontrolirali njihovo postupanje s pacijentima/cama, pa su stanari/ke ovih sanatorija imali nedostatnu pravnu zaštitu. Neki vlasnici su podigli nadsvođene šatore na svojim imanjima kako bi mogli natrpati što više pacijenata. U jednom od poznatijih slučajeva, u sanatoriju Kimbal u La Crescenti boravila je glumica Frances Farmer koja je tamo bila smještena protiv svoje volje. Nakon što se deklarirala kao komunistkinja i ateistkinja, bila joj je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija te su je "liječili" elektrošokovima i inzulinom.   

Pacijentima/cama koji su boravili/e u državnim sanatorijima toga vremena stanje se samo pogoršavalo – a tadašnja fascinacija eugenikom značila je i to da su mnogi/e od njih bili/e prisilno sterilizirani/e.

Agnes Richards

Agnes Richards

Rockhaven je bio drugačiji. Godine 1923. osnovala ga je bivša bolničarka Agnes Richards, koja je većinu svoje karijere provela kao njegovateljica u kalifornijskim sanatorijima. Odlučna u tome da stvori humaniju, osjetljiviju alternativu nasilju kojemu je svjedočila, Richards je uložila ušteđenih 1000 dolara kako bi kupila malu kamenu kuću na zelenom pošumljenom zemljištu u području koje se tada zvalo Verdugo City. U godinu dana, Richards je imala 24 "gospođe" – nikada ih nije zvala "pacijenticama" – a njezino imanje i "posao" su se ubrzano širili.

Mjesto poput Rockhavena – koje je za žene vodila jedna žena – bilo je posebno značajno u to doba kada su se pojavile nove i opasne ideje vezane uz žensko mentalno zdravlje. Za vrijeme prohibicije, mnoge mlade žene privlačila je opasnost klubova u kojima se ilegalno konzumirao alkohol i među ženama je dramatično porastao problem s alkoholizmom. Nitko nije znao što učiniti s tim ženama, a mnoge od njih se nisu svojom voljom našle u takvoj situaciji. U isto vrijeme, s obzirom na netom osvojeno pravo glasa, žene su bile još opasnije, pa je State Lunacy Commission (Državna komisija za ludilo) ekstenzivno osuđivala žene, često i zbog nedokazanih ili izmišljenih razloga.

Čak i kada je nezadovoljni muž htio napustiti ženu bez neugodnog razvoda braka, mogao je predstaviti svoj slučaj kao ženino ludilo i pobijediti. Richards je vidjela kako su brojne prethodno zdrave žene bile dovedene do mentalnih oboljenja ponižavajućim tretmanom u samim sanatorijima.

Joanna Linkchorst, predsjednica povijesne udruge Friends of Rockhaven, kaže da su mnogi članovi obitelji koji su smjestili svoje majke ili sestre s mentalnim poteškoćama u Rockhaven bili toliko naviknuti na ponižavajući tretman da su ih šokirali rezultati koje su postizale metode Agnes Richards.

Linkchorst kaže: "Ima jedna priča o ženi koja je nazvala kako bi upitala za svoju majku koja je, kada ju je dovela, režala i grizla. 'Kako je moja majka?, upitala je. 'Odlično!', odgovorili su joj. Na to je ona rekla: 'Ne, ne, moja majka je ta i ta...". A oni su rekli: 'Znamo tko je vaša majka i ona je odlično!'. Dva tjedna nakon što je netko toj ženi uredio kosu, pomagao joj da ustane i obuče se, a lokalni školarci su dolazili da joj čitaju, ona je bila potpuno druga osoba".

Stanarke Rockhavena često priređuju zabave i oblače svoje najbolje haljine. Organiziraju izlete u zajednici i izlaze na zajedničke večere. Neupućenom promatraču je gotovo nemoguće zaključiti da će te žene svoj izlazak završiti povratkom u dom u mentalnoj ustanovi. Richards je sa stanarkama postupala kao sa svojim prijateljicama, a čak je s jednom od njih otišla na putovanje svijetom s kojega su donijele tepihe i poklone i dekoracije za sobe.

Kći Agnes Richards je prodala Rockhaven novoj upravi 2001. godine, i Rockhaven je bio otvoren do 2006., kada je imanje prodano gradu Glendale (gradske vlasti trenutno razmatraju hoće li ga prodati ili pretvoriti u muzej). Danas, skupina posvećena očuvanju nasljeđa napredne povijesti Rockhavena se sastaje jednom mjesečno te nudi ograničeni obilazak imanja koje sada pripada gradu Glendaleu. Linkchorst i lokalni povjesničar i pisac Mike Lawler koji su zaduženi za posjetitelje, vode ih vijugavim popločenim puteljcima ukrašenim grmovima ruža, pored brojnih kipova žena koje se sunčaju, kroz sobe s ornamentalnim zidnim tapetama. Linkchorst kaže posjetitelji eventualno budu razočarani Rockhavenom jer su očekivali jezive priče o mučenju i proganjanju nemirnih duša.

"Naravno da imamo duhove". kaže Lawler, koji često piše o Rockhavenu i njegovim vječnim stanarkama. "No to je prilično ugodno proganjanje". Kaže kako se s vremena na vrijeme u sobama pojave stari špilovi karata ili molitvene krunice – što baš i nisu neke priče o duhovima kakve ljudi zamišljaju kada se radi o starom utočištu, no opet – to nije bio tipičan sanatorij.

Kada Linkchorst i Lawler vode svoje ture, ohrabruju posjetitelje da fotografiraju i dijele ono što su vidjeli. Ostavština Rockhavena je, kažu, ovo: U vrijeme kada su žene s mentalnim poteškoćama bile tretirana na potpuno pogrešne načine, ovo je mjesto činilo nešto dobro.

Joanna Linkchorst kaže: "Dostojanstvo je ono što je bitno i po čemu se ovo mjesto razlikuje".

 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

 

Tagovi: agnes richards, kalifornija, mentalni poremećaji, sad, sanatorij rockhaven, svijet, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM