Prozor u svijet

15.03.2016. 09:12:02 - Edgar Morin (le1)

'Odbačeni odbacuju one koji su ih odbacili'

Pokušajmo razumjeti

U Francuskoj posvuda traju rasprave nakon atentata koji se dogodio prije nekoliko mjeseci. Ne smiruju se duhovi, izvanredno stanje je produženo za  još tri mjeseca.

Dok traju policijske pretrage i potrage, te nenadana suđenja sindikalistima, intelektualci/ke i aktivisti i aktivistkinje pokušavaju  razumjeti o čemu se radi, koji procesi su u tijeku, što se uistinu događa. Brojne su TV i radio debate, novinski članci, analize, knjige, časopisi koji govore na ovu temu.

Edgar Morin, jedan od najpoznatijih francuskih filozofa, koji već dva desetljeća pokušava nametnuti u društvu debatu o novom razumijevanju svijeta, o samorazumijevanju, o potrebi promjene školstva, napisao je i tekst – Pokušajmo razumjeti (Essayons nous comprendre), u kojem filozof nastoji objasniti žrtvovanje i stranputicu kojom je krenuo jedan broj mladih Francuza (diskriminiranih, neintegriranih u društvo). "Odbačeni odbacuju one koji su njih odbacili", ključna je misao kojom Edgar Morin objašnjava njihove teške odluke.

Prije svega treba razumjeti uvjete koji su mlade ljude u Francuskoj odveli u fanatični džihad.

Uvjete života u predgrađima u kojima je koncentrirana populacija arapsko-muslimanskog porijekla. A to su uvjeti u kojima postoji snažna, i sve jača getoizacija.Upravo tu se formiraju grupe adolescenata koji, kao i svi adolescenti, teže ka kršenju normi. Ove grupe postaju bande, u trenutku kada su iz obitelji druge i treće generacije useljenika, ili kada je nezaposlenost potpuna. Jedan dio mladih organizira grupe koje kradu i rade s drogom, te ulaze u delinkvenciju. Isto se to događa u brazilskim favelama ili siromašnim četvrtima Kolumbije.

Ali, postoji jedna razlika između Francuske i ovih zemalja, u kojima delinkventi pripadaju lokalnom stanovništvu. U Francuskoj delinkventi najčešće pripadaju imigrantima. Policijske kontrole nad njima su brutalne. To navodi ove mlade ljude da se obračunavaju s policijom kamenjem i paljevinom vozila.

Odbacivanje i agresivnost protiv ovih mladih ljudi hrana je za onaj pakleni krug koji favorizira odgovore tipične za getoizaciju, tj. osnaživanje solidarnosti po porijeklu. Sve ovo učvršćuje niz uzroka gdje se neprijateljstva međusobno hrane, stvarajući tako prepreke za integraciju.

Jedan manji broj adolescenata i adolescentica biva odvučen u delinkvenciju, drugi/e pronalaze posao ili zaštitu, prijateljstva, ljubav koja ih spašava. Ali, svi oni/e trpe i osjećaju odbacivanje.

Odbačeni odbacuju one koji su njih odbacili! Jedan dio mladih se ne osjeća Francuzima, a lišeni su svoje stare domovine. Neki među njima, delinkventi, sresti će u zatvoru svoje učitelje koji će ih uvesti u islam u njegovoj fanatičnoj verziji. Zatvor, škola kriminala za jedne, postat će za druge škola spasenja. Ovo je za njih put iskupljenja i istine. U isto vrijeme, to je put borbe za dobro koji može voditi do žrtvovanja, a što je za njih put u raj.

Za mlade adolescente iz Magreba, teret kolonizacije koju su trpjeli njihovi preci, nisu zaboravljeni. Osvajanje neovisnosti bilo je kapitalno da bi kolonizirani dostigli nivo svojih kolonizatora.

Ali ne ovdje u Francuskoj, nego u Magrebu, imigranti i njihovi potomci bivaju viđeni ne kao Alžirci, Marokanci, Tunižani, nego kao Arapi ili muslimani. Uz to, svi Arabo-muslimani osjećaju dvostruki pritisak, pritisak mjera koje trpe kao osobe koje na primjer traže posao ili smještaj u Francuskoj, nego i onaj kojeg trpe arapsko-muslimanske zemlje u svijetu. Izraelsko-palestinska tragedija im jasno pokazuje kako zapadni svijet privilegira Izrael kao okupatora na štetu Palestine koju koloniziraju. Ova tragedija je uostalom utjecala na atentate protiv sinagoga, skrnavljenje džamija, židovskih groblja, muslimana, protuarapske i protužidovske napade. Izrael je dobio na svojoj demokraciji, bez ikakve osude za kolonizaciju.

Velika većina arapskih muslimana pati pod svim vrstama poniženja kojima je izložen arapski svijet. Oni vide u američkom ratu u Afganistanu i Iraku imperijalističku intervenciju protiv arapskih naroda. Rođeni u Francuskoj, lutaju između integracije, delinkvencije i džihadizma. Fanatizirani, oni osjećaju mržnju prema Zapadu, kršćanima, židovima.

Napad 11. rujna 2001. pokazao je fanaticima da je moguće boriti se protiv 'Velikog Sotone', čime se pokreću vječiti križari, dok u isto vrijeme SAD i Zapad sa svoje strane, ta samoproklamirana osovina dobra, pokreće rat protiv osovine zla.

Zapad osuđuje s užasom slijepi terorizam koji ubija žene i djecu, ne zabrinjavajući se što u arapskim zemljama, s užasom osuđuju bombardiranja koja ubijaju civile, žene i djecu, ubojstva počinjena dronovima i druga.

Ideja džihada, žrtvovanja, bliska je duhu mladosti, ponekad nakon mnogo lutanja i neuspjeha. Khaled Kelkal (1995) i Mohamed Merah (2012) su, kao i mnogi, većinom nakon uzastopnih građanskih ratova koji su slijedili nakon prvotno mirovnog arapskog proljeća, u Iraku, Siriji, Jemenu, raspoređeni u ove zemlje kao džihadisti koji se, u Siriji i Iraku, bore za uspostavljanje kalifata u kojem vrijede stroga šerijatska pravila.

Jednako kao što je španjolski rat povukao revolucionare i demokrate mnogih zemalja da se bore na strani republikanaca, Al-Qaida i Daech na Bliskom istoku privlače mlade zanesenjake, fanatike iz zapadnih zemalja, kao i iz Francuske. Francuska vojna intervencija protiv Daecha i Al-Qaide prenijela je njihov rat u Francusku, i mlade Francuze muslimane koji se iscjeljuju povratkom u Francusku da tu izvrše džihad i postanu mučenicima.

Tako je rat na Bliskom istoku stigao u Francusku 7. siječnja 2015.

Ili, intervencija Sjedinjenih država i njenih sljedbenika, među kojima je i Francuska, još je uvijek bespomoćna, slijepa i iluzorna,kao što su bile i sve prethodne američke intervencije.

Nemoć. Nositelji koaliciije protiv Daecha su prethodno najavili da neće intervenirati slanjem trupa na teren, nego samo bombardiranjem iz aviona. Trupe arapskih zemalja koje se bore protiv Daecha su slabe i razjedinjene. Koalicija uključuje Saudijsku Arabiju, dakle zemlju koja je bliska onima što sanjaju o uspostavi islamske države. Ovaj rat ima elemente koji bi bili smiješni da nisu tragični: Zapad se bori protiv Asadovog režima, a udruženi su protiv Islamske države i koriste zajedničke službe informacija. Zapad je neprijateljski prema Iranu, ali su objektivno udruženi, jer Iran vojno pomaže šijitsku vlast u Iraku. Turska je više neprijateljska prema Kurdima iz Sirije - braći Kurda u Turskoj, nego prema Islamskoj državi.

Sljepilo. Zapadna intervencija naglašava razjedinjenost naroda Bliskog istoka, koju je u velikoj mjeri prouzročila. Drugi rat u Iraku je polučio strašan rasap ove nacije. Rat protiv civila u Siriji cijepa ovu zemlju na nepovratan način. Libija je u kaotičnom stanju zbog francuske intervencije. Krhka jedinstva ovih multikulturnih i multireligioznih starih naroda, koje je umjetno uspostavio Zapad na ruševinama Otomanskog carstva, uništena su. Prljave diktature su srušene, prije ili kasnije, ali su time smrtno pogođeni čitavi narodi. Užasi građanskog rata internacionalno podržavani, zamjenjuju užase surovih diktatura.

Iluzija. Cilj Zapada na Bliskom istoku je restauracija država-nacija koje su prethodno uništene. Dakle, ako bi postojao jedan istinski cilj rata koji bi se htio oduprijeti kalifatu Isila, to bi bila konfederacija Bliskog istoka, slično Libanonu koji poštuje autonomiju i slobode etničkih grupa i različitih religija koje ovdje postoje, uključujući i kršćanstvo.

Uvijek dođe trenutak kada je jedan konflikt truo, pred rasapom. Sukob na Bliskom istoku je sit građanskih ratova, vjerskih ratova i ratova internacionaliziranih intervencijama udruženih sila.

Bez zaokreta i promjene pravca, sve će se pogoršati, uključivši i Francusku.

Odgovor nije u polemikama. On je u samom srcu francuske kulture, a posebno u školama, u povijesti kulture. Nije dovoljno podsjećati kršćane na vjersku toleranciju za židove starog kalifata i Otomanskog carstva. Nije dovoljno podsjećati na plodonosni utjecaj arapske kulture na onu europsku. Treba se podsjetiti što je bilo katoličanstvo tijekom stoljeća i stoljeća. Treba pokazati kako se Francuska povijesno formirala  kao multikulturna integrirajući narode koji su bili vrlo različiti jedni od drugih (Bretonci, Baski, Alzašani). Treba podsjetiti da' terorizam' nije islamska inovacija u Europi. Crvene brigade i Crne brigade u Italiji, banda Baader u Njemačkoj poduzimali su monstruozne atentate. Premda raznoliki i kad vide jedni druge kao neprijatelje, 'teroristi' su slični jer pripadaju jednom zatvorenom svijetu, dementnom, halucinantnom, u kojem oni žive, svijetu iz kojeg se ipak može izići kao što su to uradili pripadnici Crvenih brigada, otkrivši vanjski svijet koji je za njih bio zatvoren.

Pred nas se postavlja jedan veliki, težak, ali nužan zadatak obnove mišljenja, koji sobom nužno nosi obnovu političke misli. Isto tako i nade, koja je vitalna za taj pothvat, a pothvat pak rađa nadu - slabašnu, ali ipak nadu.

  

Prevela i prilagodila Shura Dumanić

 

Tagovi: adolescenti, arapi, džihad, edgar morin, europa, francuska, imigranti, islam, magreb, politika, svijet, zapad

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM