Pandemija koronavirusa pokazala se fatalnom ne samo za ljude i gospodarstvo, nego i kulturnu industriju. Suočivši ih s masovnim otkazivanjem angažmana, gurnula je većinu umjetnica/ka i radnica/ka u kulturi na sam rub egzistencije, dok ih je neprijateljski nastrojena državna administracija – sunovratila i preko tog ruba. U jeku ove krize razgovarale smo s aktivistima/kinjama platforme Za K.R.U.H Luizom Bouharaoua, Bojanom Krištofićem i Selmom Banich koji su svojim angažmanom istaknuli neodrživo stanje u kulturi i prije same erupcije pandemije koronavirusa.
Inicijativom “Dosta je rezova!” istupili ste u obranu javno financirane kulture što je rezultiralo protestnim akcijama ispred Ministarstva kulture o kojima smo izvještavali na portalu Libela.org. Unutar platforme Za K.R.U.H. nastavljate se boriti za bolje radne i egzistencijalne uvjete svih u sektoru kulture. Koje su sve organizacije uključene unutar platforme te na koji način surađujete?
Luiza Bouharaoua: Platformu za radne uvjete u kulturi Za K.R.U.H. čine organizacije BLOK, CDU, OOUR, Skribonauti, i Atelijeri Žitnjak, koje su bile aktivne u inicijativi “Dosta je rezova!” te su prepoznale potrebu da se pitanja radnih i egzistencijalnih uvjeta radnica/ika u kulturi sustavno i ozbiljno adresira te da se za njih aktivno bori i zagovara.
Platforma djeluje dvojako, s jedne strane istražuje položaj radnika/ica u kulturi i efekte koji njihovi radni uvjeti imaju na produkte njihovog rada, materijalnu egzistenciju, psihičko i fizičko zdravlje te mogućnosti da planiraju vlastiti život i rad, s ciljem identificiranja sistemskih problema s kojima su svi u sektoru kulture suočeni. S druge strane, platforma se bavi istraživanjem razvoja, odnosno, rasapa javnog financiranja kulture te efekata projektnog financiranja koji ne uzima u obzir stvarne potrebe ljudi u sustavu. Trenutačna prirodna katastrofa kojoj smo izloženi, bolno očitim je učinila neodrživost ovakvog pristupa kulturnoj proizvodnji i svu nezaštićenost i krhkost egzistencije radnica/ika u kulturi.
Iako je platforma Za K.R.U.H lansirana u situaciji pandemije virusa COVID-19, je li ipak riječ o dubljoj krizi unutar hrvatske kulture?
Bojan Krištofić: Platforma Za K.R.U.H. proizašla je iz prošlogodišnje inicijative Dosta je rezova!, koja je radnike_ice u kulturi okupila u široku frontu prosvjednika_ica revoltiranih ekskluzivnom, neravnopravnom, i sa stvarnim potrebama resora nedovoljno usklađenom fiskalnom politikom Ministarstva kulture RH unutar ionako sramotno malog dijela državnog proračuna predviđenog za kulturnu proizvodnju, što na koncu reflektira zaostalo stanje kulturnih politika u Hrvatskoj, koje nipošto nije od jučer. Prošle i sadašnje mjere i smjerovi u kojima se kreće politika Ministarstva kulture samo manje nego polovično uspješno pokušavaju sanirati sve štetnije posljedice duboke krize kapitalističkog sustava u polju kulturne proizvodnje, koje su u Hrvatskoj i regiji posebno teške, umjesto da se bave njenim uzrocima, pored ostalog činjenicom da se projektna i natjecateljska logika koja skoro dvadeset godina vlada i domaćim institucionalnim i civilnim sektorom izravno kosi s karakteristikama koje bi istinski progresivnoj kulturi trebale biti imanentne: dostupnost, otvorenost, inkluzivnost, transparentnost, održivost, rasprostranjenost, i tako dalje.
{slika}
Svjedoci smo digitalne distribucije zavidnog broja kulturnih sadržaja kao rezultat pandemije virusa COVID-19 te mjera donesenih u cilju sprječavanja širenja zaraze. Dok mi uživamo u sjajnim kulturnim sadržajima, (pre)često ignoriramo činjenicu da je veliki broj proizvođača/ica tih sadržaja preko noći ostao bez angažmana. S kojim se još poteškoćama radnici_ice u kulturi dodatno suočavaju zbog koronavirusa?
Luiza Bouharaoua: Kultura se trenutno nalazi u jednoj zaista šizofrenoj poziciji. S jedne strane nikada nije bilo jasnije koliku važnost kulturni sadržaji imaju u našem životu, posebice u uvjetima potpune odsječenosti od drugih. S druge strane, gotovo svi radnici/ice u kulturi suočili su se s otkazivanjem angažmana ili njegovim prolongiranjem na neodređeni period. Ostati bez angažmana za veliki broj njih znači ostati na cesti figurativno, u smislu ostajanja bez prihoda na neodređeno vrijeme, a potencijalno i doslovno, jer veliki broj ljudi jednostavno neće imati kako pokriti stambene troškove. Takav tip radikalne nesigurnosti u vremenima pandemije ima cijeli niz negativnih posljedica na umjetnički rad i fizičko i psihičko zdravlje pojedinaca/inki. Istovremeno, svi oni koji žive od projekta do projekta i nemaju status slobodnog umjetnika/ice ostaju potpuno nezaštićeni i nemaju se kome obratiti za pomoć jer nijedna institucija ove zemlje za njih nije nadležna.
Ministarstvu kulture 19.ožujka uputili ste apel sa zahtjevima za koje smatrate da su potrebni kako bi cjelokupni sektor prebrodio krizu i nastavio s radom. O kojim je zahtjevima konkretno riječ? Jeste li do sada primili odgovor Ministarstva kulture? Ako jeste, o kakvoj je reakciji čelnih ljudi riječ?
Selma Banich: Odmah po obustavi svih javnih događanja, ministarstvu smo uputili apel u kojem se traži hitna državna intervencija u nizu mjera pomoći i potpore svim kulturnim radnicima, i time se pridružili zahtjevima strukovnih udruženja i inicijativa nezavisnih proizvođača.
U apelu smo zahtijevali da se svi otkazani programi priznaju kao održani i u skladu s tim prihvate svi nastali troškovi, odnosno plate svi radnici, da se zaustavi daljnje urušavanje javnog financiranja kulture te hitno uvede isplata temeljnog osobnog dohotka za sve radnice i radnike u kulturi koji rade u nesigurnim uvjetima za vrijeme trajanja izvanrednog stanja, ali i kao mjera trajne zaštite kulturne proizvodnje.
Ova je kriza većinu umjetnica i radnika u kulturi, koji ionako žive bez redovnih prihoda, gurnula na sam rub egzistencije, a neprijateljski ih je nastrojena državna administracija, sasvim sigurno, sunovratila – i preko tog ruba. Od prvih zahtjeva upućenih ministarstvu i našeg apela prošlo je više od mjesec dana. U tih smo mjesec dana umjesto toliko potrebne sistemske podrške postali metom još jedne ugroze, koja će za mnoge postati opasnijom od virusa i razornijom od potresa. Iako je ministrica kulture preko službenih glasila ministarstva i režiranih medijskih nastupa besramno tvrdila kako se poduzimaju svi koraci u interesu sektora, koristeći pritom baš svaku priliku da nas s visoka pozove na solidarnost, rad u kulturi se i dalje kontinuirano šikanira.
Prema usvojenim mjerama, će, naime, upravo oni umjetnici i radnice u kulturi kojima je pomoć bila najpotrebnija za nju ostati i zakinuti. K tome, najavljeni su novi rezovi u javnom financiranju kulture u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i Istarskoj županiji te su pali i prvi masovni otkazi koje su, znakovito, dobili upravo radnici u kulturi zaposleni na projektu “Rijeka 2020” koji je brend grada Rijeke kao europske prijestolnice kulture gradio upravo na njezinoj radničkoj povijesti.
{slika}
Ministarstvo kulture donijelo je početkom travnja mjeru koja omogućava samostalnim umjetnicima koji profesionalno obavljaju samostalnu umjetničku djelatnost i koji mogu dokazati da im je zbog posebnih okolnosti uvjetovanih koronavirusom onemogućeno ili bitno otežano obavljanje umjetničke djelatnosti isplatu potpore u iznosu od 1.625,00 kn ili 3.250,00 kn neto iz proračuna Republike Hrvatske. Koliko je ta mjera zaista dostupna umjetnicima/ama? Kakvo je vaše stajalište u vezi te mjere?
Luiza Bouharaoua: Mjera koju je donijelo Ministarstvo kulture višestruko je problematična jer u prvom redu uzima u obzir samo one kulturne radnike koji su profesionalni samostalni umjetnici, što znači da je potpuno previdjela tisuće prekarnih radnika/ica u kulturi koji žive od projekta do projekta, a upravo su njihove egzistencije najugroženije. Sam iznos potpore odredio se na temelju “tržišne vrijednosti” nekog umjetnika ili umjetnice, jednostavno rečeno onaj ili ona koja je bolje prodao/la svoj rad u prethodnoj godini ima pravo na veći iznos potpore, što je suludo kada uzmemo u obzir da su cijela polja u kulturi neprofitna i da je sama takva podjela u potpunosti kontradiktorna ideji pružanja potpore jer se s ovom mjerom daje manje onima koji imaju manje. I za kraj, a nikako ne manje važno, iznos od 1625 kuna ili 3250 je mizeran i u potpunosti u neskladu s troškovima života. S tim iznosom nitko ne može platiti stanarinu i režije, a da mu ostane novca za jelo.
Koje su daljnje akcije platforme?
Selma Banich: Trenutno radimo seriju razgovora s kulturnim radnicima i umjetnicama kako bismo dobili pregled stvarnih uvjeta rada te bolje razumjeli kako se kriza održava na njihovu egzistenciju, najzanimljivije dijelove tih razgovora redovito objavljujemo pod sloganom Zašto ustajemo za nadnice? na našoj web i Facebook stranici. Paralelno, pripremamo novu analizu javnog financiranja kulture kojom ćemo nastaviti ukazivati na sistemske probleme koji nastaju ponajviše zbog kratkoročnog i neizvjesnog projektnog financiranja, režima koji je uvelike zaslužan za nesigurne oblike rada, nehumane radne uvjete i krajnju prekarnost većine kulturnih proizvođača, od kojih mnogi žive na rubu siromaštva. Dugoročno, djelujući zajedno kroz ovu platformu želimo doprinijeti osnaživanju svake pojedinke i pojedinca u borbi za pošteno plaćeni rad u polju kulture, ali i šire za socijalnu pravdu i društveno-ekonomsku jednakost za sve.
Kakva budućnost čeka kulturne radnike_ice? Koliko mislite da će trajati oporavak od posljedica pandemije?
Bojan Krištofić: Oporavak će zasigurno biti dugotrajan jer će se, nažalost i neizbježno, zasnivati na odavno klimavim temeljima. Poput svih drugih radnika_ica, dakle onih koji ‘nevidljivoj ruci tržišta’ mogu nuditi samo svoje vrijeme, tijelo (čitaj: zdravlje) i znanje da bi opstali, čeka nas mračna budućnost ako ne budemo informirani, organizirani, solidarni i ustrajni u borbi za svoja prava, koja nikad nije ni prestala. Izvjesno je da se prava krvavo stečena tijekom 20. stoljeća, u regiji te širom Europe i svijeta, ubrzano otapaju te da je prva polovica 21. stoljeća doba koje globalno pruža možda i zadnju priliku za njihovo održavanje, pa onda i napredak. Ipak, permanentni krizni kontekst u neku ruku potiče i optimizam jer je sada punom većem broju ljudi nego ikad prije sasvim jasno da je sadašnje stanje potpuno neodrživo. U kulturi i šire.
Na koji način možemo podržati kulturne radnike/ice ovih dana kad “živimo s kulturom, ali bez kulturnih događanja”?
Bojan Krištofić: Drugi radnici/e i građani/ke mogu nas podržati informiranjem o radu u kulturi, kulturnim politikama i karakteristikama proizvodnje kulturnih sadržaja, jer učenje o problemima koji nam/vam nisu nužno bliski omogućava empatiju, a time i solidarnost s potrebama i pravima drugih, na razini zajednice, male ili velike. Vrijedi isto za nas radnike/ice u kulturi prilikom solidariziranja s radnicima, primjerice, u industrijskoj proizvodnji, u poljoprivredi ili uslužnim djelatnostima. Samo nas zajedništvo može činiti snažnima i sposobnima da se izborimo za svoja radna i ljudska prava na nivou čitavog društva. Na mikro-razini, ako postoji mogućnost plaćanja radnika/ica u kulturi za njihov rad, primjerice online glazbenih nastupa ili downloada njihovih izdanja, logično je učiniti to, kao što nije upitno platiti automehaničara/ku ili frizera/ku. Rad treba vrednovati.
*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
