Antropologinja, inženjerka, profesorica i aktivistkinja, Yayo Herrero postala je u španjolskoj državi jedna od glavnih zagovarateljica ekofeminizma, teorije i prakse koja povezuje opresije i tumači svijet kombinirajući alate socijalne ekologije i feminizma.
Objaviti rat onima koji su objavili rat životu. Ekofeminizam je teorija ili skup teorija koja_e omogućuje_u povezivanje različitih opresija, ali je također društveni pokret. Iako prema onomu što kaže aktivistkinja Yayo Herrero, “etikete” nisu ono bitno, već je “ono što se nalazi u dubini”, to jest bitna je “obrana zemlje i, s druge strane, emancipatorski proces žena koje se predstavljaju i potvrđuju kao ključne akterice u obrani i zaštiti života”.
Yayo Herrero, jedna od glavnih aktivistkinja i teoretičarki ekofeminizma na području španjolske države, prolazi u ovom intervjuu kroz povijest, sadašnjost i budućnost ove teorije koja nastoji povezati ideje feminizma i ekologije s jedinom misijom: staviti u “središte ono što je potrebno za održati život”.
Kakve veze ima ekologija s feminizmom?
Poveznica između ekologije i feminizma i njihov potencijal dijaloga imaju za vidjeti s pitanjem “što održava život?”. I ako se pitamo što održava život trebamo priznati da smo bića u potpunosti ovisna o planeti Zemlji koja ima svoje fizičke granice, a ovisimo, dodatno, o tim dobrima ispod zemlje koja nisu proizvedena niti kontrolirana voljom ljudskih bića. S ovim se želi reći da ne postoji ekonomija, niti tehnologija, niti politika, niti društvo bez prirode.
Ali, s druge strane, kao ljudska bića živimo utjelovljeni u tijelima, u tijelima koja su ranjiva, u tijelima koja su konačna, u tijelima koja trebaju biti njegovana tijekom cijelog života i prije svega u određenim trenutcima životnog ciklusa, kao što je djetinstvo, starost, trenutci bolesti ili čitavi život u pojedinim slučajevima osoba s funkcionalnom raznolikošću.
Ono što se događa je da tijekom čitave povijesti one koje su se u većini brinule o ranjivim tijelima su bile i jesmo žene, i ne zato što bi bile genetski opremljenije da bi to radile, već zato što živimo u društvima koja na neslobodni način pripisuju, u trenutku rođenja kada ti se dodijeljuje određeni spol, zadaće njegovanja i skrbi.
Kada razmotrimo što održava život, izravno nailazimo na zahtjeve i borbe koje su od prije mnogo vremena povijesno održale feministički pokret u njegovoj želji i nastojanju da raspodijeli, da defeminizira zadaće njegovanja i skrbi, da društvo u svojoj cjelokupnosti postane suodgovornim za svakodnevnu i generacijsku reprodukciju života ljudskih bića; kao što nailazimo i na zahtjeve ekologizma.
Od sredine 90-ih do danas primarno u Latinskoj Americi, ali također i u Africi ili Indiji, odvija se jedan niz borbi za zaštitu okoliša u kojima su žene (bile) protagonistkinje. Možeš li biti ekofeministkinja bez da to znaš?
Istina je da mi je svejedno hoće li se etiketa ekofeminizma dodijeliti borbama ili ne. Ono što me zanima je vidjeti što se nalazi u dubini i što zahtijevaju sve ove borbe. Kao što ima ekologizama koji se ne izjašnjavaju kao ekologizmi, oni koji su prema Martínez Alier ekologizmi juga ili ekologizmi siromašnih. Postoje mnoge borbe koje vode žene koje se nisu izjasnile kao ekofeministkinje, ali u tim borbama je prisutna, s jedne strane, obrana zemlje i, s druge strane, proces emancipacije žena koje se predstavljaju i koje se oblikuju kao ključne akterice u obrani i zaštiti života. U tom smislu, nazivale se kako se nazivale, istina je da nalazimo na sponu, poveznicu i na bliskost u svim tim borbama.
Majke uključujući i bake ovih žena su vodile jedan pokret također za obranu života, ali života svojih članova obitelji, svoje djece, svojih unuka nestalih zbog diktatura. Koja poveznica postoji između te generacije braniteljica života i ove sadašnje?
Mi se smatramo učenicama i da smo povezane jednom genealogijom sa svim tim ženama. Kada promatramo majke s Trga Mayo nailazimo na žene koje počinju ulaziti iz ureda u ured unutar jedne od najkrvavijih diktatura koje smo upoznale, zahtijevajući povratak svoje nestale djece. Ono što vidimo mnogo puta su žene koje su, od zadaće njegovanja i skrbi, od jedne uloge tradicijski obezvrijeđene i potlačene kao što je biti majkom, odjednom sposobne poraziti jednu od najgrubljih diktatura koje postoje na svijetu. Mnoge od žena koje se bore protiv ekstraktivizma ili mnoge od žena koje se bore da bi mogle udisati zrak koji bi se mogao udisati također su žene koje se sukobljavaju s vrlo moćnim interesima stavljajući u središte ono što je potrebno da se život održi. Postoji jedna nit kontinuiteta u svim ovim formama obrane onoga što je važno da bi se život mogao nastaviti.
U zajednici pogođenoj industrijom rudnika ili ekološkom katastrofom koja se dogodila u Bhopalu čini se poprilično jasno čemu može služiti ekofeminizam, ali može li nam jedno urbano društvo pomoći u ovom pogledu na svijet?
Zapadna i urbana društva također čine bitan dio u borbama koje su ekofeminističke ili koje imaju karakteristike ekofeminizma. Na primjer, impresivno je kako smo pronašli važne poveznice i jednu bitnu usklađenost sa svim pokretima za obranu stanovanja. Braniti svoje pravo na stanovanje je nasličnije obrani teritorija unutar konteksta urbanog društva, zato što braniti svoje stanovanje ne znači braniti samo zidove gdje kuhaš, spavaš ili održavaš seksualne odnose, nego također znači braniti jedan prostor koji te povezuje s tebi bliskim teritorijem, znači održavati susjedske veze, znači održati pripadnost gradskoj četvrti u kojoj živiš. Ali, dodatno na primjer, postoje borbe koje su vezane za pitanja kvalitete zraka, ograničavanja toplinskih udara, koje se javljaju u urbanoj sredini i vezane su s klimatskim promjenama. Također unutar suburbanih prostora nailazimo na pojedine borbe protiv ekstraktivizma, primjerice, platforma protiv rudnika ugljena smještena u blizini grada Santiago de Compostela, rudnici litijuma u Cáceresu… sve te borbe su borbe koje se povezuju s drugima i u kojima su dominantno žene protagonistkinje. U tim platformama ima jako puno žena. Ako ovomu nadodamo sve ono vezano za kemijsko onečišćenje, proizvode koji remete funkcije endokrinog sustava ili uzrokuju hormonalne poremećaje koji najčešće utječu na tijela žena, a kada ne, utječu na najmanje ili na najstarije osobe, o kojima se u najvećem broju skrbe žene, vidimo da u biti postoje mnoge borbe.
Dodatno, i povrh toga, moći se solidarizirati sa ženama koje se bore protiv ekstraktivizma na globalnom jugu, koje se bore protiv utjecaja sustava i jednog brutalno-predatorskog kapitalističkog modela ekstraktivizma, rasističkog i kolonijalnog, ovisi mnogo o promjeni u našim navikama potrošnje i u pogledima na iste. Ovdje, na globalnom sjeveru, ovisi o zaustavljanju TTIP-a, ovisi o zaustavljanju CETA-e, TISA-e i ovisi o zaustavljanju tih politika toliko puta provedenih od strane nacionalnih i/ili multikorporacijskih tvrtki koje uništavaju živote drugih žena. Nema feminističke solidarnosti bez tih pokreta ovdje, koji također pokušavaju zaustaviti i zaštiti ono što postoji tamo.
Obranom figure “majke hrabrost”, žene braniteljice života i svoje djece, okoliša i zdravlja, učvršćuju li se te uloge koje je patrijarhat rezervirao za žene?
Očito. Ako je pristup potapšati žene po leđima – Kako dobro skrbiš o životu! – bez da se razvije niti jedan oblik emancipatorskog procesa, prije svega bez da se proizvede suodgovornost u njezi i skrbi o tijelima osoba, muškaraca, žena, o tijelima koja se definiraju već kako se definiraju, suodgovornost koju ne preuzimaju institucije, niti ih preuzimaju zajednice, ispada da pravimo politiku obrane života koja nastavlja biti primarno teret na tijelima žena. Što želi reći da je preraspodijela obveza koja proizlazi od toga da imamo tijelo i da smo vrsta, ta defeminizacija primarno ženskoga rada vezanog za njegu i skrb tijela, u potpunosti ključna.
Prevela i prilagodila: Bepina Draž
