Razgovor

09.11.2015. 07:16:16 - Gary Gutting/Nancy Fraser (opinionator.blogs.nytimes.com)

Feminizam u vremenu kapitalizma

Feminizam u kojemu 'lean in' znači uklopiti se u postojeći sustav

Nancy Fraser

Nancy Fraser

Ovaj posljednji u nizu intervjua o političkim temama razmatra filozofska pitanja koja se tiču feminizma. Intervjuirao sam Nancy Fraser, profesoricu filozofije i političkih znanosti na The New School u New Yorku. Autorica je knjige "Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis".

Gary Gutting: Nedavno ste napisali: "Kao feministkinja, uvijek sam mislila da borbom za emancipaciju žena gradim bolji svijet – ravnopravniji, pravedan i slobodan. No, u posljednje vrijeme, počela sam se brinuti... da naša kritika seksizma danas nudi opravdanja novih oblika nejednakosti i izrabljivanja". Možete li objasniti na što ste točno mislili?

Nancy Fraser: Moj je feminizam izrastao iz Nove ljevice i još uvijek je obojan mišlju toga vremena. Za mene, feminizam nije samo pitanje dovođenja pojedinih žena na pozicije moći i privilegije unutar postojećih društvenih hijerarhija. Prije se radi o prevladavanju tih hijerarhija. To zahtijeva osporavanje strukturalnih izvora rodne dominacije u kapitalističkom društvu – prije svega institucionaliziranog razdvajanja dvije navodno različite vrste djelovanja: s jedne je strane takozvani "produktivan" rad, povijesno povezan s muškarcima i plaćenim poslom; s druge strane, tu su "skrbničke" djelatnosti, kroz povijest često neplaćene i koje još uvijek obavljaju uglavnom žene. Po mom mišljenju, ova rodna, hijerarhijska podjela između "proizvodnje" i "reprodukcije" definira strukturu kapitalističkog društva i dubinski izvor rodne asimetrije koja je čvrsto ugrađena u tu strukturu. "Emancipacija žena" nije moguća, dok god ta struktura ostaje netaknuta.

G.G.: Zašto reagiranje na feminističke zahtjeve ne može biti shvaćeno kao jedan veliki korak u ispravljanju društvenih i ekonomskih nepravdi našeg kapitalističkog društva, umjesto fundamentalne transformacije čitavog sustava?

N.F.: Zasigurno to možemo i tako gledati. Ali, pitam se – unapređuje li današnji feminizam doista taj proces? Meni se čini da je mainstream feminizam našeg doba prihvatio pristup da nije moguće postići pravdu čak ni za žene, a kamoli za bilo koga drugoga. Problem je u tome što je takav feminizam fokusiran na ohrabrivanje obrazovanih žena iz srednje klase da se "prilagode/uklope" ("lean in") i "probiju stakleni strop" – drugim riječima, da se penju po korporativnim ljestvama. U tom slučaju, dobrobiti mogu imati samo žene iz profesionalno-menadžerske klase. Bez strukturalnih promjena u kapitalističkom društvu, te žene mogu profitirati samo prilagođavanjem drugima – prepuštajući svoj skrbnički i kućanski rad slabo plaćenim, prekarnim radnicama, koje su najčešće nebjelkinje i/ili imigrantkinje. Dakle, to nije i ne može biti feminizam za sve žene!

Ali, to nije sve. Mainstream feminizam je usvojio usko, tržišno-orijentirano poimanje ravnopravnosti, koje se lijepo uklapa u prevladavajuće neoliberalno i korporativno gledište. Tako da ima tendenciju prijanjanja uz posebno predatorski oblik kapitalizma, onaj pod motom "pobjednicima sve" koji hrani investitore kanibalizacijom životnih standarda svih drugih. Još gore, ovakav feminizam "hrani" alibi tih predatora. Liberalni feminizam sve više doprinosi karizmi, auri emancipacije, iz koje neoliberalizam izvlači legitimitet za svoju nepreglednu, sve veću redistribuciju bogatstva.

G.G.: Možete li navesti neke konkretne primjere kako mainstream feminizam doprinosi kapitalističkoj eksploataciji?

N.F.: Naravno. Sedamdesetih godina, feministkinje su stvorile moćnu kritiku postratnog kulturalnog ideala poznatog kao "obiteljska plaća". Taj je ideal podrazumijevao kako bi žene trebale biti domaćice na puno radno vrijeme, a isključivo (ili barem u osnovi) njihovi muževi bi trebali biti "hranitelji" obitelji koji zarađuju dovoljno da mogu uzdržavati cijelo kućanstvo. Naravno, samo je mali dio američkih obitelji mogao postići taj ideal. No, to je bilo izuzetno popularno u fazi kapitalizma koja se temeljila na masovnoj tvorničkoj proizvodnji i relativno dobro plaćenom sindikalnom radu za (posebno bijele) muškarce. Međutim, sve se promijenilo s erupcijom feminizma drugog vala koji je odbacio koncept obiteljske plaće kao seksistički stup muške dominacije i ženske ovisnosti. U toj fazi, pokret je još uvijek imao antikapitalističku etiku Nove ljevice. Njegova kritika nije bila usmjerena na vrednovanje plaćenog rada, a još manje na kritiku neplaćenog kućanskog/skrbničkog rada. Naprotiv, feministkinje tog razdoblja su osporavale androcentrizam društva koje je davalo prednost "profitu nad ljudima", ekonomskoj proizvodnji nad humanom i društvenom reprodukcijom. Željele su transformirati dubinske strukture sustava i vrijednosti – djelomično izmještanjem plaćenog rada iz središta i vrednovanjem neplaćenih djelatnosti, posebno društveno neophodnog skrbničkog rada koji su obavljale žene.

G.G.: Dakle, kako se kritika obiteljske plaće promijenila?

N.F.: Danas feministička kritika obiteljske plaće počiva na potpuno različitim premisama. Sada je prevladavajući pritisak na pozitivnom vrednovanju novog, "modernijeg" ideala kućanstva koji se zasniva na "dvoje hranitelja obitelji", što zahtijeva da žena bude zaposlena i skraćuje vrijeme potrebno za neplaćeni kućni rad. U podržavanju takvog ideala, mainstream feminizam danas se usklađuje s potrebama i vrijednostima suvremenog neoliberalnog kapitalizma. Takav kapitalizam regrutira žene u plaćenu radnu snagu na masovnoj razini, dok istovremeno prebacuje proizvodnju na globalni Jug, oslabljuje sindikate i umnožava slabo plaćene, prekarne poslove. To, naravno, znači smanjivanje realnih plaća, rapidni skok u broju sati plaćenog rada po domaćinstvu kako bi mogli prehraniti obitelj, te očajničko prebacivanje kućanskog/skrbničkog rada na druge kako bi mogli dobiti više vremena za plaćeni rad. Stvarno je ironično što se to danas smatra feminističkim djelovanjem! Feministička kritika obiteljske plaće koja je nekada bila uperena protiv kapitalističkog obezvrjeđivanja skrbničkog rada sada služi osnaživanju kapitalističke valorizacije plaćenog rada.

G.G.: No, nisu sva feministička nastojanja fokusirana na žene iz više klase. Što je s projektom osiguravanja malih pozajmica ("mikrokrediti") siromašnim ženama u nerazvijenim zemljama kako bi im se pomoglo da pokrenu male biznise?

N.F.: Stvarno mi je drago što ste me to pitali jer je to još jedan primjer načina na koji se feminističke ideje izvrću kako bi služile neoliberalnim, kapitalističkim ciljevima. Mikrokredit se nudi kao način "osnaživanja" žena u siromašnim ruralnim područjima globalnoga Juga. No, isto tako bi trebao predstavljati novi, participativniji način "od dna prema vrhu" borbe  protiv siromaštva, koji bi trebao osloboditi lokalne (grass-routes) poduzetničke energije, izbjeći pretjeranu birokratsku regulaciju i državno upravljanje razvojnim projektima kakvo je postojalo u prethodnom razdoblju. Stoga je priča o mikrokreditu isto toliko priča o glorifikaciji tržišta i ocrnjivanju države, koliko i o rodnoj ravnopravnosti. Zapravo, on spaja te dvije ideje u sumnjivu mješavinu, zazivajući feminizam da "odjene ruho" ideologije slobodnog tržišta.

Ali, cijela ta priča je samo trik. Mikrokredit je ušao u modu upravo u trenutku u kojemu su međunarodne financijske institucije gurale "strukturalne prilagodbe" na globalnom Jugu – postavljajući uvjete za pozajmice koji su zahtijevali da postkolonijalne države liberaliziraju i privatiziraju svoje ekonomije, da srežu socijalna davanja i da odbace politike zapošljavanja protiv siromaštva na makro-razini. Ni u kojem slučaju ne postoji šansa da mikrokreditiranje može zamijeniti takve politike. Govoriti suprotno je okrutna prijevara.

I evo, opet se feministički tropi koriste za legitimizaciju politika koje su dubinski štetne za veliku većinu žena, ali i za djecu i muškarce.

G.G.:  Ne pretvara li povezivanje s fundamentalnom kritikom kapitalizma feminizam u izgubljenu borbu? Čini se da većina Amerikanaca/ki smatra da je kapitalizam neminovan.

N.F.: Pa, nisam posve uvjerena da je transformacija neoliberalnog kapitalizma izgubljen slučaj. Čini mi se da je društveni sustav u vrlo dubokoj, multidimenzionalnoj krizi – krizi koja je ujedno ekonomska, ekološka, društvena i politička – i da ćemo od nečega morati odustati, kao što se to dogodilo 1930-ih. Rekla bih da pitanje nije hoće li kapitalizam biti transformiran, već tko će ga tramsformirati i u čijem interesu.

Voljela bih da se feministi/kinje pridruže drugim progresivnim i emancipatorskim društvenim pokretima u nastojanju da i intelektualno i praktično oblikuju smjer te promjene.

G.G.: Znači li to ograničiti nastojanja u poboljšanju uvjeta za žene u sadašnjem kapitalističkom sustavu u ime željene revolucije?

N.F.: Ne, niti najmanje! Preporučila bih strategiju "nereformističke reforme", da upotrijebim izraz francuskog ekosocijalističkog mislioca Andréa Gorza. To znači začeti i provoditi reforme koje donose stvarne rezultate u sadašnosti, dok istovremeno otvaraju puteve za radikalniju borbu za dublju, strukturalniju promjenu u budućnosti. Feministi/kinje mogu prigrliti takav pristup u agnostičkom smislu. Ne trebamo odlučiti sada hoće li krajnji rezultat biti postkapitalističko društvo.

Smatram, kao što sam rekla ranije, da mušku dominaciju nije moguće prevladati bez ukidanja kapitalističkog, duboko ukorijenjenog pretpostavljanja ekonomske proizvodnje društvenoj reprodukciji. Tako da mislim da je radikalna promjena zapravo mnogo realističniji plan od "prilagođavanja/uklapanja". No, ne bih bila nesretna ukoliko se dokaže da nisam u pravu; ukoliko nova vrsta kapitalizma može osloboditi žene (pritom mislim – sve žene), a da ne šteti svima drugima, ja sam za to. Stoga kažem, pokrenimo nereformističke reforme i vidimo gdje će nas to odvesti.

G.G.: Danas se mnoge feministkinje posebno zabrinute zbog nesvjesnih predrasuda protiv žena – predrasuda koje postoje čak i kod onih koji svjesno podržavaju prava žena, uključujući i žene sâme. Koliko je Vama važno ovo pitanje?

N.F.: Nesvjesne predrasude protiv žena – ustvari protiv svega što nazivamo "ženskim" – prožimaju naše društvo. I u pravu ste: to utječe i na razmišljanje žena samih, uključujući i one koje se same identificiraju kao feministkinje. Mogla bih navesti brojne primjere, no jedan od omiljenih mi je jedna zagonetka. Govori o kirurgu u operacijskoj sali, koji se priprema operirati dječaka koji je teško ozlijeđen u automobilskoj nesreći u kojoj je njegov otac na mjestu poginuo. Kirurg pogleda dječaka i kaže: "Ne mogu operirati; ovo je moj sin". Zagonetka glasi: kako je to moguće?

Začudili biste se koliko je potrebno većini ljudi, uključujući žene i feministkinje, da shvate da je kirurg žena – mnogo češće će reći da je gej muškarac. Naravno, postoje još brojni slični primjeri, na primjer, kako seksističke predrasude utječu na prosudbe o kvalifikacijama ljudi koji se natječu za neki posao.

G.G.: No, je li to samo pitanje individualnih predsrasuda, bez obzira jesu li svjesne ili nesvjesne?

N.F.: Nipošto. Norme koje vrednuju "maskuline" kvalitete iznad "femininih" jedne su od najukorijenjenijih u našim društvenim praksama i institucijama, uključujući zakone, medicinsku praksu, korporativnu kulturu i kriterije dodjele usluga društvene skrbi. Stoga ne čudi da su prisutne u glavama ljudi. No, poanta je u tome što nisu samo "u glavama" ljudi. Naprotiv, kulturalne vrijednosti koje potčinjavaju žene duboko su ukorijenjene u društvene strukture koje reguliraju društvenu interakciju u svakodnevnom životu. Tako da se feminizam ne može ograničiti samo na promjenu svijesti. Moramo ukloniti seksističke vrijednosti iz naših društvenih institucija i zamijeniti ih vrijednostima koje promiču ravnopravnost između muškaraca i žena – i svih ostalih.

G.G.: Možete li navesti neke primjere tih vrijednosti koje su doboko ukorijenjene u naše društvene prakse i institucije?

N.F.: Naravno. Evo jedne: nekoliko sudova je presudilo da postupak poslodavca koji nije osigurao porodiljni dopust ne sadrži spolnu diskriminaciju zato što ne odriče ženi povlasticu koju nemaju i muškarci. Presumpcijom standarda stvorenog za muškog zaposlenika ovakve presude učinkovito kažnjavaju žene zato što su "drugačije". Zatim, sadašnja regulacija socijalne pomoći tjera majke male djece da "rade". Podrazumijevajući da podizanje djece nije rad, ove mjere učinkovito pozicioniraju primateljice pomoći kao parazitkinje koje dobijaju nešto što nisu zaradile. Konačno, zakonske norme koje definiraju što se smatra samoobranom pretpostavljaju tipično mušku socijalizaciju u kojoj se uči da se udarac uzvrati na licu mjesta. Stoga, zlostavljane žene koje čekaju priliku da onemoguće svoje zlostavljače teško dokazuju samoobranu. U svim tim slučajevima, a još ih je mnogo, mnogo više, naše institucije i društvene prakse djeluju na osnovi adrocentričnih i seksističkih normi, koje sprječavaju žene da u potpunosti sudjeluju u društvenom životu, u uvjetima ravnopravnosti s muškarcima.

G.G.: Druga velika feministička tema je ono što mnogi/e nazivaju "kulturom silovanja", posebno na sveučilišnim kampusima. Kakav je Vaš stav o tome?

N.F.: Pa, to je zasigurno danas "vruća" tema, i moram priznati da u vezi toga imam podijeljene osjećaje. Djelomično zato što me uvijek brine da će jedan problem postati predominantan i tako zamračiti ostatak onoga čime se bave feministkinje – kao što je to, primjerice, često bilo s pitanjem pobačaja u SAD-u. Ali i zato što imam određeni osjećaj "već viđenog" – kao da se stalno ponavlja prepirka između "protekcionističke" struje feminizma, fokusirane na nasilje protiv žena i traženje rješenja putem zakona, i druge, "liberalističke" struje, koja želi podržati žensko djelovanje i seksualnu slobodu.

Osobno, uvijek sam htjela razviti treći pristup koji ne bi samo osiguravao seksualnu autonomiju za žene već i građanske slobode za sve. I htjela bih da se takav pristup ne bavi samo seksualnim nasiljem, već i drugim, neosobnijim ili sustavnijim oblicima prisile koji ograničavaju žensku slobodu u seksu i u drugim sferama. Naprimjer, voljela bih vratiti uvide "pokreta zlostavljanih žena" iz 1970-ih koji je isticao važnost ne samo zakonskih sankcija, već i "opcija izlaska" u obliku omogućavanja pristojnog, jeftinog smještaja i poslova koji su plaćeni dovoljno kako bi žena mogla sama uzdržavati sebe i svoju djecu.

G.G.: Kako biste primijenili ovo opće gledište na problem silovanja u sveučilišnim kampusima?

N.F.: Brinu me izvješća koja koledže i sveučilišne kampuse opisuju kao terene otvorene sezone lova za silovatelje. Shvaćam da postoje enklave koje "zaslužuju" etiketu "kulture silovanja", no mislim da su prilično ograničene, i ne želim da se taj izraz koristi tako neodgovorno da time gubi svoje značenje i kritičku moć. Uobičajenije situacije seksualnog ugnjetavanja (a taj je izraz često točniji od "silovanja") karakterizira nejasnost u komunikaciji, pomiješani osjećaji, teškoće u prepoznavanju nečije želje ili nedostatka želje i umanjeni osjećaj da imamo pravo to artikulirati. To su sve okolnosti koje djeluju protiv seksualne autonomije žena i njihove autonomije u odnosu, posebno (ali ne isključivo!) kada je riječ o heteroseksualnim odnosima. Vrlo je važno promicati kritičko i transformativno razumijevanje tih dinamika. No, čini mi se da je sadašnja, prilično hiperbolična kampanja protiv "kulture silovanja" prepovršna za takvu zadaću.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Tagovi: feminizam, feminizam i kapitalizam, kapitalizam, nancy fraser, rodna ravnopravnost, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM