Razgovor

17.01.2018. 18:23:53 - Svjetlana Knežević

Prva samostalna izložba Valerije Cerovec i Antonije Bačić

'Razotkrivanje mekoće je rizik umjetnosti'

Izložba

Izložba (Foto: Valerija Cerovec, Antonija Bačić)

Umjetnice Valerija Cerovec i Antonija Bačić u četvrtak, 16. siječnja, otvaraju svoju prvu samostalnu izložbu "Između tijela blago promjenjivo" u galeriji Šira u Zagrebu. Valerija i Antonija završile su studij Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i od studentskih dana inspiraciju za svoje radove crpe iz međuljudskih odnosa, osjećaja pojedinca/ke prema svijetu, funkcioniranja u društvu, tjeskobe, anksioznosti, a ipak njegujući estetiku i emocije privrženosti i nježnosti. Umjetnice su za Libelu progovorile o svojim radovima, razmišljanju o umjetnosti, ali i osjećajima iz kojih se rađa njihovo stvaralaštvo. 

Što se krije iza "Između tijela blago promjenjivo"?

Valerija: Mi ne bismo da se mnogo toga krije, ali ipak govorimo o apstraktnoj temi koja se može činiti vrlo tajnovitom. Rad je nastao istraživanjem pet situacija između različitih parova pojedinaca. Naš fokus je bio na onome što se stvara između dvoje ljudi kada govore, kada gestikuliraju, kako razgovaraju, kako reagiraju jedan na drugog. Usmjerile smo se na toplinu odnosa, mislimo da je važno inzistirati na toplini.

Istaknule ste kako ova izložba naglašava važnost uzajamne odgovornosti u minijaturnim gestama. Što vas je inspiriralo?

Valerija:  U radu obje pokazujemo interes za ono što se događa između ljudi na minijaturnoj, individualnoj razini. To zahtjeva hipotetsko ili stvarno proučavanje pojedinca, blizinu, razumijevanje. Volimo promatrati odnose bliskih i privrženih ljudi koji su svjesni da su odgovorni i za sebe i za druge - oni su uvijek igra, prebacivanje lopte, gradnja kuće od kockica.

Kako je izgledao proces i dinamika rada na ovoj izložbi?

Valerija:  Izložba se sastoji od crteža, teksta i predmeta izrađenih od raznih tkanina. Svi su elementi nastajali istovremeno i isprepleteno - iz jednog se elementa gradio drugi, nadograđivao treći.

Antonija: Postav je izletio iz nas vrlo organski, prvo smo smjestile predmete, a iz njih su izlazili tekst i ilustracije. Kao da smo obrnule proces stvaranja, ali ne računajući na to.

Je li ovo vaša prva suradnja? Planirate li daljnju kolaboraciju?

Valerija:  Ovo nam je prva suradnja u smislu da je rad koji izlažemo zajednički. Tijekom studija radni prostori su nam bili smješteni u istoj prostoriji, semestralne i diplomske radove izlagale smo u istoj prostoriji - sve to iziskuje suradnju i uključenost u tuđi proces. Trenutno vidimo ovaj rad kao završetak jednog procesa, ali budući zajednički radovi zasigurno ne bi bili naodmet.

Valerija Cerovec

Valerija Cerovec

Inspiraciju pronalazite u međuljudskim odnosima, ali i odnosu pojedinca/ke prema svijetu. Što vas konkretno u odnosima fascinira i intrigira?

Valerija:  Vjerojatno je to nešto što bi se najbolje moglo okarakterizirati kao kvaliteta odnosa i ono što gradi tu kvalitetu. Ljudi sebe odaju u gotovo neprimjetnoj mimici lica, obrću odnose s nekoliko izgovorenih riječi, ponašaju prema onome što čitaju u drugima. To nas intrigira, utjecaj mikroskopskog na ono što se vidi golim okom.

Antonija: Također, ljudi stvaraju prostor oko sebe svojim pogledom i mikropokretima i onda taj prostor nose sa sobom gdje god se kreću. Tada postaje zanimljivo promatrati kako se tuđi prostori odnose s vlastitim.

Jedna i druga njegujete nježnost i iskrenost u svojim izričajima i poručujete konzumentu/ici svoje umjetnosti da se mazi, čuva i voli. Imam dojam da stvarate umjetnost za obranu od potpune otuđenosti u današnjim surovim vremenima.

Valerija:  Mislimo da umjetnost ima veliki potencijal očuvati prisnost i blizinu ljudi, i da bi nas ljude često trebalo podsjećati na to da su slušanje, empatija i mekoća važne točke razrješenja problema. Moj se diplomski rad "Krhotine" eksplicitno bavio temom obrane od otuđenosti i pronalaženjem vlastite pozicije kao umjetnice. Antonijina "Pomagala za tjeskobu" ulazila su interaktivno u problem anksioznosti nudeći rješenja za specifične oblike tjeskobe u vidu mekanih predmeta. Umjetnost je za nas nježna gesta.

U svojim radovima prisutni su i dijelovi vašim intimnih života, hrabro ogoljujući svoje privatno i progovarate kroz rad o svojim iskustvima, težnjama, željama, strahovima i anksioznostima. (nadovežite se :) )

Valerija:  Umjetnički rad uvijek je intiman. Ne govorimo to iz pozicije razotkrivanja detalja iz privatnog života - uostalom, zar ne znamo odavno da je autor mrtav? Govorimo to iz pozicije vlastitog razotkrivanja onog što je ranjivo i nježno u nama. Razotkrivanje mekoće je rizik umjetnosti.

Koju emociju priželjkujete da vaša izložba pobudi u publici?

Valerija:  Osjećaji su jako nestalni i puno puta zaboravljamo da posjetitelji već ulaze u galerije s vlastitim emocionalnim teretom; netko je prolio kavu po košulji, nekome je dijete bolesno, netko se nesretno zaljubio. Mi bismo željele da posjetitelji/ce omekšaju, da se otvore.

Antonija Bačić

Antonija Bačić

Prema vašem mišljenju, koja je uloga umjetnosti danas u društvu?

Valerija:  Umjetnost je kod nas nužno politična, iako danas umjetnički projekti i organizacije dobivaju sve manje novaca, ali i taj novac dolazi iz džepova građana i građanki. Umjetnici su dužni otvoriti se ljudima, pružiti im nešto što smatraju vrijednim za sebe i za druge, a ne zatvoriti sebe i svoj rad unutar galerije. Niti je ijedna od nas dvije konfliktna osoba niti mislimo da umjetnost mora biti konfliktna - zbog toga toliko često spominjemo uzajamnost.

Antonija: Postaviti pitanja, pokrenuti razgovor, podsjetiti na nešto. Poantu vidim u osmišljavanju novog načina komunikacije - prijenosa doživljaja kroz izložbu. Suptilne se situacije stanja mišljenja tada osnažuju i dobivaju prostor vidljivosti.

Kakav je položaj umjetnice u današnjem društvu?

Valerija:  Navikli smo slušati o težini okolnosti. Individualni izbori su, naposljetku, stvar pojedinke. Umjetnost je financijski rijetko isplativ pothvat, ali nad tim ne treba kukati. To je tako, jedino što se može je inzistirati na promjeni.

Antonija: Mislim da se pojavom Instagrama i virtualnih sličnih platformi pojavila super nova generacija umjetnica.

Već spomenuta Antonijina 'Pomagala za tjeskobu' i Valerijin '23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo' također su se bavili međuljudskim odnosima, ali i odnosom prema samom/samoj sebi. Ako se ne varam, to su vaši najrecentniji radovi. Upoznajte one koji/e su ih propustili s vašim prethodnim stvaralaštvom.

Antonija: Moj diplomski rad "Pomagala za tjeskobu" bavi se pojmom tjeskobe u svakodnevici. Rad se sastoji od 3 faze; prikupljanja crteža na temu tjeskobe zatim reagiranje na crtež i osmišljavanje predmeta kao svojevrsnog pomagala i naposljetku poklanjanje tog predmeta vlasniku/ci crteža. Oni su svojevrsna pomagala za svaku tjeskobu, punjeni su mekanim punjenjem (poput onog u jastucima) i odgovaraju paleti boja iz crteža. Glavni cilj tog rada bio je poticanje na razgovor o temi koju smatram izuzetno bitnom i prisutnom u današnjem svijetu, posebice mladih ljudi, a da pritom ne potenciram njenu snagu promatračima/sudionicima.

Valerija: "23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo" bavi se sjećanjem žene i muškarca na dan odmora u selu na obali. Ponovno je to odnos između dvoje ljudi koji se dobro poznaju, koji se razumiju i koji su privrženi jedno drugom. Njihovo sjećanje na 23. rujna je zajedničko, ali i individualno, zbog čega je tekst nastanjen s dvije svijesti. Da bi očuvali točnost svog sjećanja, oni dokaze traže u opipljivim i trajnim tragovima tog dana.

Oba su rada zaokupljena mogućnostima odnosa između ljudi i pojedinca/ke prema samom/samoj sebi. Zanimanje za preslagivanjem prostora i odnosa između ljudi omogućilo nam je zajednički rad na ovoj izložbi.

Do kada je izložba otvorena?

Valerija: Izložbu možete pogledati do 6. veljače.

Gdje možemo pratiti vaše stvaralaštvo u digitalnom svijetu?

Antonija: Više o Valerijinom radu možete saznati OVDJE, a većinu mojih stvari pratite na mom Instagram profilu.

Tagovi: antonija bačić, izložba, između tijela blago promjenjivo, kultura, nježnost, otuđenost, umjetnice, umjetnost, valerija cerovec

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM