Tamara Erde je francusko-izraelska redateljica koja kreativno djeluje u različitim medijima – od dokumentarnih i igranih filmova, do performansa i instalacija. Erde je hrabra umjetnička duša, koja često uzima ono najintimnije, duboko osobno, i prenosi to u svoju umjetnost. Kao osoba koja je rođena i odrasla u Izraelu, u svom radu se često bavi društvenim i političkim problemima izraelsko-palestinskog sukoba. To je ono što pogađa u sridu. Izuzetno sam sretna što smo mogle porazgovarati o njenom radu, ali i osobnom putovanju i rastu, koje se može razdijeliti na prije i poslije služenja vojnog roka.
S obzirom da si rođena i odrasla u Izraelu i da je Izrael važan dio tvog identiteta, jesi li imala problema kad si počela raditi filmove o različitim problemima i perspektivama izraelsko – palestinskog sukoba? Jesi li osjećala da će tvoj rad biti politiziran, seciran na poseban način?
Da, s obzirom da sam rođena i odrasla u Izraelu i da sam kasnije odlučila raditi na različitim, kritičnim aspektima izraelskog društva i politike, bio je to težak proces (još uvijek je), morala sam shvatiti kako ću se susretati s nezadovoljstvom, a ponekad i ljutnjom mnogih prijatelja i društva u kojem sam odrasla. Također, moji se filmovi manje prikazuju u Izraelu nego bilo gdje drugdje, što je sramotno i boli me, jer bih htjela da se prikazuju ou Izraelu i da možemo pokrenuti raspravu o tim temama. Ali valjda je to tako, kada dodirnete srž političkih problema, koji su osnova percepcije i pogleda na život u državi, vaše djelo je direktno politizirano i uglavnom viđeno samo kao političko djelo, a ne i kao kinematografsko postignuće, kao stvaranje.
U svom novom dokumentarcu, This is My Land (Ovo je Moja Zemlja), baviš se načinom na koji izraelski i palestinski obrazovni sustavi podučavaju nacionalnu povijest. Suočavaš se i s vlastitom prošlošću i načinom na koji je tvoja povezanost sa zemljom bila kreirana. Priznaješ kako si prvi puta kritički počela promišljati i postavljati pitanja o izraelskoj okupaciji tijekom služenja vojnog roka. Možeš li mi reći nešto više o filmu i snimanju istog, ali i o tvom vlastitom iskustvu, putovanju koje bi se moglo označiti – prije i poslije – služenja vojnog roka?
Odlučila sam napraviti ovaj film kada sam se, prije nekih par godina, počela pitati kako to da ništa od onoga što sada znam nisam znala i nisam htjela znati, o povijesti moje zemlje i regije u kojoj živim. Informacije su postojale, u knjigama, na internetu, na usnama ljudi. Razmišljala sam i shvatila da odgovor leži u obrazovanju, u školama koje sam pohađala. Stoga sam se željela vratiti u Izrael, ali i Palestinu, i vidjeti iz nove perspektive kako se sada podučavaju djeca i čemu ih se podučava.
Do služenja vojnog roka sam bila veoma cionistički nastrojena, bila sam nacionalistkinja. Znala sam jako malo o sukobu, nisam dolazila u doticaj s Palestincima i Palestinkama i nisam mnogo razmišljala o njima. Služenje vojnog roka odradila sam tijekom Druge Intifade i tada sam vidjela kako su se odluke donosile, kako su životi bili izigrani iz političkih razloga, vidjela sam prvi puta (preko ekrana kompjutera) palestinski narod. To me natjeralo da postavljam pitanja, da posumnjam u sve ono u što sam vjerovala. Od tada je krenulo moje putovanje, ono istraživanja i shvaćanja ‘druge strane’.
Djeca uglavnom ne sumnjaju i ne postavljaju pitanja o obrazovanju koje im se pruža. Sigurna sam da, ako bih vratila vrijeme unatrag i završila u nekoj palestinskoj školi, ili u ortodoksnoj židovskoj školi, postojao bi određeni set vrijednosti i vjerovanja koja bih pratila danas. Većina ljudi ne razmišlja o tome ni kasnije u životu, ne preispituju ono što im je bilo prezentirano kao istina. Ja sam imala priliku promijeniti se, zahvaljujući prije svega i svojoj profesiji i filmovima kroz čija sam stvaranja preispitivala svoje identitete, otkrivala i istraživala društvo u kojem živim i okruženje u kojem sam odrasla.
Iako je mogućnost da promijenimo način na koje dijete percipira stvari malena, mogućnost da promijenimo obrazovni sustav postoji, dodirljiva je i ostvariva. Za mene je putovanje na koje sam krenula s ovim filmom, susreti s učiteljima i učiteljicama, školama i mjestima u kojima sam odrasla, u kojima se sukob potpaljuje, način da se (a nadam se i gledatelji/ice) zapitam o načinu na koji bi mogli promijeniti obrazovni sustav i pobrinuti se za bolju budućnost i međusobno razumijevanje budućih generacija. I koliko god je ovo istinito u slučaju Izraela i Palestine, istinito je i za brojne druge dijelove svijeta.
{slika}
Disney Ramallah je tvoj najnoviji kratki igrani film. To je priča o ocu i sinu iz Ramale, pritisnutima teškom svakodnevicom života tijekom Druge Intifade. Dječak ima jedan san – odlazak na EuroDisney za rođendan. Naravno, to nije moguće, i otac odlučuje kako će stvoriti alternativni, magični svemir u njihovom skromnom domu. Nešto u ovoj priči, ta magija stvaranja, podsjeća na film Yala to the Moon. Ta hrabrost i snaga volje koja se očituje u stvaranju čudesnih paralelnih svemira usred najtežih uvjeta podsjeća i na Guida Oreficea u La Vita è Bella. Što te inspiriralo da napišeš i režiraš ovaj film?
Napisala sam priču bazirajući ju na svojim iskustvima i onome što sam vidjela tijekom Druge Intifade, kada sam bila u vojsci, ali i onome čemu sam kasnije svjedočila – ljudima koje sam upoznala na Zapadnoj Obali, djeci i obiteljima i njihovim pričama. Inspirirala me njihova energija, njihova nada, životna snaga, čak i u najtežim, ekstremnim uvjetima. Zbog toga sam zamislila dječaka, koji poput mnoge djece , želi ići na EuroDisney, i susret njegovih želja s teškom životnom svakodnevicom njegova oca, koji je sasvim potisnuo želje i potrebe iz djetinjstva.
Kao dijete sam odrastala sama s majkom, jer je moj otac umro prije nego što sam se rodila. Ponekad bih se noću bojala da će i mama umrijeti i da ću ostati sama na svijetu. Tada bih ju pitala, jednostavno – što ako… A ona bi mi uvijek rekla ime svoje prijateljice, koja će se o meni brinuti ako se nešto dogodi, koja bi me posvojila. Mjesecima, godinama čak, ponavljala sam pitanje u želji da čujem samo jedan odgovor – neću umrijeti, ali to se nije dogodilo. Majka je jednostavno uvijek govorila istinu. Kasnije sam se pitala što bih ja napravila u takvoj situaciji. Trebamo li uvijek reći istinu djeci? Što znači zaštita – skrivanje od nečega ili izlaganje nečemu? Možda ona ponekad leži u kreiranju drugačije, zamišljene istine, za one koje volimo. Ta pitanja, svakodnevne dileme roditelja i ljudskih odnosa, zapravo su srž filma Disney Ramallah. Naravno, tu je i dodatan aspekt posebnih uvjeta i kompleksne stvarnosti u kojoj Rabia i Ahmed žive u Ramali.
Jedna od tvojih instalacija je A Soldier’s Dream (San vojnika). Inspirarana je pjesama poznatog palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha i cilj je vizualno prikazati njegovu poeziju. Domovina je, u kontekstu Izraela i Palestine, kompleksan termin. Uključuje sjećanja i stvarnost, odlazak i povratak (u vremenu i prostoru), iščekivanje i očekivanje, neko opće stanje kaosa i zbunjenosti. Darwish nije jedini koji se bori s idejom domovine u svom pisanju. Kanafani piše u Povratku u Haifu: “Što je domovina? Jesu li to ove dvije stolice koje su ostale u ovoj sobi dvadeset godina? Stol? Perje pauna? Slika Jeruzalema na zidu? Stari lokot? Stablo hrasta? Balkon? Što je domovina?” Kako vidiš to pitanje domovine i zašto si odabrala Darwisha za svoju inspiraciju?
Nakon svog posljednjeg posjeta Izraelu, 2010. godine, odlučila sam napraviti projekt inspiriran pjesmama Mahmouda Darwisha. Kad sam se nakon tog posjeta vratila u Francusku, osjećala sam se u potpunosti nemoćno, vidjevši zamrznutu stvarnost, imobiliziranu mizeriju i nepravdu koja je posve pokorila zemlju u kojoj sam odrasla. U očima sam još uvijek imala sliku mora, blizu Gaze, sliku zida koji razdvaja ljude, i razmišljala sam što ja mogu napraviti u vezi toga. Gledam sada, u Francuskoj, nekoliko fotografija koje sam tada okinula, dok me nisu omeli vojnici s puškama koji su mi prišli. Gledajući u tu crno-bijelu tišinu mora, prisjetila sam se Darwisha: “Tko kaže da voda nema boju, okus ili miris?” (iz Sjećanja o zaboravu).
Razmišljala sam o povezanosti riječi i slika, o snagama koje djeluju između istih i načinu na koji se nadopunjuju i izazivaju. U tim sam trenutcima očajavanja osjetila da se trebam vratiti Darwishu i njegovim stihovima, koji su zapravo otisci u pijesku tuge koji okružuje tu vodu kraj Gaze i naposljetku – čitavog vanjskog svijeta, ljubavi i nade koja se rađa iz jednostavne ljepote, iz malih stvari, iz snage iskrenih riječi i sjećanja.
{slika}
U Forgotten Oceans (Zaboravljenim oceanima), eksperimentalnom plesnom filmu, istražuješ temu fizičkih sjećanja određenih mjesta. Opet, toliko važna tema za izraelsko – palestinski sukob, za milijune ljude koji žive u prognanstvu, milijune sjećanja koja se brišu svakodnevno, mjesta koja se mijenjaju i prekrajaju s novim naseljima i novim naseljenicima. Postoji taj moment u tvom filmu – “mog stabla više nije bilo” – koji to sjajno ilustrira. Zašto si smatrala da je važno napraviti takav film i kako ga možeš povezati, ako možeš, s izraelsko–palestinskim sukobom?
Zapravo je taj video ples, to istraživanje, nastavak mog rada inspiriranog Darwishom. Kao Izraelka sam bila posbeno iznenađena onime što sam otkrila čitajući Darwisha, onime što je moja ‘domovina’ predstavljala drugima, iznenadilo me koliko sam intimno osjećala njegove riječi i koliko je bolno bilo. Njegove su riječi na neki način postale moje životno putovanje, pratile me, rasle. I ovaj projekt je bio jedna stanica na tom putovanju. Ono poetsko, ono što nikad ne prestaje, te plutajuće magične riječi, žive paralelno sa stvarnošću, s bolnim pijeskom ove zemlje. U Zaboravljenim oceanima nastojim prikazati tu ničiju zemlju na kojoj su svi likovi imigranti. Okrećući se, pronalazeći nove prostore, nova zemlja bi trebala biti njihov dom. Zemlja na kojoj nemaju prošlosti, zemlja koju ne poznaju, zemlja za koju ih ne vežu sjećanja i na kojoj ne vide budućnost. Oni/e su zapravo osuđeni/e na vječno traganje. Bazirajući se na Darwishovoj poeziji, htjela sam pružiti taj osjećaj ničijih ljudi i ničije zemlje. Postojanje tih likova u prostoru nikad nije suštinsko, nikakav fizički, konkretan odnos nikad nije stvoren između njih i za njih. “Mi živimo blizu živih” pisao je Darwish o palestinskom narodu, i upravo taj osjećaj progonstva i traganja, tu osnovu palestinskog identiteta, želim pružiti i približiti gledateljima.
