Razgovor

27.09.2011. 22:09:22 - Barbara Matejčić

Nelofer Pazira

BURKE NISU NAJVEĆI PROBLEM AFGANISTANSKIH ŽENA

Nelofer Pazira

Nelofer Pazira

Nelofer Pazira je redateljica, glumica, novinarka i spisateljica odrasla u Kabulu odakle je 1989. godine s obitelji izbjegla prvo u Pakistan pa godinu kasnije u Kanadu. Odonda živi u Kanadi. Radila je za televiziju i radio CBC, bila je predsjednica kanadskog PEN-a, objavila je knjigu "A bed of Red Flowers: In Search of My Afghanistan" o životu njene obitelji za vrijeme sovjetske okupacije u Afganistanu, ali je najpoznatija po filmovima koje je snimila. Prvo je 2001. glumila u igranom filmu "Kandahar" baziranom na njenom životu, a potom je režirala dokumentarac "Povratak u Kandahar" koji prati njenu potragu za nekadašnjom najboljom prijateljicom u Afganistanu. Osnovala je humanitarnu zakladu "Dyana Afghan Women's Fund" koja pomaže školovanje žena u Afganistanu, a ime je dobila po toj istoj prijateljici, koja se ubila za vladavine talibana.

 

Nelofer Pazira bila je prošlog tjedna u Hrvatskoj – u Zagrebu i Splitu – u organizaciji Veleposlanstva Kanade u Hrvatskoj. Tom je prilikom promoviran i njen redateljski igrani prvijenac "Nečasni čin", kojim se bavi problematikom ubojstava iz časti u Afganistanu.

 

 

Jedna od ikoničkih fotografija 20. stoljeća jest ona lica afganistanske djevojčice koju je snimio Steve McCurry za vrijeme sovjetske okupacije i objavljena je 1985. na naslovnici National Geographica. Vi se u svojim filmovima često dotičete prisutnosti, odnosno odsutnosti afganistanskih žena iz filmova i fotografija i pokazujete koliko im je hrabrosti potrebno da se na to odluče. I slavna žena s fotografije Sharbat Gulu izjavila je da je to bilo prvi i zadnji put da ju je netko fotografirao kada ju je McCurry nakon 17 godina konačno pronašao. Je li to lice postalo poznato upravo zbog toga što afganistanske žene često "nemaju" lica?

- Paradoksalno je da su baš tu fotografiju mlade, lijepe i egzotične cure zapamtili mnogi diljem svijeta jer to nije stvarni portret Afganistana. Većina žena u Afganistanu se ne osjeća dovoljno slobodnima da bi se fotografirale ili snimale. Dok sam snimala dokumentarni film "Audicija", o kinematografiji u Afganistanu, mnogi su mladi Afganistanci htjeli biti ispred kamere. Kada bih pokušala pronaći žene za film, odmah bi počele skrivati svoja lica. Baš kao ta žena, neke od njih nikada nisu vidjele sebe na fotografijama. Kada sam ih pitala o čemu se radi, rekle su da bi voljele sudjelovati, ali im brane muževi, očevi ili braća. No, ne radi se samo o društvenom moralu, već i o lošem iskustvu, jer su za vrijeme sovjetske okupacije mnoge cure morale na televiziji sudjelovati u raznim programima veličanja režima tako da im je ostala negativna asocijacija vezana uz snimanja. Boje se da će biti zloupotrebljene ili osramoćene u svrhu neke propagande. K tome, Afganistan nema razvijenu kinematografiju pa se filmovi uglavnom povezuju s bollywoodskima ili hollywoodskima, koji su pak puni seksa i golotinje, što njima nije prihvatljivo.

 

Godinama nakon što su SAD "oslobodile" Afganistan od talibanskog režima neki izvještaji ocjenjuju da se situacija za žene nije puno promijenila na bolje. Koliko je to točno?

- S tom se ocjenom ne slažem, a poznajem dobro Afganistan. Bila sam vrlo kritična kada je otpočela vojna operacija u Afganistanu jer sam smatrala da ne postoji jasan plan i da nikom nije zapravo stalo da pomognu ljudima u toj zemlji, ali se ne mogu složiti da se položaj žena nije poboljšao, kao rezultat desetogodišnje vojne prisutnosti iako to nije bio dio misije vojne intervencije. Amerikance je u Afganistanu zanimalo samo da uhvate Osamu bin Ladena i nisu puno marili za ljudska prava u zemlji. Jasno se sjećam kako je Madeleine Albright nakon 11. rujna izjavila da će SAD priznati talibansku vladu ako im izruče Osamu bin Ladena. Kako educirana Amerikanka u poziciji moći može reći da će priznati vladu kao što je talibanska, znajući da talibani ugnjetavaju, muče i ubijaju žene? No, ne mogu se nijekati promjene, koje su na terenu vrlo očite, a dogodile su se zbog toga što je postignut relativni osjećaj mira i sigurnosti. Zbog toga je broj žena u školama i na fakultetima puno veći nego što je bio prije rata. Također, postoji kvota za žene u parlamentu pa je tako 25 posto mjesta rezervirano za žene, što je čak više od broja žena u kanadskom parlamentu. Prisutnost žena u politici ohrabrila je mlađe generacije koje su uvidjele da i za njih postoji budućnost, a to je vrla važna i jaka poruka.

 

Neke su se promjene dogodile i zbog toga što sada u Afganistanu ima mnogo projekata fokusiranih na žene. Recimo, pokrenut je projekt mobilnog kina koji ide od grada do grada, osnovani su fondovi namijenjeni ženskim magazinima čime se potiče žene da osnivaju novine. Žene su sve više upoznate sa svojim pravima i spremnije su zalagati se za sebe. Dijelom se to događa i zbog toga što su bile potpuno obespravljene pod talibanima i sada kada postoji mogućnost da ostvare neka prava, ne žele to tek tako propustiti. No i dalje je veliki problem vlada, koje je potpuno korumpirana, spremna pregovarati s talibanima i pristajati na kompromise. Hoće li žene opet izgubiti prava ako talibani budu u vladi? Takva mogućnost plaši žene.

 

U Afganistanu postoji relativno dosta nezavisnih medija koji se bore protiv cenzure i otvaraju probleme na koje je do nedavno bilo nemoguće javno ukazivati. Vi čak smatrate da su domaći mediji otvoreniji i kritičniji prema situaciji u Afganistanu nego strani?

- U Afganistanu postoji više od 25 televizija i više od sto radiopostaja. U vrijeme sovjetske okupacije, kada sam ja odrastala, imali smo samo jednu državnu televiziju i jednu radiopostaju. Danas puno mladih žena radi u medijima i direktno participiraju u društvenim promjenama tako što se bave temama koje ih zanimaju. Rade emisije o silovanju žena, o čemu se prije nije uopće razgovaralo. To ne bi bilo moguće da su talibani još na vlasti i da žene nisu preuzele nove uloge u društvu.

 

Kolika je razlika između zapadnjačke medijske prezentacije afganistanskih žena i problema s kojima su suočavaju te stvarnosti na terenu?

- Tu postoji jaz. Zapadni mediji žene u Afganistanu uglavnom predstavljaju kao egzotične i mistične ili idealiziraju one koje su ušle u javnu sferu, kao što su članice parlamenta. Kada žele napraviti neku pozitivnu priču, onda to zna ispasti gotovo kao uvreda. Na primjer, nađu neku pjevačicu i onda naprave priču o tome kako, eto, sada ima i pjevačica u Afganistanu, mada smo ih imali i davno ranije. Često se sav napredak pripisuju utjecaju Zapada na Afganistan, što nije točno, jer je, recimo, Kabul mog djetinjstva bio kozmopolitski grad slobodnih i obrazovanih ljudi. Nerazumijevanje postoji i oko toga što su prioritetne teme za žene u Afganistanu. Tako se zapadni mediji naveliko bave burkama, dok se žene u Afganistanu bore za svoja osnovna prava i nije im najvažnije jesu li pokrivene ili nisu. Kada se sigurnost u zemlji poveća, pretpostavljam da će onda i većina žena prestati nositi burke, ali to sada nije njihov glavni problem. Važnije je da se osnuju skloništa za žene žrtve obiteljskog nasilja, da se spriječi prodaja djevojčica za ugovorene brakove ili da se ohrabre žene da nastave školovanje nakon osnovne škole.

 

Što sada najviše utječe na položaj žena u Afganistanu?

- Na položaj žena u Afganistanu najviše utječe nesigurnost u zemlji. Svaki put kada nastupi mirniji period, žene idu u školu, slobodno se kreću, nema ih toliko u burkama... Kada se sigurnost pogorša, nakon bombaškog napada ili nečeg sličnog, onda ne vidite žene na ulici jer se boje za sigurnost sebe i svoje obitelji. Znam se šaliti da stanje sigurnosti u zemlji možete ocijeniti gledajući voditeljice na televiziji: ako im je marama navučena do čela, jasno je da sigurnost nije najbolja, a čim se sigurnost poboljša, marama spadne prema nazad i možete vidjeti kosu voditeljice.

 

Nakon Francuske i Belgije, ovih dana i Nizozemska najavljuje da će zabraniti burke. Što mislite o tome?

- Mislim da je to suludo. Vjerujem u slobodu izbora i poštujem ljudska prava te ne mislim da se ijedna vlada – bilo afganistanska, iranska ili francuska – treba miješati u privatnu sferu naših života. Ni vjerska ni sekularna vlada ne bi trebala odlučivati kako će netko živjeti ni što će nositi. Uloga vlade je da štiti vrijednosti društva u kojem se njeguje tolerancija i međusobno poštovanje građana. Kada počnete odlučivati kako će se netko odijevati, prešli ste granicu zadiranja u individualne slobode, koje su temelj demokracije. Takvu zabranu smatram korakom nazad u demokratskim procesima i pitam se što je sljedeće? Hoće li žene nositi minice ili biti potpuno pokrivene, to je stvar njihov izbora. Uvijek naglašavam da se mora raditi o izboru, a ne o odluci koju je nametnula obitelj, društvena zajednica, religija ili vlada. U Afganistanu mnoge žene nemaju izbora, jer se ne mogu kretati izvan kuće ako nisu pokrivene, ali vjerujem da na Zapadu to uglavnom nije slučaj. No, postoje i ekstremni slučajevi koje ne podržavam, kao, na primjer, kada je žena u Kanadi htjela polagati vozački ispit, ali nije htjela otkriti lice za fotografiranje za vozačku dozvolu. Pošto je to nužan identifikacijski dokument, onda mislim da se morate odlučiti hoćete li jedno ili drugo, jer oboje ne možete.

 

Nizozemska pravda svoju odluku time da je pokrivanje lica u suprotnosti s javnim životom i da je protiv principa jednakosti između muškarca i žene. Često se za zabranu pokrivanja koristi taj argument brige za prava žena jer se burka čita kao simbol potlačenosti. No, ne stoji li iza toga zapravo islamofobija?

Moj prijatelj Židov smatra da je antisemitizam, pogotovo u Europi gdje je bio jak, zamijenjen islamofobijom. Nadam se da će doći vrijeme kada će islamofobija biti neprihvatljiva kao što je danas antisemitizam, ali to još nije slučaj. Svatko tko dođe živjeti u neku zemlju treba poštovati norme tog društva i nije mi prihvatljivo da imigranti iz Afganistana, kao što je bilo slučajeva u Kanadi, ispišu iz škole svoje kćeri kada napune devet godina jer su takvi njihovi običaji. Umjesto da se bore s kanadskim sistemom, mogli su ostati u svojim zemljama i ravnati se po njihovim običajima. Ali takvi su slučajevi zapravo vrlo rijetki i zabrana gradnje minareta ili nošenja burke nema veze s njima, već je rezultat straha i želje da se postavi barijera između Muslimana i "ostalih". Ne doseljavaju se vjerski fanatici na Zapad, ali fanaticima mogu postati zbog toga što nisu prihvaćeni u društvu.

 

Jeste li nakon 11. rujna vi kao novinarka i muslimanka osjećali neke promjene? Jesu li u Kanadi, s jedne strane postali zainteresiraniji za vašu rodnu zemlju, a s druge, je li rastao antagonizam prema muslimanima?

Osobno nisam doživjela nikakve neugodnosti. Možda je to zbog toga što sam bijela i što mi u pasošu piše da sam rođena u Indiji. Ali mnoge moje kolege na CBC-u koji nose brade, imaju tamnu kožu ili su iz Indonezije ili Gane redovito imaju problema kada putuju, posebno u Ameriku. Moj prijatelj Egipćanin, koji je rođen u Kanadi, ali uvijek prolazi kroz dugu proceduru ispitivanja kada ide u Ameriku, pitao me kako je to biti bijel. "Privilegirano", odgovorila sam mu, i to je istina. No točno je da se interes povećao. Film "Kandahar" je izašao prije 11. rujna i tada se gledao kao umjetničko djelo da bi se nakon rušenja WTC-a interes u vezi filma naglo prebacio s umjetničkog aspekta na stanje ljudskih, pogotovo ženskih prava u Afganistanu. Tako da se barem nešto pozitivno dogodilo, konačno je Zapadno društvo postalo zainteresirano za te zemlje.

 

Barbara Matejčić

Tagovi: afganistan, burke, islam, nelofer pazira, svijet, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM