Razgovor

31.10.2016. 07:31:41 - Marina Tkalčić

razgovor s umjetnicom draganom jurišić

'Pripadnost bilo kojoj naciji me uopće ne zanima. Ja sam slobodna.'

Dragana Jurišić

Dragana Jurišić (Foto: Privatna kolekcija umjetnice)

Dragana Jurišić umjetnica je koja se u svom radu bavi fotografijom, filmom i instalacijom. Rođena je u Slavonskom Brodu.  Fotografijom se počela baviti 1991. godine nakon što je u ratnom Slavonskom Brodu, u požaru potpuno uništen stan njezine obitelji, a s njim i očeve fotografije. On je tada prestao fotografirati, a Dragana je – otkrivši moć fotografije nad sjećanjima – preuzela njegovu strast.

Draganinu umjetničku praksu karakterizira istraživanje pitanja spola, stereotipa te učinaka progonstva i raseljavanja na sjećanja i vlastiti identitet. Navedenim temama bavi se kroz riječku izložbu (Moje nepoznato), u Malom salonu, i zagrebačku (Moja neznana ja) u Galeriji Spot. Izložba u Rijeci bila je otvorena od 18. kolovoza do 4. rujna 2016., a u Zagrebu od 12. do 30. rujna 2016.

Za Libelu smo, uz svojevrsni vremenski odmak razgovarale o ovim, ali i nekim prethodnim izložbama u želji za dekonstrukcijom femininog identiteta – bilo kroz autobiografsku vizuru, ili kroz vizuru svoje tajanstvene tetke, Gordane Čavić, koja je 50-ih godina nestala iz Jugoslavije i živjela u Parizu pod raznim identitetima, ili kroz vizuru Nepoznate iz Seine – nepoznate mlade žene čije je tijelo pronađeno u rijeci Seini krajem 19. stoljeća. Njezina posmrtna ljepota inspirirala je umjetnike i pisce poput Anais Nina, Mana Raya i Alberta Camusa.

Tetka Gordana Čavić (Privatna kolekcija umjetnice)

Tetka Gordana Čavić (Privatna kolekcija umjetnice)

U riječkom Malom salonu i zagrebačkoj galeriji Spot predstavili ste se s izložbom Moja neznana ja (My Own Unknown). U Malom salonu, pod kustostvom Sabine Salamon, izložba je razdijeljena u 5 poglavlja – od kojih se svako bavi određenim vidom femininih identiteta, pa tako i onog vlastitog. Kako ste u cjelinu uklopili 5 različitih priča, odnosno koja je poveznica?

Feminilni identitet je kompleksan. Htjela sam mu prići iz različitih uglova, jer neki linearan pristup ne bi vjerojatno uspio postaviti sva pitanja koja su meni bila bitna. Ideja oko 5 poglavlja je ta da se ona razvijaju paralelno, s tim da su neka od poglavlja već završena (100 Muza), dok neka kao Noli Timere Mnenosyne (lightboxes) i Bila je tako lijepa (foto-novela) su još radovi u nastajanju. Identitet je vječni rad u nastajanju, tako da ova izložba koja se mijenja sa svakom novom postavkom, pokušava imitirati taj proces. Poveznica je i to što su sva poglavlja o ženama i za žene.

100 Muza (Privatna kolekcija umjetnice)

100 Muza (Privatna kolekcija umjetnice)

Posebno mi je intrigantan dio izložbe pod nazivom 100 muza u kojemu iz rodne vizure problematizirate položaj muza u umjetnosti kroz povijest, koje su nerijetko svedene na objekte, te su zaboravljene. Za razliku od drugih umjetnika, vi ste svojim 'muzama' dali glas, mogućnost kreiranja vlastite scenografije čime su postale aktivni agenti. Na koje je sve načine ovaj projekt sudionicama koje ste fotografirali bio osnažujuć?

Prvobitno pitanje sa 100 Muza je bilo kakva je priroda ženskog pogleda (gaze) i da li bi se u tom procesu fotografiranja aktova, žena umjetnica ponašala na sličan način kao muški umjetnik. Taj projekt je bio eksperiment. Nisam krenula s namjerom da svojim muzama dam mogućnost kreiranja vlastite scenografije, a pogotovo ne i moć da izaberu same svoju fotografiju. Kada sam fotografirala prvu volonterku shvatila sam koliko je taj odnos neravnopravan i koliko su subjekti mojih fotografija izloženi i ranjivi u situaciji gdje ih ja manipuliram kroz režiranje njihovih tijela. Stavila sam se u situaciju tih žena i pitala sam se kako bih se ja osjećala da se otvorim na taj način pred umjetnikom i na kraju procesa nemam nikakav input u tome koja će me fotografija  predstavljati u svijetu. To je rezultiralo s tim da sam odlučila postati fascilitator u ovom projektu i da dam ženama nazad moć nad vlastitim tijelom. Ne bih htjela previše dramatizirati, ali meni je taj projekt promijenio život, a i većina žena koje su sudjelovale su mi kasnije pisale kako im je to radikalno na bolje promijenilo odnos prema vlastitom tijelu.

Vaša riječka i zagrebačka izložba bave se uvelike represijom društva nad ženama – u 100 muza toj represiji se suprotstavljate fotografijama nagih žena bez uljepšavanja, photoshopiranja do estetskih ekscesa koji djevojkama i ženama nameću nerealne standarde ljepote, nemilosrdno promovirane u medijima i modnim časopisima. Koje ste još oblike represije ženskih tijela i identiteta pokušali dekonstruirati ovom izložbom?

Jedna od nuspojava fotografiranja nagih žena je da su se one u toj situaciji potpuno otvorile i pričale o traumatskim događajima iz svojih života. Linija koja je spojila sve te priče je bila opresija. I to ne samo ženskoga tijela nego opća društvena opresija nad ženama. Fizičko i mentalno nasilje, osramljivanje, opresija od strane institucija, itd.

Kada bih vas pitala jeste li feministkinja i/ili feministička umjetnica, što biste odgovorili? Što za vas predstavlja feminizam?

Željela bih živjeti dovoljno dugo da vidim pravu ravnopravnost između spolova. Još smo daleko od toga. Zanimljiva je činjenica da su matrijarhalna društva najmanje ratovala u povijesti ljudske civilizacije. Da, naravno da jesam feministkinja; smatram osobe koje kažu da nisu neobrazovanima, zapravo ne znaju što feminizam znači. Za one koji ne znaju — "Feminizam je radikalan pojam da su žene ljudska bića" (Cheris Kramarae).

Boginja Erato (Privatna kolekcija umjetnice)

Boginja Erato (Privatna kolekcija umjetnice)

Biste li svoju umjetnost nazvali aktivističkom – s obzirom na vaš imperativ da umjetnost nije umjetnost ako nema namjeru? Koja je namjera vaše umjetnosti, vaše fotografije?

Možda jedna od bitnih posljedica odrastanja u ratu jest ta da sam jako rano shvatila koliko je život kratak i da bi idealno svi trebali ostaviti neki trag o svojemu postojanju, pridonijeti nekom općem znanju i napretku ljudske civilizacije. Neki to rade kroz znanost, neki kroz humanitarne pothvate, neki kroz umjetnost, većina kroz produžavanje ljudske rase s (ne)svjesnom nadom da će i u tim budućim generacijama postojati ljudi koji će pridonijeti tom kolektivnom znanju. Ja to pokušavam kroz umjetnost.

Vaš rad Jugoslavija: Izgubljena zemlja privukao je mnogo pozornosti u stranim i domaćim medijima. U članku Sean O'Hagana na britanskom Guardianu, We can never go home: an elegy for a lost Yugoslavia, uredništvo je moralo isključiti mogućnost komentiranja zbog mnoštva uvredljivih i mrziteljskih komentara od strane vaših bivših sunarodnjaka. O čemu govori navedeni rad i što mislite zašto danas spomen Jugoslavije kod ljudi izaziva toliko netrpeljivosti? Je li ta netrpeljivost razlog zbog kojega ovaj rad nikada nije prikazan u Hrvatskoj?

YU: The Lost Country je bio pokušaj da razmrsim konfliktne emocije i misli koje sam imala prema tome što se kod nas dogodilo u zadnjih 25 godina. Po nacionalnosti sam bila Jugoslavenka – majka mi je Srpkinja, otac Hrvat. Ta nacionalnost je izbrisana kroz svojesvrsni birokratski genocid – u tom radu htjela sam saznati što se dogodilo s milijun i pol ljudi koji su se identificirali kao Jugoslaveni. Gdje su nestali? Gdje je ta zemlja nestala i što ju je zamijenilo?

Možda jedan od razloga zašto je bilo toliko negativnih komentara na razne novinske članke koji su pisali o projektu YU: The Lost Country je moj stav prema nacionalizmu (bilo čijem) –smatram da je nacionalizam ideologija idiota, ignoramusa kojima je lakše pljuvati i vrijeđati nego razmišljati. Ovdje je bitno spomenuti da ni jedna osoba koja je pisala takve komentare nikada nije ni vidjela ni pročitala moju knjigu.

YU: The Lost Country (Privatna kolekcija umjetnice)

YU: The Lost Country (Privatna kolekcija umjetnice)

Zašto ste kao tematsku potku za rad Jugoslavija: Izgubljena zemlja uzeli djelo feministkinje Rebecce West – Black Lamb and Grey Falcon – svojevrsni putopis autorice nastao na temelju njezina šestotjednog proputovanja Jugoslavijom?

Najbitniji razlog, uz činjenicu da je navedena knjiga literarno remek-djelo 20. stoljeća, je taj da mi je dalo mapu i raspored putovanja. Počela sam putovanje na isti dan kao i ona – 75 godina kasnije i pratila sam njezin put točno u sat. Ona je bila u Jugoslaviji tri puta (1936., 1937. i 1938.) – svaki put kroz period od 4 do 6 tjedana. Rebecca West se uvijek osjećala kao Druga – bila je iz stare, ali osiromašene obitelji, majka joj je bila Škotkinja, otac Irac – tako da ni po nacionalnom identitetu nije znala gdje pripada, bila je samohrana majka na početku 20. stoljeća, feministkinja od svoje 16-te godine – zbog toga nije nikada, kao većina zapadnih pisaca, pisala o Jugoslaviji i ljudima koje je tamo srela kao o Drugima, nego se s njima poistovjetila.

Kako se vaša potraga za vlastitim nacionalnim identitetom prisutna u spomenutom radu o izgubljenoj Jugoslaviji ogleda kada, primjerice, posjetite rodni Slavonski Brod iz kojega ste izbjegli s obitelji tijekom rata 1991. godine nakon što vam je stan uništen u požaru, ali i Hrvatsku uopće – recentno sve više zatrovanu nacionalističkim i desno-ekstremističkim idejama?

Mi nismo nikada izbjegli iz Slavonskog Broda. Hrvatsku sam napustila 1999., kada sam shvatila da je ono što smo dobili nakon skoro desetljeća ratova, stotina tisuća mrtvih i milijuna izbjeglih bilo nešto gdje nisam htjela potratiti svoju mladost.  Pri završetku YU: The Lost Country shvatila sam da me pripadnost bilo kojoj naciji više uopće ne zanima. To ostavljam onima kojima je lakše ponašati se po nametnutima šablonima. Ja sam slobodna.

I za kraj: u razgovoru za Novi list naveli ste da vam je jedna starija gospođa rekla kako u umjetnosti nema mnogo vagina jer ih se boje. Slažete li se s tom izjavom?

Mislim da je razlog zbog kojeg ih nema toliko u vizualnoj umjetnosti simptomatičan kod opresije ženske moći. Pogledajte samo ekstremni primjer ženske genitalne mutilacije ili krštenje djece od strane svećenika kako bi se ponovno rodila pred Bogom, jer je način na koji su se zapravo rodili za društvo prljav, griješan i sramotan. Socijalni mediji vaginu ne dozvoljavaju, ali dozvoljavaju pornografske fotografije u kojima su ženski spolni organi ili bradavice na neki način poništeni. Koju to poruku šaljemo mladim generacijama? 

Tagovi: dragana jurišić, fotografija, izložba, umjetnice, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM