Razgovor

08.09.2014. 08:00:51 - Marina Tkalčić

ANA OPALIĆ I NOAH PINTARIĆ O FILMU 'JOŠ JEDNOM'

Kamera kao pojas za spašavanje

Ana Opalić i Noah Pintarić

Ana Opalić i Noah Pintarić (Foto: Liburnia Film Festival)

Još jednom (produkcija: Kinematograf, 2014.) film je iz radionice redateljskog dvojca – Ane Opalić i Noaha Pintarića – premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Ana i Noah u filmu se, uz tri prijateljice (Ivanu, Mimu i Helenu), pojavljuju kao glavni protagonisti/ice dokumentirajući na taj način vlastita iskustva, samopromišljanja, identifikaciju te (društvenu/aktivističku/kreativnu) svakodnevicu, pripuštajući unutar intimnog prostora kameru kroz petogodišnji vremenski proces (2007. – 2013.). Film je svojom iskrenom i intimnom notom svojevrsno osvježenje unutar hrvatske kinematografije koja problematizira i u fokus stavlja LGBT tematiku. Sjajnim redateljskim potezom prikazuju se odnosi i životi četiri lezbijke i jedne transrodne osobe koje u filmu nisu, kao likovi, ograničene/i svojom seksualnom orijentacijom, niti rodnim opredijeljenjem. Njihovi se životi bilježe i odvijaju, sasvim razumljivo, i izvan te domene – prikaz čega ruši fašistoidne heteronormativne i konzervativne svjetonazore unutar kojih se drugi i drugačiji percipiraju kao odmak od regule, svojevrsna blasfemija.

Film Još jednom prikazan je i na festivalu hrvatskog dokumentarnog filma, Liburnia Film Festivalu, održanome od 26. do 30. kolovoza u Ičićima pokraj Opatije, povodom čega smo o prijemu publike i samome filmu razgovarale s redateljima – Anom i Noahom.

Film Još jednom nudi, rekla bih, pogled/uvid u svojevrstan iskorak izvan rodno/spolnih stereotipa (skiciranjem protagonistica kao cjelokupno izgrađenih osobnosti, ne pretpostavljajući ih ukalupljenima unutar spolnih/rodnih identiteta i odabira, kako bi konzervativniji pojedinci pretpostavili), predstavlja ulaz u intimnu svakodnevicu LGBT života i ljubavničkih veza. Kako ste se odlučili za snimanje? Koliko je (ili nije) bilo teško široj publici prikazati vlastitu intimu, emotivne trenutke?

Ana Opalić: Triger za konačan početak snimanja bio je film amerikanke Jennifer Fox "Flying: Confessions of a free woman". Taj film nas je oduševio svojom autentičnošću i ohrabrio da i mi krenemo snimati. U vrijeme kada se film počeo snimati nitko od nas nije znao što će od njega biti. Imali smo neku viziju, odnosno želju da naš film bude istinit i iskren i da zabilježi taj neki začarani krug u kojem smo se vrtile. Jednostavno, ja sam sva naša druženja (kao i svoja samovanja) snimala. Snimalo se potpuno spontano i po principu "nema skrivanja". Naravno da je bilo dana kada nam je kamera išla na živce (to se, primjerice, vidi na početku filma kada mi Ivka govori, "nemoj sad, ajde da riješimo prvo ovo"). Nije bilo uvijek lako ostati "ON" i ostati motivirana za snimanje. Nekad ti je jednostavno dosta svih i svega, a sada te još neka kamera snima dok ti ne znaš kamo bi sa sobom.

No, ponekad je ta kamera bila kao pojas za spašavanje. Primjerice, snimanje mojega plakanja u autu (nakon prekida/rastanka sa Joannom) bilo je baš kao pojas za spašavanje; jedina stvar koja je još imala smisla u tom trenutku. Ono što me održalo je bila misao da snimam film koji bi mogao biti dobar.

Ana Opalić (FOTO: Liburnia Film Festival)

Ana Opalić (FOTO: Liburnia Film Festival)

Jeste li zadovoljni reakcijama publike i javnosti – s obzirom da je Još jednom jedan od prvijenaca na području hrvatske kinematografije koji se posredno ili neposredno bavi LGBT problematikom – film je, naime, premijerno prikazan na ovogodišnjem ZgDoxu?

Ana Opalić: Ja sam presretna reakcijama publike. Ljudi su film sa svih strana nahvalili, dobili smo prelijepih komentara; bolje nismo mogli poželjeti, zbilja. Uglavnom svi kažu da je film dirljiv, iskren, duhovit i zabavan.

Noah Pintarić: Reakcije publike su stvarno bile divne, a nakon premijere smo dobile/i i pohvale kritike, tako da smo i više nego zadovoljni/e.

Kako je tekao sam proces snimanja i produkcije – snimali ste, dakle, vlastite ljubavničke/životne odnose, ali i odnose svojih bliskih prijateljica – Ivane, Mime i Helene. Kako ste svi, kao subjekti snimateljskog procesa, prihvatili upliv kamere u svakodnevne intimne odnose, unutar vlastitih domova, psihičkih samopromišljanja i sl.?

Ana Opalić: Pa, za mene taj neki "život s kamerom" nije ni prije bio nepoznanica. Snimala sam sebe i prije, na razne načine. Međutim ovo je bilo jedno novo iskustvo jer smo sada Noah i ja bili autorski tim i imali svoje frendice za likove u filmu. Mene je prao osjećaj odgovornosti. Morali smo napraviti nešto dobro. Ako ništa, to zbog njih koje su imale povjerenja u nas i poklanjale kameri trenutke svoje intime.

Upravo su u prethodnom pitanju spomenuta samorefleksija, kao i samopromišljanje o vlastitim identitetima, odlukama i osobnostima bitni dijelovi dokumentarca. Koji su zaključci koje ste postigli videomontažnim bilježenjem navedenih segmenata s obzirom na nužnost autorskog subjektivnog odmaka od proživljenih životnih situacija zabilježenih kroz film?

Ana Opalić: Uvijek otkrijete nešto što ste previdjeli. Film nam je svima dao jedan nad-kontekst koji pred kamerama nismo mogle vidjeti niti ga potpuno biti svjesne. Ono što je bilo bolno ili beskrajno tužno u životu, u filmu je tek logičan slijed događaja koji jednostavno... prihvaćaš.

Teško se bilo odmaknuti od proživljenog kasnije u montaži. Morali smo se odreći nekih nama osobno dragih sekvenci jer se trebalo prilagoditi gledatelju/ici koji su tu zapravo potpuni stranci. Mora se izabrati i odlučiti što je prioritet za narativ filma. Ne možemo ispričati sve, ali moramo ostaviti dojam kao da jesmo.

U filmu se u kontekst dovodi već spomenuto promišljanje vlastitih identiteta i intimnih odnosa, no s marginalizirane društvene pozicije u kojoj su uglavljene LGBT osobe s obzirom na dominantne heteronormativne prakse hrvatskog društva. Koliko su, prema vašem mišljenju, ograničavajući normativni društveni odnosi u kreiranju svakodnevice LGBT osoba danas?

Noah Pintarić: Pozitivni pomaci se svakako događaju. Tu je Zakon o životnom partnerstvu koji je, iako ne jamči potpunu jednakopravnost istospolnih i raznospolnih zajednica, zasigurno velik korak naprijed. LGBT organizacije civilnog društva vrlo su aktivne i sve ih je više – Povorke ponosa se organiziraju i u drugim gradovima osim Zagreba, puno je događanja, akcija usmjerenih na senzibilizaciju društva... Međutim, heteronormativni i cisrodni obrasci su duboko ukorijenjeni u naše društvo i jasno je da ograničavajuće i negativno utječu na svakodnevnicu LGBT osoba. Te situacije su vezane za socijalnu interakciju i odnose, neke smo prikazale/i i u filmu, kao što je neprihvaćanje roditelja; uglavnom, prisutne su u svim segmentima života. Tako da ima još puno queer posla.

Noah Pintarić (FOTO: Liburnia Film Festival)

Noah Pintarić (FOTO: Liburnia Film Festival)

Što biste izdvojili kao esencijalnu važnost/poruku koju predstavlja tematika filma?

Ana Opalić: Kada me pitate za esencijalnu poruku filma onda sam podvojena. Kao osoba koja je proživljavala trenutke zabilježene u filmu (a pri tom moj lezbijski identitet postaje manje bitan od jednostavne činjenice da sam osoba koja je bilježila svoju intimu i intimu sebi bliskih ljudi) rekla bih da je važnost ovog filma bila privilegija da se sagledamo iz nekog vremeplova, iz neke nemoguće pozicije.

Kao ko-redateljica rekla bih da je važnost ovog filma ta da u njemu pripadnice/i jedne marginalizirane društvene skupine potpuno iskreno progovaraju o sebi i problemima koje im diskriminacija uzrokuje.

Noah Pintarić: Osobno mi je važna i ta neka univerzalna poruka koju film nosi; intimna iskustva odnosa dviju osoba su prilično slična, no u ovom slučaju su ona narušena diskriminacijom, društvenom marginalizacijom tog iskustva.

Film je bio prikazan na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu u opatijskim Ičićima. Jeste li zadovoljni recepcijom i ocjenama filma?

Noah Pintarić: Publika je izuzetno pozitivno reagirala na film, bilo je smijeha, čak i poneka suza... Uglavnom, jako smo zadovoljni/e prijemom filma.

Tagovi: aktivizam, ana opalić, diskriminacija, film, identifikacija, još jednom, kinematografija, kultura, lgbt, lgbt tematika, lgbtiq, ljudska prava, noah pintarić, predrasude, seksualna orijentacija, stereotipi, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM