Razgovor

30.04.2019. 09:58:05 - Cira Pascual Marquina (venezuelanalysis.com)

razgovor s Indhirom Libertad Rodriguez

Socijalizam mora biti feministički ili neće biti emancipatorski

(Foto: Youtube screenshot)

Indhira Libertad Rodriguez je feministička znanstvenica i sociologinja, članica organizacije Araña Feminista (Feminist Spider network tj. Feministička paukova mreža), zagovara ljudska prava žena i grupa seksualnih disidenata i manjina. U ovom intervjuu za Venezuelanalysis, Rodriguez govori o specifičnosti feminističke borbe u Venecueli u potrebi za bolivarijanskim socijalizmom kako bismo pobijedili rodnu opresiju.

Postoje neki dijelovi ljevice koji još uvijek tvrde da je feministički i rodni diverzitet moguć samo u postkapitalističkom društvu i da stoga na tu borbu danas ne trebamo trošiti previše vremena. Naša sadašnja situacija, u kojoj smo na udaru imperijalizma, možda djeluje kao idealna za ovakvo stajalište, no ono je svejedno pogrešno. Kako možemo ljudima ukazati na tu vitalnu povezanost borbe protiv imperijalizma i borbe protiv patrijarhata?

Doista postoji tendencija koja je proizašla iz tradicionalne ljevice 20. stoljeća koja tradicionalno stavlja rodna prava i žensku borbu sa strane, izvan onoga što se smatra glavnom borbom. Ideja je odvojiti borbe - naše borbe - od antiimperijalističke i antikapitalističke. Takva je bila tradicija ljevice prošloga stoljeća - i na ovom kontinentu i na Zapadu. No, nisam sigurna je li to snažno prisutno i danas… Ono što vidim je iznenađujuća volja da objedinimo naše debate. Primjerice, primijetila sam da lijeve partije sada organiziraju grupe i timove koji su fokusirani na feministička pitanja, a to se događa čak i u komunističkim partijama. Tako da vidim neko novo otvaranje. Sve to mi je jako zanimljivo jer, kao što si rekla - tradicionalna ljevica baštini tu vrlo konzervativnu tradiciju.

Istina je da ljevica sada ne može ignorirati Zelenu plimu [zelena boja se povezuje s pokretom za pravo na abortus u Argentini i drugdje u Latinskoj Americi], kao ni pokret "Ni una menos" ili 8M [Osmomartovski] feministički štrajk. Ovi pokreti, koji su masovni na globalnoj razini, primorali su ljevicu da se zapita. Dakle, ljevica sad mora razmisliti i razgovarati o feminističkim zahtjevima i mora uvesti te zahtjeve u emancipatorsku borbu. Ali, istina je i da se konzervativna lijeva tradicija na neke načine nastavlja. Zato se trebamo sjetiti da proces oslobođenja ne može uspjeti ako se u obzir ne uzme jedna polovica čovječanstva; ili ako (još gore) ljevica sudjeluje u opresiji te polovice čovječanstva. Socijalizam mora biti feministički. Ako nije, socijalizam neće biti oslobođenje, neće imati tu emancipatorsku kvalitetu i neće biti socijalizam. Ako bolje razmislimo, borba protiv imperijalističke intervencije koja se događa upravo sada je antipatrijarhalna borba, jer imperijalizam je izraz hegemonijskog maskuliniteta. Imperijalistički subjektivizam zapravo odražava i osnažuje maskulinu dominaciju.

Anti-imperijalistička borba je po definiciji antipatrijarhalna. Koncept "patrijarha", ako idemo do prvobitnog značenja, odnosi s na vlasnika žene/supruge, djece i kućanskih dobara. On također ima prevlast u cjelokupnom obiteljskom prostoru. Patrijarh provodi moć i dominaciju ne samo nad ženama, nego i nad mlađim muškarcima i, naravno, nad robljem. Mislim da je ovo važno zapamtiti, jer upravo u imperijalizmu pronalazimo iznova osnažen maskulini, patrijarhalni subjektivitet. Imperijalizam je moć koja okuplja i nameće se onima koji su slabiji, i to je moć koja se vrši kroz pristanak i kroz nasilje. Imperijalizam, također, implicira negaciju drugih bića. Proces kolonizacije bio je upravo to: pretvaranje drugih ljudskih bića u ne-bića. Drugim riječima, imperijalizam oduzima humano stanje drugim ljudskim bićima. Do nas dovodi do nove proširene premise: imperijalizam je esencijalno maskulin i patrijarhalan.

Karipska su društva možda seksistička i homofobna, no također su i vrlo fleksibilna i dinamična. Osim toga, među radničkom klasom, posebno u barrios (op. prev. kvartovi u predgrađima velikih gradova), organizacija obitelji tendira matrijarhalnoj. Kako te specifične karakteristika karipskog društva utječu na feminističku borbu u Venecueli?

Pa, ja bih drugačije postavila stvar i rekla bih da je venecuelanska obitelj zapravo matrilinearna (ono što vidimo je ustvari matricentrizan [društvo koje je organizirano oko majke]. Koncept matrijarhata nije nužno ispravan, jer "matrijarhalno društvo" bi bilo ono u kojemu žene imaju monopol na moć. Ako govorimo o matrijarhatu, možemo govoriti o provođenju moći sa ženskog stajališta. Iskreno, još uvijek moramo razmisliti kako bi to bilo učinjeno, što to uključuje, kako se razlikuje od patrijarhalnog provođenja moći. To znači da je matrijarhat kao koncept "konstrukcija u konstrukciji". Također, u toj otvorenoj debati, moramo izbjeći esencijalistička stajališta o femininosti.

Ovo je patrijarhalno, mačističko i androcentrično društvo [kojim dominira maskulino gledište]. Pokazuje se da je jedna od najočitijih značajki našeg revolucionarnog procesa u Venecueli stavljanje žena u prostore moći. Ta činjenica za nas ne znači kraj mačističke organizacije. Žene na pozicijama moći ne jamče ništa. Najbolji dokaz je u ovih dvadeset godina revolucionarnog procesa. Vidimo žene na pozicijama donošenja odluka, na pozicijama moći, pa ipak vidimo da one ne brane naše interese iz feminističke perspektive. To je zato što provode moć priručnim alatima i repliciraju postojeći model, zasnovan kao takav na provođenju moći s maskulinog stajališta.

Što se tiče karipske kulture, ona je doista iznimno seksistička. Međutim, možemo pogledati i gdje to nije slučaj. No istina je, kao što kažeš, da ovdje općenito postoje prostori fleksibilnosti, a u smislu roda, to je važno. Mislim da je u Venecueli i u većini karipskog područja vrlo teško prevladati matricentričnost. Zato što središnja uloga majke u našem društvu zapravo osnažuje patrijarhalni sistem… Borba protiv ovog sistema u društvu kao što je naše, a posebno u narodnim ili barrio zajednicama, s njihovom temeljno matricentričnom organizacijom, dovodi do dva važna problema.

Prvi je problem, kao što sam prije spomenula, uloga majke u našem društvu u reprodukciji [patrijarhalnog] sistema. Ta reprodukcija nema maskulino lice; ono je očito žensko. To znači, kao što su primijetile mnoge klasno osviještene feministkinje, da su žene te koje poučavaju u našem društvu, i to su žene koje na kraju prenose seksističke vrijednosti. To, međutim, ne iznenađuje, budući da uloga majke pretpostavlja reprodukciju društva kao cjeline; ona to čini jer je to uloga koju joj je dalo društvo. Žene su opresirane ekonomski i seksualno, i k tomu im je još pripisana uloga prenošenja seksističkih vrijednosti!

Drugi element je poistovjećivanje žene i majke, a to je općenito tako diljem Latinske Amerike (gdje, usput rečeno, postoji i poistovjećivanje žene i nacije). Ta identifikacija otežava rasplitanje mreže opresije koja pogađa žene i majke u našem društvu. To uključuje činjenicu da poričemo slobodan razvoj naših osobnosti, budući da je jedina legitimna uloga za ženu ona majčinska. Stoga su u našem društvu ne-majke drugorazredne žene ili zapravo nisu žene.

Zatim, tu je drugi problem koji je vrlo specifičan za Karibljane/ke. Žene su ovdje često prisilno stereotipizirane kao "žene Atlasi". Znači, osobe koje mogu nositi težinu cijeloga svijeta na svojim plećima: žene koje se mogu nositi sa svim! Govorimo o ženama koje moraju raditi, nositi se s kućanskim obavezama i djecom, biti aktivne u zajednici i ići na prosvjede. Svemoguća žena! To je možda izuzetna snaga i možda odražava čvrstinu kakvu često pokazuju žene iz barrios. Ipak, to nije isto kao kada žene zauzimaju važnu ulogu u donošenju odluka.

U Venecueli još puno toga treba napraviti kada se radi o progresivnoj legislativi, posebno u vezi seksualnih i reproduktivnih prava i pitanja rodnog diverziteta. Napreduju li te borbe prema ustavnoj institucionalizaciji?

Ne ide baš dobro. Ustavni proces je iznimno administriran i kontroliran. Mogućnost da će finalni tekst uključiti feminističke zahtjeve i zahtjeve seksualnih manjina nije velika. Stoga, nije dobro.

Kada je 2017. bila sazvana Ustavna skupština, mi iz organizacije Araña Feminista (koja je dio narodnog feminističkog pokreta) smo organizirale veliku debatu unutar onoga što smo nazvale "ustavni koven" ("Constituent Coven" [Aquelarre Constituyente]). "Koven" je imao dva velika skupa na kojima smo artikulirale prijedloge za novu Nacionalnu ustavnu skupštinu. Iz tih skupova je proizašao po meni, divan i sadržajan tekst. Taj dokument sadrži niz prijedloga za novi venecuelanski ustav, od materijala koji trebaju biti uključeni u preambuli, do novog poglavlja o seksualnim i reproduktivnim pravima. Predložile smo i uključivanje novih ekonomskih i socijalnih prava, prava vezanih uz okoliš, politička prava itd. Taj dokument doista obuhvaća sve aspekte života i politike. To je zato što feminizam danas - nakon tri stoljeća borbe - ima što za reći o svemu! I trebala bih dodati da u taj dokument nije uključen samo dokument moje organizacije Araña Feminista, te da svi različiti uključeni tekstovi zahtijevaju seksualna i reproduktivna prava, pravo usvajanja za homoseksualne parove, legalizaciju homoseksualnih sindikata, pravo na odabir rodnog identiteta za trans osobe, da napomenem samo neke ključne točke.

Međutim, nisam baš optimistična u vezi finalnog teksta novog Ustava. Kada bude objavljen, o njemu će se morati glasati. Tada ćemo vidjeti što će se dogoditi!

Kao što si rekla ranije, posljednjih dvadeset godina smo svjedočili eksploziji ženske participacije u lokalnim, teritorijalnim organizacijama. Žene često imaju vodeće uloge u komunama, komunalnim vijećima i u lokalnim vijećima za opskrbu i proizvodnju (CLAP - Comité Local de Abastecimiento y ProducciónI). Međutim, participacija žena u tijelima moći je vrlo ograničena. Što misliš o toj kontradikciji?

Ako imamo matricentrična društva, tada ima smisla da revolucionarni proces stremi premašivanju reprezentativne demokracije, što logično dovodi žene u organizacije, u prostore participatorne demokracije. Zapravo, ovdje se upravo to događa. Žene su najaktivnije organizatorice na lokalnoj, teritorijalnoj razini. U isto vrijeme, kadrovi naše revolucije nisu feministi. Chavezu je trebalo jako dugo da se poveže s feminističkom borbom. Prvi okidač, događaj koji ga je natjerao da prepozna žene kao subjekte, bio je puč 2002. godine, kada je vidio da radnice, žene iz "naroda" najgorljivije zahtijevaju njegov povratak. Bile su na ulicama i bile su se spremne boriti.

Tako je Chavez - koji je kao vojna osoba došao iz najpatrijarhalnije institucije - prepoznao ovu borbu kao legitimnu. Također, važna je bila činjenica što se okružio ženama kao što je Maria Leon [stara članica Komunističke partije i bivša guerrillera (gerilka) koja je postala važna Chavezova suradnica] koja ga je podučila o feminističkoj borbi… Budući da Chavez ima velik kapacitet da se propituje, da ispravlja greške, izašao je iz mačističkog okvira koji je naslijedio.

To nas dovodi do Svjetskog socijalnog foruma (World Social Forum) 2006., gdje se Chavez deklarirao kao feminist i ohrabrio Rafeala Correu i Eva Moralesa da se i oni deklariraju kao feministi. To naravno ne znači da su svi kadrovi revolucije feministi. Daleko od toga! Dokaz tomu je da se ženska pitanja tako često svode na majčinska pitanja, budući da je to jedina uloga za koju naše društvo zamišlja da pripada ženama.

Dakle, imamo još jako puno posla da reflektiramo i artikuliramo tko smo mi kao subjekti, tko smo mi kao protagonistkinje, tko smo mi kao vođe zajednica, kao društvene vođe, koliki je naš kapacitet da doista ostvarimo utjecaj u drugim sferama. Također, moramo se boriti s mikroseksizmom i logikom prema kojoj je neka žena vođa UNCh-a [temeljne organizacijske ćelije PSUV-a], koordinatorica CLAP-a, predvodi borbu na ulici, no kada partijski predstavnik dođe u tu zajednicu, on razgovara s muškarcem, a ne s pravim vođom zajednice. Osim toga, moramo se zapitati kako to da možemo biti protagonistkinje u političkom procesu, no kada dođemo kući, zadatke reprodukcije života [kućanski rad, briga o djeci] ne dijelimo s muškarcima. Ili je muž ljubomoran i nasilan. Zašto ti obrasci ostaju?

Moramo pobijediti sve to; moramo nastojati prevazići tu ulogu obnoviteljica života. Moramo pružiti otpor i kreativno graditi za sebe druge uloge, druge puteve. Zapravo, čak i ako se ova borba odnosi samo na male prostore, ona se mora provoditi i kroz politike vlasti koje se tiču obrazovanja i medija. Moramo transformirati čitav sistem.

U Venecueli, patrijarhalna državna birokracija i kapitalistička privatna sfera tendiraju kooptiranju feminističkih projekata, svodeći ga na borbu s ograničenim zahtjevima ili na pojednostavljeni interpretacijski okvir  "žena=ljubav=majka". Kako se možemo boriti protiv ove tendencije te prisvojiti i staviti feminizam u naš kontekst?

U osnovi, formula "žena=ljubav=majka" se koristi kako bi reducirala feminističku borbu… Kako je to rekao Fernando Buen Abad, radi se o procesu fagocitoze [kada jedna stanica apsorbira drugu]. Buen Abad govori o simbolima koje apsorbira modernitet. To se može usporediti s procesom pretvaranja simbola i borbi u mala organizacijska djelovanja, a to se događa posebno s borbama koje ljevica 20. stoljeća nije uzela u obzir. Govorim o onome što je ljevica isključila, marginalizirala ili nad čim je vršila opresiju.

Dobar primjer takve vrste kooptacije je pojava [u SAD-u] Ružičastog tržišta (Pink Market) u bijelom anglosaksonskom protestantskom društvu [WASP - White Anglo-Saxon Protestant]: dakle, 1980-ih se odvija integracija gej zajednice u društvo dok god su potrošači. Slično se dogodilo i s procesom kooptacije zahtjeva žena. Mislim da trebamo biti jako oprezne s feminizmom koji se zasniva na downloadiranju [hashtagovima i sloganima]. Moramo se zapitati da li to osnažuje našu borbu ili to kolektivne procese čini nevidljivima.

Ovdje u Venecueli, kako bismo se borile protiv klišea "žena=ljubav=majka", trebamo se mobilizirati na ulici i trebamo našu vlastitu proizvodnju simbola. Moramo se boriti, kolektivizirati borbu, kolektivizirati alternative i kolektivizirati rješenja. A to su alati koji su upravo sada na dohvat feminističkom pokretu.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: abortus, borba, feminizam, imperijalizam, kapitalizam, latinska amerika, lijevica, ljudska prava, majčinstvo, matrijarhat, opresija, opresija nad Ženama, osmi mart, patrijarhat, seksizam, socijalizam, venezuela

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM