cléo je časopis koji je nastao kao doprinos filmskoj kulturi koristeći feminističku perspektivu i ideje. Urednica i osnivačica časopisa Kiva Reardon iza sebe ima višegodišnje iskustvo u radu na filmu i televiziji, na područjima komunikacije, produkcije i projekt managementa. Živi i radi u Torontu u Kanadi, a osim što je bila članica žirija na brojnim lokalnim i internacionalnim film festivalima, aktivna je članica nekoliko organizacija poput Toronto Film Critics Association, Women in Film and Television – Toronto, Alliance of Women Film Journalists i International Federation of Film Critics (FIPRESCI). Nakon studija, pisala je za novine i portale poput, The Globe and Mail, POV Magazine, Cineaste, Cinema Scope and Maisonneuve, a osnivanjem cléa uspjela je povezati političke i filmske interese. Iako kratko na medijskoj sceni, cléo je izazvao veliki interes čitatelja/ica i stvorio prostor za jake feminističke glasove, ali i diskusije o ženama na filmu i redateljsko/scenarističkim pothvatima žena u filmskoj industriji. Kiva i ostale suradnice cléa nadaju se da bi njegovo digitalno izdanje moglo pružiti jedan sasvim novi uvid u filmove i filmsku kritiku.
Urednica si i osnivačica časopisa cléo u kojem se diskutira o filmskim temama iz feminističke perspektive. Kako je cléo nastao i gdje si pronašla inspiraciju za ime?
{slika}
cléo je nastao iz jednog e-maila koji sam poslala na nekoliko adresa prijatelja/ica i kolega/ica u studenom 2012. godine. Sadržaj je bila neka ‘polu-formirana ideja’ koja se rodila iz želje da napravim feministički film časopis. Nisam imala plan, ali sam znala da ga želim nazvati cléo po Agnés Vardinom ‘Cléo de 5 à 7’. Prvi put sam gledala taj film tijekom studiranja na predavanju koji je održala briljantna Allanna Thain na McGill fakultetu. Zaista mi je otvorio oči prema poveznici između filma i feminizma. I kao što sam rekla, nisam imala pripremljen veliki plan, ali me zanimalo postoji li interes da pokušamo napraviti nešto. Svi su odgovorili potvrdno.
Osim časopisa u kojem svi zainteresirani/e mogu pročitati teme vezane za film i feminizam, cléo je i mjesto za spisatelje/ice koji mogu pridonijeti svojim radovima. Tko su ljudi koji su zainteresirani za pisanje za cléo: mlađe generacije, filmski kritičari/ke ili možda žene iz filmske industrije?
Kako smo se počeli razvijati i rasti, dobivamo radove etabliranih spisatelja/ica što je zaista sjajno. Također se trudimo uključiti i objavljivati nove i različite glasove. Veliki problem u filmskom svijetu jest nedostatak različitosti u pogledu roda, rase, godina i statusa. Pred nama je još dug put, ali želimo da noviji spisatelji/ice znaju da nam mogu pristupiti. Naravno, na kraju dana sve se svodi na dobar i snažan tekst. Po prvi put u ‘LABOUR’ izdanju, objavili smo diskusiju na ‘Obvious Child’ Gillian Robespierre između filmskih kritičara/ki Zebe Blay, Fariha Róisína i glumca Deragh Campbell (I Used to Be Darker). Ideja je bila stvoriti prostor za druge ljude u industriji poput glumaca/ica, redatelja/ica, producenata/ica, programera/ki; ljudi koji možda ne žele napisati esej, nego žele ući u dijalog.
Gotovo dvije godine objavljujete zanimljive filmske naslove i gledišta o filmskoj kulturi i feminizmu. Koji filmovi su vam najzanimljiviji za diskusiju?
Mislim da nemamo neki određeni tip ili žanr filmova. Odabiremo različito, od avangarde do blockbustera i volimo imati široki vremenski raspon. Najbolja stvar kod objavljivanja tri puta na godinu je što nema tolike zabrinutosti oko datuma izlaska, ideje dolaze prve.
Čemu težite u pisanju: osobnim esejima kroz feminističku perspektivu ili kritičkim recenzijama?
Pisala sam o Steven Soderberghovom ‘Haywire’ i bio je to poprilično direktan esejski pristup. Nisam tip spisateljice koja piše isključivo osobno, iako, naravno da je svaka kritika osobna sama po sebi koristimo li prvo lice ili ne. Neki drugi eseji dotaknuli su se fenomenoloških odgovora na film, ali rekla bih da smo filmska publikacija sa spisateljima/ica koji vide svijet iz feminističke perspektive.
U medijima se u zadnje vrijeme dosta raspravljalo o položaju žena na filmu, redateljicama i novoj eri feminističkog filma. Kakva je situacija u Kanadi s obzirom na tu temu?
Kanadska filmska industrija je komplicirana ‘zvijer’ jer ne živimo i radimo samo u sjeni Hollywooda već je tu i engleska i francuska podjela. Što se tiče SAD-a, manje žena radi na filmu nego muškaraca, ali ne mogu reći točnu statistiku na tu temu. Općenito, rekla bih da neki prostori poput dokumentarnog i nezavisnog filma, ima veći broj žena koje rade iza kamera zbog mnogostrukih kompleksnih razloga.
Prema mnogim istraživanjima Kanada slovi kao svjetski lider u promociji i zaštiti ženskih prava i spolne jednakosti. Radi li se samo o statistikama ili je spolna jednakost nešto što se zaista poštuje?
Kanada voli misliti da je uistinu progresivna nacija koja provodi dobru liberalnu politiku. Da budemo jasni, u usporedbi s mnogim zemljama ona je utopija. U stvarnosti, naša sadašnja konzervativna vlada vodi tihi rat s domorocima, queer i rodnim pravima te rezanjem proračuna. Na primjer, Moncton, grad u provinciji New Brunswicka bori se protiv zatvaranja jedine klinike za pobačaje. Ako živiš na otoku Prince Edward (još jednoj provinciji Maritime), na njemu nema mogućnosti za pobačajem i žene koje traže postupak prisiljene su putovati u Halifax, Novu Scotiu. Drugi gorući problem su Aboriđankinje koje čine 16 posto ukupnih ubojstava žena u Kanadi, iako čine samo 4.3 posto čitave kanadske populacije. Vlada i RCMP (naša nacionalna policija) napokon su se pokrenuli po pitanju tih uznemirujućih podataka. To se dogodilo samo zbog opreznosti ljudi koji zahtjevaju odgovornost od naše vlade. Svakako smo progresivni, ali to ne znači da možemo staviti ‘noge u zrak’ i reći kako je sav posao učinjen.
Feministička perspektiva nije uvijek poželjna u filmskim osvrtima. Kako je časopis prihvaćen do sada u medijima?
Mogu reći da je reakcija do sada bila jako pozitivna. Mislim da postoji stvarni apetit za angažirane i dulje forme stavova o filmovima, a mi upravo to nudimo.
cléo je nedavno započeo suradnju s online kinotekom MUBI na kojoj predstavljate ženske priče i projekte redateljica. Možeš li mi reći nešto o tom projektu?
Jako smo zadovoljne zbog suradnje s MUBIEM, za koji mislim da predstavlja budućnost digitalne filmske kulture. Postoji VOD ili platforme poput Netflixa koji dominiraju količinom, a taj višak može biti neumjeren- količina umjesto kvalitete. MUBI zaista prilazi odabiru sadržaja s istančanim ukusom, i divim se ukusu i znanju programera Adama Cooka (koji piše za cléo) i Kurta Walkera s kojim radim. Nadam se da će kreiranje mjesečnih serija, filmova žena ili onih u kojima su žene u fokusu dobiti pozornost koju zaslužuju.
Tri puta godišnje časopis izlazi s novom temom. Na koji način ih odabirete i što pripremate za sljedeće izdanje?
Proces odabira tema bazira se na odličnoj suradnji. Imamo jako dobar tim- Juliu Cooper, Mallory Andrews, Eleni Deacon, Calinu Ellwand i Lindsay koje su veoma aktivne u održivosti cléa, od logistike do kreativnog razvoja. Iskreno, ne mogu riječima opisati koliko njihov rad, misli, zalaganje i vrijeme znače. cléo bez njih ne bi postojao. Na našem zadnjem sastanku osjetili smo potrebu za nekim lakšim tonom i odlučili se za temu: PARTY! Jako nas zanima kako će ta tema inspirirati naše suradnike/ce.
