‘Pokrećemo ekofeminističko selo’

Završila si studij etnologije i komparativne književnosti, te doktorirala humanističke znanosti  na Filozofskom fakultetu, danas si Ministrica zaštite okoliša i prirode. Ljudi u Hrvatskoj nisu navikli da osoba izvan svojeg formalnog obrazovanja može biti upućena i stručna i u nekom drugom području, što se može zaključiti i po nizu komentara na temu tvojeg obrazovanja na radiju i internetskim forumima.

Kao prvo želim reći da se na žalost kod nas jako često brka ekologija, koja je prirodna znanost, i zaštita okoliša. Zaštita okoliša je prvenstveno humanistički, društveni i sociološki fenomen koji se javlja drugom polovicom prošlog stoljeća, s počecima degradacije okoliša i buđenjem tzv. svijesti o zaštiti okoliša, kada se formiraju u principu prvi pokreti zaštite okoliša. Zaštita okoliša je prije svega sociološki fenomen, koji u sebi ima vrlo važnu i aktivnu ulogu oslanjanja na određena znanja i spoznaje prirodnih znanosti, prvenstveno ekologije i biologije, jer treba imati na umu da je ekologija mlađa sestra ili, moglo bi se reći, kćer biologije. Nažalost određene interpretacije stručnosti, odnosno ne stručnosti za bavljenje ovim područjem često proizlaze i iz toga što se kod nas u Hrvatskoj najčešće brka ekologija i zaštita okoliša. Moje kompetencije u ovom području se vežu uz rad u Ministarstvu zaštite okoliša u razdoblju od 2001.- 2005. godine, i to uglavnom na poslovima u kabinetu ministrice, kasnije u upravi za zaštitu okoliša, a na kraju krajeva radeći u ministarstvu. Doktorirala sam na temu ekofeminizam, tako da pretpostavljam da imam dosta dobro obrazovanje vezano uz problematiku zaštite okoliša kao društvenog fenomena. Baveći se poslovima u okviru Ministarstva zaštite okoliša, mislim da sam imala priliku također dosta dobro upoznati i zakonske odredbe vezane uz problematiku zaštite okoliša. Time svime se smatram kompetentnom baviti se ovim područjem. 

Kada i kako si otkrila interes za specijalizaciju za teme zaštite okoliša i prirode i da li bi se moglo reći da je to i primjer intuitivnog puta kojeg bi preporučila i drugima, primjerice mlađim generacijama?

Mislim da svatko mora imati određenu vrstu senzibiliteta prema ovim pitanjima. Osobno nisam bila pretjerano zainteresirana za zaštitu okoliša u svojoj formativnoj dobi, do recimo kasnijeg puberteta ili početka 20ih godina, kada me zaštita okoliša počela prvenstveno zanimati na način ekofeminizma, povezivanja pitanja ljudskih prava, konkretno ženskih prava i problema vezanih uz degradaciju okoliša, odnosno prirode. Mogu reći da sam prije, znatno intenzivnije osjećala probleme vezane uz samu zaštitu prirode, odnosno uz zaštitu okoliša na način da sam bila  ogorčena zbog pretjerane uporabe fosilnih goriva u našoj civilizaciji i općenito najezde ljudskog okoliša, odnosno izgradnje prema prirodnim područjima. Kasnije, vjerojatno sa sazrijevanjem se te stvari nekako poslože, postanete pragmatičniji u nekim stvarima, ali mislim da se u ovoj fazi znatno više može napraviti, nego u onoj tzv. borbeno aktivističkoj fazi kada nemate uvid u ono što je realno moguće napraviti. Naravno, bez tog početnog entuzijazma je teško doći do ove faze gdje imate već malo pragmatičniji odnos prema cijeloj priči, i vidite da jedino kroz taj pragmatičniji odnos možete konkretno rješavati probleme vezane uz ovu problematiku. Mene su prvenstveno zanimali odnosi među spolovima, i onda je to evoluiralo u početak povezivanja tih pitanja općenito sa odnosom čovjeka prema okolišu. Napisala sam s 19 godina knjigu koja se zove  “Apokalipsa”, i danas o njoj govorim kao o romanu, mitu koji upravo obrađuje ovu ekofeminističku temu povezanosti degradacije prirode i okoliša s odnosom cjelokupnog društva prema ženama i položaju žena u društvu. 

Da li intuicija ima kakvu ulogu u tome?

Mislim da se neke stvari jednostavno poslože. Ako čovjek intenzivno razmišlja i radi na nekim stvarima, stvari se onda počinju i okretati u tom pravcu. U vrijeme kada sam pisala knjigu “Apokalipsa” bila sam uvjerena da sam jedina na svijetu koja na taj način razmišlja i da sam posebna. Nakon nekih desetak godina bila sam jako pozitivno iznenađena kada sam na jednom predavanju od kolegice Gordane Obradović čula za postojanje cijelog pokreta koji se zove ekofeminizam. Spoznala sam da nisam jedina i da nisam posebna, već da postoji velik broj muškaraca i žena koji su došli do tih istih razmišljanja i to me jako razveselilo. Kada sam se počela više baviti s ekofeminističkom problematikom onda sam shvatila da postoji cijeli niz slabih točaka i slabih mjesta, tzv. slijepih pjega, koje su prisutne kod bilo koje teorije i pokreta. Veliki broj ideja koje zastupaju neki ekofeministi/ce, su u načelu pozitivne ideje, bez obzira na određene esencijalističke zablude koje, zapravo, ekofeminizam vraćaju na one tračnice patrijarhalnih predrasuda koje su izazvale po mojem mišljenju sadašnju situaciju.

Također, danas znam da ne možemo govoriti o jednom jedinstvenom ekofeminizmu.

{slika} 

Pokušajmo povezati te teorije s tvojom trenutačnom funkcijom  u Ministarstvu. U svijetu se aktivno  primjenjuje rodno-osjetljiv pristup u sklopu planiranja razvoja industrija u okolišu, gospodarenja otpadom, te u zaštitno-okolišnim programima i politikama (studije s planom akcije i primjene “OSCE” Organization for Security and Co-operation in Europe). U kolumnama si govorila o utjecaju problema zaštite okoliša na život žena, navodeći primjere iz svijeta. Da li prepoznaješ utjecaj problema zaštite okoliša i prirode na žene i njihov položaj i život u Hrvatskoj danas? Planira li se djelovati u smjeru primjene rodno-osjetljivog pristupa u sklopu zaštitno-okolišnih programa i politika u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode?

Želim naglasiti da smatram kako su problemi okoliša danas problemi i muškaraca i žena, i općenito svih bića s kojima dijelimo planetu Zemlju. Pogrešno je ići po ovom esencijalističkom ključu i posebno razmatrati neke vrste utjecaja iz okoliša isključivo na žene. Znam da je dosta popularno, i kako se iz fondova EU i međunarodnih fondova relativno lako mogu dobiti sredstva koja financiraju takve projekte. Želim reći da je u mojem planu, kao ministrice, da realiziram jedan projekt koji bi bio uvjetno rečeno povezan s ekofeminističkim idejama uz rodno – osjetljiv pristup.  Mislim, konkretno, na povezivanje nekih socijalnih pitanja, jer na žalost kada govorimo o rodnoj problematici, jako često govorimo o socijalnoj problematici, sa zaštitom okoliša. Nažalost žena je često žrtva u našem sistemu, više je izložena nasilju, iskorištavanju od strane poslodavaca, iskorištavanju od strane partnera. Ovaj konkretni projekt o kojem bih htjela govoriti je projekt tzv. ekofeminističkog sela, ili možda čak više sela, koji bi povezivao problem nasilja u obitelji, odnosno nasilja nad ženama, jer nažalost, u najvećem broj slučajeva kada se govori o nasilju u obitelji radi se o nasilju nad ženama, i zaštite okoliša. Žene koje su bile izložene nasilju jako su često prepuštene sa svojom djecom na milost i nemilost svojem zlostavljaču unutar obitelji. Uz to su i ekonomski deprivirane. Projekti bi išli u smjeru ekonomskog osnaživanja tih žena. U ekofeminističkim selima bi se radilo na ekonomskom osnaživanju tih žena, kroz projekt ekološke poljoprivrede, odnosno bavljenjem ekološkom poljoprivredom. Projekt bi sadržavao i formiranje banke sjemena autohtonih poljoprivrednih kultura, zatim provedbe određenih edukacijskih sadržaja gdje bi se žene osnaživale i kroz obrazovanje o važnosti očuvanja okoliša. Smatram da bi se projekt mogao obogatiti turističkim, odnosno obrtnim potencijalima. Takav tip zajednice bi mogao postati mjesto i za organizaciju različitih konferencija, seminara. Mislim da bi to bilo prepoznato i u svijetu kao jedan ogledni primjerak ovakvih projekata. Ovo nije izmišljanje tople vode, jer je poznata indijska feministica Vandana Shiva  realizirala projekt “Chipko” gdje se također radilo o osnaživanju žena koje su ostale na poljoprivrednim površinama koje su u Indiji bile jako deprivirane, također su radile na bankama sjemena s obzirom na to da su monokulture koje su došle sa najezdom korporacija desetkovale broj kultura, do projekata sadnje cedrovih šuma koje su također poklekle pred najezdom monokultura od strane multinacionalnih korporacija. Za jedan relativno sličan projekt “Zeleni pojas” u Keniji feministkinja Wangari Maathai 2005. dobila je Nobelovu nagradu za mir. Tamo je također bila povezana problematika deprimiranih, zlostavljanih žena i degradacije okoliša, odnosno šuma, također zbog pojave monokultura.

Da li takve probleme prepoznaješ i u Hrvatskoj? Problem zaštite okoliša prirode koji su povezani sa zaštitom ljudskih prava žena?

Ne na način kao što je slučaj u zemljama poput Indije, Kenije, Bangladeša. Hrvatska pripada krugu zemalja zapada, i bez obzira što je izrazito patrijarhalna mi imamo drugačiji zakonski sustav koji nas barem na formalnoj razini drži, pred zakonom, u jednakom statusu. Tako da taj tip izrabljivanja i eksploatacije nije moguće uspoređivati. Naravno da postoje vrlo jaki oblici nasilja nad ženama i potreba za zaštitom žena. Poveznica prema okolišu  je ta da su žene držateljice kućanstva. S obzirom da živimo u patrijarhalnoj kulturi na neki način smo osuđene na sjedilački način života, koji je drastično više izložen posljedicama degradacije okoliša nego kada ste mobilniji poput muškaraca. Živimo u patrijarhalnom društvu u kojem se ogledaju sve njegove slabosti, gdje je za žene rezervirana sfera privatnog, a za muškarce sfera javnog, no ne može se govoriti o tome na način kao, primjerice, u Bangladešu gdje imamo slučajeve da žene koje boluju od arsenikoze budu izbačene iz društvenog života od strane svojih supruga, a to je direktno povezano sa samim čimbenicima iz okoliša.

Znači postoji neka nova svijest i rodno- osjetljiv pristup. Program postoji i u planu su projekti?

Da, to je jedan konkretan projekt, iako mislim da bi bilo jako dobro da se realizira još jedan projekt  koji povezuje socijalnu problematiku i problematiku zaštite okoliša. Naime, činjenica je da je liječenje ovisnika u RH, ako govorimo o izvaninstitucionalnom okviru, prepušten nekim vjerskim ustanovama koje organiziraju komune za ovisnike gdje se često ovisnici rehabilitiraju kroz fizički rad, i kroz projekte duhovnog osnaživanja. Mislim da nije dobro da država prepušta rehabilitaciju isključivo vjerskim institucijama, i da bi se trebala znatno aktivnije uključiti u projekte rehabilitacije ovisnika. I to ne samo kroz sustav bolničkog liječenja. U tom smislu bih voljela realizirati projekt rehabilitacije ovisnika i ovisnica  kroz nacionalne parkove prirode gdje bi se taj tip komune radio u prirodi, na izgradnji projekata zaštite prirode, i kroz edukacijski sadržaj o zaštiti prirode, dakle kombinacijom edukativnih i fizičkih aktivnosti gdje se mogu postići dobri rezultati. Naravno ne bi se  radilo samo za žensku populaciju,  nego za oba spola.

Uz primjere projekata za spomenute posebno socijalno osjetljive skupine imate li još ideja i planova koji bi kroz programe zaštite okoliša pridonijeli socijalnoj politici? Kako bi se još moglo zaštititi ugrožene i osiromašene ili manje bogate skupine stanovništva od pritisaka industrija zagađivača u budućnosti?

To je moguće kroz koncept Zelenog novog dogovora, koji polako prihvaćaju najrazvijenije zemlje svijeta, i to ne zato što su posebno ekološki senzibilizirane, već zato što su u tim projektima vidjele priliku za duži i uravnoteženiji gospodarski razvoj. Činjenica je da projekti za zaštitu okoliša  koštaju. Cijenu toga uvijek plaćaju građani i građanke neke države. Međutim, to se može realizirati na način da imamo korist i za okoliš i za gospodarstvo. Implementacija određenih standarda zaštite okoliša može biti gospodarski pozitivna za državu ukoliko tehnologije za poštivanje tih standarda proizvodi sama, odnosno ukoliko prepozna u tim poslovima svoju priliku, okrene se prema tim djelatnostima, na tome zaposli ljude, ne u smislu samo realizacije nekog projekta nego na pripremanju infrastrukture, jer tada imamo zatvoreni krug. Onda nije toliko bitno hoće li cijena struje rasti, jer ako imamo veću zaposlenost  i relativno veće prihode stanovništva, tada cijena energenta i nije toliko bitna. Znači, ne može se na zaštitu okoliša gledati isključivo ni kroz prihodovnu stranu, ali ni kroz troškovnu stranu. Tu treba pronaći najbolji model gdje država pametnim mjerama može potaknuti domaću proizvodnju, te imati koristi za okoliš i samom realizacijom tih konkretnih projekata. To se naravno ne može dogoditi preko noći, na žalost Hrvatska je u odnosu na druge zemlje u razvijenoj Europi u određenom zaostatku, međutim tu nema alternative. Naravno da rješavanje problema otpada, s obzirom na to da ćemo ići prema primarnoj selekciji, definitivno donosi nova radna mjesta. Ono će donijeti, u to nema sumnje, i povećanje cijene usluge, međutim usluga koju će dobivati građani za to će biti znatno bolja od sadašnje. Sada građani plaćaju odvoz otpada, i taj otpad se samo izbacuje na neku ledinu koja može biti nešto bolje ili lošije pripremljena za to, ali ovdje je velik broj čimbenika koji direktno utječu negativno na kvalitetu standarda života. Kada se uvede primarna selekcija, morat će se zaposliti određen broj ljudi koji će raditi na selekciji tog otpada. To je i prilika jer kad imate selekciju otpada, imate dostatnu količinu prikupljenog stakla, plastike, metala, tekstila i drugih vrsta otpada, onda odmah stvarate preduvjete za razvoj tzv. zelenih industrija, odnosno za obradu takvog otpada. Tu želim reći da nijedna industrija nije “zelena industrija”. Svaki projekt, pa bio to projekt ekološke poljoprivrede ima negativan učinak na okoliš. Međutim mi moramo živjeti na Zemlji i baviti se određenim poslovima. Naravno da je u interesu Hrvatske i u interesu cijelog svijeta da se biraju one prakse koje imaju manje negativan utjecaj  na okoliš od drugih.

Imam pitanje konkretno u vezi jednog alata koji može proizaći iz ministarstva, povezano sa građevinskim sektorom u Hrvatskoj, koji se u zadnjih 20 godina ocjenjuje  jednim od najvećih zagađivača s 30-40% emisije stakleničkih plinova (podatak s 3. foruma o održivoj gradnji u RH, 2009.), te rješavanja tog problema osim putem poticanja energetski učinkovite gradnje. U svijetu, primjerice u Americi i pojedinim zemljama EU projekti prostornog uređenja, građevinski projekti vrednuju se isključivo prema tome koliko su zaštitno – okolišni i koliko sadržavaju aspekte održivog razvoja (dakle ne samo koliko su energetski učinkoviti u svojoj konačnici, već i tijekom izvedbe projekta, koliko doprinose održivom razvoju neke lokalne zajednice, te utječu na okoliš, dakle neki eco-footprint cijelog projekta). Takvim projektima se daje prednost prilikom dodijeljivanja financijskih potpora, a često je to i osnovni kriterij za početak njihove gradnje. Imate li plan za usmjeravanje projekata spomenutog sektora kakav je danas, ali i drugih razvojnih projekata mjerama, sankcijama, te poticajima poput navedenih, ili sličnih – primjerice putem poticaja za korištenje recikliranog materijala u gradnji i sl? Kako zapravo privući ekološki svjesnije investitore/ice, da li obrazovati postojeće?

Investitori obično gledaju gdje su prioriteti države, ukoliko država pokaže da je prioritete stavila na neku stranu onda će investitori ići na tu stranu. To je pitanje strategije državne politike. Država ima na raspolaganju određenu svotu novca kojeg može koristiti za potpore, subvencije. Ukoliko država razvija deset različitih sektora onda nijedan od tih sektora neće biti razvijen zato što nema dovoljno novaca da se može paralelno razvijati svih deset. Kada gledamo kako su se neke bogate države svijeta razvile, nisu se razvile zato što imaju sto različitih razvijenih djelatnosti, nego imaju sektore koji su određeni kao prioritetni i država je svojom strateškom politikom upravo razvijala te grane. Mislim da je to ono što nedostaje Hrvatskoj. Mi moramo sami odlučiti kakva država želimo biti. Da li želimo biti država koja će se baviti isključivo turizmom i uslužnim djelatnostima, jer ako je tako onda moramo sve snage usmjeriti prema tome, i razvijati sve aspekte politike prema tome da imamo dugoročno održivi razvoj kroz turizam i uslužne djelatnosti. To podrazumijeva dobro planiranje. Smatram da je obaveza svake države da zadovolji potrebe svog stanovništva, vlastitim snagama u tri ključna područja: u proizvodnji hrane, u dostupnosti kvalitetne, zdravstveno ispravne pitke vode i proizvodnji dostatne količine energenata. Naravno da možete proizvoditi hranu koja je proizvedena na ekološko neprihvatljivi način pa imati posljedično veće troškove za sanaciju takvog zemljišta, veće troškove za sanaciju zdravstvenih problema kod stanovništva ili da razvija ekološku ili organsku poljoprivredu.

Da li bi ministarstvo moglo u budućnosti sankcionirati projekte u odnosu na njihov eco-footprint – ekološki otisak? U svijetu je to moguće, da li je i u Hrvatskoj?

Ministarstvo zaštite okoliša to već u određenom smislu i čini jer je u Zakon o zaštiti okoliša ugrađeno načelo onečišćivač plaća.

Konkretno kako će se sankcionirati, odnosno usmjeriti građevinski sektor?

S prijedlozima konkretnih mjera. Ne pišemo zakone u tom sektoru, ali možemo reći kakva je situacija i do kojeg cilja želimo doći, i na koji način do njega možemo doći, koliko će to koštati, i koji će biti efekti. Ukoliko ćemo kvalitetno i detaljno  razraditi te mjere, da ostavimo što manje manevarskog prostora drugim sektorima, oni će ih lakše prihvatiti i realizirati. Ako njima samo kažete da moraju npr. povećati uporabu bio goriva u cestovnom prometu do 2020. godine za 9%, bez da im kažemo na koji način to mogu konkretno realizirati, ali ne na razini zakona, već vrlo konkretnih mjera koje se mogu kroz podzakonske propise definirati, neće biti pomaka.  Želimo dobiti podršku Vlade, da to postane vladina politika, i to ćemo realizirati kroz nadogradnju dokumenta “Zeleni razvoj Hrvatske”.

To je dosta povezano s pričom o raspodjeli ministarstava, odnosno odvajanja područja zaštite okoliša i prostornog uređenja i graditeljstva. U medijima se navelo kako nisi bila zagovornica odvajanja. No da li vidiš u odvajanju i nekakvu prednost u toj neovisnosti, odnosno mogućnost za strožim mjerama i veći nadzor nad projektima u nadležnosti danas odvojenog Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, a time i veću zaštitu prostora?

Nisam sigurna da imamo veću snagu nad prostorno-planskom politikom kao izdvojeno ministarstvo. Mi imamo mehanizam kontrole kroz stratešku procjenu utjecaja na okoliš. To je instrument koji je definiran Zakonom o zaštiti okoliša, gdje svi prostorni planovi županija i Grada Zagreba dolaze na stratešku procjenu kod nas u ministarstvo ili ukoliko su na nižim razinama na razinu tijela županije, odnosno Grada Zagreba.

I kroz studije utjecaja na okoliš?

Studija utjecaja na okoliš ne veže se direktno u prostorno- plansku problematiku. Kod nas je malo glupa situacija da je prvo potrebno uvesti nešto u prostorni plan, pa onda se provodi studija utjecaja na okoliš. Mislim da bi bilo znatno logičnije da se prvo provodi studija utjecaja na okoliš, da se uopće pokaže da li je neki zahvat prihvatljiv za okoliš kako bi bio ucrtan u prostorni plan.

Da li možda imaš neku viziju kako realizirati te promjene?

To zahtijeva promjenu Zakona o prostornom uređenju i gradnji koji nije u mojoj nadležnosti. Možemo neke stvari sugerirati i sugerirat ćemo. Mislim da bi Zakon o prostornom uređenju i gradnji trebao biti znatno jednostavniji jer komplicirani zakoni pogoduju korupciji. Što je jednostavnija procedura, mogućnosti za manipulaciju su manje. Znam da se to predstavnicima civilnog društva može činiti kao liberalizacija, i to u određenom dijelu i može biti liberalizacija, ali je činjenica da je dosadašnja praksa pokazala da su upravo komplicirane procedure, netransparentna tumačenja određenih zakonskih odredbi koja omogućavaju tumačenje na ovaj ili onaj način, doveli do toga da cvjeta korupcija. Znači ako je procedura jednostavna, ako ona kaže na vrlo jednostavan način kako se određene procedure trebaju obavljati, imamo dvostruku korist: jednostavniji i brži postupak i manje korupcije. Sigurna sam da u procesima procjene utjecaja na okoliš to može dovesti do znatno veće objektivnosti samog postupka procjene. Primjerice, ako imate smjernice za određeni tip projekata, npr. oko gospodarenja otpadom, ne treba svaki centar raditi svoju posebnu studiju kojom će izmišljati toplu vodu, manje-više se radi o vrlo sličnim tehnologijama koje treba primijeniti na određenu lokaciju. To je moguće napraviti kroz unificirane obrasce kod kojih se putem check – liste  može vidjeti na vrlo zgusnut način da li je određeni projekt prihvatljiv ili nije prihvatljiv za okoliš.

Problem zelenih površina pokazao se vrlo aktualan, osobito u Zagrebu posljednjih 20 godina. Zelene površine su već u vrijeme industrijske revolucije i prvih zagađenja prepoznate kao nužne u stvaranju povoljnih sanitarnih uvjeta, smatrane uvjetom zaštite osobito gradskog okoliša, te uvjet njegova zdravlja, a u budućnosti mogu značiti prirodni resurs koji uvjetuje nivo dostupnosti hrane u nekoj zemlji. 1980-ih njihovo gospodarenje je bilo određeno urbanim pravilima prema kojima su se naselja gradila uz obaveznih 15m2 zelene površine po stanovniku/ici.  U posljednjih dva desetljeća z.p. su često bile mete prenamjene i neplanskih građevinskih pothvata. Imate li plan kojim bi se zelene površine koje nisu posebno zaštićene zakonima, dodatno zaštitilo i ovaj dosadašnji problem regulirao?

U Europi je jako popularan koncept zelene infrastrukture. Mislim da će to početi sve više ulaziti i u Hrvatsku gdje se upravo kroz povezivanje izgradnje mostova zelene infrastrukture, odnosno stvaranja cjelina između svih zelenih objekata, zelenih površina, radi na jednom malo drugačijem pristupu zaštiti prirode. Ne kroz onaj pristup zaštite prirode kroz zaštićena područja poput parkova prirode, nacionalnih parkova ili nekakvih rezervata, nego i kroz segment nezaštićene prirode. Znam da je to jako popularno i razvijeno u Velikoj Britaniji, i da EU sve više prepoznaje važnost takvih projekata, pa se i oni financiraju kroz fondove. Mislim da je Hrvatska u ovom trenutku s obzirom na svoju prostorno – plansku politiku jako daleko od toga.

To bi bila svojevrsna dodatna zaštita?

Ne bih rekla da je to zaštita nego dodatno očuvanje određenih vrlo bitnih odrednica prostora. Ne bih htjela govoriti o zaštiti na način zaštićenih područja prirode, jer je to drugi mehanizam.

Možeš li komentirati slučajeve propadanja privatnih tvrtki i otpuštanje zaposlenih u području zaštite okoliša i krajobraza, kako u privatnom sektoru, tako i iz pojedinih dijelova državnog sektora, zbog čega je jedan dio stručnjaka/kinja primoran tražiti poslove u potpuno drugim sektorima ili živi od povremenih samostalnih projekata i inicijativa. Što biste poručili, osobito mladima iz ovih zanimanja koja se još uvijek u Hrvatskoj smatraju kao Druga naspram ekonomije i prava, kako biste ih privukli da ostanu u Hrvatskoj?

Mislim da to nije problem samo ove struke već se radi o problemu, općenito, nedostatka poslova u Hrvatskoj i propadanja investicija. Nažalost, i Hrvatska je ušla u trend rezanja troškova na projektima zaštite okoliša uzrokovanih gospodarskom krizom. Naravno da se to vidi i direktno kroz zapošljavanje. S obzirom da je došlo do pada investicija, dolazi i do pada potrebe za izradom studija na kojima su u privatnom sektoru radili takvi stručnjaci. Mislim da ovo nije rezultat toliko forsiranja, odnosno na neki način pogodovanja ekonomskoj struci ili nekim drugim strukama. Ali mislim da ‘zelene’ struke imaju perspektivu zato što će Hrvatska htjela, ne htjela morati jednostavno slijediti određena pravila igre EU i ne samo u smislu administrativnih kapaciteta, nego općenito iz sve većeg broja studija koje će se morati raditi i k tome imati potrebu za takvim kadrovima. A to neće moći raditi ekonomisti.

 {slika}

Znači to je određena poruka mladim stručnjacima/ stručnjakinjama?  

Da. Mislim da će s gospodarskim oporavkom i tu doći do pozitivnih promjena, jer ako nema novaca onda nema ničega.

Još jedno konkretno pitanje u vezi otpada koje su postavile mame, tj. roditelji. Sad si trenutno angažirana oko Zakona o otpadu, i njegova elektiranja. Što sa higijenskim otpadom, konkretno otpadom poput dječjih pelena, koje se ne bi smjelo baciti u obično smeće, to je zapravo bilo protuzakonito.

One spadaju u neiskoristivi otpad, njih se ne može ni na koji način prema postojećim kapacitetima u Hrvatskoj obrađivati, odnosno reciklirati. Zbog toga će one vjerojatno završavati na termičkoj obradi. U ovo trenutku, one na žalost završavaju na deponijima. Procesom sanacije deponija u kasnijim fazama će se izvlačiti određene komponente otpada i slati na danju obradu, odnosno termičku obradu.

Nedavno sam razgovarala sa ženom iz sela u Slavoniji i rekla mi je kako se seljacima/seljakinjama  i ekopoljoprivrednicima/icama u Hrvatskoj još uvijek teško probiti i održati na tržištu, djelomično i zbog jako skupih certifikata za eko proizvode, zbog čega ta hrana zna biti i do tri puta skuplja od druge. Tu je i problem dodjele poticajnih sredstava za poljoprivrednu proizvodnju koji je znao nažalost završiti u drugim svrhama, osobito u manjim mjestima i selima. Imaš li ideju kako promijeniti ove aktualne probleme u ekopoljoprivredi?

Mislim da je to moguće riješiti s dvije vrlo važne stvari. Prvo su mjere državnog intervencionizma. One se odnose, kao prvo, na zemlju koja je u državnom vlasništvu, a koja je prikladna za organski uzgoj, i koju država treba detektirati putem karte ekološke poljoprivrede. S tom kartom ekološke poljoprivrede država bi pomogla potencijalno zainteresiranim proizvođačima da znaju da li im se uopće isplati na nekim područjima ulaziti u investicijske projekte, ispitivanja tla i slično. Druga stvar je da ih se usmjeri prema određenim kulturama, to podrazumijeva mjere državnog intervencionizma kako bi se izbjeglo, recimo ulazak poljoprivrednika u proizvodnju onih proizvoda koji možda nisu toliko atraktivni na tržištu ili poželjni našoj politici, odnosno nekakva ideja o tome što bi nam bilo potrebno. Drugi važan problem koji je moguće riješiti mjerama državnog intervencionizma je uspostavljanje mreže zelenih kioska, čime se obvezuje distributere odnosno trgovačke centre, da u sklopu svojih trgovina imaju tzv. zelene kutke u kojima neće moći distribuirati samo robu proizvedenu u Kini koja ima organske specifikate, nego će biti obavezni plasirati i svježe organske proizvode s domaćih polja. Na taj način je moguće uspostaviti poveznicu između proizvođača i korisnika. Još jedna izuzetno važna stvar u ovom dijelu je povezivanje proizvođača ekološke hrane s hotelima i ugostiteljskim objektima, zbog toga je od iznimnog interesa ministarstva da što je moguće više razvijemo sustav održivog specificiranog hotela i ugostiteljskih objekata jer to podrazumijeva da će postojati i sve veći interes i potražnja za ovakvim tipom proizvoda.

Pitanje poticajnih sredstava za poljoprivrednu proizvodnju, kako spriječiti da ne završe u neke potpuno druge svrhe? 

To definitivno nije nešto čime se bavi moje Ministarstvo. Time se treba baviti Ministarstvo poljoprivrede i vjerojatno Ministarstvo financija. Mislim da se sada problemi poticaja u poljoprivredi mogu prilično racionalno riješiti na način da se poticaji daju samo onim poljoprivrednicima koji uzgajaju hranu sukladno zakonskim propisima, odnosno da se poticaji isplaćuju onim poljoprivrednicima koji koriste agrokemikalija sukladno zakonima. Ukoliko se prikaže da se ne pridržavaju zakonom propisanih omjera i mjera zaštite okoliša, mislim da bi trebali izgubiti pravo na poticaj.

Pratiš li permakulturni pokret u Hrvatskoj i kakav je vaš stav o permakulturi u Hrvatskoj kakva je danas?

U principu pozitivan. Ne znam što bih dodatno rekla o tome.

Kako bi komentirala primjenu geomantije[1] kao ekološku disciplinu u sklopu studija okoliša, za područje krajobraza prije gradnje pojedinih javno korisnih objekata, primjerice bolnica u Austriji. U Hrvatskoj se primjena takvih znanja tek naznačuje?

Nisam dovoljno educirana o tome da bih to mogla odgovoriti na ovo pitanje..

Dio teorije ekofeminizma podržava stav kako nema potrebe za testiranjem lijekova na životinjama u svrhu ljudskog zdravlja, jer je organizam životinje potpuno drukčiji od ljudskog, te kako bi ljudi trebali preuzeti odgovornost za svoje zdravlje kroz testiranja na ljudima volonterske prirode i upotrebom manje otrovnih sastojaka za lijekove. Da li je moguća zaštita životinja i od takvih istraživanja u Hrvatskoj u budućnosti?

Podržavam tu ideju. Treba imati na umu da je veliki dio farmaceutskih industrija u Hrvatskoj koje su imale potrebe za takvim tipom testiranja danas generičkog profila, odnosno više i nemamo istraživačke farmaceutske tvrtke tako da je i potreba za laboratorijima s pokusnim životinjama, pretpostavljam, mala. Projekti koji uključuju testiranja nad životinjama u Hrvatskoj, vjerojatno se više oslanjaju na projekte koji su vezani uz fakultete, odnosno neke istraživačke projekte pri znanstvenim institucijama, u medicinske svrhe, više nego uz razvoj novih lijekova ili kozmetičkih proizvoda. Toga vjerojatno ima, ali mislim da Hrvatska nije problematična država. Smatram da je testiranje na životinjama pogrešno ne samo iz osnova našeg odnosa prema drugim živim bićima, nego i zbog toga jer je teško imati klinički pouzdane rezultate ukoliko se testiranja provode  na prilično različitim vrstama od naše. Zbog toga mislim da bi se lijekovi trebali  testirati vrlo oprezno i na principu dobrovoljnosti nad samim ljudima.

I za kraj što bi poručila iz vlastitog iskustva ženama u poduzetništvu, politici, poljoprivredi i drugim sektorima koji se još uvijek smatraju predominantno muškima, te se svakodnevno susreću sa nepovjerenjem i seksizmima?

Da budu hrabre, i da pokažu zube. Da se izbore za sebe, jer ako se ne izbore za sebe nitko drugi neće.