Razgovor

19.04.2020. 19:10:11 - Elena Martin (elsaltodiario.com)

Intervju s Brigitte Vasallo:

'Monogamni um, užas poliamorije'

(Foto: Pensamiento Monógamo, Terror Poliamoroso Facebook)

Libela prenosi intervju s Brigitte Vasallo, katalonsko-španjolskom spisateljicom i priznatom feminističkom aktivistkinjom koja se bori protiv normativnog sustava, islamofobije i rasizma. U 2018. godini izašla je njezina posljednja knjiga, koja nije prevedena na naše jezike, "Pensamiento monógamo, terror poliamoroso", u kojoj se bavi središnjom ulogom monogamije u konstrukciji ljubavnih odnosa.

Brigitte Vasallo: "Kada se dira u domovinu, kao i kada se dira u partnerstvo dviju osoba, oglašavaju se isti alarmi" 

Monogamno razmišljanje, teror poliamorije, ljubav, država, kapitalizam i revolucija. O svemu ovom govori Vasallo u svojoj posljednjoj knjizi  "Pensamiento monógamo, terror poliamoroso, y sobre amor, estado, capitalismo y revolución'. 

Govoriš da živimo u monogamnom sustavu, što je problem. S koliko ljudi spavaš u tvom životu je nešto sporedno, zar ne?

Pitanje je sustava koji upravlja na koji način ćemo stupati u odnose. U ovom sustavu je teško znati što želimo ili što ne, jer nema mnogo opcija za željeti druge stvari, ono što se želi reći da ne možemo imati odnose koji nam se sviđaju i u kojima se osjećamo dobro. Cilj nastojanja da se "raskrinka" sustav nije usmjeren protiv osoba koje odluče biti u ekskluzivnoj (monogamnoj) vezi, niti onih koje ne žele vezu. Ono što želim postići jest otvoriti prostor za slobodnije odabiranje bilo kojeg od ovih odnosa. Knjiga govori o "teroru poliamorije", jer kada počneš postavljati ovo pitanje o sustavu doima se da se oglašavaju svi alarmi onih ljudi koji se osjete napadnutima u svojim odnosima. Isto što se događa kod feminizma gdje ima muškaraca koji se osjećaju napadnutima, ili s rasizmom gdje ima  bijelaca_kinja koji_e se osjećaju napadnutima_e. To je također dio hiperindividualističkog i hiperegocentričnog mišljenja u kojem se nalazimo, zbog čega to ljudi povezuju sa svojim privatnim životom, iako se radi o cjelini i sustavu. U konačnici će svaka od nas živjeti onako kako odluči. Svima je jasno da nam herojska djela neće donijeti promjenu.

Rođene smo u jednom patrijarhalnom društvu i, kao što kažeš, imamo mnogo toga za naučiti da ne bi ostavljale emocionalne leševe po putu. U knjizi govoriš da jedan od ključeva leži u tome da prestanemo gledati na odnose kao na jednu hijerarhiju, gdje je naš_a partner_ica najvažnija osoba. Istinska revolucija ležala bi u tome da su nam bitni svi ljudi koji su dio našeg života. Dopušta li kapitalizam da pletemo mreže podrške da bi se skrbili_e jedni_e o drugima?

Kada govorimo o odnosima poliamorije i kažemo da u njima postoji konzumerizam i nebriga, trebalo bi uzeti u obzir da je to problematika koja ima veze s monogamijom. U monogamiji se ne brinemo za ljude – i pri ovomu se referiram na isključive odnose. Brineš se o odnosu dviju osoba kada zapravo želiš da odnos bude dugotrajan. Tako, pod logikom kapitala, ulažeš svoje napore i resurse u odnos jer tražiš nagradu. I kada te prestane zanimati, završava se. I ponekad završava s toliko nasilja da dolazi do smrti, do ubojstva. U poliamoriji također postoje ove dinamike ali ne radi se točno o onim razlikama o kojima govorimo. Neovisno o broju osoba s kojima si u vezi, mene zanimaju razlike i odstupanja u kontekstu stupanja u odnose mimo monogamnih, kako se nastavljamo usredotočavati na partnera_icu, kako prekidamo i koji su nužni uvjeti da bi se prekinulo. Razmišljajući o raskidu ljubavnog para zanimljivo je to što dolazi na vidjelo koliko stvari trebamo. Koje su vrste mreža koje nam u potpunosti nedostaju da bi uistinu živjeli stvarnost u kojoj možeš odabrati želiš li imati jednog_u partera_icu ili ne, a da se to ne odvija prema društvenom nalogu kao niti zbog toliko velike potrebe za podrškom u preživljavanju. Ovo je ono zanimljivo, političko u svemu ovomu; ne agende "s kim sam se poševila", to je banalno, nebitno i nepotrebno. 

I to da ne spominjemo da monogamija podrazumijeva da moramo živjeti s partnerom_icom, što nije toliko često, zar ne?

Monogamija kao sustav je sve ovo. Kad imam predavanja o rodu za drugarice koje još uvijek nemaju niti jedan oblik edukacije o rodu – ali iskustva imaju – i objasnim im heteroseksualnost, uvijek im komentiram da biti heteroseksualna ne znači spavati s muškarcima. Biti heteroseksualna je sve što se dogodi u okolini. Dam im primjer da, ako bi to bilo pitanje seksa, heteroseksualne žene bi spavale s muškarcima i živjele bi sa svojim prijateljicama, s onima s kojima se živi dobro. Ali ne radi se o seksu, radi se o svemu drugom. Imati partnera i ne željeti živjeti s njim, ili preferirati živjeti sa svojim prijateljicama, čini dio istog sustava koji nam priječi zamišljati druge oblike života i istovremeno nas čini da povjerujemo da taj kompromis s tom osobom je slabiji ako ga ne podupremo s nizom materijalnih pitanja. Ako u središtu nema stana, zajedničkog života, djece i ekonomije, kao da ljubav nije dovoljna. Jer ljubav doista nije dovoljna, kao ni ekonomija, i kapital nas sigurno neće ujediniti u otporu prema sistemu.

U jednom patrijarhalnom društvu dojam je da je kompliciranije da jedan heteroseksualni odnos bude ravnopravan, i doima se također da je teže da se poliamorija između osoba različitog spola razvija na otvoreniji način.

Da, kao i mi, o svemu tome je tijrkom povijesti promišljao lezbijski feminizam – koji se nažalost ne čita dovoljno. Sada kada je feminizam ušao u modu, ispada da se neprestaje s izdavanjem feminizma za početnike, što je dobro, ali s jednom knjigom već imamo dovoljno. I istovremeno postoji pitanje staklenog krova. One koje dolaze do određenih pozicija za uzimanje riječi su one koje nailaze na manje prepreka i prema tomu su u većini heteroseksualne, te su one koje ne uzimaju u obzir lezbijski feminizam, jer imaju dojam da je to stvar lezbijki, što nema smisla jer upravo o ovomu bi nas morao podučiti feminizam. Tako da završavamo s plagijatom feminizma hiper-heteroseksualnog, hiper-bijelog... ne znam što će ovaj feminizam sve podrazumijevati, vidjet ćemo za nekoliko godina. Pomalo me je strah da se govori o četvrtom valu feminizma kada smo bolje rečeno u drugom, u pogrešnom vremenu, to je u datom trenutku imalo smisla, ali je danas postalo poprilično problematično. Drugarice koje su radile na ovomu mnogo ranije već su to objasnile: heteroseksualnost čini rod, ona je ta koja čini da postoje muškarci "registrirane marke" i žene "registrirane marke". Ovo je ideja heteroseksualnosti križana sa sustavom monogamije: muškarci i žene su drukčiji i komplementarni i u njihovom jedinstvu nastaje jedno potpuno biće. Rastaviti rod znači rastaviti dinamike kojima upravlja. I to je nemoguće u heteroseksualnom odnosu, ali kada se to učini u jednom takvom odnosu, taj odnos više nije heteroseksualan, jer ono što definira heteroseksualni odnos su upravo intrinzične rodne dinamike.

Povezuješ romantičnu ljubav s granicama.

Interesira me pitanje država-nacija i dinamike zaljubljivanja, jer kritiziramo romantičnu ljubav, ali se zaljubljujemo u ideju feminističke republike u kojoj, za sada, od feminizma nema ništa. To je isto kao kad se zaljubiš u glupana i misliš da će se promijeniti, zato što vidiš mogućnosti i misliš da ćeš posredstvom ljubavi učiniti da se promijeni. Svi oni frajeri s jedne i s druge strane koji obećaju ne znam što, obećavaju u trenutku kada nešto trebaju od žena. Žene, osobe nebinarnog roda i svu zbunjenu periferiju nas, kasnije izdaju i napuštaju. Ovo znamo i usprkos tomu nastavljamo padati iznova kao i što padamo na romantičnu ljubav. To je jedini obrazac roda za kojeg ne postoji način da se prekine. I nastavlja nam se činiti da s nama neće biti tako, zato što smo mi bolje i s ljubavi ćemo učiniti promjenu. Fascinantno je da se ovo događa feministkinjama. Dinamike su iste, čime se ne želi reći da trebamo ostaviti naše partnere_ice ili da se trebamo prestati boriti za neovisne države. Postoji jedna simplifikacija koja je poprilično zamorna. Nastojimo razumijeti kompleksnost realnog, što nećemo uspjeti razriješiti ni s jednim tweetom niti s jednim naslovom. Realnost je kompleksna. Nije da ne treba tražiti Države i da narodi nemaju pravo odlučiti o svojoj budućnosti. Ovo je osnovno. Zanimljivo u ovome je što su to dinamike moći i u ovom smislu konstantno nailazimo na primjere: u trenutku kada se dira u naciju ili u domovinu, kao i kada se dira u partnerstvo dviju osoba, odzvanjaju isti alarmi, pri čemu dodatno od nas traže da ne budemo toliko kritične. I, naravno, ako nismo kritične pri ovomu, gdje idemo?

Prema tomu, kada se živi u partnerstvu doima se da treća osoba koja živi u toj kući je višak. Radi li se o identičnoj logici kada se govori o dijeljenju zemlje s migrantima_kinjama?

Da. Gledaj, jedan najgluplji primjer. Postoji jedan automobil, upravljam njime i pokupim jednu grupu osoba: mog_ju partnera_ku i moje prijateljice. Po prirodi, moj_a partner_ka će sjesti naprijed i moje prijateljice će mu/joj prepustiti ovo mjesto. Nema smisla, ali je to jedan pokazni čin, postoje određena mjesta koja su jasna budući da reflektiraju hijerarhijske odnose. S nacijom i s osobama koje dolaze izvana događa se isto. Postoji taj strah da se identitet razrijedi i da je potrebno postaviti niz prepreka da bi, prema interesima, te osobe mogle dulje ili kraće ostati, ali nikada ne postižu status punopravnih građana_ki, znajući da bi to moglo transformirati koncept građanstva koji postoji. To nije samo emocionalno pitanje: sve ove "emocionalnosti" koje osjećamo su rukovođene kapitalizmom. Za kapitalizam je dobrodošlo da ima osoba koje nemaju radnička prava. Kasnije dolaze poduzetnici da bi govorili o stvarima. Ali što govorite ako zarađujete hrpu love na račun ovoga? Na ovom poprilično drastičnom skretanju smo već godinama, uključujući i stoljećima, ali od prije nekoliko godina doima se da sve ovo više nema komplekse. Fašizam, represija... Moramo se pokrenuti i pružiti otpor koji bi bio transverzalan i koji bi nas uistinu zaštitio od onoga što dolazi, te zaštitio one već ugrožene, poput naših drugova i drugarica muslimana_ki.

Kapitalizam zanima da pretvorimo posao u našu veliku ljubav.

Imamo tendenciju da mislimo da su pojedini poslovi dovoljno legitimni da bi im posvetili život, oni koje poetski nazivamo pozivima: spisateljica, umjetnica... Za razliku od posla postolara_ke, koji ne pripada toj skupini. Postoji vrsta posla kojeg trebamo obavljati da bi mogli jesti i platiti usrane račune, te zatim tu su stvari koje nam izlaze iz nutrine, uključujući i gledanje u strop. Fundamentalno je moći posvetiti vrijeme svojim strastima, koje nisu produktivne, niti zanimljive za sustav. Mene zanimaju male stvari, kao što je pletenje. Nije da pletem, ali vjerujem da je život poput pletenja, jer se radi o malenim bodovima, sporima koje zahtijevaju više vremena, onima koji ostaju nakon što baciš tkaninu. Neoliberalna poliamorija je upravo to. Partnerstvo dviju osoba je bilo posljednje utočište koje nam je preostajalo, i tako, neoliberalna poliamorija je posljednji korak da se pretvorimo u individue s fantazijom da ostanemo izolirani_e. Kao što bi rekla Almudena Hernando, fantazija individualnosti. Osobe posvećene jedino sebi samima, potpuni i snažni egocentrizam.

Dakle rješenje je okončati s monogamnim sustavom, za nas same i za one koje će doći kasnije.

Da, bivajući svjesne i tražeći naša ograničenja. Napuknuti monogamni sustav nije pitanje količine, ne radi se o ostavljanju tvog_je partnera_ice, niti da tvoj_a partner_ica ima druge partnere_ce. Ako ostanemo samo na ovomu, nećemo nikada napredovati, jer se opet zaustavljamo na jednostavnim rješenjima i puno glupljima od sustava koji je vrlo inteligentan. Ne radi se o ovomu. Radi se o tome kako se ti pozicioniraš sa svojim_om partnerom_icom, koje mreže stvaraš, koje naklonosti imaš u vidu i koje ne. Kasnije možeš biti s kim te je volja. I usudi se poštivati vlastita ograničenja, ako ti tijelo kaže ne za nešto, genijalno. Također, posebna tema je kad ti kolegica kaže: "stvar je što sam ja heteroseksualna". Pa da, srce, ali što se tebi sviđaju muškarci ne želi kazati da kada u prostoriju uđe jedan lik ti trebaš promijeniti svoje ponašanje. Zabrinjavajuće je što se ponašaš kao malena djevojčica. To je ono sjebano, i nemoj mi govoriti da to ne možeš izbjeći. Eto o tome je riječ, i to je ono opasno.

Prevela i prilagodila: Bepina Draž 

Tagovi: država, feministički aktivizam, islamofobija, kapital, kapitalizam, katalonija, ljubav, monogamija, norma, patrijarhalno nasljeđe, poliamorija, poliamorne veze, rasizam, španjolska

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM