Razgovor

05.05.2014. 08:05:07 - Ivana Perić

Intervju s legendarnim palestinskim reperima

DAM: Hip-hop nas uči o zatočenicima svijeta

Le Monde ih je proglasio glasnogovornicima nove generacije. Prva su palestinska hip-hop grupa i jedni od prvih koji su repali na arapskom. U glazbenom svijetu pojavili su se kasnih devedesetih i od tada njihovi uspjesi ne jenjavaju. Devedesetih su slušali Tupaca, shvatili da ono o čemu on repa nije daleko od onoga što oni žive u svom gradu -  Lodu, 20 kilometara udaljenom od Jeruzalema, u kojemu Židovi i Arapi žive skupa, ali odvojeno. Pogodila ih je ta sličnost, pogodila i potaknula. Braća Tamer i Suhell Nafar i njihov prijatelj Mahmoud Jreri odlučili su svoje priče ispričati kroz hip-hop. U početku su repali na engleskom, hebrejskom i arapskom, iako su kroz godine najvjerniji ostali arapskom. Druga intifada preokrenula je njihov svijet i snažno utjecala na njihovu glazbu – oštrije su pričali o okupaciji, brutalnosti policije, zatočeništvu i nemoći Palestinaca i Palestinki. Postali su glasni i aktivni, beskompromisni. Iako je dilanje droge velik problem i u njihovoj sredini, shvatili su da takav geto nije njihova primarna priča, postali su autentični – crpili su inspiraciju iz vlastitih priča, iz vlastitih metaka, iz izraelsko-palestinske svakodnevice. Njihova pjesma Meen Erhabi  (Who's the terrorist ) tako je postala najveći hit i skidana više od milijun puta u mjesec dana. Mnogo su napredovali od 90-ih, i dio njihova puta zabilježen je u sad već legendarnom dokumentarcu Slingshot Hip Hop, redateljice Jackie Reem Salloum. Prošle godine su, nakon dugo iščekivanja, izdali novi album, Nudbok al Amar (Dabke on the moon).  Iako ovi dečki vrijede mnogo i rade sjajne stvari, još uvijek su relativno nepoznati u ovom dijelu Europe, Hrvatskoj pogotovo. Nitko iz Hrvatske nije ih nikada prije kontaktirao, ali ja sam veselo srušila te zidove. U divnom jutarnjem razgovoru putem Skypea sa Suhellom Nafarom, gotovo sat vremena smo putovali kroz krajolike DAM-a, zemlje univerzalne za sve – koji poznaju borbu i bol. Pročitajte i putujte dalje.

Tko i što je DAM danas?

Bio sam malo dijete kad smo počeli, odrasli smo, naši politički stavovi su se promijenili, vidjeli smo mnogo, putovali uokolo,  nastupali, upoznavali ljude... Vidjeli smo stvari iz toliko perspektiva, naše pisanje je sada snažnije, mi smo snažniji.

A Palestina danas? Kako vidiš mirovne pregovore?

Ista situacija, ista okupacija. A o pregovorima – to je nešto što je prodano, nitko ovdje nije obraćao pozornost na to, ništa nismo očekivali od toga. Ne možemo pričati o miru dok se grade nove naselja, nove kolonije, dok je sveprisutna policijska brutalnost i nasilje, itd. Palestina danas nije mnogo drugačija od Palestine mog djetinjstva – postoje ti mali trenutci, trenutci kada se sve čini gore, ili trenutci nade, kada se sve čini bolje.  Ali, sve u svemu, nema velikih promjena.

Na neki način – okupacija uništava smisao života (sloboda kretanja, izražavanja, itd.), i istovremeno postaje smisao života – kroz otpor. Što misliš o tome – o okupaciji kao tako važnom dijelu identiteta i života?

Pa, to je dosta problematično... Time se DAM bavi kroz glazbu, pokušavamo dočarati kako život ovdje nije crn ili bijel, nego šaren. Postoje i sretne pjesme, ljubavne pjesme, itd. Postoji mnogo slojeva palestinskog života i identiteta, ne samo okupacija. Kao što je Mahmoud Darwish pisao u svojim pjesmama  - Palestinci ne umiru samo od okupacije, Palestinci umiru i od starosti, bolesti, itd. Palestinci su postojali prije okupacije, postoje sada i postojat će kad ovoj okupaciji dođe kraj.

Kao što je Edward Said pisao o mnogim problemima unutar Palestine same, nesposobnosti palestinskog vodstva, i sl. , vaše pjesme bore se s mnogim palestinskim problemima, ne samo sa okupatorom  i njegovim saveznicima. U If I could go back in time s novog albuma, upozoravate na problem ubijanja iz časti. Reci mi nešto o tome.

Ako koristimo našu glazbu samo kako bi repali protiv okupacije, mislim da bi to bilo lažno. Koristili bi mrtve ljude za našu slavu, na neki način. Najlakše je govoriti ono što svi žele čuti. Mi to ne želimo raditi. Repanje o problemima žena u našem društvu jednako je važno kao i repanje o okupaciji. Znate – bez pravde u društvu nema slobode. Mislimo da je važno da dignemo glas i iznesemo sve probleme s kojima se Palestina suočava danas, uključujući ubijanje iz časti.

Kad ste počeli, palestinska hip-hop scena nije postojala. Dokumentarac Slingshot Hip Hop prati vašu priču i rast palestinske hip-hop scene. Vi ste bili prvi koji su potaknuli reperice da vam se pridruže, da podignu glas, nastupaju, rade svoju glazbu. Kakva je situacija danas?

Scena je puno veća danas, generalno. Kada smo mi krenuli nije bilo hip-hop studija,  producenata, ničega.  U posljednjih 15 godina mnogo se toga promijenilo, sad postoji studio gotovo na svakom koraku, postoji mnogo rock, pop, reggae pjevača i pjevačica, ne samo reperi i reperice. Promatramo čitavu tu novu generaciju i osjećam koliko su snažni, i koliko će još napredovati.  Puno je više reperica sada, dakako. Postoje te dvije cure, DAMMAR, prije sam ih viđao na prosvjedima i onda sam ih vidio kako repaju... Imaju sedamnaest godina i prosvjeduju, repaju, bave se i break danceom. Sjajne su.

Kakva je situacija sa suradnjom s drugim palestinskim reperima i repericama? U Slingshot Hip Hopu vidimo kako je teško reperima iz Gaze, općenito – '67 Palestincima i '48 Palestincima, da skupa nastupaju i stvaraju glazbu. Mijenja li se nešto po pitanju toga?

Pa, moram priznati da je sada malo lakše. Internet se razvio, postoje društvene mreže, itd. Tako smo uvijek u kontaktu, izmjenjujemo ideje, misli, i sl. Nedavno smo napravili sjajnu suradnju za Israel vs. Palestine Rap News 24. Sada postoje platforme za takve stvari. Ipak, kad je Gaza u pitanju – tu nema nekih promjena. Reperi i reperice iz Gaze još uvijek ne mogu doći kod nas, a mi još uvijek nismo bili tamo, iako je toliko blizu. Nikada nismo bili u Gazi, nikada.

Čekali smo dugo vaš novi album, Dabke on the moon. Reci mi nešto o samom albumu, pokušaj opisati srž, esenciju ovog uratka publici.

Ok, dakle , dabke je naš tradicionalni ples. Postoji to nešto – te moderne zemlje – kada odu na Mjesec, oni zabodu zastavu... Uvijek se radi o nekom patriotizmu, ili gore – nacionalizmu. Nas ne zanimaju takve stvari, nas zanima borba i umjetnost,  i kada odemo na Mjesec – želimo na njemu plesati. Ideja za naziv albuma došla je mom bratu, Tameru. Čitao je novine, vidio je sve te stvari o NASA-i i Mjesecu, a kada je okrenuo stranicu – vijesti o ljudima iz Gaze koji kopaju podzemne tunele. To je taj veliki kontrast... Dio novca koji se koristi protiv Palestinaca dolazi iz domovine NASA-e, pa na neki način – ono što njih diže u visine, nas gura dolje. Dabke on the moon je poseban album. Produkcija je sjajna, imali smo odličnog producenta, Nabila Nafara. I najvažnija stvar – ovaj album je toliko osoban. U If I could go back in time ne pjevamo o ubijanju iz časti generalno, pjevamo i repamo o pričama iz našeg grada. U samo jednoj godini, u našem je gradu na taj način ubijeno trinaest djevojaka. Neke od njih smo znali, znamo njihove roditelje... Također, kada repamo o zatvorenicima, ne pričamo općenito, donosimo priče ljudi koje poznajemo, s kojima smo provodili vrijeme. Bilo je teško iznositi sve to i mislim da se to osjeti kada slušate album.

Mislim da nas ovo vodi do sljedećeg pitanja – o važnosti glazbe i umjetnosti općenito. Kako vidiš da ona utječe na vaše društvo, misliš li da može donijeti značajnu promjenu?

Kao što je Tupac rekao – ja ne kažem da ću promijeniti svijet, ali jamčim da ću zaiskriti mozak koji će promijeniti svijet. To je ono što radimo. Mi smo samo dio slagalice, postoje mnogi drugi – aktivisti/ce, slikari/ce, pisci, spisateljice, političari/ke, itd. Slažemo ovu slagalicu lagano, i nadam se da će biti nešto prekrasno.  Znate – ovo nije konflikt,  da su obje strane jednake, imaju jednaku moć i resurse - to bi bio konlikt. Ovo je rat. Umjetnost je važna, pomaže nam da živimo, da živimo za nešto. Kada dođete na hip-hop koncert u Palestinu, to je jedinstveno iskustvo. Vidjet ćete djecu od 5 godina i starce od 90 godina, kršćane i muslimane, muškarce i žene, sve dobi i religije, kako skupa plešu, repaju, plješću. Nama je važno da stvaramo, da podižemo glas. DAM je sretan jer mi, za razliku od mnogih Palestinaca, imamo mogućnost da putujemo, nastupamo vani, upoznajemo ljude. Ako već imam tu privilegiju, želim ju koristiti, mi moramo biti svojevrsni PR za palestinski slučaj. Upoznao sam mnogo ljudi koji su mi rekli da su počeli učiti arapski zbog DAM-a, upoznao sam Židove koji su mi rekli da im je naša glazba pomogla da bolje sagledaju stvari, da se informiraju, itd. Samo se sjetite Indijanaca/ki ili Afroamerikanaca/ki u SAD-u, svih tih borbi – upravo kroz hip-hop učimo o zatočenicima svijeta. Osjećam da moramo podučavati na način na koji su nas učili. To je taj bumerang hip-hopa – nikada ne prestaje udarati i nikada ne ostaje na jednom mjestu. Zato to volim toliko puno.

Posljednje pitanje je za tebe, DAM ćemo malo ostaviti sa strane. Režirao si kratki film Yala to the moon, s Jackie Reem Salloum, kao i spot za pjesmu If I could go back in time. Hoćemo li te više viđati iza kamere u budućnosti?

Pa, kamera je uvijek bila uz mene. Prvi puta kada je Tamer išao u studio snimiti pjesmu, ponio sam kameru da to zabilježim. Tijekom snimanja me zamolio da odrepam refren s njim – i tako sam ostao repati posljednjih petnaest godina. Moja strast prema filmu je i dalje prisutna, a radim i animaciju. Napravio sam video za Kanazijev This divestment bill hurts my feelings. Sve u svemu – možda ću se više posvetiti filmu nekad u budućnosti. Vidjet ćemo.

Tagovi: dam, glazba, hip hop, intervju, izrael, kultura, mahmoud jreri, nafar, palestina, rep, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM