U trenutnoj klimi koja vlada u Hrvatskoj, a u kontekstu koje svjedočimo sve većem zamahu i utjecaju fašizma, neokonzervativnih udruga i inicijativa, izostanka reakcije vladajućih na intenzivna kršenja ljudskih prava u pravnim, ekonomskim, rodnim, etničkim i drugim segmentima, više su nego potrebne akcije poput Noćnog marša povodom Međunarodnog dana žena, a koji se ove godine u organizaciji feminističkog kolektiva Faktiv u Zagrebu održava treći put, dok se u Rijeci i Splitu priprema prvi Noćni marš.
Potrebno je izraziti nezadovoljstvo i ljutnju izjavama koje žene svode na maternice čija je isključiva uloga rađanje mladih Hrvata katolika, a kako bi se popravila negativna demografska slika Hrvatske, istovremeno zanemarujući loše socijalne i ekonomske uvjete u kojima se te iste žene i obitelji nalaze, zloupotrebljavanjem nepostojećeg termina, tzv. rodne ideologije u pokušajima stopiranja neophodne ratifikacije Istanbulske konvencije, ili upozoravanjem žena da ne bi trebale ‘cinkati svoje muževe’, nazivanjem žena babama u javnim istupima, davanjima primata vjerskim nad svjetovnim pravima u borbi protiv nasilja nad ženama, određivanjem nasilja prema ženama kao nečega što je normalno da se događa u obiteljima, unutar četiri zida itd.
Potrebno je istupiti protiv nedostupnosti pobačaja u bolnicama diljem Hrvatske zbog priziva savjesti ginekologa/inja, protiv smještanja žene isključivo u sferu obitelji, doma, odgoja i njegovanja, protiv opstruiranja uvođenja seksualnog odgoja u obrazovni sustav, protiv prolajferskih molitvenih inicijativa koje se bore ‘za humanost života nerođenog djeteta’… Razlozi za izlazak na ulice su, nažalost, brojni.
Ovogodišnji Noćni marš figurira, kako ističu njegove organizatorice, kao simboličko i stvarno mjesto okupljanja borbi za bolji svijet. “Sve borbe – za prava žena, za javne resurse i usluge, za humane uvjete rada, za slobodu i autonomiju – prožimaju se u jednu borbu”.
O svemu ovome popričale smo s jednom od organizatorica prvoga riječkog Noćnog marša, članicom udruge PaRiter, Marinellom Matejčić.
Ove godine se u Rijeci prvi put održava Noćni marš povodom 8. marta. Koji su sve ciljevi ovogodišnjeg noćnog marširanja?
Cilj je braniti ugrožena ženska prava, kao što je to pravo na prekid trudnoće i pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, ali i ukazati na nužnost kako ratifikacije Istanbulske konvencije, tako i uvođenja npr. rodno osjetljivog proračuna ili drugih mehanizama koji bi olakšali kretanje žena na tržištu rada. Mi smo za dom u kojem nema nasilja (a kada ima – država reagira i kazni osobu koja ga vrši), obitelj koju zakon ne definira i u kojoj partneri/ice imaju mogućnost raditi i zaraditi za život, za rodilišta u kojima se nerodilje ne vrijeđaju, u kojima se poštuje ženino tijelo i integritet i u kojima one koje to žele mogu i prekinuti trudnoću, sukladno zakonu… Sjajno je što se Noćni marševi događaju u Zagrebu, Splitu i Rijeci i nadam se da će se iduće godine povećati kako broj ljudi koji sudjeluju na Marševima, tako i broj gradova koji borbeno sudjeluju u obilježavanju Međunarodnog dana žena. Promocija akcija za šminkanje, parfeme i masaže devaloriziraju borbu i samu svrhu Međunarodnog dana žena – 8. mart nije simbol estetike i muških pogleda, 8. mart je simbol borbe i otpora. Noćni marš u Rijeci organiziraju Lezbijska organizacija Rijeka – LORI, Centar za građanske inicijative Poreč i Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.
Noćni marš se isto tako održava, kako ste najavi događaja istaknule, radi činjenice da država ne čini ništa kako bi zaštitila prava žena i unaprijedila njihov status u Hrvatskoj. U kojim segmentima vidiš najveće propuste državnih institucija kada govorimo o zaštiti prava žena?
Krajem prošle godine smo pokrenule akciju #Znatelištosunamrekli kojoj je prethodilo mini-istraživanje o diskriminaciji žena na tržištu rada. I istraživanje i akcija, kojoj je cilj bio ukazati na diskriminaciju žena prilikom zapošljavanja i tijekom rada pokazuju da se žene, uz sveprisutno opadanje standarda, malog broja oglašenih radnih mjesta i Zakona o radu koji ne štiti radnike/ce, dodatno suočavaju i s diskriminacijom, kako tijekom zaposlenja, tako i tijekom rada. Prekarni ugovori su postali standard i mehanizmi naplate potraživanja od strane radnika/ca prema poslodavcu, a u slučaju neisplate plaća nisu funkcionalni. U isto vrijeme, u zajednicama nedostaje socijalnih usluga kao što su vrtići, i to kako jednosmjenskih tako i dvosmjenskih, ali i osnovnih škola s cjelodnevnim programom, odnosno produženom nastavom. Vrtići se kao i dodatni programi u školama naplaćuju. U Rijeci mjesečni iznos izdvajanja (za prosjek plaće od otprilike 4.000 kuna) iznosi oko 700-800 kuna troška, kako vrtića tako i cjelodnevnog boravka, dok je cijena produžene nastave nešto niža. Grad Rijeka subvencionira i vrtić i cjelodnevni boravak ako, primjerice, samohrana majka, otac ili oba roditelja ostanu bez posla nakon što je dijete već upisano u školu, s obzirom da je nezaposlenim roditeljima teško dobiti mjesto – kako u vrtiću, tako i cjelodnevnom boravku, što otežava potragu za poslom. Naravno, nedostatak vrtića i škola s produženim/cjelodnevnim boravkom posebno teško pada ženama jer su one u našem društvu percipirane i često prihvaćaju ulogu primarne skrbiteljice o djeci. Nadalje, instrument rodno osjetljivih proračuna nije prepoznat kao važan dio budžetiranja, a isti bi mogao ujednačiti diskrepanciju u iznosima koji odlaze na troškove za, primjerice, obrazovanje žena koje nakon poroda ostaju doma – njihov potencijal ostaje neiskorišten jer država i lokalna samouprava nisu u stanju prepoznati i reagirati na kroničan nedostatak jaslica i vrtića.
U isto vrijeme, ženama je teško ostvariti pravo na reproduktivno zdravlje – svaki ginekolog/inja u Hrvatskoj može imati maksimalno 9.000 pacijentica i u prosjeku svaki od njih ima 5.500 pacijentica, što otežava pristup zdravstvenoj zaštiti, kontracepcija se ne pokriva iz sredstava Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iako smo sve mi porezne obveznice. Pravo na prekid trudnoće je ugroženo nereguliranim prizivom savjesti, ne znamo u kojim bolnicama se prekid trudnoće može učiniti, a u kojima ne. Cijena mu varira od 700 do 3.000 kuna, a svaka bolnica ima pravo definirati cijenu.
Kada se govori o nasilju prema ženama, država odbija ratificirati Istanbulsku konvenciju koja bi ženama omogućila lakši izlaz iz kruga nasilja i time jasno daje do znanja svojim građankama da joj nije stalo. Društvena klima klizi prema ideji da su žene isključivo spasonosne maternice za spas nacije i ta paradigma se promovira kroz ideju ‘zaštite života od začeća’, ali se demografska pitanja ne promišljaju kroz osiguranje poslova i uvjeta za život koji omogućuju zasnivanje obitelji kada to žena zapravo želi. Cijela priča je doslovno ‘zmija koja jede sama sebe’; ne može se uprijeti prstom i reći točno u kojem segmentu država zakazuje jer zakazuje u svima. Izuzev države koja ne reagira na potrebe svojih građanki, borimo se i s rastom konzervativizma i fašizma kao reakcije na sveopće siromaštvo, s nametanjem ideologije i skretanja javnog diskursa s tema o kojima bismo trebale razgovarati.
Riječki Noćni marš bit će popraćen brojnim aktivnostima, od kojih je jedna i tribina pod nazivom O nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije. Možeš li nam reći više o samoj tribini i drugim aktivnostima koje organizirate u sklopu Marša?
Mi smo zapravo željele organizirati Noćni marš jer je i prijašnjih godina postojao interes, no nismo se nikada predano bavile time. Sve ostale aktivnosti su nekako ‘izronile’ kako iz naše potrebe da se dostojno obilježi Međunarodni dan žena, tako i naših kolegica i partnerica da osmislimo i dostavimo kvalitetan sadržaj.
Tako je u ponedjeljak održana radionica Naša prava u Centru tehničke kulture Rijeka. Kolegica Iva Davorija i ja smo održale radionicu o reproduktivnim pravima nakon čega smo s polaznicama izrađivale transparente za 8. mart. Danas će se održati tribina O nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije koju organiziramo u suradnji s Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Na tribini će sudjelovati dr. sc. Sanja Barić i Daniel Antunović uz moderaturu dr. sc. Brigite Miloš i Ane Ajduković, mag. cult. Razgovarat ćemo o aktualnom stanju vezanom za ratifikaciju ovoga dokumenta u Republici Hrvatskoj. Promotrit će se čimbenici koji priječe ratifikaciju, kao što će se pretpostaviti učinci koji bi ratifikacijom mogli biti postignuti, kako u kontekstu sprječavanja nasilja tako i rodne ravnopravnosti u širem društvenom smislu.
Kruna svih događanja je Noćni marš, koji kreće u četvrtak, 8. marta u 18 sati s Konta, preko Fiumare i Korza do Jadranskog trga. Marširamo za reproduktivna prava, radna prava žena, socijalne uvjete dostojne čovjeka i društvo koje se odupire demagogiji i rastu fašizma, mizoginije i konzervativizma. Marš će pratiti i riječki vokalno-instrumentalni neformalni sastav VINS, koji će otpjevati talijansku pučku pjesmu La lega. Važno je napomenuti da udruga Žene za otok organiziraju prijevoz s Krka na Noćni marš u Rijeci i pozivaju zainteresirane da im se jave na broj 095 858 8231. Nakon Noćnog marša ćemo partijati u Lori, odnosno družiti se u prostorijama Lezbijske organizacije Lori.
Svjedokinje smo sve intenzivnijeg urušavanja odavno izborenih prava žena te sve radikalnijeg zamaha konzervativnih struja u Hrvatskoj. Upravo pripadnicima konzervativnih strujanja (među kojima su vodeći političari, pa recimo i članovi Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a) puna su usta tzv. rodne ideologije koju smještaju u Istanbulsku konvenciju u aktualnoj raspravi oko ratifikacije iste. Kako komentiraš ove napade s rodnom ideologijom, te nevoljkost političara da se intenzivnije založe za ratifikaciju Konvencije, bez obzira na poražavajuće statistike o obiteljskom i partnerskom nasilju? Također, dopusti mi (možda i ne tako) banalno pitanje – zašto je u Hrvatskoj potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju?
Očito je da se ratifikacija Istanbulske konvencije uporno odgađa. A sad – zašto? Neokonzervativci/ke i klerikalne inicijative nikako ne mogu, ili ne žele naučiti razliku između spola i roda. S druge strane, vladajući iz komfora svoje privilegirane pozicije uvode medijaciju kako bi zaštitili instituciju braka. Od 2013. godine svjedočimo nastojanjima neokonzervativaca/ki i klerikalnih inicijativa da ograniče ljudska prava – prvo provođenjem referenduma o braku, zatim različitim kampanjama koje se tiču prava na pobačaj. Ne zaboravimo i događanja koja su prethodila 2013. godini, odnosno propitivanje ustavnosti Zakona o pobačaju i blokiranja implementacije seksualne edukacije. Smatram da je trenutačna borba ‘protiv’ roda u nacionalnom zakonodavstvu promašena i skreće vodu na krivi mlin. Naime, pojam rod već egzistira u našem zakonodavstvu i rod definiramo kao društveni konstrukt. S obzirom na to da znamo da je rodno uvjetovano nasilje izuzetan problem u društvu, doista nema zdravorazumskog objašnjenja zašto su se imenovane skupine odlučile obrušiti na ovu Konvenciju. Kao da im nije stalo do ženskih života, osim kada se o istima govori, kao što sam ranije navela, u kontekstu spasonosnih maternica.
U Hrvatskoj je potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju jer femicid čini 25 do 30 posto svih ubojstava, jer je svakih 15 minuta jedna žena zlostavljana u Hrvatskoj, jer svaka treća žena doživljava ekonomsko nasilje od strane partnera. Potrebno je ratificirati Konvenciju jer bi se time promijenio način tretiranja žena u kaznenim postupcima radi seksualnog i fizičkog nasilja, otvorila bi se prijeko potrebna skloništa i SOS telefoni putem kojih bi žene tražile i ostvarile pravo na pomoć. Mi kao zajednica moramo brinuti o svim ranjivim skupinama, što žene u našem društvu očito jesu – iako neokonzervativne i klerikalne inicijative tvrde da su to fetusi. U pozadini cijele priče, što se tiče reakcije Hrvatske, su financije jer bi implementacija Konvencije tražila značajna sredstva, što jednostavno povlači važno pitanje – koliko točno u Hrvatskoj košta život žene? Premijer je 25. studenog 2016. godine obećao ratifikaciju. Obećanja nisu nikoga nikada zaštitila.
Najnoviji primjer konzervativnog zadiranja u rad jedne od javnih institucija je nastojanje za smjenom ravnateljice osječkog Muzeja likovnih umjetnosti, Jasminke Mesarić, od strane pojedinih članova Muzejskog vijeća a zbog, između ostaloga, sporne fotografije autorice Ane Petrović pod nazivom Pičkin dim, koja je bila dijelom jedne od izložbi postavljene u predbožićno vrijeme. Kako, u svjetlu sve ugroženijih ženskih seksualnih/reproduktivnih sloboda, komentiraš ovakva djelovanja konzervativaca, kojima zapravo, kako to ističe Jasmin Klarić u svom komentaru u Novome listu, sloboda pojedinca izaziva alergijsku reakciju, pri čemu je slobodan seks, naravno, jedan od najzavodljivijih oblika slobode, protiv kojega se neokonzervativne inicijative tako zdušno bore?
Ženska seksualnost je tabu, makar prikazana i kroz Pičkin dim. Kako je i Klarić naveo u svom tekstu – da se doista radi o zaštiti života od rođenja, borili bi se za edukaciju, što ne čine. Borili bi se za dostupne ginekološke usluge, žene ne bi trebale izdvajati nemala sredstva na godišnjoj razini kako bi platile pregled u privatnoj ustanovi, jer bi iste grupacije lobirale da Ministarstvo zdravlja prepozna potrebu za ginekološkim uslugama iznad onih famoznih osam timova, koliko tvrde da u Hrvatskoj nedostaje. Ograničavanjem slobode žene da odredi kada će i koliko će imati djece te koliki će biti razmak između poroda direktno se radi na obuzdavanju ženskog postojanja, kreativnosti, intelektualnog i fizičkog potencijala. Patrijarhat ne priznaje žene kao nositeljice prava, zašto bi netko koga zovemo neokonzervativcem/kom to prepoznavao? Naravno, sve kreće iz kapitalističkog diskursa, a to je – koliko novaca, toliko i usluga, a svjedočimo kontinuiranom osiromašenju naroda. Ljudima koji nemaju za kruh je puno lakše manipulirati. Ljudima koji nisu sigurni hoće li raditi idući mjesec je puno praktičnije staviti na dnevni raspored temu o tome kada počinje život, nego pravo na građanski neposluh, pravo na pobunu, na prosvjede, pravo na zahtijevanje života dostojnog čovjeka.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
