Young Feminist Europe pokrenule su kampanju #MyClitCounts. Kako i samo ime kampanje sugerira, kroz nju žele poseban naglasak staviti na ženski užitak i na različite probleme s kojima se žene danas susreću. Koje aktivnosti čine kampanju? Zašto je još uvijek vaginalan orgazam ‘normalan i uobičajen’? Je li žensko tijelo sve češće politička bojišnica? Što je s pravima žena na porodu? Kako menstrualna stigma utječe na obrazovanje djevojčica, djevojaka i žena? Je li nasilje u seksualnom odnosu normalizirano? O svemu tome razgovarale smo s Nikolinom Blažanović i Joanom Gameiro.
Navodite da kroz kampanju #MyClitCounts želite ukloniti društvene tabue o seksualnom zadovoljstvu te seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima. Kako je došlo do pokretanja kampanje i koje ste sve aktivnosti do sada provele?
Joana Gameiro: Young Feminist Europe je zajedno s Amazone, CLEF-om, Dessine-moi un clito, Reussir Equal Femmes-Hommesom i nizom akademkinja/a i aktivistica/ta pokrenula prvi Svjetski dan klitorisa 22. svibnja 2019. Za tu prigodu, veliki klitoris šetao je ispred Europskog parlamenta u Bruxellesu te je cilj bio podizanje svijesti i obilježavanje samog dana. #MyClitCounts kampanja pokrenuta u rujnu 2019. nastavak je Svjetskog dana klitorisa. Naziv kampanje nastao je tijekom rasprave među mladim feministicama koje su razgovarale o jazu orgazama i pomislile “Hej, moj klitoris se računa, priznaj to!”.
{slika}
Cilj kampanje je boriti se protiv društvenih tabua koji okružuju žensko seksualno zadovoljstvo, ginekološko zdravlje i reproduktivna prava. Kroz niz akcija (radionice, webinari, podcasti i članci), mlade feministice iz cijele Europe angažirale su se u rasprave i donošenje promjena u područjima koja se tiču ženskih tijela. Na primjer, za ‘Fem-Vibes’, podcast Young Feminist Europe, intervjuiramo mlade feminističke aktivistice o različitim temama vezanim uz kampanju. Tako smo intervjuirale aktivistice koje se bore za slobodu izbora u Italiji i Irskoj, kao i mlade aktivistice iz Europske mreže END FGM.
Organizirale smo prvu radionicu “Izgradnja feminističkih budućnosti: Moje tijelo, moja prava” u prosincu 2019. godine gdje su sudionice dijelile svoje vizije o tome kako će izgledati i funkcionirati “feministička sela”. Uz to su opisivale trenutne realnosti kroz svoja iskustva i znanja. Pokretanjem platforme za webinare htjele smo pokazati stručnost mladih feministica o širokom spektru tema povezanih uz našu kampanju, ali i osigurati prostor za učenje i razmjenu, a sve iz intersekcionalne perspektive. Organizirale smo webinare o raznim temama – od digitalnog nasilja nad ženama, institucionalne povijesti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, preko seksualnog obrazovanja do djevičanstva i seksualnosti u zajednicama crnkinja/aca. Posljednji je bio 30. travnja kada nam se pridružila Louisa Lorenz te smo imali mini radionicu s ciljem razotkrivanja mitova i zabluda oko “nepoznatog organa”.
Uz to imamo i naš “Writers’ Hub” koji pruža prijeko potreban prostor za razmjenu između mladih feministica. Prostor je to gdje se možemo povezati, uključiti i stvarati preko granica. Od kad je kampanja počela, dijelimo razne članke te ih sve možete potražiti na našim stranicama. Naravno, tu je uvijek naš mjesečni newsletter preko kojeg na jednim mjestu možete doznati što radimo, kada i kako, vidjeti naše preporuke za čitanje, slušanje i gledanje te našu feministicu mjeseca.
Seksualno zadovoljstvo žena i dalje je nešto o čemu se puno manje priča u odnosu na zadovoljstvo muškaraca. Klitorisu se i dalje ne pridaje dovoljno pažnje te dominira uvjerenje da je vaginalan orgazam ‘normalan i uobičajen’ orgazam žena unatoč činjenici što mnoga istraživanja pokazuju da relativno mali broj žena doživljava orgazam za vrijeme vaginalnog seksa. Zašto je tome još uvijek tako 2020. godine?
Joana: Freudova ideja “vaginalnog orgazma” kao “normalnog orgazma” još uvijek dominira društvenim diskursom iako je dokazano da je samo trećina žena sposobna postići orgazam samo penetracijom penisa (bez stimulacije klitorisa). Čak i mit oko G-točke doprinosi tome da se mnoge žene osjećaju frustrirano što ih navodno nemaju. Ali to što nije moguće postići orgazam samo penetracijom penisa, kao što muški standardi nameću, nije mana. U stvari, vagina je samo unutarnji ženski spolni organ. Usredotočenost na vaginu kao glavni ženski organ pogrešno je jer se vulva sastoji od mnogih zanemarenih vanjskih spolnih organa, a u stvari je klitoris jedini ženski organ odgovoran za zadovoljstvo. Mit o vaginalnom orgazmu je samo dio problema. Durexovo globalno istraživanje pokazalo je da 64% muškaraca doživi orgazam tijekom seksa, a samo 48% žena. Mnogo je razloga ovakvog jaza.
Prvo, nedostaje ozbiljnih i informiranih razgovora o seksualnom zadovoljstvu u obrazovnom programu. Od rane dobi djevojke se uče i ograničavaju na društvena očekivanja ponašanja “dobre djevojke”. Tijela i anatomije djevojčica i žena označene su prljavim i grešnim kao oblik društvene kontrole nad ženama. To ih tjera da ne istražuju svoje tijelo i sram ih je razgovarati o masturbaciji ili najboljim načinima zadovoljstva. Neznanje o njihovim tijelima i njihovom funkcioniraju stavlja djevojke i žene u nepovoljniji položaj kada su uključene u seksualne odnose. Većina heteroseksualnih žena uči o seksualnosti od svojih muških partnera koji su najčešće neobrazovani o ženskim tijelima.
Štoviše, klitoris je simboličan prikaz rodne nejednakosti u cjelini zbog zanemarenosti u medicinskim poljima, u usporedbi s penisom. Tek je 1998. godine Helen O’Connell povezala sve unutarnje dijelove klitorisa kao jednu strukturu. Međutim, i danas priručnici medicinskih škola još uvijek prikazuju netočne prikaze klitorisa, a čak se i medicinsko osoblje poput ginekologinja/a srami razgovarati o tome ili postavljati pitanja vezana za seksualni život ljudi.
Tamo gdje postoji seksualno obrazovanje, ono se usredotočuje na sprječavanje neplanirane trudnoće te na reprodukciju u cjelini. Međutim, seksualno zadovoljstvo je izostavljeno – zašto? Ako ne bi imali zadovoljstvo, zašto ljudi uopće ulaze u spolne odnose kada istovremeno pokušavaju izbjeći trudnoću? Razlog je taj što se muško zadovoljstvo u našim društvima jako potiče i hvali, a zadovoljstvo žena se često zanemaruje i smatra nebitnim ili čak sramotnim.
Žensko tijelo je sve češće i politička bojišnica kad govorimo o pravu žene da odlučuje o svom tijelu. Platforma za reproduktivnu pravdu provela je istraživanje u travnju ove godine o stvarnoj dostupnosti legalno induciranog pobačaja u Hrvatskoj. Istraživanje je pokazalo da se čak u osam od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev ili dobiti informacija o tome obavlja li se on u ustanovi. Najčešće se radi o kolektivnom ‘prizivu savjesti’ u tim bolnicama. Uz to, svjedočimo zabranama pobačaja diljem svijeta te otežanom pristupu pobačaju u situaciji COVID – 19 virusa. Po vašem mišljenju, kakva nas borba očekuje u ‘novoj normalnosti’ 2020. godine? I po pitanju Hrvatske, ali i internacionalno.
Nikolina Blažanović: O seksualnom i reproduktivnom zdravlju govorimo od prošlog rujna kada smo započele svoju kampanju. Sad vidimo da je ovo pitanje postalo još važnije od početka globalne pandemije. Unatoč upozorenju stručnjakinja/aka, naše države očito nisu bile spremne. Za ovo vrijeme primjećuje se smanjenje pružanja usluga seksualnog i reproduktivnog zdravlja te ograničenje mobilnosti. Istraživanje IPPF-a pokazuje da je u 64 zemlje 5600 klinika zatvoreno zbog pandemije. Young Feminist Europe je s drugim organizacijama civilnog društva izdala zajedničku izjavu kojom se naglasila potreba europskih vlada da osiguraju siguran i pravovremen pristup pobačaju tijekom pandemije koronavirusa. Prosvjedovale smo u znak solidarnosti s Poljskom i svim drugim zemljama u kojima je pravo slobode izbora napadnuto. Nastavno na to, jedna od koordinatorica YFE kampanje, Emma Rainey, napisala je članak naglašavajući poteškoće s kojima se susreću žene u različitim zemljama pri pristupu zdravstvenoj usluzi pobačaja.
{slika}
U Hrvatskoj ipak vidimo nadu jer je Ipsos anketa pokazala da 81% građana smatra da žene u Hrvatskoj trebaju imati pravo na pristup zdravstvenoj zaštiti, 63% da pobačaj treba biti besplatan, a 62% da se vjerske zajednice ne bi miješale u pitanja zdravstvene politike oko abortus. Iako su grupe protiv izbora usredotočene na uznemiravanje žena ispred bolnica, u našoj zemlji u siromaštvu trenutno živi 300 000 djece. Za vrijeme pandemije sve je još teže, usprkos nedavnom pozivu Europskog parlamenta državama članicama EU-a da svojim građanima osiguraju kontinuirani pristup reproduktivnim uslugama, uključujući i pobačaju, tijekom pandemije Covid-19. Stoga se nadamo da se stvari neće pogoršati, a samo želimo bolje za naša prava.
Tretman žena na porodu jedna je od tema koje su sve više zastupljene u medijskom prostoru zadnjih par godina. Od Rodine kampanje #Prekinimošutnju koja je krenula 2014. godine do svjedočanstva zastupnice Ivane Ninčević – Lesandrić koje je potaknulo brojne žene u Hrvatskoj da podjele svoje priče. Na svojim stranicama navodite da je čak 21% žena doživjelo neki oblik fizičkog ili psihičkog opstetricijskog nasilja te da 41% žena način postupanja prema njima tijekom porođaja smatraju štetnim po njihovo dostojanstvo. Dio toga nerijetko se opravdava ‘pravilima struke’. S obzirom na sve više kampanja koje imaju za cilj podići svijest žena o pravima na porodu, primjećujete li neke pozitivne pomake u zadnje vrijeme?
Joana: Ova tema je zapravo bila tema mog magistarskog rada. Ideja da žene zaslužuju bol potječe od opće društvene i vjerske zablude o trudnoći kao posljedici seksualne razvratnosti. Nedopušteno postupanje i nepoštivanje boli kod žena tijekom poroda dijelom je povezano sa stereotipom o ženama kao primarno majkama. Ako se postupak poroda smatra dijelom društvene funkcije majčinstva, doživljava se kao nešto prirodno zbog čega se žene ne bi trebale žaliti. Istraživanja su pokazala da su žene iz marginaliziranih zajednica, poput rasne i etničke, izbjeglice, neudane žene i adolescentice, više izložene opstetričkom nasilju što u konačnici može uzrokovati morbiditet ili smrtnost. U svom radu zaključujem da je za okončanje porođajnog nasilja potrebno iskorijeniti stereotipe vezane uz spol koji se odnose na žensku podređenost muškarcima i njihovu ulogu primarno ili isključivo kao njegovateljica i majki. Države moraju usvojiti rodno osjetljiv pristup zdravlju kako bi se osiguralo da zdravstvene radnice/i budu adekvatno osposobljene/i za pružanje kvalitetnih postupaka vezanih uz seksualno i reproduktivno zdravlje s punim poštovanjem.
{slika}
Nikolina: Što se tiče Hrvatske, nemamo specifičnog znanja o trenutnom stanju što je i rezultat šireg problema manjka pouzdanih podataka o opstetričkom nasilju i zdravlju trudnica. Trebale su nam dvije odlične kampanje #PrekinimoŠutnju kako bi javnost doznala pravu stvarnost tretmana. Sama kampanja je bio izniman napor podizanja svijesti o opstetričkom nasilju i zaista se nadam da jest donijela puno promjena. Ovim putem moram zahvaliti zastupnici Ninčević – Lesandrić i svim ženama koje su hrabro javno istupile i rekle da takav tretman nije i ne smije biti prihvatljiv.
Na stranici kampanje navodite i da ‘menstrualna stigma’ direktno utječe na obrazovanje djevojčica, djevojaka i žena. Na koji način?
Joana: Problem s menstrualnom stigmom jest da se na žene i djevojčice utječe na različite načine, ovisno o zemljopisnom području, socijalnoj i ekonomskoj pozadini te ulaganju vlada u njihovo zdravlje i obrazovanje. Stigma dovodi do nedostatka prepoznavanja specifičnih potreba mladih žena i nedostatka ulaganja u odgovarajuće mjere za uklanjanje menstrualnog siromaštva i velikih stopa izostanaka. Samo u Europi gotovo 95.000 mladih žena tijekom menstruacije propušta školovanje i druge aktivnosti. Menstrualno siromaštvo je pitanje koje nadilazi manjak novca za kupnju sanitarnih proizvoda. Pristup sigurnim, privatnim i pristupačnim toaletima s pristupom vodi, sapunu i koševima za smeće u školi dana je činjenica u većini zapadnoeuropskih zemalja. Ipak, istraživanje provedeno o menstrualnom siromaštvu u Makedoniji otkrilo je da 90% studentica u ruralnim područjima ne pohađa školu 4–5 dana dok imaju mjesečnicu, a glavni razlozi za ove visoke stope izostanaka bili su neadekvatni uvjeti i infrastrukture za održavanje menstrualne higijene u školi. Štoviše, zbog stigme u mnogim zajednicama mlade žene moraju pronaći načine kako sakriti ili uništiti menstrualne higijenske proizvode pa čak i prati jednokratne jastučiće kako bi uklonile tragove krvi prije nego što ih bace. Zbog stigme, djevojke se suočavaju s velikim brojem dezinformacija kada je u pitanju sigurno i dostojanstveno upravljanje menstruacijom. Na primjer, nedostatak pristupa pravim menstrualnim proizvodima žene tjera na upotrebu jastučića od tkanine ili mokrih krpica, što povećava rizik od infekcija. To također doprinosi većim izostancima.
Da bi djevojčice ostale u školama i imale jednake mogućnosti, vladama bi prioritet trebale biti odgovarajući toaleti, osiguravanje sanitarni proizvoda i osiguravanje sigurnih prostora u školama gdje djevojke mogu naučiti kako se adekvatno nositi s menstruacijama. Vrijeme je za okončanje stigme na svim razinama.
Unutar kampanje, krajem prošle godine organizirale ste radionicu na kojoj se raspravljalo o nasilju nad ženama u ‘digitalnom dobu’. Govorilo se o tome da je nasilje u seksualnom odnosu, posebice u pornografiji i kroz ‘kulturu silovanja’ potpuno normalizirano u današnjim generacijama. Koji su bili zaključci radionice? Kako to utječe na mlade žene diljem Europe?
Nikolina: Webinar je za nas održala Asha Allen iz EWL-ja koja se bavi iskorjenjivanjem svih oblika nasilja nad ženama s naglaskom na projekt #HerNetHerRights koji se bavi nasiljem nad ženama u digitalnom prostoru. Kao što i same/i možemo vidjeti u komentarima na društvenim mrežama – uspjeh muškarca je njegov, a ženin ostvaren preko kreveta. Brdo je odvratnih komentara usmjereno ženama samo zato što su žene i zato što se naučeni obrasci vrijeđanja žena iz svakodnevnog života, anonimnošću i prividnom nedodirljivošću, dodatno pojačavaju na društvenim mrežama. Svemu je uzrok hiperseksualizacija žena koja se svodi na tijelo. Kad se pogleda najgledanija pornografija, maloljetnice i neki oblici dominacije, pa čak i nasilja nad ženama, jako se puno gledaju. Žene se pri tome uvijek zovu degradirajućim imenima, a muškarci nikakvim. Sve ove stvari, kao i kultura silovanja, su iznimno složeni problemi i dok ne zauzmemo zajedničku čvrstu osudu na razini cjelokupnog društva, uvijek će biti rupa. Ako nekoga dodatno zanimaju teme digitalnog svijeta, predložila bih članak Angelike Hild o digitalnom nasilju koje cilja žensku seksualnost i članak Christine Wunder o razlozima potrebe veće uključenosti žena u razvoj umjetne inteligencije.
I za kraj – što nas još očekuje do kraja godine u kampanji? I gdje vas sve možemo pratiti?
Nikolina: Kako nam je korona malo poremetila planove, doma pripremamo podcaste, webinare, članke i druge načine angažiranja mladih feministica te sve možete pratiti preko naše stranice Young Feminist Europe i društvenih mreža (Facebook, Instagram, Twitter). Aktivno smo uključene i u Peking +25 i Gender Equality Forum. Ako želite redovito pratiti naše aktivnosti i razne prilike, imamo svoj newsletter koji izlazi svaki mjesec.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
