Kurdske aktivistkinje, članice pokreta za ženska prava Kongra Star u Rojavi, solidarizirale su se s borbom hrvatskih žena protiv dehumanizirajućih bolničkih praksi u kontekstu reproduktivnog zdravlja uručivši Libeli vlastiti doprinos u pružanju podrške aktualnoj kampanji #PrekinimoŠutnju.
Uredništvo Libele zaprimilo je fotografije i snimke članica Kongra Star-a na kojima iste ističu natpis ‘#PrekinimoŠutnju #BreakTheSilence‘ te skandiraju “Jin, Jîyan, Azadî” – rasprostranjeni slogan u kontekstu sirijskih ženskih pokreta koji u hrvatskom prijevodu glasi “Žena, Život, Sloboda”.
Iako su akciju podržale mnoge organizacije unutar države, između kojih medijskim putem i sama Libela, navedena gesta ukazuje da je ovaj metaforični ‘krik’ žena odjeknuo čak do daleke sjeverne Sirije – poslijednjih godina poznate po značajnom napretku u pogledu ženskih prava – izazvavši potrebu za iskazivanjem internacionalne podrške, što upućuje na to da je težina navedenog problema mnogo veća no što se mnogobrojnim skepticima koji posljednjih dana propituju kredibilitet žrtava nasilja može činiti.
Podsjećamo, traumatična iskustva žena koje su u hrvatskim bolnicama iskusile razne oblike opstetričkog nasilja – od izvođenja kiretaže na živo, preko vezivanja za krevet, do izvođenja epiziotomije i šivanja bez anestezije – posljednjih su dana glasovito odjeknule medijskim i javnim prostorom.
Nakon inicijalnog prikupljanja oko 400 potresnih svjedočanstava žena od strane Udruge Roda kojima je i lansirana tekuća kampanja pod nazivom #PrekinimoŠutnju te uručenja istih Ministarstvu zdravstva, sve veći broj žena odlučio je progovoriti protiv nehumanog tretmana neprihvatljivog bilo kojem civiliziranom društvu čime je akcija izašla iz ograničenja tek jedne organizacije.
“Nakon poroda, šivana sam bez anestezije. Jaukala sam na svaki ubod igle. Dok su suze tekle niz lice, molila sam doktora da ili prestane ili mi da nešto protiv bolova. Njegov odgovor je bio da izdržim jer me šiva ‘za muža’.”
“Biopsija, Virovitica 2008., plakala sam dok mi je uzimao komadiće na što mi je odgovorio – Kad si se seksala nisi plakala, pa sad začepi.”
Ove, kao i mnogobrojne druge izjave koje su posljednjih dana poput lavine preplavile društvene mreže, svjedoče tek ‘vršku ledenjaka’ šokantnog kršenja ženskih (reproduktivnih) prava od strane zdravstvenih djelatnika/ca borbu protiv kojeg su podržale brojne udruge, aktivisti/kinje za ženska prava, ali i mnogobrojne druge žene.
Dokaz da podrška spomenutoj kampanji izlazi iz granica djelovanja unutar određene organizacije ili pak hrvatskog aktivizma za ženska prava te predstavlja svojevrsnu humanu dužnost jest to da je kampanja #PrekinimoŠutnju ubrzo nakon lansiranja probila hrvatske granice te maha uzela i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamošnja iskustva gotovo su identična onima hrvatskih žena, ukazujući samim time još jednom na činjenicu da se ne radi tek o propustima hrvatskog zdravstvenog sustava, već o mnogo rasprostranjenijem problemu čiji korijeni nisu striktno ovisni o geo-političkim odrednicama.
Štoviše, tako zvano opstetričko nasilje, koje uključuje čitav spektar dehumanizirajućih praksi – od prisilnih medicinskih intervencija, preko neuvažavanja boli pacijentice, do invazivnih postupaka (poput širenja otvora trudničine maternice šakom) – problem je koji pogađa žene diljem svijeta te mu je sukladno s time potrebno i pristupiti. Moguće je tvrditi da navedeni oblik nasilja nije tek posljedica nekvalitetnih zdravstvenih politika ili pak nedostatne opremljenosti bolnica.
Opstetričko nasilje nije ništa do još jedne manifestacije objektifikacije ženskog tijela te neprihvaćanje žene kao ravnopravne i aktivne sudionice društvenog života. Ono je još jedan oblik nasilja koje se nad ženama vrši zato što su – žene.
Imajući na umu brojna iskustva žena, moguće je uočiti neupitnu sličnost u odabiru riječi pri opisivanju opstetričkog i seksualnog nasilja. “Dehumanizacija” , “gubitak kontrole”, “oduzimanje autonomije” kao lingvistički odabiri koji karakteriziraju opise oba navedena oblika nasilja ukazuju na to da uzrok nasilja valja potražiti izvan medicinske prakse – točnije potrebno ga je sagledati u kontekstu roda. Svođenje žene na razinu neživog objekta namijenjenog tek inkubaciji djeteta poput kakvog reproduktivnog stroja posljedica je svugdje prisutnih duboko ukorijenjenih patrijarhalnih normi koje i dalje ne omogućuju prepoznavanje društvene uloge žene kao jednako vrijedne uživanja svih ljudskih prava koja uživaju i muškarci bez da se njezina vrijednost mjeri u tome koliko je ista ‘korisna’ – bilo muškarcu, bilo djetetu u trenutnom slučaju.
Dakle, ukoliko ženina bol ne šteti nikome doli njoj samoj ona se tada naprosto smatra nebitnom i u potpunosti zanemaruje.
Nadalje, normalizacija rečenog oblika nasilja proizlazi i iz prisutnosti dinamike ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ koju karakterizira smatranje muškaraca prirodnim autoritetima te smatranje žena prirodnim sljedbenicama rečenog autoriteta. Ta se dinamika, između ostalog, nerijetko manifestira i u obliku prebacivanja titule ‘kvalificiranijih’ glede odluka o ženskom reproduktivnom zdravlju na muškarce, umjesto na žene kao one koje dotična odluka najviše pogađa.
Dinamika ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ vrlo često čak nije svjesno prisutna, već može poprimiti i internalizirane oblike navedenog shvaćanja žene kao ‘one koja prihvaća odluke’ umjesto ‘one koja ih donosi’ u obliku osobnog smatranja žene da je njezina bol nešto neizbježno, a trpljenje iste naprosto predstavlja jedino prirodno i društveno prihvatljivo stanje.
{slika}
Zbog navedenih razloga, internacionalizacija borbe protiv opstetričkog nasilja postaje nužna, a solidarizacija žena apsolutno potrebna.
Kako je svojedobno savršeno konstatirala američka feministička autorica Adrienne Rich: “Sve dok porođaj – u doslovnom ili metaforičkom smislu – ostane iskustvom pasivnog predavanja vlastitih umova i tijela muškom autoritetu, drugi oblici društvenih promjena mogu tek minimalno izmijeniti vezu koja postoji između žena, njih samih, moći i svijeta kojim je okruženo žensko tijelo.”
Kako bi uspješna borba protiv nehumanog tretmana žena uistinu bila moguća, a njezini rezultati postali dugoročno održivi, područje borbe potrebno je proširiti izvan konteksta javnog zdravstva, izvan konteksta jedne države u svima zajednički kontekst koji obuhvaća sve žene.
Dugoročan uspjeh ove borbe i svih borbi za bolje društvo koje će uslijediti zahtjeva internacionalnu suradnju žena i međusobnu podršku u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – normalizirane društvene dinamike koja rodno uvjetovano nasilje opravdava apriornom podređenošću žena (muškom) autoritetu na temelju njihove ‘prirode’.
Iz Kongra Star stoga također poručuju: “Kao ženski pokret u Rojavi solidarne smo sa svojim hrvatskim sestrama. Niste same. Vaša borba je i naša borba. Zajedno smo jače i zajedno ćemo sagraditi bolju budućnost.”
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
