CRVENA je udruženje za umjetnost i kulturu čiji je glavni cilj razvoj kulture i umjetnosti u BiH s naglaskom na žensko stvaralaštvo, te umrežavanje umjetnika/ca koji se bave srodnim aktivnostima u cijeloj regiji i svijetu. Nedavno sam se imala prilike pobliže upoznati s ovim zanimljivim projektom iz Sarajeva koji kroz svoj rad podiže svijest o feminizmu, angažiranoj umjetnosti, jednakosti spolova, ljudskih prava i demokracije. O radu CRVENE razgovarala sam s njezinom direktoricom, producenticom u kulturi i feministkinjom Danijelom Dugandžić Živanović. U posljednjih 20 godina aktivna je u ženskom i feminističkom pokretu, te je suosnivačica Fondacije CURE i ko-autorica PitchWise festivala ženske umjetnosti u BiH. Danijela je i jedna od predavačica na Ženskim studijima, te autorica i trenerica različitih programa neformalnog obrazovanja. Kroz rad CRVENE, usredotočena je na promociju i doprinos razvoju nezavisne umjetničke i kulturne scene u BiH, kao i emancipaciju položaja žena u umjetnosti i kulturi. Posvećena je organizaciji događanja, predavanja i razgovora na temu suvremene umjetnosti, feminizma, nasilja nad ženama i djevojčicama, ženske povijesti i angažmana žena. U intervjuu za Libelu govorila je o prošlim i budućim projektima, te položaju žena u umjetnosti na području BiH.
Prije četiri godine osnovala si Udruženje za umjetnost i kulturu CRVENA. Kako je CRVENA nastala i tko su njezine članice?
CRVENA je nastala kao rezultat dugogodišnjeg prijateljstva, zajedničkog rada i promišljanja o feminističkim metodama djelovanja. CRVENU smo osnovale 8.ožujka 2010. godine i tada nas je bilo deset žena različitih profesija i iskustava koje su imale zajedničku viziju o afirmaciji umjetnosti i kulture, baziranoj na principima feminizma i solidarnosti. Danas imamo 40 članica i članova koji/e su uglavnom umjetnice/i, arhitekti/ce, kustosice, inženjerke, pravnice/i itd koji/e dijele jednake vrijednosti i svakodnevno rade kako bi unaprijedili/e društvo u kojem žive.
Postoji li neka posebna priča koja povezuje ideju Udruženja i ime ‘CRVENA’ ?
I mi smo kao i većina onih koji/e stvaraju nešto novo, prošle kroz agoniju naslova i svaki se činio nedovoljno jasan ili smislen da opiše nas i ono što želimo raditi u jednoj ili dvije riječi. CRVENA kao prva boja, kao boja vatre, krvi, strasti i nikoga ne ostavlja hladnim. CRVENA je boja ljubavi i alarma, ali i energije koju osjećamo kada radimo zajedno. I čini mi se da najbolje opisuje duh osoba okupljenih oko CRVENE. Na kraju, razne su interpretacije imena koje nosimo i s većinom se osjećamo jako dobro.
Osim promocije kulture i umjetnosti, kroz razne projekte propitujete položaj žena na političkoj, kulturnoj i društvenoj sceni. Kakva je situacija u BIH po tom pitanju?
Mi vjerujemo da su umjetnost i kultura platforme kroz koje najbolje možemo djelovati, propitivati i biti otvoreni/e za različita tumačenja. Naše trenutne aktivnosti idu u smjeru umjetnosti, aktivizma, prostora i društva kao jedne kategorije, pa potom društvenih i socijalnih istraživanja i politika, učenja i produkcije te razmišljanja o kooperativama.
Položaj žena u BIH, kao i u većini zemalja u okruženju je i dalje nezadovoljavajući. Patrijarhalno nasljeđe i sve radikalniji utjecaj retrogradnih politika su slika situacije u kojoj živimo. Na sreću oko nas je jako puno aktivnih ljudi koji žele vidjeti promjenu i ne odustaju. Mi kao organizacija temeljena na feminističkim vrijednostima radimo s aktivistima i aktivistkinjama koji/e žive tu promjenu i to mi nekako daje nadu da će situacija biti bolja. Da ćemo svi moći razumjeti da bolji položaj žena znači bolji život za sve.
U suradnji s Katjom Kobolt, Dunjom Kukovec i Jelenom Petrović osnovala si kolektiv Red Min(e)d koji je povezao rad Udruženja CRVENA, Udruženja za kulturu i umjetnost u Sarajevu i MINE- Zavoda za društveni angažiranu umjetnost i teoriju iz Ljubljane. Možeš li mi reći nešto o projektu ‘Bring In Take Out- Living Archive’ koji je nastao unutar kolektiva 2011. godine?
Red Min(e)d je na vrlo važnom mjestu u mom životu, jer sam uspjela sa svojim dragim prijateljicama koje žive daleko od mene napraviti kolektiv u kojem imamo prilike raditi skupa, promišljati i dijeliti taj prostor sa umjetnicama i umjetnicima, kulturnim radnicima/cama i drugima koji/e jesu dio ‘The Bring In Take Out’ priče. Naš kolektiv je drugačiji i po tome što nikada nitko ništa ne mora; svaka preuzima odgovornost za sebe, radi najbolje što može u datom trenutku, a druge će biti tu za podršku. Upravo zbog toga skoro pa i nema konflikata, i svaka od nas može imati prostor za ono što joj najviše odgovara u određenom momentu. Početni dogovor je bio da se sve bazira na ljubavi i što god da se dogodi, ljubav među nama i s drugima moramo sačuvati.
The Bring In Take Out Living Archive (LA) kreira javni prostor u vidu interaktivne izložbe suvremene umjetnosti, laboratorija i arhive. To je mjesto glasne feminističke artikulacije iz kojeg je moguće reflektirati, preraditi i emancipirati kako vlastitu, tako i naše zajedničke pozicije. Living Archive zato, kako je to naglasila Biljana Kašić “kao otvoreno mjesto označava i kreira dislokaciju jednako kao i novu lokaciju, vidljivost i prisutnost nevidljivog, mogućnost i slobodu eksperimentiranja, omogućavajući pritom politizaciju prostora i vremena.”
Do sada smo imali LA edicije u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu, Beču i ediciju u sklopu 54. Oktobarskog salona u Beogradu, te veliki broj javnih predstavljanja i razgovara na temu Living Archive-a i naših metodologija rada. U tom putujućem/karavanskom pokušaju sakupljanja i izlaganja onoga što predstavlja feminističku suvremenu umjetnost (ili onoga što ona producira), Red Min(e)d želi kreirati prostor u kome je danas moguće promišljati i razgovarati o subjektima, temama, produkcijskim i recepcijskim okvirima feminističke umjetnosti i uopće feminizma – o tome koliko zapravo njegov re-akt u umjetnosti stvara nove mogućnosti da govorimo, mislimo i na kraju živimo postjugoslavenske feminizme i njihove umjetničke prakse.
(Biljana Kašić: Misliti Living Archive; “Arhiviranje” misli ili feminizma ili? Bring In Take Out Ljubljana edicija, 2012).
Godine 2011. izdana je knjiga “Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga” u kojoj si jedna od autorica. Knjiga započinje citatom Michaela de Montaigne “Žene nisu u krivu ako se ne žele pokoriti propisima koji su uvedeni u svijet. Jer su ih muškarci pisali, ne pitajući žene”. Kako slijedi ostatak priče i o čemu si ti pisala u knjizi?
Knjiga “Dolje ti rijeka, dolje ti pruga” u izdanju Buybooke je zbirka tekstova o ženama Bosne i Hercegovine koju su Saša Gavrić i Hana Stojić uredili, a objavljena je uz pomoć Goethe Instituta u BIH. Ova zbirka tekstova i fotografija njemačke fotografkinje bosanskohercegovačko-hrvatskog podrijetla, Božice Babić koja je portretirala značajne žene u BIH je zaista važan doprinos očuvanju ženskih priča i politike. Radi se upravo o tome da je ideja knjige nastala iz potrebe da se ženski glas čuje i javnosti predstave razmišljanja autora i autorica o ženskom pitanju nekada i danas u BIH, ženama u politici, medijima, umjetnosti itd. Pored mog teksta u knjizi možete naći i tekstove Dunje Blažević, Besime Borić, Vildane Selimbegović, Svetlane Cenić. Harisa Pašović, Nade Ler-Sofronić, Tanje Miletić-Oručević, Azre Džajić-Weber, Martine Minarević- Sopta, Zlatiborke Popov- Momčilović, Tanje Stupar- Trifunović, te Andreja Nikolaidisa.
Ja sam u knjizi pisala o CRVENA ideji i misiji, o ženama u BIH, aktivizmu, solidarnosti, prijateljstvu i drugim načinima otpora.
Već 20 godina si aktivna u feminističkom pokretu koji ti je često inspiracija za rad i poveznica s umjetnošću. Misliš li da je umjetnost prostor koji društvu može ponuditi odgovore ili barem otvoriti nove vidike koji će ih inspirirati za promjenom?
Ja vjerujem da je umjetnost platforma koja nam nudi više prostora, drugačijih reprezentacija, poruka i na kraju različitih interpretacija. Ako je taj prostor živ i ako ga napravimo takvim on je prostor u kojem možemo biti zajedno, raditi zajedno, razgovarati, dijeliti, učiti, biti inspirirani/e ili jednostavno biti, a to je neprocjenjivo iskustvo. I da, prostor umjetnosti kao i drugih sektora jeste prostor moći, struktura i pravila, te na kraju sukoba tržišta i života. U isto vrijeme vidimo da se ta se pravila mijenjaju i razvijaju i da je prostor umjetnosti sve više prostor otpora. Umjetnost je uvijek bila i biti će inspiracija za mnoge značajne osobne promjene koje se svakodnevno odražavaju na vaš i živote drugih oko vas. Umjetnice i umjetnici s kojima radimo i s kojima sudjelujemo u procesima stvaranja zaista jesu promijenili/e moj život.
One Bilion Rising, Crvena akcija, promocije knjiga, Transfor(M)art samo su neke od prošlih aktivnosti u organizaciji Crvene. Koje projekte pripremate za nadolazeće mjesece?
CRVENA trenutno radi na projektu “Šta je nama naša borba dala” i istraživanju vezanom za AFŽ, programom Gradologija koji se bavi istraživanjem i akcijama za javni i zajednički prostor u gradu Sarajevu. Nedavno smo imali novo izdanje Living Archiva pod nazivom Living Archive StockHolm Edition: Dada Polis koji se održao od 30.10 – 2.11. 2014 u Stockholmu. Na ovoj ediciji predstavili smo Cristinu Caprioli, Andreju Dugandžić, Jusufa Hadžifejzović, Filippu Hanzon, Nelu Hasanbegović, Elin Magnusson, Svetlanu Maraš, MYCKET, Stinu Nyberg, Mariju Ratković, Hannu Wildow, Vildu Kvist i kolektiv Red Min(e)d. Ovo je jedan kolaboracijski projekt podržan od strane Swedish Institute i Swedish National Council for Cultural Affairs u sklopu kojega ćemo imati dvije edicije LA, jednu u Stockholmu i jednu u Sarajevu 8. ožujka sljedeće godine.