Iskustva s akademskih konferencija i seminara često idu otprilike ovako: dođeš entuzijastična jer te gotovo pa svi paneli izuzetno zanimaju, nakon prva dva iznova shvatiš da govornici/e nisu toliko entuzijastični/e, brzaju (i požuruju ih) jer imaju malo vremena, pričaju sebi u bradu, sve te ostavi potpuno ravnodušnom i do kraja razmišljaš samo o tome što ćeš poslije večerati. Jednu takvu konferenciju prodrmala je Feride Eralp, aktivistkinja feminističke Inicijative žena za mir iz Turske, koja je u nešto više od 20 minuta dala pregled događanja u Turskoj i aktualnih borbi Inicijative tako da je punu dvoranu ostavila bez teksta, a poneku od nas u toj dvorani i rasplakala.
O nekim smo akcijama ove Inicijative pisale već na Libeli, feministički pokret u Turskoj fascinira me još otkad sam prije tri godine prvi put upoznala feministkinje iz Istanbula iz tadašnjeg Socijalističkog feminističkog kolektiva pa sam s Feride, osim o samoj Inicijativi žena za mir, popričala i o feminizmu u Turskoj, međunarodnoj feminističkoj solidarnosti, stanju na ljevici, itd…
JT: Možeš li mi ukratko reći što je Inicijativa žena za mir te kad je, kako i zašto osnovana? Tko su članice Inicijative?
Inicijativa žena za mir (Barış için Kadın Girişimi – BİKG) je grupa žena sa sjedištem u Istanbulu, koja uključuje i članice iz svih dijelova Turske – od Bodruma do Ankare, od Kocaelija do Adane, i brojnih drugih. Okupile smo se kako bi se mobilizirale oko zaustavljanja oružanog sukoba u Turskoj, kreirale široko usmjereni zahtjev za mir među ženama iz različitih dijelova društva kroz podizanje svijesti o rodno uvjetovanim učincima rata, raspravljale o tome što podrazumijevamo kad kažemo mir te intervenirale s rodnom perspektivom na svim razinama izgradnje mira.
Inicijativa je nastala 2009. godine, nakon vala uhićenja članica Kurdskog ženskog pokreta, koji je bio dio niza policijskih akcija široko shvaćenih kao KCK (Koma Civakên Kurdîstan – Savez kurdistanskih zajednica) akcije. Tada su uhićeni/e brojni/e aktivisti/kinje, čiji su sudski procesi i dalje u tijeku.
Posebno su uhićenja kurdskih aktivistkinja u travnju 2009. godine – s kojima je ženski pokret u Turskoj surađivao oko mnogih pitanja, poput borbe protiv patrijarhata i muškog nasilja prema ženama – dovela do potrebe za neovisnim ženskim organiziranjem za mir te za raspravom i rasvjetljavanjem načina na koji rat različito djeluje na nas. Od tada smo bile aktivne u različitim fazama rata uvijek razvijajući našu analizu o tome kako su rat i državno nasilje duboko rodno određeni i kako se mir za koji se borimo mora baviti svim ovim problemima.
{slika}
Iako smo prvotno formirane iz šireg ženskog pokreta u Turskoj, sa snažnom inicijativom feministkinja, grupa sad uključuje i žene iz različitih političkih stranaka, kurdskog pokreta, ljevice i ostalih opozicijskih organizacija, sindikata, kvartovskih grupa, akademske zajednice, itd.
JT: S obzirom na današnje okolnosti (kurdsko-turski sukob, izvanredno stanje u zemlji, suspenzija tisuća članova/ica akademske zajednice, suzbijanje slobode govora, uhićenja lidera/ica HDP-a) u Turskoj, koje su glavne aktivnosti Inicijative u ovom trenutku?
Kad je u ljeto 2015. godine završio prekid vatre i prekinut mirovni proces, Inicijativa je organizirala niz prosvjeda protiv ponovne eskalacije rata. Ti su se prosvjedi uglavnom bazirali na generalnom ‘dizanju buke’ protiv rata. Trajali su nekoliko mjeseci i organizirana su po dva svaki tjedan u različitim gradovima i susjedstvima.
Cilj je bio pokazati da reakcije protiv izbijanja rata ne stižu samo iz kurdske regije, već iz svih dijelova zemlje. Tad su se pod vojnom opsadom našli brojni kurdski gradovi i mi smo organizirale konvoje žena kako bi posjetile ova mjesta i iskazale solidarnost sa stanovništvom pokušavajući ukazati na to da mir ni na zapadu zemlje nije moguć ako se nastave pokolji u kurdskoj regiji. Volonterski smo sudjelovale u ponovnoj izgradnji gradova uništenih pod opsadom, kao i na kampanji materijalne solidarnosti. Ovo nismo vidjele kao obično pružanje pomoći već kao otpor uklanjanju ljudi iz njihovih domova, inzistirajući na njihovu pravu da žive kako žele te gledajući na obnovu kao na zajednički proces.
Stvari su se promijenile nakon pokušaja vojnog udara i proglašenja izvanrednog stanja; ono što smo od početka tvrdile pokazalo se istinitim: mir u Istanbulu ili Ankari uistinu nije moguć ako nema mira u Cizreu ili Nusaybinu (kurdski gradovi). Tako se rat iz kurdske regije proširio diljem zemlje kao što se rat u Siriji proširio na cijelu regiju pa čak i na cijeli svijet. Brojni su ljudi izgubili radna mjesta, pozivanje na mir je kriminalizirano i povezano s terorizmom, organizacije i udruge s kojima surađujemo prisilno su ugašene, aktivisti/kinje, članovi/ce parlamenta i novinari/ke su u zatvorima.
Ono što pokušavamo raditi u ovakvim okolnostima jest čuvati otvorenim prostor za političku raspravu, akciju i disidenciju; nastavljamo zahtijevati kraj rata na ulicama, u medijima i gdje god možemo usred sve veće tišine. Nedavno smo (krajem listopada) organizirale konferenciju na kojoj smo pokušale okupiti žene iz različitih sfera života iz svih dijelova Turske kako bismo razgovarale o tome kako su naši životi postali određeni okolnostima izvanrednog stanja, kako bi dijelile naše istine i razmotrile što možemo učiniti kako bi se borile protiv toga. Pokušat ćemo iz ovoga formulirati novi akcijski plan.
JT: Nakon završetka spomenutog primirja u lipnju 2015. godine opet je počeo kurdsko-turski sukob, a kurdsko pitanje dio je vaše agende. Koji je vaš stav o trenutnom konfliktu i što mislite kada kažete: ‘Ne vjerujemo da je ‘kurdsko pitanje’ nerješivo – bez obzira na to u što nas sami rat i oni koji od njega profitiraju pokušavaju uvjeriti”?
Ovaj sukob ne bih nužno nazvala kurdsko-turskim sukobom, iako je to ono što vlada, s velikim uspjehom, pokušava postići. Točnije bi bilo definirati ga kao opresiju turske države nad kurdskim narodom i njihove različite načine otpora ovoj opresiji i borbe za politički status (i sveobuhvatne promjene u političkom sustavu ove zemlje) raznim sredstvima, uključujući i oružani otpor.
Iako je nacionalizam u porastu, a anti-kurdski sentimenti su poticani od strane onih koji su na vlasti, sukob nikad nije u potpunosti transformiran u sukob dviju etničkih skupina, već u sukob između politički/ideološki motiviranih ljudi (ili pokreta) i opresivne države. Ovo se počelo mijenjati posebice nakon pokušaja puča 15. srpnja. Sada prolazimo kroz proces koji uzrokuje produbljivanje neprijateljstva među samim narodima i rezultira brojnim rascjepima u društvu – ovo je nešto što će imati opasne posljedice u budućnosti i znatno otežati rješavanje ovog pitanja.
Naša je pozicija ona koja pokušava učiniti vidljivima zločine počinjene od strane države nastojeći državu pozvati na odgovornost za ono što radi. Ipak, vjerujemo da obje strane u ovom ratu imaju odgovornost uvođenja primirja i kreiranja potrebnih uvjeta za pregovore o miru, iako je prisutna asimetrija moći među njima tako da je odgovornost države veća. Također vjerujemo da je pravi mir onaj koji je narodni, koji obuhvaća cijelo društvo, koji je temeljen na otkrivanju i slušanju istina ovog rata, na pravdi i istinskom suočavanju s našom prošlošću i sadašnjošću, te onaj koji u konačnici omogućava onima koji pate zbog rata da svoj identitet izraze slobodno i s ponosom.
Dakle da, mi vjerujemo da je rješenje moguće – znamo to jer smo zapravo došli vrlo blizu rješenja između 2013. i 2015. godine tijekom mirovnog procesa. Dvije godine nije bilo smrti u oružanom sukobu i to je ublažilo tenzije u društvu. Da je vlada pokazala pravu inicijativu, s vremenom bi bilo moguće da ljudi slušaju verzije događaja jedni drugih. Ipak, kad su oni na vlasti shvatili da je rat profitabilniji od mira u smislu njihova održanja na vlati i konsolidacije njihova biračkog tijela, brzo su promijenili jezik u jezik mržnje i neprijateljstva. To je odmah, u roku od samo nekoliko mjeseci, također transformiralo društvo s obzirom na to da je mnogo lakše mrziti druge nego razmišljati kritički o vlastitoj povijesti ili trenutnoj poziciji te s obzirom na to da vlada ima pristup vrlo učinkovitim alatima javne propagande (svi mediji su gotovo u potpunosti u službi vlade).
Ljudi se nalaze u sve težim uvjetima. U našim gradovima eksplodiraju bombe, ekonomija nije u najboljem stanju, izvanredno stanje utječe na dobrobit mnogih ljudi – i sve je ovo duboko povezano s ratom, nepravdom i opresijom nad kurdskim narodom i njezinim posljedicama. Stoga je u interesu svih nas da riješimo ovaj problem na održiv način. Vjerujemo da je pregovaranje o pravednom miru jedini izlaz iz trenutne krize u kojoj se nalazimo i nadamo se da ćemo to viđenje učiniti učestalijim.
JT: Stalno pozivate na mir, ali i na solidarnost od strane međunarodnih ženskih i LGBTI organizacija i pojedinaca/ki. Dobivate li tu međunarodnu podršku i što možeš reći o međunarodnoj feminističkoj solidarnosti po ovom pitanju?
Nažalost, teško je pričati o solidarnosti i potpori kad je zahtjev za mir u pitanju. Kao feministički i ženski pokret u cjelini, dobivamo više podrške i izraza solidarnosti kad su na agendi pitanja seksualne eksploatacije, pobačaja, ograničavanja ženskih sloboda od strane konzervativnih snaga. Tijekom nedavnih pokušaja vlade da se donese zakon koji bi oslobodio počinitelje kaznenih djela seksualnog iskorištavanja, na primjer, dobile smo veliku pažnju svjetskih medija i podršku ženskih organizacija iz različitih zemalja.
Još jedan problem koji je odjeknuo nadaleko i postao predmetom međunarodne solidarnosti jest problem potlačivanja novinara/ki i akademika/kinja od strane države. Jednako kao i rat i otpor u Rojavi. Ipak, kada je riječ o zločinima počinjenim od strane države u kurdskim gradovima ili ratno huškačke politike u Turskoj, puno je teže dobiti međunarodnu pažnju i stvoriti široku mrežu solidarnosti koja nam je potrebna. Bilo bi nepošteno reći da nismo dobile nikakvu podršku ili da nema grupa koje su iskazale solidarnost, naravno da ih ima. Ipak, to su također grupe ili mediji koji su više opozicijski i manje mainstream i u vlastitim kontekstima i državama, što je i očekivano.
{slika}
Jedan od razloga težeg dobivanja međunarodne podrške za mirovni aktivizam u Turskoj također može biti i naš neuspjeh da ono što se ovdje događa učinimo vidljivim i dovoljno razumljivim. Drugi je razlog taj što globalni diskurs o terorizmu i definicija rata od strane turske države kao nečega što “nije zapravo rat nego borba protiv terorizma” vrlo lako prikriva istinu. Uistinu, veliki broj ljudi uopće nije svjestan činjenice da se u Turskoj događa rat zato što zemlja nije navedena kao konfliktna zona od strane, na primjer, Ujedinjenih naroda. Stoga nam je teško objašnjavati našu realnost i proširiti naše glasove dovoljno da bismo stvorile snažnu međunarodnu mrežu. Ne pomaže ni činjenica da Turska zauzima ključnu poziciju po pitanju europskih politika prema izbjeglicama i da postoji dogovor Turske i EU o izbjeglicama.
JT: U ovom trenutku imate i dugotrajno izvanredno stanje te stvarni rat na jugo-istoku zemlje. Na koji način ove okolnosti povećavaju nasilje u svakodnevnom životu i kako to nasilje utječe na stvarnosti žena i LGBTI osoba u Turskoj?
Naš je svakodnevni život, kako rastu tenzije u društvu i zbog rata i zbog izvanrednog stanja, u potpunosti prožet nasiljem. Svi su stalno i neprekidno u bijesnim svađama, a to se vrlo lako pretvara u opasnu demonstraciju maskuliniteta. Netko naleti na tebe na ulici ili te odbije pustiti dok pokušavaš izaći iz prekrcanog metroa, ti izraziš negodovanje i onda ti u sekundi taj netko kaže: ‘Ubit ću te!’. Za očekivati je da kaže nešto kao ‘Žao mi je’, ali postalo je tako lako iznenada doći do točke ubijanja, čak i ako je samo na diskurzivnoj razini.
Nevjerojatno je kojom brzinom situacije eskaliraju. Automobil te gotovo pregazi dok je tebi zeleno svjetlo i ti u znak protesta vikneš ili udariš u automobil. U samo nekoliko minuta 6 mladih muškaraca pokušava izaći iz auta kako bi učinili što? Prebili te? Vidimo kako ovo nasilje mijenja formu i u našem svakodnevnom životu oponaša oblike koji postoje u ratu. U tom je smislu rat postao sveprožimajući. Prošle godine u nekoliko su incidenata pripadnici specijalnih postrojbi skinuli kurdske borkinje nakon što su ih ubili, te fotografirali njihova tijela i dijelili fotografije na društvenim mrežama. Policijske snage poznate su i po skidanju žena uhićenih tijekom protesta iako je to protuzakonito (pretraživanje skidanjem u Turskoj je dozvoljeno samo sigurnosnim snagama za zločine povezane s drogom).
Nedavno su zaštitari privatne tvrtke u šoping centru skinuli, pretražili i ispitali 17-godišnjakinju zato što je navodno ukrala ruž. Alate opresije i seksualno nasilje koje snage sigurnosti koriste nad onima koje vide kao neprijatelje vrlo su brzo preuzeli drugi muškarci u drugim situacijama. Nedugo nakon što je 300 ljudi spaljeno u podrumima u Cizreu od strane specijalnih snaga, muškarac – klijent – ubio je i spalio transrodnu seksualnu radnicu Hande Kader, iako to nije uobičajeni način izvršavanja ubojstava u Turskoj. Ali kako su ženska tijela postala jednostavno mjesta na kojima se odvijaju osvajanja od strane države, to je također donijelo promjene u načine na koje se maskulinitet i muško nasilje doživljava i izvodi općenito.
JT: Tijekom samo jednog tjedna u studenom tisuće su žena izašle na ulice gradova u Turskoj čak tri puta. Kao aktivistkinja u Hrvatskoj, zadivljena sam svaki put kad vidim fotografije tih prosvjeda i moram pitati kako su organizirani, kako se nosite s policijom i kakav je generalan stav AKP-a prema prosvjedima žena?
Ovi su prosvjedi djelomično mogući i zato što ženski prosvjedi imaju povijest neovisnosti od političkih stranaka. Koristimo zajedničke transparente i nijedna grupa ili stranka ne donosi svoje zastave ili simbole. Tako se pojedine žene osjećaju sigurnije i uključenije u prosvjede što povećava participaciju čak i pod opresivnim mjerama izvanrednog stanja. Čini se da su ovi prosvjedi postali mjesta iskazivanja frustracija općim stanjem stvari, ali na nešto sigurniji način.
Drugi je razlog taj što se prosvjedi žena smatraju manje ‘opasnima’ (ili čak i manje političnima) u očima države i AKP-a. Iako su feministkinje često objekt mržnje u vladinom diskursu kao one koje ‘pokušavaju uništiti obiteljske vrijednosti’, oni također misle da se tu radi samo o hrpi žena koje prosvjeduju i ne vide zašto bi ih trebali uzeti dovoljno ozbiljno i napasti ih. No činjenica je i da se prosvjedi žena još uvijek društveno smatraju ‘legitimnijima’. Naposljetku, kako bi izgledalo da policajci napadnu žene koje na ulicama prosvjeduju protiv seksualnog iskorištavanja djece? Ovaj osjećaj sigurnosti dopušta ženama koje inače ne idu na druge prosvjede da iziđu i uzvikuju prilično radikalne slogane. Ipak, kad te iste žene sudjeluju u općim prosvjedima protiv uhićenja članova parlamenta iz redova HDP-a, lako ih se počne smatrati teroristkinjama i potpuno je u redu da ih (nas) poprilično brutalno napadnu. Dakle, radi se zapravo o vrlo nejasnoj granici.
{slika}
Ove prosvjede organiziramo tako da se sastajemo kao feministkinje i kao žene iz različitih grupa te djelujemo zajedno. Ova vrsta suradnje je nešto što je puno lakše postići u feminističkom pokretu u Turskoj nego u bilo kojem drugom – što je još jedan faktor koji jača naše prosvjede. Uspjele smo ostati na ulicama u vremenima kad je organiziranje drugih prosvjeda postalo poprilično teško. Ovaj kontinuitet povećava broj žena na ulicama iz godine u godinu.
JT: Kako je organiziran feministički pokret u Turskoj? Jedna stvar koju sam primijetila jest da se većina bitnih stvari odvija izvan NGO sektora. Tko su vaši saveznici/e u borbi?
Feministički pokret u Turskoj uglavnom je organiziran u obliku neformalnih kolektiva ili platformi okupljenih oko specifičnih pitanja, a ne strogih organizacija. Većina nas je izvan NGO sektora, sa samo nekoliko iznimki poput Ljubičastog krova (Mor Çatı), fondacije za sklonište za žene, koji mora imati neku vrstu službenog statusa da bi mogao imati sklonište. Ne postoji ‘mainstream’ oblik feminizma u Turskoj, što je možda jedan od razloga zbog kojih se feministkinje uglavnom organiziraju izvan formalnih struktura poput udruženja ili fondacija; ali feministički pokret uključuje žene koje pripadaju i koje ne pripadaju feminističkim i drugim organizacijama, kao i žene iz različitih NGO-eva. Također, u okviru različitih platformi na određenim pitanjima radimo i s grupama koje nisu nužno dio feminističkog pokreta. Tu spadaju kurdske, lijeve i LGBTI grupe kao i sindikati.
JT: Koje su posljedice vladavine AKP-a (posebice izvanrednog stanja) na lijevi pokret u Turskoj?
Tijekom i nakon izbora 7. srpnja 2015. godine, kad je HDP (stranka formirana iz koalicije kurdskog pokreta i ljevice u Turskoj) ušla u parlament s 13% glasova, ljevica je postigla potencijal dosezanja puno širih masa i širenja svoje vizije mnogo dalje nego što je uspijevala od raspada nakon vojnog udara 1980. godine. Ovo se dogodilo uglavnom zahvaljujući kurdskom pokretu, ali i zato što je ljevica mogla biti najujedinjenija pod HDP kišobranom. Ipak, posljedično pooštravanje vladavine AKP-a, a posebno uvođenje izvanrednog stanja, u potpunosti su suzili prostor djelovanja lijevog pokreta.
Strah uzrokovan eksplozijama brojnih bombi tijekom posljednje godine i povećanjem policijske brutalnosti od nasilnog gušenja Gezi protesta, slabljenje nade i vjerovanja u ljevicu s rastućim osjećajem da se nikad ništa neće promijeniti, kao i eskalacija nasilja u ratu doveli su do toga da brojni ljudi koji su glasali za HDP i sudjelovali, na primjer, u ustanku u Gezi parku, više ne sudjeluju u uličnim akcijama. U uvjetima izvanrednog stanja čak i sama povezanost s ljevicom može biti osnova da te povežu s terorizmom i ljudi se boje zatvora i otkaza na poslu. Ljevica ne uspijeva pronaći nove načine djelovanja, nove načine organiziranja – jednim dijelom zbog pojačanog pritiska, drugim dijelom zbog navika kojih se teško riješiti.
Dakle, sve što radi jest reagiranje na jedan vladin dekret za drugim, gotovo bez ikakvog učinka. Za brojne ljude sudjelovanje u prosvjedima više nije vrijedno rizika jer se vrlo jednostavno mogu suočiti s policijskom brutalnošću zbog nečega što, naposljetku, neće promijeniti ništa. Zbog ovoga broj ljudi u lijevom pokretu opada. Ne radi se samo o državnom pritisku ili opresiji, nego i o osjećaju bespomoćnosti – bespomoćnosti življenja u klimi gdje sve, čak i najužasniji pokolji mogu brzo biti normalizirani, i gdje istina nema nikakvu vrijednost. Lijevi pokret temeljen je na uzvikivanju istina, na pokušaju prokazivanja laži na kojima oni na vlasti grade svoje režime te na nadi da istina i pravda uistinu imaju moć transformiranja i uvjeravanja masa. Ipak, u svijetu u kojem je ‘post-istina’ u godišnjem Oxfordovom natjecanju izabrana za riječ 2016. godine i u zemlji kao što je Turska gdje je ovaj trend definitivno dominantan, ljevica ostaje bez svojih najjačih sredstava za akciju.
JT: Što znači i kako je to biti žena, mirovna aktivistkinja i feministkinja u Erdoğanovoj Turskoj?
To je otuđujuć osjećaj jer ti se čini da te svi i sve, čak i pločnici po kojima hodaš, mrze svakim djelićem svoga bića, a tvoj je život posvećen borbi za bolji svijet – ne samo tvoj svijet, već i svijet onih koji te vide kao izdajicu i teroristkinju. Nisi dobrodošla u mjesto u kojem si živjela cijeli život i odlazak negdje drugdje to ne može promijeniti. Ne vjerujem da postoji način da spriječimo eksplozije bombi u našim gradovima bez istinskog stavljanja mira na stol. Stoga kad prosvjedujem za mir ili se bavim organiziranjem vezanim uz mirovni aktivizam, to radim kako bih omogućila sigurniji svijet i za one koji bi me zbog toga htjeli linčovati.
Nedavno je opet eksplodirala bomba u Istanbulu i to je bio stravičan događaj. Ipak, oni koji su izašli na ulice prosvjedovati protiv eksplozije završili su prosvjedujući protiv onih poput mene, otišavši ispred ureda HDP-a uzvikivati ekstremno seksističke i nasilne parole. U njihovim su očima oni koji razmišljaju poput mene postali odgovorni za smrt svih tih ljudi. Dakle, mi zaslužujemo sve što nam se dogodi. Njihova prisutnost ulice čini manje sigurnima za mene i ne postoji način da reagiram na ove eksplozije bez da postanem dijelom fašističke i rasističke rulje. Ja vidim njihovu mržnju, njihovu gluhoću za istinu kao odgovorne za ove smrti. Vlada upravo na njihovim osjećajima gradi podlogu za produženje rata i sve dok rat traje, nitko nije siguran od ovakvih napada.
Kao žena i feministkinja vidim zadiranja u sve što smo postigle tijekom godina borbe. Posebno je depresivno vidjeti kako podmuklo je to napravljeno – uspostavom provladinih ženskih NGO-eva i uključivanjem njihovih glasova tako da nitko ne može reći ‘žene su isključene iz procesa donošenja odluka’. Uz općenitije politike, i svakodnevni život je postao borba. Rat ne ostavlja sivo područje, ništa u sredini ili izvan binarnosti koju nameće društvu, ne dopušta treći način. Postoji mnogo linija rascjepa u društvu i moraš se eksplicitno pozicionirati na jednu stranu po pitanju svih tih linija. Nije moguće preispitivati ili osporavati te linije.
I koja god je strana jača, posjeduje moć definiranja druge strane, proglašavanja tko su oni zapravo. Dakle, mi smo trenutno one koje su stalno definirane od strane onih koji nas mrze i žele da nestanemo. Kad se ovako osjećaš baš svaki dan, također si prisiljena živjeti u stanju neizvjesnosti i nesigurnosti. Ako se ne poistovjećuješ s nacionalističkom, državnom ideologijom kojom dominira turski identitet i ako ne dijeliš vrijednosti heteropatrijarhalnog svijeta, nemoguće je planirati budućnost, nemoguće je pogoditi koji će užasan događaj oblikovati tvoje sutra ili tvoj sljedeći tjedan, nemoguće je znati kako i kad ćeš se naći u problemu zbog onoga što govoriš ili misliš.
No, bez obzira na ovu sumornu sliku, u ovom trenutku u Turskoj ne bih izabrala biti ništa drugo nego mirovna aktivistkinja i feministkinja– i postoji nešto jako osnažujuće u tome. Situacija u kojoj se nalazimo u potpunosti je neodrživa, tako da znamo da će nešto puknuti i nekako se promijeniti; a raditi sve kako bismo došle do svijeta u kojem želimo živjeti je jedina stvar koja nas može održati razumnima i snažnima.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
