Razgovor

16.08.2011. 10:11:41 - Kathambi Kinoti (awid.org)

Ellene Sana

Konvencija znači konačno priznavanje ženskog posla u kući kao rada

Ellene Sana, izvršna direktorica Center for Migrant Advocacy na Filipinima

Ellene Sana, izvršna direktorica Center for Migrant Advocacy na Filipinima

Prevela Veronika Matijačić 

Konvencija o dostojanstvu rada zaposlenih u kućanstvima na 100. konferenciji Međunarodne organizacije rada napokon je usvojena. 16. lipnja, 2011. vlade su se obvezale štititi ljudska i radna prava kućnih pomoćnica/ka. Isto tako postavljeni su i jasni standardi koji posluzi u kućanstvima omogućavaju dostojanstvene radne uvjete.

 

Teško je dobiti točne podatke o broju radnika u kućanstvima diljem svijeta s obzirom na netransparentnost ove grane rada. Po podacima Međunarodne organizacije rada (MOR) posluge u kućanstvima diljem svijeta ima oko 52.6 milijuna. Od tog broja na žene otpada 43.6 milijuna odnosno 83%. To znači da u svjetskoj populaciji zaposlenih žena kućne pomoćnice zauzimaju moćnih 7.5%.

Posluga u kućanstvima daje veliki doprinos svjetskoj ekonomiji pružajući usluge čišćenja, kuhanja, brige o djeci, starijima i nemoćnima. A opet sve to nije dovoljno da bi im se omogućilo, i to posebno ženama, službeno zaposlenje. Radnici/ce u kućanstvima značajno doprinose novčanoj razmjeni između bogatih i siromašnih zemalja i zajednica na način da određene iznose šalju doma. No, bez obzira na to što ovi radnici/ce imaju vitalne uloge kako u kućanstvima u kojima rade tako i u nacionalnoj i svjetskoj ekonomiji oni sami često su izloženi izrabljivanju, diskriminaciji, nasilju, užasnim radnim uvjetima i sl. a što im uskraćuje ljudska i radna prava.

Ellene Sana, izvršna direktorica Center for Migrant Advocacy na Filipinima (centra koji zastupa prava ljudi koji poslom migriraju u druge države npr. u Saudijsku Arabiju) objasnila je što točno Konvencija omogućava radnicama u pogledu ostvarivanja njihovih prava.

 

 Trebale su pune 63 godine borbe da bi se prava radnika/ca zaposlenih u kućanstvima prepoznala na međunarodnom nivou. Zašto je trajalo toliko dugo?

 Kućanski posao, kojeg smatramo ženskim, nije prepoznat kao rad te se kao takav ni ne cijeni. Smatra se kao da je ženama "u prirodi" da ga obavljaju. Na Filipinima ovaj posao se ne doživljava "produktivnim" radom kao ni poslom za koji se dobiva plaća već kao nešto što se obavlja mehanički, svakodnevno, besprofitno.

Unatoč tome što se pitanje prava zaposlenih u kućanstvima postavilo Međunarodnoj organizaciji rada prije 63 godine, otpor postavljanju i usvajanju Konvencije uglavnom su pružale neke vlade kao i poslodavci. A da bi se taj otpor suzbio trebalo je postići dogovor sa trima zainteresiranim strankama: poslodavcima, vladama i radnicima.

Kod nas, na Filipinima, prijedlog zakona o pravima radnika/ca u kućanstvima još nije usvojen iako je predan prije više od deset godina. Zašto? Jer zakonodavci još ne vide potrebu za tim s obzirom da se kućne pomoćnice/ci na Filipinima smatraju "članovima obitelji"; a i stoga što je većina domova zaposlila svoje rođake. Kada se zaposlenica u kućanstvu smatra "skoro pa članom obitelji" onda je i sasvim prihvatljivo da je se ne plati. Ni na vrijeme a ni adekvatno. Sasvim je prihvatljivo da se od nje traži da radi duže, kao i to da u kući nema vlastitu privatnost.

 

 U kakvim sve uvjetima kućna posluga uglavnom mora raditi? U principu, kakvom je nasilju žena kao radnica u kućanstvu svakodnevno izložena?

 Odredbe i uvjeti obavljanja posla uglavnom su ispod radničkih standarda. U Hong Kongu, naprimjer, zakonom definirana visina najniže plaće se ne odnosi i na kućne pomoćnice/ke. Za njih važi "minimalna dopustiva isplata" što je manje od zakonom definirane najniže plaće. U prosjeku, Filipinac/ka u zemljama Bliskog Istoka mjesečno zaradi oko 250 američkih dolara. Ponekad im plaća kasni, potplaćeni su ili uopće ne primaju plaću i po nekoliko mjeseci. Prekovremeni sati im se ne isplaćuju premda rade dvostruko dulje od ostalih radnika: 80-90 sati tjedno, odnosno 16-20 sati dnevno. Neki nemaju pravo ni na slobodan dan. Za poslugu se očekuje da bude na standby-u ako treba, naprimjer, pripaziti djecu u večernjim satima. Za to bi trebali dobiti naknadu ili slobodno vrijeme ali s obzirom da im se prekovremeni ne evidentiraju ništa od toga.

Agencije koje ovim radnicima pronalaze poslove uzimaju zelenaške provizije pri dogovorenom angažmanu pa čak i onda kada se naglasi da se provizija za to neće uzimati. Provizije uzimaju  agenti i kod kuće i u zemlji u koju se odlazi raditi. Osim u nekoliko zemalja kao što je Hong Kong, kućne pomoćnice/ci nemaju pravo na osnivanje sindikata kao ni pravo da se pridruže nekom postojećem. A ondje gdje im je to dozvoljeno nedostaje čvrstih pravnih i socijalnih odredbi koje bi im omogućile ostvarivanje ovih prava.

Oni žive u domaćinstvima u kojima rade i imaju jako malo privatnosti, ako i toliko. Često su i zaključavani u tim kućama; bez pristupa vanjskom svijetu. Kada doputuju u stranu zemlju agencije im pretraže prtljagu i zapljene sve što požele; uključujući mobitele i telefonske kontakte.

Po dolasku u kuću poslodavci kućnim pomoćnicama/cima uzimaju osobne dokumente (pasoše) da bi im na taj način ograničili kretanje. Oni rade previše a dodatno se od njih traži i da čiste, i da njeguju, i da podučavaju djecu i sl. Po isteku ugovora nitko im ne garantira da će ih poslodavci pustiti kući. Mogu biti zadržni na neodređeno vrijeme ili dok im ne dođe zamjena. U zamljama Bliskog Istoka kafala (uredba kojom su se u početku štitila prava maloljetnika dok se danas njome štite i prava radnika/ca u kućanstvima) ili pokroviteljski pristup samo im pogoršava situaciju jer ih se veže uz poslodavce. Tako da kada kućna pomoćnica želi pobjeći od nasilnog poslodavca ne može se vratiti u svoju zemlju sve dok joj isti ne pristane na izdavanje povratne vize.

 

 Zbog čega je Konvencija 189 tako važna? Po Vašem mišljenju, koja su joj najveća postignuća?

 Prihvaćanjem Konvencije radnicima u kućanstvima zajamčena su sva radna prava koje je Međunarodna organizacija rada odredila nizom drugih konvencija. Doneseni su i usvojeni osnovni standardi zaštite domaćih i stranih zaposlenika/ca u kućanstvima. Usvojili su ih vlade, poslodavci i radničke organizacije.

Mislim da je najvažnija značajka Konvencije to da se kućne pomoćnice/ci ne smiju tretirati nepovoljnije u odnosu na druge radnike. A to znači da i oni imaju pravo na jednak pristup i nediskriminaciju u pogledu radnih uvjeta. Tako da su sada njihova prava na pristojne plaće i sate rada osigurana, pravo na socijalnu zaštitu i socijalno osiguranje isto tako, te pravo na slobodne dane kao i pravo na osnivanje i pridruživanje sindikatima.

 

 Sama Konvencija jeste obvezujuća dok mjere i smjernice provođenja istih, a koje donose vlade, nisu. Koje su moguće posljedice toga da se Konvenciju može tumačiti na razne načine i kako Vi gledate na to?

 Mislim da je Konvencija čvrsta i ja osobno mogu živjeti sa fleksibilnim paketom mjera. Ni Konvencija ni mjere ne mogu se iščitavati odvojeno; dolaze zajedno u paketu.

 

 Ako uzmemo u obzir da su većina zaposlenih u kućanstvima žene, u čemu Vi vidite doprinos Konvencije kada govorimo o položaju žena? Što mislite da će Konvencija donijeti pravima žena na trenutnom i dugoročnom planu?

 Konvencija je, napokon, priznavanje ženskog posla kao rada. Prepoznaje "neprofitni" posao kao rad; posao koji se obavlja po kući je isto tako važan kao i onaj van kuće. Kućanski poslovi nisu ženski "prirodni" poslovi. Konvencija posebno vodi računa o zaštiti žena koje poslom migriraju u druge zemlje. I dobra je nadogradnja već postojećoj konvenciji o nediskriminaciji žena a koju provodi većina zamalja članica UN-a ukljućujući i neke zemlje na Bliskom Istoku.

 

 Na koji je način Vaša organizacija sudjelovala u lobiranju za usvajanje Konvencije? Kako su surađivale organizacije za prava žena?

 Nakon što se MOR 2008. godine počela pripremati za moguće usvajanje Konvencije pridružili smo se kampanji koja je zagovarala priznavanje poslova po kući kao rada. Center for Migrant Advocacy zastupao je ženska pitanja u radnoj skupini koju su činili sindikati, migranti i predstavnici lokalnih, domaćih radnika na Filipinima. A svi zajedno smo radili rame uz rame sa vladom. Koristili smo već postojeće međunarodne konvencije i ostale instrumente za ljudska prava u kampanji usvajanja Konvencije. Ova kampanja je omogućila jednu polaznu točku zbližavanja svih onih koji zagovaraju prava žena i migranata, prava sindikata i radnika/ca u kućanstvima. Naposljetku, svih onih koji rade na rješavanju mnogih zajedničkih pitanja.

 

 Da bi se Konvencija provodila i udomaćila sada se, nakon njenog usvajanja, očekuje dosta posla. Što Vi predviđate te kakve sve strategije planiraju primjeniti organizacije koje zastupaju prava radnika/ca u kućanstvima kako bi odredbe Konvencije postale stvarnost u životima istih?

 Mi moramo širiti informaciju o Konvenciji i njenim mjerama. Zagovaratelji Konvencije sada moraju krenuti u združenu kampanju da se odredbe počnu sprovoditi u praksi. Naša je zadaća da osiguramo nacionalne zakone koji trebaju biti u skladu sa Konvencijom. Na primjer: Koje sve zemlje nemaju dovršen zakon o pravima zaposlenika/ca u kućanstvima? Isto tako moramo identificirati prepreke unutar nacionalnog zakonodavstva i gledati kako da ih svladamo.

Tagovi: radnice, radnice u kućanstvu, radnička prava, sindikati, tržište rada

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM