Razgovor

21.06.2016. 09:00:00 - Marina Tkalčić

Duo S-pichka: GLAZBENICE I AKTIVISTKINJE

'Cijena bivanja ženom uvijek se plaća, posebice ako kao žena težiš slobodi'

Milena Tadukhepa i Tsomak Oga

Milena Tadukhepa i Tsomak Oga

S-pichka je duet koji čine Milena Tadukhepa i Tsomak Oga, glazbenice, pjesnikinje, aktivistkinje armenskog porijekla. Plivaju u electro-punk glazbenim vodama, a svoju glazbu vole karakterizirati i kao riot glazbu. Borkinje su za ljudska prava, a svoj aktivizam uvijek kombiniraju s glazbom koju stvaraju. I Tsomak i Milena proživjele su iskustvo emigracije iz vlastite zemlje zbog raznih socio-ekonomskih situacija o kojima smo razgovarale sa Tsomak, no tijekom odgovora na pitanja Tsomak je bila u konstantnom kontaktu s Milenom – s obzirom da trenutno žive u različitim zemljama. 

Osim o iskustvu iseljeništva, za Libelu smo popričale o njihovoj glazbi koju zajedno stvaraju u duetu S-pichka, o glazbi koja je tome prethodila i revolucijama koje je pokrenula, o socio-ekonomskoj i političkoj situaciji u Armeniji, o aktivizmu...

Kako su izgledali vaši počeci stvaranja glazbe? Počele ste surađivati u Švedskoj 2014. godine, iako ste se upoznale 8 godina ranije u Yerevanu, u Armeniji.

Da, upoznale smo se 2008. u Yerevanu tijekom prvog Queering Yerevana, projekta kojeg je organizirao kolektiv WOW (Women Oriented Women). Milena je tada volontirala u Centru za pomoć ženama (Women's Resource Center), u Yerevanu u koji se tek vratila iz SAD-a, nakon emigriranja iz Armenije 10 godina ranije. Ja sam u to vrijeme svirala u bendu Pincet, no prije Pinceta osnovala sam prvi armenski ženski punk bend Incest. Glazbenu karijeru započela sam krajem 90-ih godina, a trenutno sam jedina članica dueta S-pichka koja kreira glazbu. Milena piše tekstove pjesama – protestnu poeziju. Zajedno na pozornici izvodimo pjesme koje stvaramo. Iako se poznajemo od 2008. godine, surađivati smo počele tek 2014. tijekom koje je Milena bila na studentskoj stipendiji u Uppsali, u Švedskoj. Tada sam živjela u Stockholmu, s obzirom da sam morala zatražiti azil, a zbog bombardiranja kafića koji sam otvorila, D.I.Y., ali i prijetnji i brojnih napada koji su uslijedili 2012. od strane fašističkih grupacija u Armeniji. Kada smo se 2013. srele u Švedskoj, ponovno smo se povezale, počele provoditi mnogo vremena zajedno. Tijekom 2014. odlučile smo krenuti zajedno djelovati: kao glazbenica i pjesnikinja formirale smo duet. Tako je počeo cijeli proces.

Koja je priča iza naziva dueta, S-pichka?

Nakon što smo napisale prvih nekoliko pjesama, počele smo ozbiljnije shvaćati vlastiti rad. Trebalo nam je konkretno ime. Ne smatramo se bendom, već duetom, s obzirom da smo u projektu samo nas dvije. A ime dueta je nastalo kroz igru riječima iz ruskog i srpskog/hrvatskog jezika. Znale smo koje je značenje riječi 'pička' [pichka] na hrvatskom/srpskom, svidjela nam se ta riječ. No, nismo željele da naziv dueta bude samo 'pička', pa smo kao prefiks dodale 's' i postale 'spichka', što na ruskom znači 'šibica', odnosno 'kutija šibica'. No, najbitnija stvar je bila da naziv sadržava riječ 'pichka' kako bismo ju ponovno preuzele, ovladale njome. Prijateljice iz Srbije su na početku bile šokirane našim odabirom, jer su o toj riječi mislile isključivo u negativnom kontekstu. No zašto bi pička bila nešto loše, ako može biti nešto pozitivno? Vrsta protesta. Želimo ponovno preuzeti tu riječ.

 

Rođene ste u Armeniji, no zbog raznih socio-ekonomskih i političkih razloga trenutno živite u Švedskoj/Gruziji? O kojim se socio-ekonomskim i političkim razlozima radi, te kakvo je vaše iskustvo emigracije?

Trenutno živim u Švedskoj u koju sam morala iseliti 2012. zbog vlastite sigurnosti koja je bila ugrožena nakon bombaškog napada na moj kafić, kako sam već spomenula. Nažalost, otvoreno biti gay u Armeniji, i uz to još aktivistkinja, postalo je nemoguće, posebice nakon napada medija koji sam doživjela, ali i društva u cijelini. Zbog toga sam zatražila azil u Švedskoj, a kako bih sačuvala život i dostojanstvo. Milena je Armeniju napustila mnogo ranije – krajem 90-ih – bila je tada desetogodišnjakinja. Bilo je to nestabilno vrijeme, razdoblje ekonomskih i socijalnih sukoba. Njezina obitelj je odlučila emigrirati u potrazi za boljim životom. U SAD-u je živjela 15 godina, no od 2010. godine živjela je na relaciji Armenija – SAD – Švedska, a trenutno živi u Tbilisiju, u Gruziji gdje je aktivna na području ženskih ljudskih prava. Naravno, Milenina priča emigracije nije ista kao moja, iako bi ljudi mogli reći da smo obje Armeniju napustile dobrovoljno. U mom slučaju, bitan je element egzila ako razumijete dinamiku male zemlje poput Armenije, ali i element posramljivanja – pogotovo ako si žena koja ne obavlja svoje zakonite dužnosti majke, supruge, submisivnog objekta. U Mileninom slučaju, odlazak iz Armenije bila je odluka koju je za nju donijela njezina obitelj, što je i bio razlog njezinih čestih povrataka u Armeniju nakon što je sama počela donositi odluke o svom životu. U svakom slučaju, emigracija, posebice egzil, traumatična su iskustva, jer bi mnogi iseljenici/e izabrali ostati gdje se najviše osjećaju doma – ako je ondje moguće voditi dostojanstven život.

Kakva je situacija s ljudskim pravima u Armeniji – socijalnim pravima, pravima žena, LGBTIQ pravima, itd.? Postoje li organizirani feministički kolektivi?

Stanje s ljudskim pravima u Armeniji je nezadovoljavajuće, najblaže rečeno. Armenska se Vlada voli uspoređivati sa susjedima (Turskom, Iranom, Azerbajdžanom) kako bi prikazala tobože mnogo bolju situaciju u zemlji. No, jednostavna činjenica jest da ljuska prava nisu zaštićena ni za koju grupu ljudi, bilo da se određena grupa smatra manjinskom ili ne. Većina ljudi koja živi u Armeniji može se smatrati manjinom u odnosu na oligarhijski sistem koji vlada. Jer ako nemate dovoljno sredstava i moći, niste sigurni ni zaštićeni. Policija je, također, na strani oligarhijskog sustava, unutar kojeg su mnogi elitni političari koji vode državu na temelju ilegalnih biračkih procesa. Čak možete kupiti glasove: ako mizernim svotama ne podmićuju ljude u ruralnim područjima, onda im se prijeti životom. Objesna korupcija na svim društvenim razinama jednostavno ne omogućava zaštitu ljudskih prava, na bilo kojoj značajnijoj razini. Kada govorimo o radničkim pravima, ženskim pravima, LGBTIQ pravima, pravima etničkih i religijskih manjina – niz je kršenja i malverzacija.

Ako govorimo o ženskim i LGBTIQ pravima, važno je istaknuti da u Armeniji još uvijek ne postoji Zakon o obiteljskom nasilju koji bi regulirao i osigurao prevenciju rodno uvjetovanog nasilja. Općenito, prevladava strah pri samom spomenu riječi 'rod', koja predstavlja nešto perverzno, nešto što će se proširiti poput virusa, sve pretvoriti u gayeve i prisiliti ih na promjenu spola. Uslijed pritiska javnosti, 2013. godine čak je došlo do promjene naziva Zakona o rodnoj jednakosti u Zakon o jednakosti između muškaraca i žena, prije nego je izglasan. To je rezultat dezinformacija u medijima i širenja mrziteljskih kampanja na štetu ljudskih prava i protiv feminističkih aktivistkinja u zemlji.

Brojne su organizacije koje se bore za prava žena u Armeniji, od kojih mnoge djeluju kao NGO-i. Također, brojne su individualne feministkinje koje međusobno surađuju izvan institucija. Vjerujemo da zaista postoji pokret aktivistkinja za prava žena u Armeniji, iako djeluju pod velikim pritiscima, posebice uzmemo li u obzir kontekst korupcije, militarizma i rastućeg nacionalizma. Nedavno je nekolicina aktivista/kinja za ljudska prava, uključujući feministkinje, bila podvrgnuta huškačkim medijskim kampanjama koje su ih portretirale kao zapadnjački orijentirane agente u akciji uništenja tradicionalnih armenskih vrijednosti. To je taktika kojom se pobuđuju nacionalistički sentimenti u zemlji među glupim ljudima, dok mnogo bitniji problemi, poput neriješenog pitanja rata u Gorskom Karabahu, izbornih prevara, divlje korupcije i pogoršanja ekonomske situacije u zemlji ostaju u sjeni.

Kako bi opisala vašu glazbu – negdje sam pročitala da je to miks electro glazbe i punka? Radije bih rekla da se radi o riot, aktivstičkoj glazbi. Koliko je vaš aktivizam prisutan u glazbi koju stvarate?

Da, također smatramo da je naša glazba riot glazba, ali u terminima stilskog opredijeljenja radi se o electro-punku. Postoji i nekoliko pjesama koje idu u smjeru rapa, odnosno koje su pod utjecajem njujorške spoken word poetičke scene, a pod čijim utjecajem je bila Milena kao tinjdžerka. Smatramo da je iznimno bitno da postoje ženski glasovi unutar ovih glazbenih žanrova. Upravo zato kroz glazbu govorimo o problemima koji su nam bitni. U tom smislu mogle bismo reći da je aktivizam uvijek prisutan u našoj glazbi, pa makar se radilo o ljubavnoj pjesmi poput pjesme 'Eating Snow', jer se radi o udaljenosti od voljene osobe s obzirom na izbore koje smo primorane napraviti (ako su ti izbori uopći dostupni) kako bismo nešto postigle i zaradile za život. S druge strane, mnoge naše pjesme reflektiraju osjećaj neprilagođenosti u stranoj zemlji. A kada uzmemo u obzir razloge zbog kojih ne živimo u svojoj zemlji (u strogom smislu zemlje u kojoj smo rođene), postaje jasno da ne postoji zemlja za žene, da nacionalne zemlje i granice tjeraju žene iz domova – bilo kroz brak u tradicionalnom armenskom kontekstu napuštanja roditeljskog doma kako bi živjela sa suprugovom obitelji, ili kroz ograničavanje slobode kretanja izvan granica misli, tijela, duha. Cijena bivanja ženom uvijek se plaća, posebice ako kao žena težiš slobodi. Naša glazba istražuje i pokušava istaknuti te probleme.

Koje poruke pokušavate prenijeti kroz stvaranje glazbe i pisanje tekstova poput onih u pjesmama 'Fuck Your', 'Barur', 'All the Nations are Hunted by Dead White Men'?

'Barur' i 'Soviet Baby' govore o rođenju i odrastanju u Sovjetskom Savezu, te iskustvu takozvane promjene političkih sustava. One od nas koje su iskusile tu tranziciju, te koje su živjele u sovjetskom sustavu upravljanja, osjećaju licemjerstvo kako od strane sovjetskog sustava, tako i od kapitalističkog koji se pojavio naknadno. U oba slučaja, žene nisu oslobođene, i dalje žive unutar opresivnih sustava. Pjesma 'All the Nationas are Hunted by Dead White Men' sadrži taj element, konkretno govoreći o povijesti europskog kolonijalizma i njegova utjecaja na cijeli svijet u kojemu je dominantan sustav organiziranja zemalja utemeljen na militarizmu, osvajanju, kapitalizmu i natjecanju. Osnovna ideja je da žene nemaju svoje mjesto u sustavima kreiranima da služe heteroseksualnim moćnim muškarcima.

Tsomak, krajem 90-ih, kako si prethodno natuknula, pokrenula si prvi ženski punk bend u Yerevanu, 'Incest', od kojega je poslije nastao bend 'Pincet'. Kakva je bila politička i društvena situacija u Armeniji u to vrijeme? Na YouTube videu pod nazivom 'Tsomak & Pincet' rekla si da je bend svirao pet godina, te je u tom razdoblju bio uzrok promjena u armenskom društvu; pokrenuo je svojevrsnu revoluciju u Yerevanu. Možeš li nam reći nešto više o tome – bio je to feministički, queer, aktivistički bend?

Govorit ću o 'Incestu' jer je to bio prvi takav bend u Armeniji koji je promijenio mnoge stvari u mom životu, ali i u životima drugih. Bend je osnovan 1999. godine. Želja za pokretanjem benda bila je povezana s onovremenim kontekstom – posljedicama potresa iz 1988. godine i rata s početka 90-ih godina u Gorskom Karabahu. Željele smo pjevati protiv raspada naše države i izgubljenih života kao posljedice rata. Primjerice, skladale smo pjesmu o prisezi novog vojnika, ili o predsjedniku i licemjerstvu čitavog političkkog sustava. Tekstove je pisala Sona Abgaryan, a glazbu sam skladala ja. Koristile bismo tradicionalne dječje rime i mijenjale ih kako bismo prikazale stvarnost suprotstavljenu iluziji. U jednoj je pjesmi, Nata, članica benda pjevala kako je spavala s pola Yerevana. U pjesmi ju, potom, pitamo zašto, na što nam ona odgovara da je to jednostavno ona. Dakle, i u počecima smo bile riot bend u protivljenju onome što je 'normalno' i  rušenju 'ispravne' slike nas kakve bismo tobože trebale biti. Uvijek nam je bilo bitno da je naša umjetnost, koja je ujedno i performativna, politički angažirana. U to vrijeme nismo znale jesmo li feministkinje ili nešto drugo, no najvažnija je stvar bila izraziti ono što smo osjećale i što smo željele reći.

Osim sviranja i pjevanja, iznimno nam je bitno bilo i to kako smo obučene i kako smo se predstavljale na koncertima. To je bila naša revolucija, koja je živjela četiri godine. Kosa nam je uvijek bila šarena, ponekad smo bile i ćelave, a frizure su uvijek bile povezane s načinom na koji smo se odijevale tijekom svirki. Nara, još jedna od članica benda, je u jednoj situaciji obukla vjenčanicu, no cilj je bio prikazati mladu kao mrtvu – haljina je bila puna mrlja od krvi, lice joj je bilo ofarbano u bijelo, a iz usta joj je curila krv. Ja sam bila obućena kao svećenik, a Nata kao vojnik. Na drugom nastupu obrijale smo glave, bile smo obućene u crno, a oko vrata su nam vjesili zlatni lanci, što je također bio jedan od performativnih nastupa. Taj dan su nas fizički napali, jer pojedini tipovi u publici nisu znali jesmo li žene ili muškarci. Naši nastupi tada bili su jako važni jer smo imale mladu publiku koja nas je voljela, i koja se uz nas počela mijenjati. Majke tih djevojaka dolazile bi na svirke i svađale se s nama. Čak su im zabranjivale dolazak na naše koncerte. Mnoge su mlade djevojke tada bile istinski slobodne, posebice na svirkama Incesta.

Dakle, mogla bih reći da su i Incest i Pincet bili važni za promjenu ljudi koji su nas slušali, bilo da su nas prezirali ili su bili inspirirani našim radom. Bile smo snaga s kojom su računali. A najvažnija stvar je bila da se nismo bojale.

Prošle, 2016. godine, sudjelovale ste na beogradskom BeFem festivalu gdje ste imale svirku. Također ste sudjelovale u uličnom protestu protiv nasilja nad ženama. Što mislite o feminističkom aktivizmu u Srbiji na temelju vašeg BeFem iskustva? Postoje li ikakve opcije za buduće suradnje sa srpskim feministkinjama?

Da, sudjelovale smo na BeFem festivalu, što nam je bilo iznimno bitno, s obzirom da uvijek tražimo mogućnosti i načine za kombiniranje naše glazbe i aktivizma. Sudjelovale smo u uličnom protestu na kraju festivala; pomislile smo tada koliko je zapravo moćna poruka koju su organizatorice poslale ispisivanjem imena svih žena koje su bile žrtve nasilja velikim slovima u samom centru grada. Jako je važno učiniti vidljivima probleme s kojima se žene suočavaju. Aktivizam tu može preuzeti brojne oblike – može se odvijati na ulici, na pozornici i sl. Uočile smo pojedine sličnosti feminističkih aktivizama u Srbiji i u Armeniji, no s obzirom da je Srbija veća i da su feministkinje aktivne i izvan glavnog grada, bez obzira na poteškoće i razlike, aktivizam je u Srbiji snažniji. U Armeniji nas je malo, no volim misliti da smo pokret koji raste ili barem proizvodi određene valove. Smatramo da je suradnja općenito vrlo bitna, a koncept solidarnosti je krucijalan za naš opstanak kao feministkinja. Dakle, da! Svakako bismo trebale surađivati, učiti i razmijenjivati naša iskustva.

Čime se bavite kada ne stvarate glazbu u duetu S-pichka? Možeš li nam reći nešto više o vašem radu, aktivizmu, idejama itd.?

Sviram glazbu za neke druge projekte, eksperimentiram sa zvukovima bilo to za S-pichku ili ne. Glazba je moj život i razlog postojanja. Osim toga, pomažem ljudima u svojoj zajednici kojima je ta pomoć važna, družim se s umjetnicima/ama, tražim inspiraciju i pokušavam ostati aktivna i borbena gdje god i kad go to mogu. Milena je potpuno angažirana u raznim feminističkim organizacijama koje se bore za očuvanje ženskih ljudskih prava u Armeniji. Istovremeno se bavi manjim umjetničkim/feminističkim projektima. Dakle, obje pokušavamo pronaći kreativne načine koji će nas inspirirati za zajednički rad unatoč tome što smo razdvojene. Milena bi, primjerice, snimila tuču kako pada po krovovima kuća u Yerevanu, poslala ih meni, a ja bih potom taj zvuk uklopila u glazbu. Na taj sam način ujedno svjesna realnosti u kojoj živimo, o tome komuniciram s Milenom, koja na temelju tih razgovora piše tekstove za pjesme. Na taj način stvaramo i preživljavamo. I nadamo se da je to samo početak nećega većeg. 

Tagovi: armenija, azil, befem, feminizam, gay, glazba, glazba i aktivizam, homofobija, incest, izbjeglištvo, kapitalizam, korupcija, lgbt, ljudska prava, militarizam, pincet, riot glazba, s-picha, švedska, wow, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM