Prije 14 mjeseci, škotski glumac, dramski pisac i aktivist Matthew McVarish počeo je hodati Europom zbog samo jednog cilja: probuditi svijest ljudi o seksualnom zlostavljanju djece. Zagreb je bio 21. grad koji je posjetio, a tijekom njegova boravka u Hrvatskoj imala sam prilike razgovarati s Matthewom o projektu Road to Change: Walk to Stop the Silence. Cijela kampanja potaknuta je događajima iz njegove prošlosti jer je i sam bio žrtva seksualnog zlostavljanja, a danas svojom ispovijesti i zalaganjem za promjenu zakona kojim zlostavljači djece ne bi ostali na slobodi zbog zastare (što se u mnogim zemljama u Europi još uvijek događa) pomaže djeci diljem EU. Svaki grad koji posjeti koristi za dijeljenje letaka i susrete s medijima, organizacijama i ustanovama koje rade za dobrobit djece. Međusobnom suradnjom i izmjenom informacija nada se da će do kraja svog putovanja koje završava 2015. godine uspjeti ostvariti misije s kojima je krenuo na put i promijeniti odredbe u zakonu.
Prije godinu i pol započeo si važno putovanje iz Londona u sklopu projekta ‘Road to change’. Kako je započela ideja i organizacija hodanja Europom?
Na ideju sam došao jer sam bio žrtva seksualnog zlostavljanje od strane svog ujaka kada sam bio dijete, a osim mene zlostavljao je troje moje braće. U Škotskoj je i ženama i muškarcima jako teško govoriti o takvim stvarima. Glumac sam i dramski pisac za televiziju i kazalište, i odlučio sam napraviti kazališnu predstavu o braći koja su bila zlostavljana jer o tome nisam mogao razgovarati sa svojom braćom. Predstava je imala premijeru u Glasgowu 2008. godine; pozvao sam braću da je pogledaju i nakon nje smo prvi put razgovarali kao obitelj. Ubrzo nakon toga moj je ujak bio u zatvoru. Organizacija u Washingtonu ‘Zaustavimo šutnju, zaustavimo seksualno nasilje nad djecom’ inspirirala me je da napišem tekst za kazališnu predstavu. Nazvao sam ih i rekao da su me inspirirali za predstavu koja je učinila veliku promjenu u mom osobnom životu i životu moje braće, a oni su pozvali predstavu u SAD, tako da se izvodila u San Franciscu, Chicagu, Washingtonu, a Škotska Vlada financirala je predstavu na Broadwayu u New Yorku. Nakon svake predstave izašao bih na pozornicu i govorio o svom zlostavljanju. Doslovno nakon svakoga takvog istupa netko iz publike bi podijelio i svoju priču, a često su to bili istupi i priznanja zlostavljanja po prvi put uopće.
U tom trenutku sam shvatio da je to jako važno i značajno, te ubrzo nakon toga organizacija u Washingtonu me imenovala ambasadorom za Veliku Britaniju. Odlučio sam proputovati Europu, otići u svaki glavni grad EU i podizati svijest o seksualnom zlostavljanju djece. Shvatio sam, ako hodam, obratit ću više pažnje i to je zapravo razlog zbog kojega sam se na to odlučio. Nikada nisam imao želju hodati Europom ili oboriti Guinnessov rekord, nisam sportski tip, već je to jedini način koji sam mogao zamisliti, a kojim bi se priča mogla proširiti. Pokazao se uspješnim; bio sam na televiziji, radiju, u novinama, a sve je prevedeno na 26 jezika. Kada bi počeo pričati s novinarima rekli bi mi da sam prvi muškarac kojeg su upoznali, a koji je priznao da je bio seksualno zlostavljan kao dijete.
Svjetska zdravstvena organizacija je radila istraživanje u kojemu su rezultati pokazali da će svaki šesti dječak i svaka četvrta djevojčica biti žrtve seksualnog zlostavljanja do svoje 18 godine, a to su tek podaci istraživanja. Vijeće Europe imao je kampanju “Jedno od pet” i time su pokušali obratiti pozornost na podatke koji kazuju da će svaka četvrta osoba biti zlostavljana. Često govorim ljudima da zamisle skupinu djece u vrtiću, i da će 30 posto njih biti seksualno zlostavljano prije nego navrše 18 godina. Nitko ne želi da se to dogodi, a jedini način da to zaustavimo u budućnosti je da govorimo o tome. Prevencija je ono što mi kao odrasli ljudi imamo u svojoj moći, ne možemo očekivati od djece da sama sebe zaštite. Mi se moramo nositi s time, ali problem je u tome što pokušavamo podignuti svijest o temi o kojoj nitko ne želi razgovarati. Da bi se zlostavljanje prestalo događati, moramo priznati da se te stvari događaju, a većina ljudi ne želi o tome niti razmišljati.
Koja je glavna misija i ciljevi projekta ‘Hodanjem protiv šutnje, zaustavimo seksualno zlostavljanje djece’?
‘Road to change’ ima tri glavna cilja, a prvi je svakako dizanje svijesti o problemu koji je doista ozbiljan. Kada seksualno zlostavljaš dijete, mijenjaš njegovu budućnost, i ona/on nikada neće postati ono što su mogli da ih se nije seksualno zlostavljalo. Jako je važno da ljudi to razumiju. Drugi je politički: lobiranje za zakonodavne promjene kako bi se u europskim zemljama ukinula zastara za spolne delikte na štetu djece, jer svako dijete u EU bi trebalo imati ista prava, a u ovom trenutku to nije tako. Djeca u Hrvatskoj nemaju ista prava kao djeca u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji, i to je strašno. Treći je općenito umrežavanje; pokušavam ohrabriti i dijeliti svijest/znanje preko organizacija koje se već bave sličnim poslom i pomoći im podrškom i informacijama.
Ne radim to da bih promovirao sebe, ‘Zaustavimo šutnju’ nije takav projekt. Radim to isključivo za dobrobit djece u svakoj zemlji u kojoj se trenutno nalazim. Kao primjer navest ću svoj boravak na Cipru gdje sam se sastao s Ministrom obrazovanja. Zbog sastanka sa mnom pozvali su Dr. Palmer iz organizacije ‘Stop the silence’ iz Washingtona kako bi na Cipru održala predavanje i obuku u kojoj je predstavila program organizacije te prevenciju seksualnog nasilja djece kroz edukaciju i obrazovni sistem koji bi svaka škola trebala imati. To se nije dogodilo dok nisam došao na Cipar i tko zna kada bi započela provedba takvog programa da nisam došao tamo.
Postoji knjiga koju promoviramo, zove se ‘Moje tijelo pripada meni’, i biti će prevedena na šest stranih jezika zahvaljujući ‘Road to change’ i suradnji s britanskim koncilom, ambasadom i ministarstvom obrazovanja. Znam da ovdje u Hrvatskoj imate knjigu ‘Kiko i ruka’, prevedena je na deset jezika i to je jako važna knjiga, ali nije kraj priče. Postoje i druge knjige. Djeca trebaju što više informacija, kao i učitelji i roditelji. Ono što želim naglasiti jest da cilj ovog programa nije samo hodanje po Europi, već sastajanje sa što većim brojem ljudi iz raznih organizacija i obrazovnih ustanova kako bi se ostvarila ohrabrujuća suradnja za zajedničke projekte. Situacije poput onih s kim se nalazim u određenom gradu kao i hoće li mi dati priliku za razgovor pokazuju koliko ću uspjeha imati. Postoje neke ustanove koje mi uopće nisu htjele dale priliku da govorim.
Zalažeš se za mijenjanje zakona kojim bi svakom zlostavljanom djetetu bila omogućena jednaka prava. Kakvo je trenutno stanje po pitanju tog zakona u Europi i što točno predlažeš tijekom svojih putovanja?
Ono što ja predlažem jest da svako dijete u Europi ima jednaka prava. Zakon zbog kojeg negodujem je onaj koji se tiče zastara za spolne delikte na štetu djece. U Velikoj Britaniji ne postoji ta restrikcija i zločin se može bilo kada prijaviti. Mogu ti dati puno primjera preživjelih ljudi (zovemo ih preživjelima jer su prošli seksualno zlostavljanje) i koji su došli u policijsku postaju prijaviti zločin, a policija bi im rekla kako je vrijeme za prijavu isteklo. Dakle, osoba koja ih je seksualno zlostavljala je slobodna i ne može biti uhićena. Osoba koju poznajem i koja je seksualno zlostavljana ima 30 godina, a muškarac koji ga je zlostavljao je u pedesetima, i još uvijek radi s djecom. Žrtva je bila u policiji, a oni su odgovorili da je rok za prijavu 10 godina od trenutka kada navršiš 18 godina, znači imaš 10 godina vremena da prijaviš zločin.
U Njemačkoj je taj zakon produžen do 51. godine, ali Luksemburg ima limit do 28. godine, što znači da su djeca u toj zemlji još uvijek u opasnosti. U Velikoj Britaniji bi taj čovjek istog trenutka bio uhićen, u Cipru i Njemačkoj također, ali u Mađarskoj, Latviji ili ovdje u Hrvatskoj, on je slobodan čovjek. To nije poštivanje ljudskih prava! Kada sam navršio 25 godina shvatio sam da i dalje šutim dok moj ujak radi s djecom te da je moja šutnja postala preopasna. Mnoga djeca su bila u opasnosti zbog čovjeka o kojem samo ja imam informacije, i samo ja to mogu zaustaviti ako prekinem šutnju. I takva je svaka peta osoba na zemlji, svaka peta osoba je preživjela. Spomenuo bih nešto što me jako razočaralo u vezi Hrvatske, a to je da vi niste imali taj zakon do prije sedam godina. Kada sam bio u Slovačkoj, u tri dana boravka u kojem sam se našao s parlamentom i pravobraniteljem za djecu pokrenuli su peticiju kako bi poništili slovačku limitaciju o kojoj se raspravljalo u parlamentu. Neke zemlje u EU nemaju ovaj zakon, neke ga mijenjaju, dok ostali razumiju važnost tog zakona, ali još nisu spremni djelovati jer to ne vide kao prioritet. Naglasio bih kako je poništavanje zastare za prijavu seksualnog zlostavljanja jedan od najhitnijih zakona koji bi se trebao provesti!
Tvoj aktivizam je povezan s događajima iz prošlosti o kojima danas otvoreno govoriš. Kako si preživio traumu iz djetinjstva i pronašao snagu da pomogneš ljudima s istim problemima?
Bio sam jako suicidalan u tinejdžerskim godinama, planirao sam svoje samoubojstvo, a jedini razlog koji me potaknuo da odustanem od tog čina je moja obitelj; nisam im to htio priuštiti. To je stupanj depresije i anksioznosti koju sam dosegnuo tom traumom. Srednju školu sam prošao osjećajući se zbunjeno i usamljeno. Nisam nikome mogao reći što je moj ujak učinio jer nisam htio da itko sazna da sam seksualno zlostavljan. Bio je to doista mračan period mog odrastanja i do unazad šest godina uopće nisam govorio o tome. I moja braća koja su također bila zlostavljana – svi smo se mi mučili – a nitko od nas nije progovorio. U to vrijeme, moj ujak je još uvijek bio slobodan. Razmišljajući što bi se sve još moglo dogoditi i kome bi mogao naškoditi natjeralo me da prekinem šutnju. Kada pričam s preživjelima, često im kažem kako znam da žele da sve što se događalo jednostavno nestane, kako se ne bi morali nositi s time, ali to ne može otići samo od sebe, niti ikada odlazi. Ljudi govore kako nisu dovoljno snažni da prolaze kroz cjelokupan proces, stoje u sudnici i govore o svemu što im se događalo gledajući u oči osobu koja im je zagorčala život. Kada odrastemo imamo veću snagu nešto promijeniti i pomoći bespomoćnom djetetu u sebi i svoj djeci kojoj bi se mogla dogoditi ista stvar. Naš glas je ključ spašavanja djece od onoga što nam se i samima dogodilo.
S obzirom na to da ‘Road to change’ u potpunosti ovisi o donacijama, zanima me tko ti pomaže tijekom ovog putovanja? Podupiru li financijski ovaj projekt Vlada i velike kompanije?
Nemam nikakvu potporu od strane kompanija jer se nitko nije uključio u projekt, niti ga sponzorirao. Mislim da je to zato što se projekt zove ‘Hodanjem protiv šutnje, zaustavimo seksualno zlostavljanje djece’. Mnoge kompanije je strah imati svoj logo pored takvog naslova. Očito im je prestrašno biti povezan sa seksualnim zlostavljanjem djece iako se projekt odnosi na prevenciju i liječenje tog problema. Javio sam se više od 200 privatnih kompanija i nitko od njih nije htio imati veze s nama. Hodam 50 km svaki dan, trebao bih jesti 5000 kcal dnevno, izgubio sam oko 15 kilograma jer nemam financije koje bi sve to pokrile. Obično, kada hodaš toliko, imaš fizioterapeuta i nutricionista koji nadgledaju cjelokupnu situaciju; ja samo hodam i nastojim si omogućiti sportsku masažu, ali katkad si ne mogu ni to priuštiti. Zadnji put kada sam išao na masažu, bio sam u Rumunjskoj i nakon toga u Ljubljani, no bilo je toliko bolno da sam morao prestati zbog jakih bolova u leđima i nogama. To su posljedice s kojima ću se morati nositi jednom kada završim s hodanjem, ali za sada jednostavno moram nastaviti dalje.
Tijekom boravka u Zagrebu imao si sastanak s Pravobraniteljicom za djecu. Kako je prošao sastanak i kakvi su dojmovi o dosadašnjem radu hrvatskih organizacija i ustanova po pitanju zaštite djece i prevencije seksualnog zlostavljanja?
Iako je Hrvatska razvijenija od mnogih zemalja, tijekom sastanka sam saznao da je neke važne zakone u vezi seksualnog zlostavljanja djece i zastare po pitanju prijava istih, Hrvatska donijela tek prije sedam godina. Imate neke sjajne stvari, posjetio sam Polikliniku za zaštitu djece i Hrabri telefon, a razgovor u Uredu pravobraniteljice je prošao jako ugodno. Kada sam krenuo hodati nastojao sam se, u suradnji s Vladom, povezati i stvoriti edukativne centre diljem EU. U Velikoj Britaniji imamo puno adolescentskih trudnoća, mnogo mladih ljudi je prerano seksualno aktivno i to je jako teško kontrolirati, zato je seksualni odgoj nužno uvrstiti u edukaciju. Da bi se bilo kakav edukativni centar mogao ostvariti najprije moramo razumjeti političku povijest neke zemlje, ekonomske faktore i religiju koja prevladava, jer su to samo neki od utjecaja na cjelokupnu situaciju.
A zakon o zastari seksualnog nasilja nad djecom nešto je što je nužno i moguće promijeniti diljem EU – nije bitno iz koje kulture dolaziš. Možemo dokazati da djeca koja su seksualno zlostavljana i traumatizirana u djetinjstvu imaju trajne psihološke ožiljke. Ako pogledate mozak djeteta koje je zlostavljano, vidjet ćete da je potpuno drugačijeg oblika od mozga djeteta koje nije zlostavljano. Iako se to ne može vidjeti na prvi pogled, oni su uništeni i to će doista utjecati na to kakvi će ljudi postati kada odrastu, a psihološki će se manifestirati na njihov život, na način na koji se doživljavaju, na način na koji će graditi veze u svome životu, a može se manifestirati i na samo ponašanje. Brojni su slučajevi ljudi koji pate od alkoholizma ili onih koji su završili kao beskućnici, a u djetinjstvu su pretrpjeli traumu koja je utjecala na njihov daljnji životni tijek. Djetetov mozak se razvija na jednak način, bilo da dolazi iz Zagreba, Pariza ili Glasgowa, ali ako je dijete iz bilo kojeg dijela Europe traumatizirano, ta šteta će imati itekako veliki utjecaj na njihovu budućnost i to dijete bi trebalo imati pravo prijaviti taj zločin kada je spremno.
Kakva su ti dosadašnja iskustva i što možeš reći o zemljama koje si obišao? Kako ljudi uopće reagiraju kada dijeliš letke i govoriš o seksualnom zlostavljanju djece?
Nažalost, govorim samo engleski. Kada im priđem pričaju engleski, obično imam kilt na sebi, majicu s natpisom i promotivne materijale organizacije; u većini slučajeva je jako pozitivno. Tijekom vlastitog boravka u Cipru dao sam jednom starijem čovjeku letak na kojemu je na jednoj strani karta hodanja, a na drugoj informacije o seksualnom zlostavljanju djece. Nije mogao vjerovati da sam hodao toliki put. Dotrčao je do drugog čovjeka kako bi mu to prenio, no nakon toga je okrenuo letak na kojem su informacije i lice mu se potpuno promijenilo. Potrgao ga je u 100 komadića i bacio na mene. Ja ne promoviram seksualno zlostavljanje djece, ja promoviram osvještavanje te problematike kako bi se to moglo zaustaviti, ali vjerojatno je sve pogrešno razumio jer nije dobro govorio engleski.
Bio sam u 25 zemalja i niti u jednoj zemlji ljudi nisu otvoreni prema ovoj temi. Interesantno je da su razlozi zbog kojih ljudi ne žele o tome razgovarati različiti u svakoj zemlji. Uzmimo kao primjer zemlju poput Švedske: skandinavske zemlje imaju tradiciju da žene trebaju biti pristojne i da ne bi smjele pokazivati ljutnju. Zamislimo, pritom, da će svaka četvrta žena u Švedskoj biti seksualno zlostavljana, a takva trauma za sobom često nosi mnogo ljutnje. No, ako živiš u kulturi gdje to ne smiješ pokazivati, kako se izvući iz svega toga? Kako se oporaviti? Takav problem nemaju u Italiji, jer žene u Italiji pokazuju ljutnju, ali muškarci ne pokazuju ranjivost, niti slabost. Tamo muškarac mora biti muškarac, i ako je doživio seksualno zlostavljanje, morao bi pokazati neku ranjivost, a to je u Italiji gotovo nemoguće.
Želim reći da postoji toliko jedinstvenih razloga zašto je to tako teška i strašna stvar za razgovor, a nije jednaka u svakoj državi. Čak i ekonomski uzroci mogu imati svojevrstan utjecaj. Kada sam posjetio Rumunjsku, bio sam u jednoj malenoj kući. Zapravo, jedna je soba činila njihov dom. Bilo je oko 12 članova obitelji – roditelji i sva njihova djeca žive i spavaju u jednom krevetu.U toj kući je očito da ti roditelji imaju puno djece i da su imali seksualne odnose ispred ostale djece jer nema drugog mjesta na koje bi otišli. Znači ,radi se o ekonomskoj problematici. Nešto što je u Velikoj Britaniji ilegalno, u Rumunjskoj je posve normalno zbog ekonomskih razloga. Ja kao Škot, s prebivalištem u Britaniji i nevladinom organizacijom u SAD-u ne mogu govoriti ljudima što bi trebali napraviti samo zato jer se to tako radi u Britaniji ili Americi. Puno je faktora potrebno uskladiti kako bi se zakoni svugdje mogli uskladiti. Nisam utopist, niti idealist, potpuno sam realna osoba, ali upravo zbog svih prethodno navedenih stvari i slučajeva, mislim da je nužno mijenjati zakone širom EU.
Iza tebe je 21 grad, 25 zemalja i konstantno hodanje i podizanje svijesti o zlostavljanju djece. Jesi li zadovoljan dosadašnjim napretkom projekta?
Prije nego vidim kraj projekta ‘Road to change’ želim vidjeti usklađeno ukidanje zakona o zastari za spolne delikte na štetu djece. Tri su načina na koji to pokušavam učiniti. Hodam 12 sati dnevno, spavam u kombiju i kada dođem u grad pokušavam se naći sa što većim brojem ljudi – poput medija, ministarstava i nevladinih organizacija; nakon toga nastavljam hodati do sljedećeg grada. U cijeloj priči smo vozač koji vozi kombi u kojem spavam, moj brat koji mi pomaže u koječemu (ponajviše kontaktiranju medija), vlada i ja. Mi smo tim koji pokušava doprijeti do milijuna ljudi na 26 različitih jezika, nastojimo promijeniti zakon koji će utjecati i promijeniti živote tih ljudi, pokušavamo ohrabriti prijevod knjige na šest novih jezika koja bi se trebala implementirati u edukativne svrhe kako bi bila dostupna milijunima djece. Četvero ljudi pokušava doprijeti do milijuna ljudi. Smatram to uspjehom posebno jer to radimo gotovo bez novaca. Više od 20 zemalja, a ‘Road to change’ još nije koštao niti 25 tisuća funti. Projekt nosi otprilike 1000 funti po zemlji, zato pogledajmo koji utjecaj možemo imati samo hodanjem: hodanjem i pričanjem. Ako želimo podignuti svijest o nekoj temi i napraviti kampanju na više od dvadesetak jezika i isto toliko zemalja u čitavoj Europi, sigurno bi koštalo više od 25 tisuća funti, bili bi potrebni milijuni, a mi smo to napravili gotovo ni s čim jer sam hodao. I to je razlog zbog kojega hodam.
Putovanje završava u veljači 2015. godine u Edinburghu; imaš li već planove za sljedeći korak u vezi projekta? Jesi li putem ostvario neke suradnje ili dobio ponude koje bi mogle doprinijeti daljnjem razvijanju projekta i nakon hodanja po Europi?
Puno se toga otvorilo tijekom puta ‘Road to change’. U skoroj budućnosti planiram treninge koji će se iz SAD-a provoditi u europskim zemljama, kroz suradnje koje sam ostvario. Također predstavljanje knjige koja će biti prevedena na strane jezike i dostupna djeci u raznim zemljama. Možda ću se morati vratiti u Brussels ili otići u Strasbourg; možda ću morati prikupiti milijun potpisa kada završim hodanje 2015. Hodanje Europom je i dizanje svijesti o problematici seksualnog zlostavljanja djece, ali i misija putem koje trebam naučiti u kojoj zemlji je potrebno mijenjanje zakona.
Svi koji žele donirati projektu ‘Road to change’ sve informacije mogu pronaći ovdje.
