Praznik je rada, 1. maja, a u Hrvatskoj kao da je rad potpuno podcijenjen. Nikad veća stopa nezaposlenosti, nikad više štrajkova, sindikati se beskrvno zalažu za ono za što postoje, političari su zaokupljeni izborima, a firme propadaju svaki dan bacajući na tisuće ljudi na ulice.
Jedna od firmi koja je u toj nezavidnoj poziciji je i Kamensko, na što su htjele performansom skrenuti pozornost radnice, glumice i kulturnjakinje uključene u taj projekt. Performans je nosio naziv “Neraskidive niti: radnice u kulturi za radnice Kamenskog”, redateljice Lenke Udovički i dramaturginje Nataše Govedić. S potonjom smo porazgovarali o temi solidarnosti, prosvjeda, ali i splitskom Uzoru itd.
Sačuvano dostojanstvo
x Zašto ste se odlučili na performans za radnice Kamenskog?
– Kad znamo da u Hrvatskoj postoje profesionalne radnice koje su štrajkale glađu zato da bi nastavile raditi u svojoj tekstilnoj tvornici, kad znamo da su radnice Kamenskog radile osmosatno radno vrijeme, zatim popodne štrajkale glađu i noćile na cesti ispred tvornice i onda opet ujutro gladne i neispavane odlazile na posao raditi svoju smjenu, zahtijevajući da država prepozna kvalitetu Kamenskog kao uistinu renomirane kuće europske mode, a država je bez trunčice odgovornosti pustila tvornicu da ode u stečaj, onda se treba čuditi zašto povodom Kamenskog i drugih propalih hrvatskih tvornica nisu priređene masovne demonstracije.
Performans je idejno pokrenula redateljica Lenka Udovički, možda zato što je godinama živjela izvan Hrvatske pa joj naša politička i ekonomska bijeda nije izgledala tako “sudbinski” kao nama koji je živimo dan po dan. Moj intimni razlog da se upustim u radionicu i predstavu s radnicama Kamenskog bila je potreba da pomognem radnicama da javno svjedoče o nasilju koje su pretrpjele, ali i da svjedoče o vlastitom dostojanstvu, koje je ostalo sačuvano upravo zahvaljujući čitavom nizu prosvjednih akcija i podršci građana.
x Što kažete na reakcije?
– Javnost u Zagrebu i Opatiji dugotrajnim je pljeskom i stajaćim ovacijama podržala radnice Kamenskog. Bilo je mnoštvo reakcija koje potvrđuju da nikakav kapitalizam nije uspio uništiti ljudsku solidarnost u Hrvatskoj. To je radnicama Kamenskog poklonilo nešto što je teško opisati i uhvatiti riječima, ali ima veze s povjerenjem u zajednicu kojoj pripadamo.
Performans nosi ime “Neraskidive niti” zbog toga što smo čitavo vrijeme bile duboko svjesne da netko tko je pogođen teškom političkom nepravdom na neki način sve nas ostale obvezuje na reakciju. Nadalje, čim svjedočimo o nepravdi, počinje i proces izlječenja. Tijekom samih proba nekako se pokazalo da radnice Kamenskog imaju više snage i unutarnjeg mira od mnogih zaposlenih žena, jer među sobom njeguju vrlo duboka prijateljstva i gotovo sestrinsku spremnost na pomoć. Biti s njima za mene je osobita čast.
Važno je reći da su se radnicama Kamenskog i u Zagrebu i u Opatiji na pozornici pridružile brojne glazbene, likovne i kazališne umjetnice, osnažujući jedne druge i pažljivo slušajući međusobna iskustva. Dogodila se duboka ravnopravnost umjetnica i radnica. Nikad prije nisam takvo nešto doživjela.
Autodestruktivna gesta
x Kako, pak, komentirate opomenu glumicama iz riječkog kazališta?
– Ispad Nade Matošević iz riječkog HNK, ravnateljice koja je sankcionirala tri glumice jer su se pridružile opatijskom performansu u svom slobodnom vremenu, tumačim kao farsičnu i autodestruktivnu gestu spomenute ravnateljice. Jedina dostojna stvar koju bi Nada Matošević što prije trebala napraviti jest javna isprika glumicama i radnicama Kamenskog, i to zbog potpuno neumjesne, pa čak i protuustavne reakcije.
Kako su mi objasnili odvjetnici, Ustav Republike Hrvatske svim građanima jamči da svoje slobodno vrijeme mogu provoditi kako žele, pa i nastupajući u performansima. Nema ni institucije ni internog pravilnika koji mogu ograničiti to pravo. No tragikomično je da jedna ravnateljica kazališne kuće nije upoznata s ustavnim pravima svojih zaposlenica.
x Smatrate li performans uspjelim? Kako su ga prihvatile same radnice Kamenskog?
– Rad u kazalištu nikada ne gledam kroz prizmu ‘uspjeha’. Izvedba je burni proces koji nas na različite načine mijenja, zatječe nespremnima, izvlači iz konvencija i suzdržanosti, ali samim tim i unapređuje, obogaćuje. Sama izvedba svjedočenja predstavlja oblik revolucionarnog djelovanja, jer javno imenuje počinjene nepravde i zločine. Rekla bih da su “Neraskidive niti” izvedba u kojoj se radništvo pokazalo isto onoliko artikulirano i etički nijansirano koliko se to očekuje od intelektualaca. Dapače, radnice Kamenskog po mnogo su čemu preciznije i strastvenije socijalne analitičarke od mnogih naših uglednih kolumnista.
Diskriminacija još u vrtiću
x Vjerujete, dakle, u žensku solidarnost?
– Ne samo da vjerujem, nego imam iskustvo ženske, muške i dječje solidarnosti. I neurologija i antropologija već su odavno dokazale da je u temelju socijalnosti međusobna brižnost, a ne agresija.
x Čini li Vam se da su Hrvati solidarniji s generalima nego s radnicima i radnicama koji ostaju bez posla i egzistencije, koji ne primaju plaću i sl.?
– Mislim da mediji, posebno televizija kao centralna kuća dezinformiranja građana, inzistiraju na tome da postoje “više vrijedne” političke žrtve (generali) i “manje vrijedne” političke žrtve (nezaposleni). U stvarnosti ljudima je dosta nesposobnih političkih stranaka, korumpiranih sindikata, medijskog ispiranja mozga, siromaštva i nezaposlenosti. Ljude se ne može beskonačno obmanjivati.
x Trebaju li javne ličnosti, konkretno umjetnici, biti aktivisti, kritičari/komentatori društva?
– Svaka osoba koja zna za nepravdu, a ne poduzme ništa da je naglas izgovori ili na neki konkretan način popravi, po mome mišljenju škodi prvenstveno sebi. Jer nepravda ima veliku sposobnost zaraze i podrivanja svojih tobože “pasivnih” promatrača. Aktivizam je, tome nasuprot, način da živimo kvalitetnije i dostojanstvenije, upravo zato što smo svjesni koliko tuđa bol degradira i moju egzistenciju. Aktivizam je neka vrsta kulture suosjećajnog življenja.
x Prosvjedi u Hrvatskoj – kako ih komentirate, imaju li efekta?
– Prosvjedi su znak da je ljudima DOSTA državnih i medijskih laži. Izvjesno je da imaju efekta, jer ukidaju donedavnu depresiju i apolitičnost građana.
x Jeste li zadovoljni položajem žene u hrvatskom društvu?
– Respekt prema ženama još uvijek je nešto što se polako uči i još polakše prenosi najmlađim generacijama. Najveći problem su vrtići i škole, u kojima počinje drastična rodna segregacija, stalna podjela na ružičaste i maskirne boje, odnosno obraćanje djevojčicama isključivo na temu izgleda, dok dječaci imaju šanse da ih netko tretira i kao ličnosti, ali samo ako potiskuju osjećaje i ponašaju se kao da je najveća čast umrijeti za domovinu. To je, dakle, podjednako loše i za muški i za ženski rod.
Plodna autorica
Nataša Govedić je doktorirala teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radi kao nezavisna znanstvenica, kritičarka te gostujuća predavačica teatrologijskih kolegija u Centru za ženske studije, Centru za mirovne studije, na Filozofskom fakultetu te na Akademiji dramskih umjetnosti. Suosnivačica je i urednica u nekoliko časopisa, kazališna kritičarka Novog lista. Aktivistica za dječja prava i aktivistička pedagoginja, objavila je osam znanstvenih knjiga iz teatrologije, jednu knjigu bajki, a djeluje i kao dramaturginja i kazališna autorica.
Nakon Kamenskog, Uzor
– Planiramo igrati svjedočenje nezaposlenih radnica Kamenskog na splitskoj Rivi, s dodatnim sudjelovanjem i javnim svjedočenjem radnica splitske tekstilne tvornice Uzor. Znam za akciju “Žena ženi Uzor” koju je pokrenula kolegica Eda Vujević iz vaše redakcije. Takve akcije su razlog zašto se uopće bavim javnim poslom. Mislim da je Marija Jurić Zagorka bila u pravu: novinarstvo je puno više od dnevnog izvještaja. Ono mora uključivati podršku ušutkanima i obespravljenima.
Upravo zbog toga, svaka čast novinarkama “Slobodne”. Voljela bih da Kamensko i Uzor usporede iskustva i da radnice obiju tvornica sudjeluju u splitskom javnom performansu. Voljela bih da se toj izvedbi svjedočenja pridruže i novinarke i novinari Slobodne Dalmacije. Odgovornost medija za nasilje u Hrvatskoj vrlo je velika pa je pošteno da mediji konačno postanu odgovorni i za izgradnju mira, odnosno socijalne sigurnosti za sve građane.
