Njezino djetinjstvo obilježili su odlasci u Bleiburg. Međutim, ne radi se o povijesnim tragedijama, nego o bananama i kavi, prvim metaforama bogatog Zapada. Anja Zag Golob (1976.) nije tipični proizvod slovenskog književnog establišmenta. Odrasla uz granicu, oduvijek je imala pomalo rubnu poziciju – onu s koje se najjasnije vide kontrasti i apsurdi društva.
Na objavu prve zbirke poezije čekala je do 33. godine, kao da je slijedila savjet Virginije Woolf ‘da se ništa ne objavljuje prije tridesete’, iako priznaje da za taj savjet tada nije ni znala. Za razliku od mnogih koji/e žude za ranim uspjehom, Anja je pekla zanat kao kazališna kritičarka gotovo desetljeće, bruseći pero na rokovima i disciplini pisanja. Kada se napokon odlučila objaviti zbirku poezije, učinila je to s jasnoćom vizije koju mnogi ne dostignu ni nakon nekoliko knjiga.
Borac protiv nepravde i nelogičnosti
Ova pjesnikinja nije se zadovoljila samo pisanjem. Kad je za najbolju zbirku poezije dobila prestižnu Jenkovu nagradu, odbila je novčani dio nagrade jer je novac bio privatnog porijekla. I dok su mnogi odmahivali glavom, majka joj je rekla: ‘Dobro pogledaj tu nagradu, jer to je zadnja koju ćeš dobiti.’ Ironično, Anja je nagradu osvojila ponovno, ali je ovoga puta prihvatila novac, nakon što se uvjerila da ga je osiguralo Ministarstvo kulture.
Takva principijelnost joj je vjerojatno zatvorila neka vrata. Kao što sama kaže, zna da ju određene komisije nisu htjele ni nominirati nakon tog skandala. Ali to Anju nimalo ne brine – smatra to jednakim priznanjem kao i same nagrade, jer nije na ovom svijetu da se svidi svima nego da zastupa svoje vrijednosti bez obzira na cijenu.
Nakladnica protiv monopola
S tom istom tvrdoglavošću, Anja je 2013. s pet prijatelja osnovala izdavačku kuću VigeVageKnjige, specijaliziranu za stripove i crtane romane. Potom je otvorila knjižaru u Mariboru – Mariborku, 13 kvadratnih metara revolucije protiv monopola velikih lanaca koji (prema njihovim saznanjima) zahtijevaju 50 posto marže. Njihova je filozofija jednostavna: plaćanje unutar 30 dana, uz maržu od 30 posto. Anja svojim pristupom pokazuju da je moguće raditi s manjom maržom, istovremeno osiguravajući egzistenciju autorima/icama i malim izdavačima.
‘Kad bi brojao novce, to je nemoguće’, kaže Anja o vođenju nezavisne knjižare. Ali njihova motivacija nije financijska. Oni su tu kao primjer dobre prakse koji dokazuje da je drugačiji model moguć. Umjesto da prihvate mantre kapitalizma, pokazuju da kultura i književnost mogu i moraju funkcionirati po drugim principima.
Knjižara je postala i mjesto otpora – prostor gdje se može naći periodika koju druge knjižare ne prodaju. Dialogi, mariborski časopis s tradicijom dugom više od 30 godina, izbačen iz većih knjižara, našao je utočište u Mariborki. Za Anju je nezamislivo da grad poput Maribora nema pristup vlastitoj intelektualnoj povijesti i produkciji.
Sloboda prije svega
“Meni je najviše važno ono što ja smatram slobodom,” kaže Anja.
Ta vrijednost vodi svaku njenu odluku. Odbila je živjeti isključivo od poezije jer, kako kaže, to bi ‘previše opteretilo poeziju’, a vjerojatno ne bi ni bilo moguće. Umjesto toga, balansira između različitih svjetova – izdavaštva, pisanja, prevođenja i aktivizma. Svjesno izabire teži put jer joj omogućuje neovisnost koja je za nju svetinja.
Taj pristup je očit i u njenom odnosu prema izdavačkim kućama. Nakon što je objavila drugu knjigu u izdanju Mladinske knjige (najveće slovenske izdavačke kuće) i nakon što je ta knjiga rasprodana, Anja kaže da izdavač nije htio, unatoč potražnji, napraviti drugo izdanje. Čekala je godinu dana, zatražila povrat prava i sama objavila knjigu. Kad ju je pri telefonskom pozivu predstavnica Mladinske knjige pitala zašto ne bi podigla cijenu knjige da bi i oni mogli imati svoju maržu, Anja je pristojno završila razgovor i više nije surađivala s njima.
Aktivistkinja na prvoj crti
U Mariboru, gradu s teškom industrijskom prošlošću i sadašnjošću punom frustracija, Anja je sa svojom knjižarom postala meta homofobnih napada. Nakon što je objesila duginu zastavu, uslijedile su prijetnje smrću, grafiti i zastrašivanja. ‘Smrt pedrom’ pisalo je na zidu pored knjižare, a uslijedile su i prijetnje škarama.
Umjesto da skloni grafite, odlučila ih je ostaviti kao umjetničku instalaciju. ‘Zašto brisati?’ pita se. ‘Ako obrišemo, sljedeći tjedan će se pojaviti nešto drugo.’
Njezin odgovor na mržnju nije kapitulacija nego kreativni otpor. Tako će organizirati Maurični dan (Dan duge) u Mariboru te je, kako stvari sad stoje, uvjerila predsjednicu Slovenije da dođe podignuti zastavu duginih boja. Organizirat će i radionice za policiju, općinsku vlast i učitelje, nastojeći educirati one koji mogu napraviti promjenu.
Dok gradonačelnik Maribora svakodnevno prolazi pored grafita mržnje i ne poduzima ništa, Anja mobilizira književnu i aktivističku zajednicu. Odbija prihvatiti da je to ‘naprosto tako’ ili da se ništa ne može promijeniti. Svjesna je da živi na prvoj crti sukoba, ali upravo je ta pozicija čini još odlučnijom.
Horizontalna direktorica
Kao ‘deklica za sve’ u svojoj izdavačkoj kući, Anja ima zanimljiv pristup vodstvu. Iako je nominalno na čelu, ona svoju ulogu vidi ‘horizontalno’ – svi su jednaki, samo ona ima ‘glavu malo više podignutu, da vidi što treba raditi’. Taj pristup znači da je uvijek spremna zasukati rukave. Dok u većini izdavačkih kuća direktori/ice samo navrate na sajmove da pozdrave i popiju piće, Anja inzistira da svi – uključujući i nju – rade na štandovima, razgovaraju s čitateljima i prezentiraju knjige.
Ta filozofija odnosi se i na javne nastupe. Iako kaže da je introvert (kao i mnogi u njenom timu), preuzima odgovornost istupanja u javnost kad je potrebno, ali uvijek traži načine da i druge osposobi za to – polako šireći krug onih koji mogu predstavljati izdavačku kuću. Ne vjeruje u hijerarhije ni u nedodirljive autoritete.
Poezija, sloboda i životi vrijedni življenja
U srži svega što Anja radi je pitanje: ‘Na što sam potrošila najviše vremena?’
Kako sama kaže, gleda da kada umre, da bude okej s tim na što je potrošila najviše vremena. Čini se da su knjige, literatura i borba za slobodu ono što joj daje osjećaj smisla.
Premda mnogi posvećuju živote kompromisima i malim prilagodbama, Anja živi po vlastitim principima, čak i kad je cijena visoka. Odbija se savijati pred predrasudama, monopolima ili prijetnjama. U književnom svijetu punom pretencioznih pozera/ica, ona je osvježavajuće i beskompromisno realna.
Za svijet koji ‘žuri ali nikamo ne ide’, kako opisuje Ljubljanu (u kojoj također ima knjižaru), Anja nudi drugačiji model – onaj gdje se principi ne prodaju, gdje se mali izdavači ne gaze, gdje poezija nije samo ukras nego život, i gdje se na prijetnju smrću odgovara pozivom predsjednici države da podigne zastavu duginih boja.
