Razgovor

05.02.2016. 13:12:19 - Iva Zelić i Svjetlana Knežević

za sve ubijene žene

'Odlučile smo se boriti protiv osjećaja bespomoćnosti i prozvati odgovorne'

Izrada transparenata i natpisa za akciju

Izrada transparenata i natpisa za akciju (Foto: Libela/J.T.)

Sanja Kovačević novinarka je na Libeli, koja je napisala seriju članaka o svim aspektima problema nasilja nad ženama, ubojstava žena od strane njihovih partnera i bliskih članova obitelji te, u konačnici, femicida u cjelini. Zajedno s još nekoliko entuzijastkinja i aktivistkinja prije nekoliko tjedana počela je raditi na osmišljavanju akcije koja bi ukazivala na odgovornost institucija i društva za ubojstva žena te je stvorena Inicijativa "Preuzmite odgovornost za ubojstva žena". U subotu 6. siječnja na Cvjetnom trgu, Inicijativa organizira prosvjednu akciju istog imena tijekom koje će nacrtati obrise ubijenih žena, istaknuti natpise iz medija o tim ubojstvima i glasno zahtijevati od institucija i društva da preuzmu odgovornost za živote tih i svih ostalih žena kojima ne znamo imena, a koje su također ubijene od strane svojih partnera, supruga, očeva i sinova.  

Možeš li nam reći kako je došlo do organiziranja prosvjedne akcije "Preuzmite odgovornost za ubojstva žena"?

Tijekom prošle godine, pišući za Libelu, uhvatile smo se u koštac s temom ubojstava žena u Hrvatskoj. Zaključile smo da se o tome kod nas malo piše, u novinarskom i istraživačkom smislu, i da tema femicida ili rodno uvjetovanih ubojstava žena kod nas nikada nije na dnevnom redu, osim kada se samo ubojstvo dogodi. Tada sve novine i crne kronike o tome izvijeste na neprimjeren i senzacionalistički način, cijelo društvo se zgraža neko vrijeme i tako do sljedećeg sličnog zločina. Ljetos se dogodilo nekoliko vrlo brutalnih ubojstava, dva u jednom danu. Bilo je očito da se radi o najčešćem "obrascu" - prema kojemu prethodno prijavljivani nasilnik – koji je u bliskom odnosu sa žrtvom, bilo da je suprug, partner, otac, sin - na kraju ubije ženu. I onda početkom ove godine, opet čak 4 užasna ubojstva u siječnju. To nas je protreslo i bacilo svjetlo u ovom mraku u kojemu smo se našli, na sve one užase i propuste sustava koji se ne ponaša odgovorno, koji tolerira, a često i afirmira nasilje, posebno kad se radi o strukturalnom nasilju moćnih nad onima koji i koje imaju manje društvene, političke, ekonomske moći. Žene su i dalje ta skupina Drugih – neravnopravnih i diskriminiranih. 

Pojavili su se osjećaji bespomoćnosti i ljutnje i tako je jedna grupa aktivistkinja i feministkinja koje su osvijestile razmjere, uzroke i neprimjeren odgovor društva na nasilje nad ženama, pokrenula ovu inicijativu. Osobno, imala sam potrebu boriti se protiv te bespomoćnosti i učiniti nešto. Okupile smo se s više strana sa zajedničkim ciljem, a to je da pozovemo na preuzimanje odgovornosti, prozovemo one koje treba prozvati i da sve skupa, tj. cijelo društvo, pozovemo da budu odgovorni građani i građanke, koji će osvijestiti ono što nije dobro u našem društvu, ono što ignoriramo i od čega bježimo. Jedna od tih stvari je nasilje nad ženama i femicid kao krajnji oblik i ishod takvog rodno uvjetovanog nasilja.

Izrada transparenata i natpisa za akciju (Foto: Libela/ J.T.)

Izrada transparenata i natpisa za akciju (Foto: Libela/ J.T.)

Navodite da u Hrvatskoj svakih 28 dana jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug. Moramo priznati da su te brojke bolne. Kako je moguće da je pronalaženje rješenja za ovako velik problem sporo i neadekvatno?

To je samo dio bolnih podataka. jedna od brojki koju nismo ovdje navele je npr. da je 2014. oko 350 žena zadobilo tjelesne i teške tjelesne ozljede. Službeni podaci o silovanju definitivno su nerealni, odnosno taj je broj mnogo, mnogo veći. Npr. Ženskoj sobi se zbog pokušaja silovanja, pokušaja silovanja ili incesta tijekom 2014. obratilo 338 žena, što je u očitom nesrazmjeru s ovim službenim prijavama "svakih 11 dana". No, bez obzira na te brojke, problem je ogroman i nevjerojatno kako ga društvo, tj. institucije moći, zapravo uopće aktivno ne rješavaju. Dojma sam da su se svi pomaci dogodili pod pritiskom ženskih udruga, a još više pod pritiskom "onih iznad" – europskih moćnika ponajprije. Jednostavno taj "problem" im je nebitan – ili se barem tako ponašaju. Ako se i radi na tome, neadekvatno je, jer za rješavanje svakog društvenog problema doista je potrebna dublja analiza, to je analiza koju je feminizam već davno učinio, no koju ignoriraju oni koji je trebaju primijeniti, ili je ne razumiju. Zapravo – ne žele razumjeti uzroke. I kako onda da rješavamo problem kad ne želimo priznati i prihvatiti dijagnozu?

Poznato je da se partnersko nasilje u većini slučajeva ne prijavljuje. Ipak, ako do prijave nasilja i dođe, ono se tretira kao "narušavanje javnog reda i mira". Kako je to uopće moguće?

Moguće je zato što živimo i što smo uronjeni u kulturu nasilja, čiji je osnovni simptom taj što negira samo nasilje. Usporedimo to s kulturom silovanja (što je zapravo isto) – kultura silovanja ne priznaje silovanje i ne vjeruje žrtvi. To je upravo ono što se događa u realnosti i praksi. Policija jednostavno nije educirana niti se ponaša odgovorno. Iako bi oni trebali na licu mjesta odrediti primarnog agresora, to ne čine. Trebaju napisati prekršajnu prijavu kako bi akteri bili proslijeđeni sucu, i onda pišu to što pišu – zato što to mogu – i neće snositi odgovornost. Ne žele optužiti muškarca, ne žele vjerovati ženi, štite nasilnika. Ista stvar se ponavlja i kod sudaca. Ukratko, svaka karika u sustavu čini isto, štiti nasilnika – muškarca, a ne žrtvu – ženu. U kulturi nasilja nad ženama, takvo ponašanje ne samo da je moguće, ono je i prešutno prihvaćeno i normalno. To je osnova nasilja nad ženama.

Stencili za crtanje obrisa (Foto: Libela/O.Š.)

Stencili za crtanje obrisa (Foto: Libela/O.Š.)

Navele ste da prosvjedujete kako bi ukazale na propuste institucija i njihove neadekvatne odgovore na nasilje, ali i da biste pozvale društvo na odgovornost za ignoriranje problema. Koji su vaši zahtjevi spram institucija?

Najprije, želimo odgovor na pitanje: "što je s novim Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji koji je trebao stupiti na snagu 1. siječnja ove godine?". Izmjene u tom zakonu, koje predstavljaju bitan i pozitivan pomak u smjeru zaštite žrtve nasilja, uključuju i neke odredbe koje zahtijevaju odgovornost institucija. Ne znamo što je s tim i gdje je stao taj proces. Budući da je taj prijedlog zakona pripremljen i trebao je stupiti na snagu – tražimo od vladajućih da to i učine. Zahtijevamo hitno stupanje na snagu ovog zakona i svih njegovih mjera i obveza nadležnih u pružanju zaštite ženama žrtvama nasilja, u skladu s potrebama žrtve. Zahtijevamo i hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije koja obavezuje institucije države na maksimalan napor u zaštiti žena od obiteljskog, partnerskog i svakog drugog nasilja. Zahtijevamo obavezno, hitno i prioritetno fizičko uklanjanje nasilnika od žrtve – u praksi te regulirano i nadzirano provođenje mjera zaštite žrtve, koje uključuje i sankcije za neprovođenje. Imamo niz zahtjeva, koje možete pročitati i na pozivu na prosvjed na Facebooku.

Na koji način aktivirati društvo da se uključi u rješavanje problema nasilja nad ženama?

Ovo je doista ključno pitanje. Smatramo da je prvenstveno potrebna svijest o razmjeru i nedopustivosti nasilja nad ženama i o odgovornosti svakoga od nas. Ono što se nekad zvalo društvena odgovornost i solidarnost izgubilo se putem u ovom neoliberalnom sustavu koji melje. Do te svijesti se može doći jedino informiranjem i učenjem – putem medija, ali prije svega to treba biti dio službenog odgoja i obrazovanja U ovakvom političkom sustavu, ljudi su prepušteni sami sebi u svojoj borbi za opstanak. Život u zajednici je nešto što se uči, i zato trebamo institucije. Obrazovne institucije su najjači instrument. Bitan faktor su i mediji čija je moć u oblikovanju javnog mijenja ogromna. Osviješteni i odgovorni pojedinci takvu vrstu pristupa primjenjuju u svom svakodnevnom životu i radu. Nemam drugog i boljeg odgovora – informiranje, učenje i podizanje svijesti o društvenoj i osobnoj odgovornosti. Stoga je jedan od naših zahtjeva i uvođenje građanskog odgoja i odgoja za nenasilje koji će promicati ustavnu vrijednost ravnopravnosti svih građanki i građana, kao jedini lijek za oporavak i stvaranje zdravog društva.

Izrada transparenata i natpisa za akciju (Foto: Libela/J.T.)

Izrada transparenata i natpisa za akciju (Foto: Libela/J.T.)

Slične akcije organiziraju se diljem svijeta. U našem komšiluku, u Srbiji, Žene u crnom rade slične stvari. U subotu će se i na Korčuli izvesti sličan performans. Planirate li nekakvo umrežavanje sa sličnim inicijativama i organizacijama te vršenje nekog zajedničkog pritiska na institucije?

Planiramo. Ova inicijativa je tek u začetku i mislim kako samo jako dobro krenule. Mreža već postoji, ali i stvara se nova, mijenja se nešto. Čini mi se da se sve više osjeća i razumije kako su nam potrebne i neke nove strategije i modeli u borbi za bolje društvo. Ova inicijativa želi to poticati i biti dio te promjene. U ovih tjedan dana otkako smo otvorile poziv na prosvjed na Facebooku i obavijestile javnost o subotnjoj akciji, javilo nam se jako puno udruga s iznimno ohrabrujućim porukama podrške, a dobivamo i poruke žena koje nam govore koliko im ovakve akcije znače na osobnoj razini. Ne moramo ni objašnjavati koliko, pak, nama takve poruke znače. Daju nam potvrdu da je ono što smo odlučile raditi doprlo do ljudi te da i dalje postoji iskrena želja za potporom, umrežavanjem i zajedničkom borbom protiv nasilja nad ženama.

Libela je objavila seriju tekstova baš na temu nasilje nad ženama. Jedan od njih je naslovljen 'Kako su sustav i mediji iznevjerili ubijene žene' i u njemu se pokušava naglasiti kojim se argumentima služe mediji pri profiliranju počinitelja i žene koja proživljava nasilje. Kako se mediji najčešće odnose prema ovoj temi? Kako portretiraju nasilnika, a kako portretiraju žrtvu?

Prisutna je svijest u javnosti, pa tako i u medijima, ogledalo patrijarhalnog društva u kojemu živimo – ono uključuje seksizam i mizoginiju. To se naravno ogleda i u medijskoj reprezentaciji slučajeva nasilja nad ženama. Nasilnik se prezentira kao žrtva sistemskog nasilja, ali se potpuno ignorira da je na kraju tog kruga nasilja u velikoj većini žrtva žena – i to prečesto rezultira smrtnim ishodom žene. Ubojstva žena od strane nasilnika iz bliskog kruga su samo dio priče o rodno uvjetovanim ubojstvima žena koje nas prati od početaka civilizacije. Priče o ovim ubojstvima žena su u crnim kronikama, prepune detalja o brutalnosti i senzacionalizma – neizostavno naglašavaju kako je nasilnik bio miran i dobar obiteljski čovjek, ako se spominje njegova nasilnička prošlost, to se dovodi u vezu s PTSP-jem i alkoholizmom, susjedi i rodbina gotovo nikada nisu ništa primijetili, itd. U nekima od tih članaka proziva se i ženu koja ga je "izazvala" – no čini mi se da je takvih članaka postupno ipak malo manje. Svi smo proizašli iz takvog društva koja okrivljuje ženu i ne vjeruje joj, ali ja istinski vjerujem da to možemo promijeniti.

Jedan od natpisa iz medija, izjava susjeda (Foto: Libela/O.Š.)

Jedan od natpisa iz medija, izjava susjeda (Foto: Libela/O.Š.)

Tagovi: femicid, institucije, nasilje nad ženama, partnersko nasilje, prosvjed, rodno uvjetovano nasilje, sanja kovačević, ubojstva žena

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM