Znanstveno-umjetnički skup “Čitanje roda” , što je nedavno održan po prvi put u Rijeci, možda nije pokazao da u Hrvatskoj postoji osmišljen i jedinstven feministički pokret, no to mu uostalom i nije bio cilj. Njime se zapravo htjelo “probuditi” mladu znanstveno-umjetničku scenu u Rijeci i uputiti na niz pitanja koja otvara feministički diskurs.
O samom skupu, mnogim brojnim mladim intelektualkama i umjetnicama koje su ga pohodile, ali i o širem stanju u društvu, Davor Mandić iz Novog lista razgovarao je s predsjednicom Udruge žena u znanosti i umjetnosti, organizatora skupa, Kristinom Posilović, riječkom pjesnikinjom i znanstvenicom.
Kako ste zadovoljni prvim izdanjem skupa “Čitanje roda”?
– Vrlo sam zadovoljna realizacijom čitavog projekta.
Najveća nam je želja pokrenuti Centar za ženske studije i u Rijeci. Voljele bismo potaknuti ljude na istinski angažman u društvu Sama ideja se razvijala nekih godinu dana, nismo bile sigurne je li pravo vrijeme da krenemo u ovakav projekt s obzirom na lošu gospodarsku situaciju koja je rezultirala smanjenjem sredstava za projekte iz kulture, no odlučile smo ići “glavom kroz zid” jer držimo da je ovakav projekt važan za Rijeku.
Uspjele smo sa skromnim sredstvima ostvariti ciljeve, a oni su bili da progovorimo o rodu, da ga preispitamo i promišljamo i da damo mladim ljudima prostor u kojem će se predstaviti javnosti, iznijeti neke “svježe” ideje o feminizmu danas i zainteresirati javnost za njih.
Što vam je ostalo najupečatljivije? Po čemu ćete ga pamtiti?
– Definitivno po znanstvenom simpoziju “Feministički dijalozi”, na kojem su osim dr. sc. Ankice Čakardić nastupile studentice riječkog i zagrebačkog Filozofskog fakulteta i koje su nas oduševile svojim znanjem, istraživačkim radom i uopće promišljanjima o feminizmu danas.
Mogli smo čuti vrlo zanimljiva izlaganja u vezi feminizma i braka, jezika u LGTBQ zajednicama, roda i kazališta i druga. A svakako treba spomenuti i književne večeri s Asjom Bakić, Mimom Simić, Darijom Žilić, Lanom Derkač, vrlo poučno književno jutro sa Zoranom Krušvarom i Manuelom Zlatar u vezi feminističkog čitanja bajki.
Posebno mi je drago što smo ugostili Damira Steinfla i Irenu Jukić Pranjić sa zajedničkom izložbom stripa “Dijalog”. Sve su to ljudi koji nisu samo istaknuti kulturni djelatnici, već i aktivisti u svome području, oni od kojih možemo učiti i koji nas rado uče.
Kako ste zadovoljni odazivom? S jedne strane lijepo je pozdraviti decentralizaciju, ili dezagrebizaciju, ali s druge, izostala je šira potpora “građanstva”?
– U načelu sam zadovoljna provedbom čitavog projekta, no naravno da bih voljela da je više ljudi posjetilo programe. Jer ne radimo to zbog sebe i za sebe, radimo za Rijeku i njene građane.
Cilj je bio da Rijeci predstavimo kulturne djelatnike i djelatnice, umjetnike i umjetnice koji promišljaju feminizam u svom radu i svakodnevnom djelovanju i da im približimo feminizam na jedan nov, inovativan način. Voljela bih da se kulturna, ali i ostale scene konačno decentraliziraju, da pokažemo “zube”, a mislim da imamo i čime konkurirati, nije potrebno da sami sebe zatvaramo u okvire. Ako se mi otvorimo, scena će se otvoriti.
Što je po vama razlog za slabiji odaziv?
– S jedne strane moram priznati da sam razočarana što kolege i kolegice s Filozofskog nisu posjetili niti jedan od programa, osim troje kolega.
Ne znam koji je razlog tome, možda jednostavno nisu zainteresirani za tu temu, a to je s moga gledišta žalosno, jer govori o potpunoj degradaciji kategorije intelektualaca ako je ona uopće ikada postojala u Hrvatskoj. Pretpostavljam da “fotelja” osim udobnosti znači i svojevrstan prijezir prema svemu onome što ju može poljuljati, a to je znanje, sposobnost i želja za radom.
S druge strane, izostanak potpore šire javnosti može biti posljedica očaja s kojim se ljudi bore zadnjih dvadesetak godina i koji je sada toliko kulminirao da ljudi jednostavno više nikome ne vjeruju i misle da im nitko i nikako ne može pomoći.
Jasno mi je da se ovdje radi o našem znanstvenom i umjetničkom angažmanu, ali i mi smo redom nezaposleni, honorarci ili potplaćeni. Ni nama ne plaćaju doprinose, ili isplaćuju honorare, tako da ovaj angažman ide mnogo dalje nego što se može činiti na prvi pogled.
Feminizam je borba protiv potlačenosti, i dok je samo jedna osoba u svijetu potplaćena ili neplaćena i dok je samo jednoj osobi ugroženo njeno ljudsko pravo, mi ćemo na to upozoravati.
Je li udruga organizator skupa osnovana s jedinim ciljem organiziranja skupa ili namjeravate pokrenuti i neke druge akcije?
– Naravno da ne, ovo nam je prvi projekt kojim smo se htjeli predstaviti javnosti.
Voljele bismo u naredno vrijeme pokrenuti projekte kao što je primjerice festival “Kratka priča je ženskog roda”, koji organizira Centar za ženske studije u Zagrebu, nadamo se organiziranju tribina na temu, primjerice, Zakona o ravnopravnosti spolova, provedbe edukativnih programa iz područja feminizma, a najveća nam je želja pokrenuti Centar za ženske studije i u Rijeci.
Mislimo da bi to bilo korisno za grad, mjesto na kojemu bi se educirale generacije zainteresiranih građana i građanki, studentica i studenata koji bi onda mogli nastaviti širenje naših zajedničkih ciljeva. Voljele bismo potaknuti mlade ljude, a i ne samo mlade, na istinski angažman u društvu.
Kako na nju reagiraju lokalne žene u znanosti i umjetnosti?
– Dobile smo podršku od pojedinih žena u znanosti i umjetnosti, jer kao što sam već rekla, mnogo njih je “uhljebljeno” u svoje pozicije i ne smatraju da je potrebno djelovati za one čiji put tek počinje i to je potpuno tragično. No borba nikada nije završila, ona se nastavlja ili tek počinje i dat ćemo sve od sebe da uspijemo u tome, da ukažemo na situaciju, da se ta situacija ispravi.
Tu naravno uvijek mislim na sve strukture društva koje su osjećaju potlačeno, s posebnim naglaskom na žene koje prednjače na burzi rada, kojima se ne plaća posao domaćice, koje dobijavaju otkaze ako zatraže porodiljni dopust i slično. Nažalost ima takvih bezbroj primjera.
Možete li otkriti štogod o planovima za sljedeće izdanje skupa? Hoće li se širiti, povećavati?
– Namjeravamo proširiti skup na način da on postane regionalni, a ako bude mogućnosti i više od toga.
Voljele bismo pozvati gošće iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Mađarske i Italije da nam podijele svoja iskustva i da se na taj način, kroz iskustvo zajedničkog sudjelovanja u projektu, povežemo s njima kako bismo stvorile neki model koji možemo iskoristiti u svom daljnjem, aktivističkom radu. Naravno, sve ovisi o financijama, ali nadamo se da će projekt prepoznati Grad, Županija i Ministarstvo, ali i strane fondacije na koje ćemo aplicirati.
Revolucija je u Hrvatskoj tek krenula, na nama je da ljudima ukažemo da su oni, njihova prava i dobrobit, odabrani cilj, misija i rezultat!
