Intervju s Monikom Herceg povodom njezine prve i odmah nagrađene drame “Gdje se kupuju nježnosti” planiran je i provodi se još od kraja studenog – u međuvremenu su nam se ispriječio Covid-19, a u trenutku slanja odgovora – razorni potres.
Monika je u relativno kratkom vremenu postala nezaobilazno ime hrvatske literarne scene, fizičarka pjesnikinja koja znanstvenom preciznošću izvlači emociju iz čitatelja, a kvaliteta njezinih tekstova prepoznata je i nagrađivana i izvan naših granica. Svijet njezine poezije često je okrutan i očaravajuć u isto vrijeme, a uskoro ga imamo priliku vidjeti i na daskama Zagrebačkog HNK. O svojoj prvoj drami, zbirkama poezije i svemu što stoji iza njih ispričala nam je Monika Herceg.
Pripreme za postavljanje drame “Gdje se kupuju nježnosti” s kojom si pobijedila na Natječaju za suvremeni dramski tekst HNK u Zagrebu su u punom jeku, praizvedba je planirana za 15. siječnja, svi su nestrpljivi vidjeti što nam je pripremila naša nagrađivana pjesnikinja. Kako se osjećaš u novoj ulozi dramatičarke, ima li uopće kakve promjene?
Za mene se malo što promijenilo. Većinom sam zatvorena u svoj sigurni svijet, pišem i radim dalje na tekstovima. Nježnosti sam prepustila ljudima u koje imam povjerenja i moram priznati da ne idem na probe. Vjerujem u njihovu kreativnost i čini mi se da je taj tekst postao neki most između nas. Imam osjećaj da smo svi na toj istoj strani neke nevidljive borbe za ljubav i nježnosti i već to mi je dovoljno da znam da je tekst u dobrim rukama. Nekako mi se čini i da je pametnije da ja pišem. Drama ima jednu slobodu i izravnost koju poezija (barem u mom slučaju) nema. Ta sloboda, u ovo vrijeme tinjajuće anksioznosti kad svako malo imam potrebu povući se iz svijeta, čini mi se bitna jer to je mjesto na kojem mogu rješavati sve sa sobom i s tim istim svijetom koji me boli. Čak i kad radi vlastite samoobrane eutanaziram srce, ta prividna ravnodušnost meni je nemoguća u susretu s tekstom i uvijek mi se čini da je to ono što me spašava i podsjeća na to koliko je bitno da osjećamo sve, da smo prisutni, da nas, na kraju krajeva, i boli. Dopuštanjem da osjećamo dajemo si i mogućnosti da se iscijelimo.
S druge strane, možda sada hrabrije koračam prostorom drame. Oduševljavaju me neprestano mogućnosti i potencijali dramskih tekstova. Činjenica da nešto može ući u ljudska usta i stati pred publiku za mene, naviklu na to da riječi puštam samo papiru, čini se kao čarolija. Stalno sam u pomicanju kroz neke dramske tekstove, učim, proučavam. Pišem i nove drame. Puštam da sve što je godinama u meni bilo šutljivo, neizgovoreno, sada dođe van. Tekstovi se množe, neke puštam da ispričaju naprosto sve što žele da vidim kako ću im kasnije, kad malo odstoje, pristupiti. U neke već sada imam povjerenja. Možda sam i ponešto sretnija jer sam otkrila novi teren za igru, novo igralište.
Drama je nastala u izuzetno izazovnim vremenima, usred pandemije i mjera koje bi je trebale ublažiti, moglo bi se pomisliti da je riječ o savršenim uvjetima za rad (sjetim se uvijek inženjera Duje iz Velog mista, koji je završio studij tek kad je dospio u zatvor i konačno se posvetio samo tome). No situacija nije baš takva, ili?
Mislim da je u mom slučaju više pitanje nekog gena za preživljavanje koji se aktivira kad je najteže. Tijekom početka pandemije osjetila sam se, radi zaustavljanja svijeta (a time i svojih prihoda, koji ovise o tom otvorenom svijetu) stjerana potpuno u kut. Tijekom pandemije, pokušavali smo se snaći na selu kod moje majke s klincima, ti dani bili su teški i kaotični, koliko su bili i lijepi. Tako da sam Nježnosti pisala najviše iz tog očaja koji je došao od te anksioznosti i straha. Pisala sam ih tako da uzimam od sna. Pisala u glavi čekajući da svi zaspu i da navečer izbacim iz sebe sve to što naprosto mora izaći. Mama je spavala u dnevnoj sobi gdje bih ja radila navečer, a s klincima smo mi spavali u njenom krevetu. Pa bih onda tipkala što tiše, što sporije da je ne budim. U Nježnostima sam primat dala emocijama, kasnije sam promišljala strukturu, a čini mi se da drugačije nije moglo ni biti. S vremenom mi se sve više čini kako je to jedina istina koju može reći neki književni tekst, ta emocija koja mora biti stvarna, autentična. Sve ostalo, radnje, likovi, odnosi uvijek može biti fikcija, ali samu emociju nemoguće je falsificirati. Kako kao čitateljica najviše volim takve tekstove koji me duboko emotivno pobude i rastresu, nastojim pisati na sličan način.
Zašto drama? Već sam neko vrijeme čitala i proučavala dramsko pismo i samo je bilo pitanje vremena kad će se dogoditi taj korak. Nekako se pogodilo da je u ovo vrijeme bio otvoren taj natječaj HNK-a pa sam pisala sve što sam mogla iz već spomenutog očaja i nešto je i upalilo.
Imala sam priliku pročitati tekst tvoje drame “Gdje se kupuju nježnosti”, teme kojima se baviš u drami na primjeru jedne obitelji imali smo prilike pronaći u tvojim zbirkama: oskudica, majčinstvo, nasilje… Posebno mi je zanimljivo kako se u drami na muškoj liniji perpetuira povijest alkoholizma i nasilja (prema drugima ili sebi), dok se na ženskoj po pitanju majčinstva i odgoja stvaraju antipodi. Nezainteresirana, “lijena” majka, majka alkoholičarka rađa majku usredotočenu isključivo na preživljavanje i prehranjivanje, zadovoljavanje osnovnih potreba, koja opet rađa majku usredotočenu na nježnost i toplinu. Kreiraju li se svjesno odgojne metode suprotno onima naših roditelja ili je usredotočivanje na različite aspekte u odgoju i klasno pitanje? S druge strane starija generacija nužno kritizira odgojnu metodu mlađe generacije: nedostaje li strogoće u današnjem odgoju i je li moguće imati “previše nježnosti”?
Čini mi se da nas samo ta nježnost i ljubav može spasiti. Nekad je za nju potrebno i izboriti se, ali ona nikad ne može biti pogrešna. Strogoća koja nije napunjena ljubavlju i poslušnost koja počiva na strahu zapravo su veliki promašaji jer oni djetetu oduzimaju njegove osobine, upornost, kreativnost. Djeca su naprosto djeca. Otvorena, slobodna, divna, spremna za ljubav u svakom trenutku i to je ono što bismo mi možda trebali pokušati, spasiti u nama svima- tu djecu. Tako mi se ne čini da nedostaje strogoće, nego uvijek nježnosti, i znanja. Razmaženost je isto zanimljiva riječ, ali i pojava. Djeca moraju biti voljena i prihvaćena kakva jesu, moramo ih mi učiti kako da se nose s vlastitim emocijama, kako da ih prihvaćaju. Ako sami ne znamo kako to raditi, ako djeci kupujemo stvari jer ne znamo kako se nositi s njima i njihovim emocijama, ako je novac brže rješenje od slušanja i aktivnog odgoja, ako im dajemo sve, a ne postavljamo jasne granice jer je naprosto tako lakše (a jasno postavljene granice jedna su od bitnih stvari), ta djeca nisu razmažena, ona su naprosto zanemarena. Razmaženom prozivamo djecu koja nikad nisu dobila ono što su trebala, a imala su svega ostaloga previše.
Što se tiče samog odgoja, on uvijek jest i klasno pitanje. Kao i većina toga. Nasilje je često nuspojava manjka edukacija i nemoći, koje je pak uvjetovano tom klasnom statikom, siromaštvom ponajviše. Ljudi koji ne mogu hraniti sebe i svoje obitelji, ljudi koji su odgojeni u takvim obiteljima, nasilje koje samo ide u krug. Klasna nejednakost prvo je mjesto koje moramo popraviti ako želimo sretna djetinjstva. Čak i ako se ti krugovi nekad prekinu, ako nas netko nije naučio zašto je točno bitna empatija ili nježnost, to nećemo znati. Ako se ljudima oduzme dostojanstven život i mogućnost da se brinu za vlastite živote, onda im se oduzima i mogućnost da uče. Naprosto, uz taj očaj i bezizlaznost, sve ostalo je zapravo sekundarno. Klasno pitanje uvelike recimo određuje i odgojne metode, pogotovo onu šiba je iz raja izašla. Na selu je recimo, barem tamo gdje sam odrastala, specifično i to da se djecu odgaja tako da ih se ne mazi, nego da se zna gdje im je mjesto i to ne znači manjak ljubavi ili nebriga, ta djeca su voljena, ali su voljena tako da ih se odgaja da budu čvršći jer su njihovi roditelji uvjereni da je to dobar način. Kod takvih mehanizama bitno je reći kako su oni samo preslikani od prethodnih generacija, a klasa i pitanje siromaštva uvelike onda određuje i dostupnost znanja. Tamo nitko ne propituje šibu, niti se to smatra nasiljem.
Odmah to isto klasno pitanje možemo preslikati i na neke druge teme, kao što su kontracepcija, tinejdžerske trudnoće, obitelji s više od petero djece koje žive u neimaštini itd.
{slika}
Temom majčinstva, poroda i kreacije kao formativnim iskustvima, iskustvima koja ostavljaju trag bavila si se i u zbirci “Lovostaj” (2019). U drami se biološka predispozicija za majčinstvo suprotstavlja nečemu što bismo opisali kao “dobro majčinstvo”, a kroz dramu se ujedno provlači i pitanje odnosa majčinstva i sreće – “Svi bi bili sretni!” Znači li majčinstvo nužno majčino odricanje od sreće onkraj majčinstva i što kada majčinstvo ne usrećuje? Treba li netko/nešto uskočiti? Kako komentiraš stanje u Hrvatskoj gdje se vanjske instance i institucije posebno interesiraju za ženinu ulogu majke.
Taj interes je samo onaj lažni, licemjerni interes. Te kvaziinstitucije, pogotovo one prolajferske, interesiraju se isključivo za maternice koje mogu producirati i to je cijeli taj užas. Dogma majke nastavlja biti dogma majke, a majke ostaje usamljene, nerijetko same prepuštene sebi pod tom slikom svete majke koja nosi sveti život. Iznutra, stvari često nisu tako lijepe i u našoj javnosti jako se malo govori o tome što zapravo znači sam porod, što znači ono poslije, baby blues ili čak i postporođajna depresija. Naravno, sve te udruge uvjerene u ljepotu života brinu samo za fetuse, a potom majke s djecom prepuštaju njima samima. I danas, po sat vremena od Zagreba, žive obitelji gdje majke othranjuju po više od sedmero djece u siromaštvu i tu je vidljiva ta takozvana briga. Slična stvar je i sa samim podizanjem djece. Majke, roditelji, često trebaju pomoć. No, ovo društvo traženje takve pomoći proglašava slabošću i sramotom, a ni jedna od tih takozvanih zainteresiranih strana ne radi na sustavnom rješavanju tog problema davanja pomoći roditeljima. Podizanje djece je toliko kompleksno i veliko, a mi se prema njemu ophodimo kao da se radi o uzgoju pilića, s tim da se i oko uzgoja pilića ljudi raspituju, kako da ga rade što uspješnije. Roditeljstvo se ostavlja isključivo na roditeljima, a mnogi onda samo precrtavaju naučene obrasce i ne znaju ih promijeniti.
Nekoliko zadnjih godina javilo se nekoliko zanimljivih članaka i istupa oko te teme, nazovimo je ne možeš imati ovce i novce. Poslovne žene s karijerama počele su govoriti o tome koliko je teško imati obitelj i karijeru i kako su odustajale od tih istih karijera. No, taj problem je daleko dublji i tiče se zapravo cijelog društva. Kako bi i žene, kao i očevi (zamislite, za očeve je ipak moguća opcija ovcinovci) mogle imati jednake šanse i uvjete, društvo bi se trebalo mijenjati tako da to omogući i bude potpora ženama na sve načine na koje je i muškarcima. Samim time taj problem sveo bi se na problem izbora, što nas usrećuje više, što zapravo želimo, što mislimo da trebamo, što god. Ako se pak roditeljstvo nameće kao nužan dio društvene afirmacije i samoostvarenje, a nameće se kao takav ženama, to znači da se uvelike oduzima i pravo izbora. Netko kome je oduzeto to pravo često je uskraćena i sreća, nažalost.
Razmišljam dugo o ovom što kada majčinstvo ne usrećuje i najveći problem tog pitanja jest što ono i napisano u meni budi asocijaciju nekog šaputanja u mraku. Nečega što se ne smije reći. Majčinstvo je toliko kompleksno da bi trebalo napokon početi biti vrijeme da se glasno govori o svim umorima, opterećenostima, proživljavanjima vlastitih trauma kroz djecu, rubovima živaca, financijskih aspektima i nemoći kada ne možemo brinuti za djecu kako bismo htjeli, tabletama za smirenja, teškom nošenju sa svime, pogotovu s tom odgovornošću, strahovima, a najviše o potrebnoj pomoći i potpori.
Test bilo kojeg društva je briga za one kojima je to potrebno, bilo da se radi o nemoćnima, bolesnima, siromašnima ili onima koji sami ne mogu boriti neke borbe sami. Roditeljstvo je jedna takva borba za koju je često potrebna pomoć izvana i naše društvo trebalo bi sustavno početi prepoznavati taj problem.
Jedna od centralnih tema je i nasilje i otpor istome, te šutnja kao pokoravanje i izbjegavanje nasilja. Zajednica – šira obitelj i susjedi – često je ta koja (slično kao i u drami) upućuje žrtvu kako izbjeći nasilje, što učiniti da se nasilnika ne razjari, dok bi zapravo trebalo osuditi nasilnika, pa obiteljsko nasilje često ostaje zakrabuljeno. S brojnim inicijativama i govorom o obiteljskom nasilju u medijima ima li promjene između situacija nekad i danas ili se sve opet svodi na individualne obiteljske priče?
Mene često i dalje šokiraju mnoge priče obiteljskog nasilja. Šokiraju nas sve. Šokiraju nas slučajevi femicida. No, da se vratimo na klasna pitanja. Kada govorimo o kampanjama koje pokušavaju riješiti taj problem, mi često zaboravimo da se on nalazi tamo gdje takav jezik ne može doći. Što znači da bi se više trebalo ulagati i u prevenciju i edukaciju. Mi propuštamo već djeci govoriti o jednakosti. Ako je i sredina u kojoj se odrasta patrijarhalna, potencijal škole da promijeni obrasce ponašanja povećava se i mislim da je jako bitno razmišljati upravo o obrazovanju kao o mjestu koje može prvo mijenjati stvari. Naravno, nije dovoljno ni govoriti o nasilju kao nečemu što je izvan nas, obraćati se žrtvama je besmisleno ako se ne obraćamo i nasilnicima. Bitno je mijenjati ponašanja, tražiti načine kako da se takav obrazac nošenja sa stresom ili gubitkom kontrole promijeni.
Mislim da bismo se preplašili da znamo koliko je tog nasilja zapravo puno i koliko ga ostaje u ta četiri zida obitelji, u nekim krajevima hrvatske ono je i dalje normalan dio institucije braka. Primjerice, tek 1998. silovanje u braku zakonski je prepoznato kao kazneno, ali o tome se ne govori i takvi slučajevi rijetko dođu do suda. Same institucije su potpuno neosjetljive na nasilje prema ženama i ono se relativizira i umanjuje, a žrtve nerijetko, ako prijave sve, prođu dodatnu traumu. Ako sustav zakazuje, bilo da se radi o policajcima koji privode i žene koje doživljavaju nasilje, ili sucima i odvjetnicima koji ih tretiraju kao krivce za to nasilje, pitanje je kako uopće možemo govoriti o rješavanju problema. Da institucije zaista i rade, to bi također bilo teško radi društvene normalizacije takvog nasilja, ali ovako je još uvijek SF.
Često sam znala na selu čuti rečenice poput one da ženi nije mjesto da luta selom, ili da se zna gdje je ženi mjesto i to mjesto uvijek je bilo i u kući, i sa životinjama, u štali, i u bašti. Također, da se zna koje su ženine obaveze. Te žene nemaju izbora i ono što jest nasilje, svima njima jest život koji se ne propituje. Muškarci misle da ne griješe, žene znaju da im nije lako, ali misle da tako mora biti.
To nije neki barbarski život za te ljude, to je normalna stvarnost mjesta na sat vremena vožnje od Zagreba. Da bi se promjena stvarno događala, ta paradigma bi se morala mijenjati, ljudi bi se zaista trebali početi preodgajati tako da nasilje u bilo kojem obliku postaje neprihvatljivo već od ranih nogu. Ono što je također problem jest da naše društvo od samog početka zanemaruje način nošenja pojedinaca, ali i kolektiva s emocijama. Ti mehanizmi su nešto što se može učiti i na čemu se može raditi, a mi zapravo stalno potiskujemo emocije, neadekvatno se nosimo s njima i onda se nasilje javlja kao posljedica.
Nastavno na prošlo pitanje, vraćam se na tvoje zbirke poezije, u prvoj zbirci “Početne koordinate” (2018) koja bi kako čujem uskoro trebala dobiti reizdanje, posebno se ističu i isprepliću motivi sela i smrti. Umire li selo ili je selo smrt? Koliko te odrastanje na selu može odrediti kao osobu, ženu, pjesnikinju?
Reizdanje Početnih koordinata trebalo bi uskoro izaći u Frakturi i tome se posebno veselimo. Da imamo danas sela koja nisu trajno oštećena ratom i nikad se nisu oporavila, možda bismo govorili da je život selo. Da imamo razvijenu poljoprivrednu strukturu, seoski turizam kao neke razvijene zemlje, možda bismo govorili da selo itekako živi. Nažalost, sela na Baniji izumiru, a grcaju u siromaštvu i neimaštini. To je velika tuga za koju je mnogočega odgovornoga, među ostalim i loše politike, državne i lokalne. Naše selo nikad nije imalo ni šansu ponovno uskrsnuti. Nitko mu tu šansu nije kako treba dao. To je za mene ona velika i nepopravljiva tuga.
Moram sada napisati kako sam ovaj dio odgovora napisala prije potresa, koji smo dočekali upravo na selu kod mame, u samom epicentru. Mislim da je bespotrebno pokušavati uhvatiti riječi nakon takvih događaja. Taj korijen tog mjesta u meni je još i jači sada. Sad se trudim biti na raspolaganju koliko god je moguće, i svim srcem, uz svu tugu, želim vjerovati u čudo koje se može dogoditi tom kraju. Strah me je da se sada tek nikad neće oporaviti, ali bojim se prepuštati se takvom pesimizmu jer vidim koliko se ljubavi javlja u ovo teško vrijeme, i želim vjerovati u to.
Neko vrijeme, dok sam odrastala, osjećala sam sram radi tog blata, tog siromaštva, naše neukosti i te duboke i velike razlike između tog života i onog koji se vodi u nekim obrazovanijim obiteljima. Moji roditelji imali su osnovnu školu, mnoge riječi i dan danas krivo izgovaram jer su tako urasle u mene kroz odrastanje. Knjige nismo nikada imali jer su bile luksuz, knjige nisu hranile niti oblačile djecu. Djeca su bila voljena, ali kroz tu brigu da im se namire osnovne potrebe. Sve što danas imam ja još uvijek vidim kao luksuz, bilo da se radi o tome da mogu davati vlastitoj djeci tu nježnost, ili kupovati knjige. Taj strah i sram nekad osjećam i danas, ponekad se bojim da sam negdje gdje ne pripadam. Kasnije sam shvatila koliko je divno bilo odrastati u toj nekoj goloj istini. Kad sam prvi puta osjetila emocionalne ucjene, za mene je to bio šok jer mi nismo nikada odrastali. Govorilo se što se imalo reći, bez dlake na jeziku, a tu jednostavnost uvelike je uvjetovao i način života koji je usko vezan za prirodu i prioritete. Stanovnici toga kraja bili su rezignirani ponekad radi uvjeta života, ali su uvijek imali srce i ljubav, za zemlju, ali i same ljude. Kroz godine sam shvatila da je to moje mjesto, moja šuma i to selo ono što me učinilo daleko sposobnijom, ali i jačom. Ono me naučilo da poštujem i zemlju i ruke koje rade na njoj, ali i samu smrt kao nužnu u stalnom ciklusu. Na kraju krajeva, ta zemlja ne da mi ni da umišljam svoju vlastitu veličinu, ona me naučila skromnosti i poniznosti, naučila me da mi ego bude pod kontrolom i da naizgled bitne stvari nisu to zapravo.
Da poezija i fizika nisu isključivi pokazuješ vlastitim primjerom pjesnikinje fizičarke. Tvoje pjesme obogaćuju pjesničke slike protkane znanstvenim činjenicama, u “Lovostaju” prezentiraš niz znanstvenica, ali i mitoloških junakinja, s povijesne margine stavljaš ih u središte interesa. Kako komentiraš situaciju autorica i znanstvenica danas, ima li pomaka? Pogotovo u hrvatskom kontekstu, gdje se naglasak stavlja na obrazovanje u STEM-području, a nezavisna kultura svakim danom gubi mogućnosti financiranja – znači li to da nam ne trebaju pjesnikinje koje su čuđenje u svijetu?
Mislim da je i to stavljanje STEM-a u fokus zapravo dosta prividno. Meni, koja sam dio toga svijeta, i dalje je jasno koliko je malo djece zainteresirano za taj dio obrazovanja. Naprosto, sustav je postavljen tako da znanost biva nerazumljiva, preteška, dosadna. Profesori koji se i trude biti oni koji ipak to sve demistificiraju, preopterećeni su i potplaćeni, gurnuti potpuno nepravedno na marginu. Naše školstvo na krivi način usmjerava djecu prema kreativnosti. Kada kažem kreativnost, mislim i na znanost i na umjetnost jer su zapravo to mjesta koja su najkreativnija i često su jako srodna, a negdje usput nam se, radi načina na koji nas se obrazuje, uvjeri da to nije tako. Ali pisanje nekog kompleksnog koda kako bi se riješio neki problem ili pisanje romana samo su drugačiji način korištenja istog resursa kreativnosti, istog potencijala.
Što se tiče autorica, čini mi se kako su žene, koje su zapravo, ako gledamo podatke knjižara i knjižnica, najveće čitateljice nekako napokon došle i do svojih olovaka. U regionalnom kontekstu, mogli bismo samo u prošlih par godina nabrojati niz sjajnih knjiga i to me zaista veseli. Mislim da je za književnost jako bitno da se ona sagledava ravnopravno, dobar tekst je dobar tekst bez obzira tko stoji iza njega. Naravno, možemo se uvijek vratiti u povijest i izvlačiti poražavajuće statistike bilo da se radi o broju književnica ili znanstvenica, ali u tom cijelom procesu moramo se i sjetiti pozicija žena kroz povijest i kada su izborile pravo glasa, ili neku barem nominalnu ravnopravnost. Bitno je sjetiti se i da je u nekim zemljama napravljen korak unatrag, da su se ženama prava oduzela, da se to u nekim zemljama čak i u Europi pokušava. Povijest nije bila na našoj strani, sadašnjost pokušavamo nekako usmjeravati, a unatoč tome događala se čuda Virginie Woolf, Lise Meitner, Jocelyn Bell, Emily Dickinson, Mary Shelley, Vere Rubin. Sve one izborile su se za mjesta u znanosti i književnosti čak i tada usprkos gotovo nemogućim uvjetima. Bitno je da se i danas javljaju glasovi koji se bore za vlastito mjesto.
Iako je situacija na znanstvenim studijima danas značajno bolja što se tiče postotka žena koje upisuju studije, i što se tiče doktorata, taj broj značajno opada kada se dođe do daljnje karijere, tj. postdoktorata. Razlozi tome su mnogi, jedan od njih je zasigurno višestruka uloga žena i činjenica da je sustav znanosti često nije prilagođen tome. Primjerice, za muškarca koji je i otac sasvim izgledno da će ići na postdoktorat koji je negdje u inozemstvu, dok je za ženu u istoj situaciji to sasvim drugačije. Što samo znači da društvo, kao što sam već spomenula, nije sklono tome da se ženi daje jednaka potpora kao i muškarcima i to obeshrabruje.
I za kraj, pitanje o ulozi književnosti, ravnatelj Drame zagrebačkog HNK Ivica Buljan u svojem obrazloženju ističe i sljedeće: “Monika smatra da se ovaj svijet i društvo mogu promijeniti i da ih jezik može promijeniti, te je nastavljačica jedne dugačke linije pjesnika koji su to činili.” Kako to poezijom ili umjetnošću možemo mijenjati svijet, staješ li u obranu angažirane umjetnosti?
Prije nisam o tome puno mislila, a sada sam već sve svjesnija tog impulsa da pišem većinom angažirane tekstove. I drago mi je da ga imam, taj impuls. Da ga nemam, vjerojatno bi opet bilo u redu. Umjetnost jest dimenzija koja nas može maknuti iz naše vlastite plošnosti. Ona može biti mjesto na kojem se može događati osjećanje i suosjećanje, a za početak bilo kakve promjene to je prva relevantna stvar. Ravnodušnost je svojevrsna eutanazija naših osjetila. Uvelike je to i mehanizma samoobrane. No, književnost, ali i umjetnost ja vidim kao to mjesto koje nas može smekšati i povećati kao ljudske jedinke, a povećanjem naših volumena, javlja se i mogućnost i promjena naših djelovanja. Korak po korak, čovjek po čovjek, i već samo došlo do nekog ruba gdje se možda može događati i neki bolji svijet.
Samim time, promjena koju ona može napraviti za mene je, sanjarski, ogromna. Mene je književnost odgojila na mjestima gdje to nije mogla moja primarna obitelj. Ona me učinila toplijom i naučila da budem i jaka i slaba i samim time, gledajući način na koji je formirala mene, ja sanjam da to može učiniti i nekome drugome. Nemamo beskonačno puno svjetova i bitno je dati barem riječ tu i tamo za neku poštenu borbu. Ne čini mi se da se time mogu značajno mijenjati stvari, ali nisam megaloman. Činjenica da mi se radi nečega jave neki ljudi kojima nešto znači, ili im je nešto novo pokazalo, otvorilo, za mene znači da je svaka ta riječ dana takvoj borbi bitna. Pa korak po korak.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
