Sonja Solunac, vizualna umjetnica i aktivistkinja iz Kragujevca te suosnivačica Wooman magazina, za Libelu je govorila o erotici, ženskoj umjetnosti i feminizmu.
Je li umjetnost – sloboda? Osjećaš li slobodu u zemlji u kojoj djeluješ?
To je jako začarano pitanje. Je, kada imaš slobodu kritičkog promišljanja, mogućnost djelovanja, publiku i institucije koje ti to dozvoljavaju. Ako nemaš – nije. U našoj je zemlji (Srbija, op. a.) sve manje slobode i mogućnosti, mislim da i ne treba posebno napominjati da to ima veze s političkom i ekonomskom situacijom u državi.
Od kada se baviš umjetnošću i kada je ona postala komentar društva? Bi li ti tako nazvala svoj rad?
Od djetinjstva se bavim umjetnošću. Sjećam se kada me je pedagog prije polaska u školu pitao što bih voljela biti kada narastem. Rekla sam – slikar. Danas mi je jako žao što me nije ispravio i rekao: “Ne, ti ćeš biti slikarica”.
Društvenim temama sam se oduvijek željela baviti, iako sam zapravo tek prije nekoliko godina počela ozbiljnije proučavati rodne teorije i aktivizam.
Svaka umjetnost je na neki način komentar društva, jer je nastala iz društva, nalazi se u društvu, podržava ili kažnjava društvo itd. I kada mi netko od umjetnika/ca kaže: “Ja stvaram iz sebe/svoje unutrašnje doživljaje, društvo me ne zanima, kao niti angažirana umjetnost”, odzvoni mi u glavi – osobno je političko. Čovjek je prvo društveno biće, tek nakon toga umjetnik/ca, tako da svakako komentira društvene okolnosti, samo na drugačije načine.
Kako je nastao Wooman i koja je tvoja uloga u toj priči?
Wooman magazin je nastao u Kragujevcu 2012. godine, nakon projekta Mesec ženskog aktivizma i umetnosti, autorice Aleksandre Ninković. Na tom projektu sam radila kao koordinatorica. Kroz našu suradnju su se spontano počele razvijati i neke ideje. Prvi broj je izgledao kao neka vrsta završnog izvještaja projekta, nakon čega smo odlučile raspisati natječaj i da magazin mora zaživjeti. Realizirale smo još dva broja, a sada je i četvrti u pripremi. Prvi je izdan u studenom 2012. godine, drugi u ožujku i treći u prosincu 2013. godine
Radi opravdanih razloga kasnimo s izdavanjem, iako je inicijalna ideja bila da novi broj izlazi svaka tri mjeseca. Moram se pohvaliti da je odaziv autorica i autora, kako onih iz zemlje, tako i onih iz cijele regije, izuzetno velik. Fokus magazina je na ženskom i feminističkom stvaralaštvu koje je zasnovano na različitim umjetničkim disciplinama.
Osim što uređujem rubrike magazina, bavim se i analizom sadržaja koji dolazi kao materijal kroz natječaje. Podaci iz tog istraživanja će kasnije, kroz koju godinu, služiti za rad na temu “Kako se doživljava žensko i feminističko stvaralaštvo kod umjetnica/ka na ovim prostorima”.
Smatraš li da se feminizam treba konzumirati kroz umjetnost? Misliš li da je feministička umjetnost odmak od salonskog feminizma, njegov sastavni dio ili nevezano djelovanje koje je u stanju nešto promijeniti? Koliko se može utjecati na neke pojave u društvu – feminističkom umjetnošću?
Da, naravno. Feminizam je posvuda i treba se konzumirati i kroz umjetnost.
Niti sama nisam vjerovala kakvu moć djelovanja ima dok se nisam počela njime baviti i u praksi. Učenje i proširivanje znanja me je promijenilo kao osobu i moj utjecaj na druge. Da ne spominjem razmjer moći ulične umjetnosti i performansa koji je pomogao mnogim ženama koje inače ne konzumiraju “salonski feminizam”, da saznaju da postoji nekakav siguran broj koji se može nazvati, da postoje žene koje proživljavaju isto što i one, da nisu same i da im se može pomoći.
Što sve obuhvaćaju tvoji radovi? Jesu li tvoji likovi kulturološki neodređeni ili se može nazrijeti ‘bjelačka privilegija’ u njima? Koje stereotipe voliš propitivati?
Moji radovi obuhvaćaju društvene odnose, pojave i situacije. Mislim da ne sadrže natruhe ‘bjelačke privilegije’, već sagledavam sve u našoj kući, između četiri zida, na ulici i u sistemu. Zaista ima previše negativnih stereotipa na čijem smanjenju se treba raditi bez prestanka, bez obzira čime se pojedinac/ka bavi. Želim propitivati steretipe koji se bave rodom, klasnim položajem i seksualnim opredjeljenjem.
Erotika je ‘prljava’ u javnom prostoru. Na koje načine prezentiraš erotičnost u umjetnosti, i u kojoj mjeri su neodvojiva ta dva pojma – postoji li erotika bez umjetnosti i obrnuto?
Erotika (ne) živi sama za sebe, ona je u stanju prožimati se posvuda, naravno – pogotovo u umjetnosti. Iz podsvijesti uvijek nešto ‘kuha’, no ‘poklopac’ postoji – društveni okviri koji su uglavnom stereotipni i skloni predrasudama. Mislim da pojmovi mogu biti odvojeni, erotika bez umjetnosti i umjetnost bez erotike postoji, a to jedino zavisi od autora/autorice, kao i od konteksta.
Konkretno, u mom slučaju, uzela sam erotiku u najširem smislu kao temu u vizualnom stvaralaštvu. Pogotovo osjećaj erotike općenito kod osoba koje su pretrpjele neku vrstu zlostavljanja. A sada, što je tu društvu u javnom prostoru prljavo – erotika ili zlostavljanje, neka sama odgovori!
Jesi li se prilikom stvaranja ciklusa ‘Sturm und Drang’ vodila okvirnom ‘definicijom’ istoimenog književnog pokreta, odnosno jesi li ga činila s namjerom da bude nesputani izraz osjećaja i strasti kao oštra kritika društva kao pojave? Dogodi li se odluka da nastane određeni ciklus ili djela nastaju, pa ih naknadno ‘smjestiš’ u nekakve ‘okvire’? Ima li ciklusu kraja u umjetničkom izražaju, ili se ponavljaju i vrte u konstanti?
Naziv ciklusa Sturm und Drang je nastao tako što se proces mog razmišljanja tijekom rada djelomično kosio sa definicijama istoimenog umjetničkog pokreta iz 18. stoljeća. Odluke o nastajanju nekog ciklusa su dolazile spontano, još od studentskih dana, i još uvek radim na njima. Imam teme kojima se bavim i one se stalno dopunjuju nekim novim izrazima i metodama u radu. Svaki ciklus, ili umjetnički projekt je uvijek otvoren zbog konstantne potrebe za istraživanjem i proširivanjem.
U ranijim intervjuima si govorila i o binarnom konceptu jedne osobe, tj. da je osoba i muško i žensko, odnosno dva smo dijela s naglašenom polovicom koja nas definira.
Željela sam naglasiti razliku između termina rod i spol. Kroz cijeli život nas uloge definiraju, i mi se sa tim okovima svakodnevno borimo. Živimo svoje uloge koje su već stoljećima stvarane i nametane, i na različite načine ih se pokušavamo osloboditi i/ili korigirati.
Jesi li izlagala van Srbije? Bi li napustila Srbiju da imaš priliku?
Nisam puno izlagala van Srbije, samo par puta, i to su u pitanju bili neki likovni tečajevi za međunarodne grupne izložbe.
Planiram otići iz Srbije kao studentica umjetnosti, jer želim nastaviti s obrazovanjem i umjetničko-aktivističkim radom. Hoću li zauvijek ostati vani, to još niti sama ne znam.
