Razgovor

02.05.2016. 07:53:41 - Ivana Perić

Biserka Cvjetičanin

'Interkulturni dijalog je nužan u izgradnji novih društvenih i kulturnih odnosa'

Biserka Cvjetičanin

Biserka Cvjetičanin (Foto: portal Kulturistra)

Biserka Cvjetičanin je znanstvena savjetnica na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO). Diplomirala je komparativnu književnost i doktorirala iz područja afričkih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine. Usavršavala se na specijalističkim studijima na Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales (EHESS) u Parizu te School of Oriental and African Studies (SOAS) u Londonu.

Vodila je i sudjelovala u nizu istraživačkih programa i projekata u okviru UNESCO-a i Vijeća Europe, osobito u području kulturnih politika. 1989. godine UNESCO i Vijeće Europe imenuju je za voditeljicu Svjetske mreže za istraživanje i suradnju u području kulturnog razvoja – Culturelink, koja okuplja više od dvije tisuće članova sa svih kontinenata. Nositeljica je najvišeg francuskog odličja Légion d'honneur 2003. dodijeljenog za zasluge u promicanju međunarodne kulturne suradnje i članica Znanstvenog vijeća Regionalnog ureda UNESCO-a za znanost i kulturu u Europi, u razdoblju 2013. do 2016. godine.

U središtu njenih istraživanja su međunarodni kulturni odnosi i suradnja, kulturni razvoj i kulturne politike. Povodom objave knjige Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih (u izdanju CROSOL-a), s Cvjetičanin smo razgovorale o relevantnosti Pokreta nesvrstanih danas, europskom fokusiranju na ekonomski potencijal kulture, kulturnoj politici u Hrvatskoj, afričkoj književnosti te važnosti interkulturnog dijaloga.

Nedavno je objavljena knjiga Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih, u izdanju Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske (CROSOL). Autorica ste jednog od tekstova u knjizi, o ulozi Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Pokretu nesvrstanih. Možete li nam reći nešto o ulozi Instituta te važnosti razmatranja Pokreta nesvrstanih danas?

Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) osnovan je 1963. kao Institut za proučavanje Afrike na inicijativu prof. dr. Petra Guberine i prof. dr. Svetozara Petrovića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Inspirirajući se vlastitim iskustvom i izazovima boravka u Africi (prof.Guberina) i Indiji (prof. Petrović), ali i prijelomnim povijesnim zbivanjima, predložili su Senatu Sveučilišta u Zagrebu osnivanje Instituta za Afriku. Bile su to godine kada je gotovo cijeli jedan kontinent ulazio na nov način u međunarodnu komunikaciju i suradnju, oslobođen odnosa kolonizator – kolonizirani, nastojeći predstaviti vlastite vrijednosti i posebnosti, ali i postaviti pred međunarodnu zajednicu ključna pitanja razvoja i nužnosti promjene međunarodnih odnosa. Znanstvenoistraživačka djelatnost Instituta ubrzo se proširila na nesvrstane i druge zemlje u razvoju na drugim kontinentima (Latinska Amerika, arapske zemlje, Azija) te Institut 1971. mijenja ime u Institut za zemlje u razvoju i organizira niz konferencija s ciljem praktičke implementacije zaključaka skupova nesvrstanih zemalja.

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća fenomeni globalizacije i razvojne međuovisnosti istražuju se na svim razinama, od ekonomskog razvoja do sociokulturnih promjena. Opća skupština UN-a na VI specijalnom zasjedanju 1974. usvojila je Deklaraciju o uspostavljanju Novog međunarodnog ekonomskog poretka (NMEP), a upravo je zasluga nesvrstanih zemalja i njihove snažne političke angažiranosti da su Ujedinjeni narodi, usvajanjem Deklaracije o NMEP-u, ponudili svim zemljama svijeta platformu za stvaranje novih ekonomskih i socijalno pravednijih odnosa kao dijela borbe za mir, ravnopravnu suradnju i napredak na globalnoj razini. U projekt NMEP-a bili su uključeni stručnjaci Instituta, da samo spomenem dr. Đuru Despota, dr. Maria Nobila, dr. Darka Bekića, dr. Nadu Švob-Đokić. Dozvolite mi da ovdje istaknem i studiju o kulturnim osnovama NMEP-a koju su pod pokroviteljstvom UNESCO-a zajednički realizirali suradnici Instituta za zemlje u razvoju i Afričkog instituta za kulturu sa sjedištem u Dakaru. Jedan od suradnika na toj studiji, Alpha Oumar Konaré iz Malija, postao je 2003. predsjednik Afričke unije, što praktički znači cijelog jednog kontinenta. Širenjem istraživačkih interesa na globalne teme, globalno komuniciranje i umrežavanje, Institut je 1989. godine promijenio ime u Institut za razvoj i međunarodne odnose.

Nadovezujući se na to - zašto je Pokret nesvrstanih važan i danas?

Naravno, od Prve konferencije na vrhu nesvrstanih 1961. do danas, dogodile su se velike promjene, pojavili su se mnogi novi izazovi na globalnoj razini. Međutim, uvijek treba imati na umu da su otvorenost i suradnja, kulturna raznolikost i interkulturni dijalog koje je Pokret nesvrstanih promicao i promiče kao zajedničke vrijednosti i razvojne resurse, u središtu svjetske pozornosti i ključnih pitanja koja se danas postavljaju. Već to dovoljno govori o važnosti razmatranja Pokreta nesvrstanih danas.       

Sami ste više puta istaknuli kako je Hrvatska zanemarila odnose s zemljama van Europe, posebno s afričkim zemljama s kojima je niz godina imala dobre kontakte i suradnju u kulturi. Kako je došlo do toga, zašto smo okrenuli leđa tom bogatom i bitnom nasljeđu?

Dogodile su se velike promjene, pad Berlinskog zida, proširena Europska unija, napor Hrvatske kao nove države da postane dio integrirane Europe i slijedi put sveobuhvatnih reformi tranzicijskih zemalja. Možemo doista govoriti o zaboravljenoj Africi u našoj sredini, što se ogleda, primjerice, u drastičnom padu školovanja studenata iz afričkih i drugih zemalja u razvoju u Hrvatskoj kao i u nestanku ekonomske, znanstvene, tehnološke i kulturne suradnje Hrvatske s Afrikom. A kada je riječ o nasljeđu, htjela bih samo podsjetiti da se Hrvatska može pohvaliti tradicijom dodira svojih ranih istraživača s afričkim kontinentom – braće Mirka i Steve Seljana koji su 1899. iz Karlovca krenuli u Etiopiju, Dragutina Lermana kao najmlađeg člana Stanleyeve ekspedicije u Kongu, Frana  Mažuranića kojeg je radoznali duh prije 116 godina odveo u Kamerun i Kongo - koji su ostavili vrijedne putopisne i dnevničke zapise, početke hrvatske putopisne književnosti izvaneuropskog prostora.

Pisali ste prije par godina, a i upozoravali u međuvremenu, kako je potrebno izaći iz bilateralnih okvira i jačati multilateralni princip suradnje u kojoj više zemalja bilo jedne regije, ili više regija zajedno sudjeluje u kulturnim projektima koji izražavaju njihovu raznolikost te sposobnost interkulturnog dijaloga. Događa li se takvo što unutar same Europske unije, koliko je takva vrsta suradnje zaživjela i je li ona ravnopravna?

Novi dinamični oblici transnacionalne i transkulturne mobilnosti koje su donijeli procesi globalizacije i sve novije i najnovije informacijsko-komunikacijske tehnologije, otvorili su i nove mogućnosti komunikacije i suradnje, bili su poticaj afirmiranju regionalnih kulturnih raznolikosti u međunarodnoj suradnji i interkulturnom dijalogu. Već je Vijeće Europe krajem prošlog stoljeća projektom Kultura i regije i Poveljom o transgraničnoj suradnji teritorijalnih zajednica istaklo izazove međuregionalne suradnje, kao i europski program transgranične suradnje INTERREG. Navela bih ovdje primjer međuregionalne suradnje Četiri motora za Europu koju čine Baden-Württemberg (Njemačka), Katalonija (Španjolska), Lombardija (Italija) i Rhône-Alpes (Francuska) koja predstavlja osobitost u udruživanju regija jer one međusobno ne graniče, ali je i zanimljiv primjer teškoća i napora, jer povremeno njihova suradnja "utihne", a zatim ponovno oživi međuregionalno partnerstvo i zajedničko promišljanje uloge Četiri motora u europskoj izgradnji. 

Koliki je naglasak na ekonomskom potencijalu kulture, njenoj "realnoj ekonomskoj koristi" i kako to utječe na čitavu situaciju?

Europska se unija zalaže za jačanje mjesta kulture u europskom projektu, ali njoj kao da je u središtu ekonomski potencijal kulture i njezina realna ekonomska korist, odnosno optimalno korištenje potencijala kulturnog i kreativnog sektora za ekonomski rast. Kao što je govorio njemački pisac Günter Grass, u središtu Europe su banke i bankari, a oni nemaju pojma o tome što Europa jest - zanemaruje se doprinos kulture općerazvojnim ciljevima, smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih, socijalnoj koheziji. Prethodno sam već naglasila da su dva velika izazova, kulturna raznolikost i interkulturni dijalog, danas u središtu svjetske pozornosti, ali uza sve napore, prije svega UN-a, odnosno UNESCO-a, Vijeća Europe i Europske unije te međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija da se kulturnu raznolikost i interkulturni dijalog razumije kao osnovni razvojni resurs, kao zajedničku vrijednost ovog našeg jedinog planeta, suočavamo se s brojnim konfliktima, sukobima, tragedijama. Kao što je tragedija izbjeglica na (surovo zaustavljenoj) balkanskoj ruti.  

U međunarodnoj razmjeni afrički kontinent sa svojim kulturnim dobrima i dalje sudjeluje jako malo, tek sa nešto više od jedan posto. Zašto je tome tako?

U knjizi Kultura u doba mreža (Hrvatska sveučilišna naklada, 2015.) ističem da se danas afrički kontinent uglavnom percipira, osobito u medijima, kao kontinent etničkih sukoba, siromaštva i gladi. Premda je daleko od impresivnih pokazatelja novoindustrijaliziranih zemalja, poput Indije ili Kine, ne smiju se zanemariti razvojni napori pa je uspon u nekim afričkim regijama veći od očekivanog rasta i počinje pridonositi transformaciji i stvaranju nove vizije afričkog kontinenta. To znači da i afričko-europski odnosi moraju oblikovati strategije koje će odgovoriti na nove društvenoekonomske izazove, od klimatskih promjena do afirmacije u međunarodnom umrežavanju i suradnji, ukratko, oblikovati novu transformacijsku agendu za razvoj. A kako će se u svemu tome pozicionirati Hrvatska posve je nejasno, jer Hrvatska nikakve strategije ni nema.

Već ste osamdesetih, u knjizi Roman i afrička zbilja, zaključili kako analiza afričkog romana u našoj sredini pokazuje strogu usmjerenost na roman engleskog i francuskog izraza, dok o afričkom romanu portugalskog izraza, ili romanu na afričkim jezicima - ne znamo gotovo ništa. Kakva je situacija danas po pitanju afričke književnosti u Hrvatskoj, što se i koliko promijenilo?

Voljela bih odgovoriti  pozitivno i reći da je afrička književnost u posljednjih tridesetak godina našla put do našeg čitatelja. Pomaka ima, upravo ste spomenuli afričku književnost portugalskog izraza pa mogu sa zadovoljstvom reći da se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u okviru portugalskog jezika i književnosti studenti mogu upoznati, primjerice, s pjesničkim djelom Agostinha Netoa i novelistom Luandinom Vieirom. Svake godine u svibnju, u povodu Dana Afrike, u Zagrebu se održava Tjedan Afrike, s predavanjima, filmovima, plesom. Studenti etnologije i antropologije Sveučilišta u Zadru organiziraju početkom lipnja ove godine prve Dane afričkih kultura. Međutim, postavila bih pitanje što naša sredina zna o jednom od najvećih afričkih pisaca, Chinua Achebeu, što zna o nobelovcu za književnost Woleu Soyinki, zašto se njegove drame ne izvode u našim kazalištima, koliko je naša sredina upoznata da je Aimé Césaire, boraveći kod profesora Guberine u Šibeniku, napisao poemu Zapis o povratku u zavičaj  inspirirajući se žalom Martinska koji ga je podsjećao na rodni Martinik te da je Cahier d'un retour au pays natal, nastao u Šibeniku, postao himnom svih Crnaca svijeta?

Iz knjige Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih

Iz knjige Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih

Prije četiri godine pisali ste kako se u odnosu prema migrantima mjeri otvorenost društva i zaključili kako Hrvatska s nedovoljno pozornosti pristupa pitanjima ekonomskih migranata i migracijskih kretanja općenito. Kako komentirate događanja posljednjih sedam mjeseci, način na koji se Hrvatska nosila s tzv. izbjegličkom krizom, ali i trenutne dogovore između EU i Turske i ograničavanje kretanja izbjeglica i migranata?

Konkretne preporuke za akciju s naglaskom na izgradnji mira, rješavanju sukoba i sprečavanju krize dao je Europski parlament prihvaćajući u siječnju 2016. Izvješće o ulozi interkulturnog dijaloga, kulturne raznolikosti i obrazovanja u promicanju fundamentalnih vrijednosti Europske unije (Rapporteur: Julie Ward). Djelovati u pravcu interkulturnog dijaloga nikada nije dovoljno. To je stalni, esencijalni proces u svijetu koji treba njegovati otvorenost, boriti se protiv ksenofobičnih reakcija - kao što su "sigurnosna" zatvaranja granica rastezanjem žilet žice i drugi sramnipotezi - koje iskazuju neke europske vlade u pogledu najvećih migracija i izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Hrvatska se maksimalno angažirala u organizaciji i potpori izbjeglicama na balkanskoj ruti, nije podigla žičane ograde, volonteri su bili neprocjenjiva pomoć, (bivši) hrvatski ministar unutarnjih poslova neumorno je obilazio izbjeglice, razgovarao s njima, tražio solucije. Trenutni dogovori između EU i Turske nisu rješenje, otežavaju položaj izbjeglica i izazivaju nove ljudske tragedije. Da se vratim na Izvješće Europskog parlamenta, u njemu se navodi da "migranti donose nove ideje, znanja, vještine, kulturne prakse koje obogaćuju socijalno tkivo zajednica kojih postaju dio te da su migracije dio europskog kulturnog nasljeđa" (Explanatory  Statement). Za takav se stav treba uvijek boriti.   

Peter Duelund je u svojoj studiji Utjecaj novog nacionalizma i politike identiteta na kreiranje kulturne politike u Europi i šire 2011. godine ustvrdio kako  je malo europskih zemalja usmjerilo svoje strategije kulturnog identiteta prema otvorenijem i modernijem razumijevanju "mnogostrukih identiteta", dok je mnogo istaknutije davanje prioriteta revitalizaciji nacionalne dimenzije kulturnih politika mnogih nacionalnih i regionalnih vlada u Europi. Možemo li to povezati s trenutnom situacijom u Hrvatskoj,  radi li se i ovdje o sličnim nastojanjima?

Danski stručnjak za kulturne politike Peter Duelund ne bavi se faktorima koji su doveli do izbijanja nacionalizma, njega prije svega zanima kako se taj proces sve više reflektira na kreiranje nacionalnih, ali i regionalnih kulturnih politika i upozorava da ponovno oživljeni nacionalizam u kreiranju kulturne politike zahtijeva punu pozornost, istraživanje, rasprave. Primjeri koje prezentira Duelund pokazuju kako novi nacionalizam i politika revitalizacije kolektivnog identiteta prodiru u kreiranje kulturne politike, u Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj, Jugoistočnoj Europi. Trendovi retradicionalizacije hrvatskog društva, opće povećanje religioznosti, uspon nacionalizma, netolerantan odnos prema manjinama, razlog su da se, zajedno s Duelundom, možemo upitati do koje mjere ove tendencije izravno proturječe viziji Europe u kojoj je pojedinac u središtu multikulturnog društva, takvog društva koje poštuje ne samo fundamentalna prava i slobode, nego i kulturni i društveni identitet pojedinca?

Važ život obilježen je radom na promicanju raznolikosti i interkulturnog dijaloga. Što nam valja činiti kako bi se što više i bolje napravilo po tom pitanju, kako bi razvijali društvo u tom smjeru?

Za to nam je neophodno obrazovanje – obrazovanje za mir, za toleranciju, za solidarnost, obrazovanje o kulturnoj raznolikosti, o interkulturnom dijalogu. Stoga bi se na svim obrazovnim stupnjevima, u svakom razredu, na svakoj klupi, trebala naći Bijela knjiga Vijeća Europe o interkulturnom dijalogu (White Paper on Intercultural Dialogue: Living Together As Equals in Dignity), koje je Hrvatska jedna od zemalja – potpisnica i koja je prevedena i na hrvatski. U Bijeloj knjizi se ističe da je interkulturni dijalog nužan proces u izgradnji novih društvenih i kulturnih odnosa i  njezine su preporuke za našu sredinu od krucijalne važnosti. 

Tagovi: biserka cvjetičanin, četiri motora, izbjeglička kriza, kultura, pokret nesvrstanih, raznolikost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM